Odlazak tamjanofobičara

Krajem januara ove godine na onaj svijet preselio se dr Nijaz Duraković, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka, posljednji predsjednik Centralnog komiteta SKBiH i prvi predsjednik Socijaldemokratske partije BiH (SDP), te član ratnog Predsjedništva BiH i nepokolebljiv i istrajan borac za suverenu i nezavisnu, odnosno unitarnu BiH, kakvu je projektovao Alija Izetbegović i za nju „žrtvovao mir“. Srpskom narodu u geografski središnjoj jugo-republici ostao je u pamćenju po riječima izgovorenim na jednoj političkoj tribini u predvečerje vjersko-građanskog rata, kada je onim svojim karakterističnim prepuklo-nazalnim glasom zavapio: „Miris tamjana prijeti da nas uguši!“ Bila je to žaokasto-otrovna i jetka aluzija na u to vrijeme, primjereno pravoslavnoj vjeri i običajima, obavljane sahrane posmrtnih ostataka srpskih velemučenika iskopanih iz ustaških jama kakvih je u Drugom svjetskom ratu u kamenitoj Hercegovini bilo napretek, poput one u Prebilovcima kod Čapljine, blizu Durakovićevog rodnog Stoca.

Nedugo potom pokušao je da ubijedi javnost da su njegove riječi istrgnute iz šireg konteksta poprimile pogrešno značenje, ali mu nije uspjelo da razuvjeri srpski narod u BiH da riječima „miris tamjana prijeti da nas uguši“ nije imao namjeru da mu pošalje uvredljivu poruku. Štaviše, Srbi su poslije tog verbalnog ekscesa vođe bosanskohercegovačkih komunista masovno, koji ih je nacionalno osvijestio možda više negoli prijeteće i zloslutne poruke sa nacionalističko-euforičnih skupova SDA, počeli da istupaju iz redova Partije koju će ubrzo isti taj Nijaz Duraković na svoju ruku, „transformisati“ u Socijaldemokratsku partiju BiH i u nju transponovati basnoslovan kompartijski kapital, ne položivši ni tada ni kasnije nikome račune kako, zašto, kamo i u čije je sve ruke otišao. Kad je partijski brod kojim je on kormilario počeo da tone, spasavanje novčane imovine, sa zadacima da je oplode u svakojakim investicijama kako u BiH tako i izvan ove jugoslovenske republike koja je krčila put ka osamostaljenju, povjerio je posebno odabranoj družini u kojoj je bio i njegov tadašnji tast Petar Dodik, član predratnog Predsjedništva BiH i bivši ambasador SFRJ u Rumuniji (tamo se i obreo na početku rata), pa Abdulah Mutapčić, bivši predsjednik CK SKBiH, Alija Isaković, član Predsjedništva CK SKBiH, Stanko Tomić, bivši generalni direktor RMK Zenica i član Predsjedništva CK SKBiH, ali i povjerljivi partijski aparatčici, poput izvjesnog Slobodana Šarovića, koji je dio kapitala kojim je raspolagao CK SKBiH investirao u kojekakve komercijalne poslove preprodaje građevinskog materijal u Beogradu. Dio kompartijskog novca, dakako ne bez Durakovićevog znanja, uložen je i u osnivanje Nezavisne RTV 99 čiji je zadatak bio da javnosti u BiH prezentuje, bilo da ih nameće ili podmeće, stavove i ideje članova sarajevskog „Kruga 99“ koji se samodeklariše kao, ma šta to značilo, asocijacija intelektualaca, iz kojeg je dan poslije Durakovićeve smrti, prije negoli je sahranjen, „ispaljena“ otrovna strijela ka Republici Srpskoj, „upakovana“ u „intelektualno“ sročenu ocjenu da je „za lošu poziciju Srba u Federaciji BiH kriva isključivo vlast Srpske“.

Nijaz Duraković, koji je bosanskohercegovačke komuniste, uglavnom svoje sunarodnike Bošnjake i ponekog Hrvata i Srbina, skrenuo sa Brozovog puta i crvenu im partijsku knjižicu zamijenio članskom knjižicom SDP-a, političke stranke koja će nedugo poslije prvih višestranačkih izbora u BiH postati lijevo krilo nacionalističke SDA – da bi vremenom preuzela osnovne ideje i smjernice političke borbe sadržane u Izetbegovićevoj „Islamskoj deklaraciji“, nije do kraja života ostao u stranci koja je bezmalo sve, izuzev imena, naslijedila od SKBiH. Sa liderske pozicije u SDP-u zbacio ga je, kako to u politici nerijetko biva, čovjek kojega je on prijateljski, iliti, rečeno sarajevskim žargonom, „jaranski“ i „ahbabski“, sredinom osamdesetih 20. vijeka zaposlio u formirajućem Računsko-informativnom centru Centralnog komiteta SKBiH. Inženjer elektrotehnike Zlatko Lagumdžija, kao dijete sarajevske čaršije odraslo u partizanskoj porodici, demokratskim inženjeringom i lobiranjem domogao se Durakovićeve čelne pozicije, nakon čega je ovaj ubrzo napustio tu stranku i prešao u Silajdžićevu Stranku za BiH, po političkim ciljevima možda rigidiniju i od SDA. Došao mu je glave, lenjinistički kazano, mangup iz vlastitih redova. Poslije je mijenjao stranački dres, ali nigdje nisu ostvarene njegove liderske ambicije.

U svom predratnom naučno-istraživačkom radu bio je gotovo grozničavo zaokupljen političkim projektom „Velika Srbija“, ne toliko „Načartanijem“ Ilije Garašanina i sljedbenika tog djela, koliko dvjema ličnostima koje su djelovale u okviru Ravnogorskog četničkog pokreta – Stevanom Moljevićem i Sekulom Drljevićem. Saznanja do kojih je dolazio često je, rečeno savremenim političkim jezikom, implementirao u svom političkom angažmanu, ukazujući na opasnosti od oživljavanja ideja sadržanih u projektu „Velika Srbija“. Decenijama tinjajući muslimanski, a potom bošnjački nacionalizam nije ni pokušavao da obuzda, a kada je dosegao eruptivnu tačku ključanja i sam se priklonio projektantima i pobornicima cjelovite, nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine, države u kojoj ima mjesta samo za Srbe koji je žele takvu, poput Mirka Pejanovića, Bogića Bogićevića, Mira Lazovića...