Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Dodik i Republika Srpska između Beča i Vučića
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Dodik i Republika Srpska između Beča i Vučića

PDF Štampa El. pošta
Stevan Gajić   
sreda, 06. februar 2019.

Na dan Republike Srpske 9. januara 2019. sa svečanosti u Banja Luci poslata je veoma važna politička poruka koja se tiče svih Srba Balkana.

Tog trenutka postalo je jasno da je predsednik Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik doneo odluku da prestane da vezuje svoju političku sudbinu za pogubnu politiku predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji se već neko vreme zalaže za politički "kompromis" o Kosovu i Metohiji. Srbi su iz inostranih medija, uključujući albanske, zatim iz izjava predsednika separatista na Kosovu Hašima Tačija, čak i iz nagoveštaja samog Vučića, saznali da "kompromis" podrazumeva dogovor o "razgraničenju" između Srba i Albanaca.

I više od toga, bivši ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić tvrdi da su među detaljima dogovora bili i izazivanje carinske krize i formiranje "Vojske Kosova". Prema rečima Jeremića, Vučić i Tači su postigli taj dogovor 4. novembra 2018. u Delegaciji Evropske unije u Vatikanu. Posrednici dogovora bili su Vučićev savetnik bivši britanski premijer Toni Bler (vodeći arhitekta NATO bombardovanja Srbije 1999. godine) i Aleksandar Soroš, sin DŽordža Soroša. To "razgraničenje" podrazumeva da Srbija prizna nezavisnost Kosova kroz, kako u Briselu vole da govore, "proces normalizacije odnosa Srbije i Kosova", koji na kraju podrazumeva potpisivanje "uzajamno obavezujućeg pravnog dokumenta" (drugim rečima priznanja nezavisnosti). Prema tom dokumentu, Srbija bi dobila nekoliko opština na severu Kosova i Metohije (oko 10 odsto pokrajine), ali bi istovremeno morala da Kosovu preda opštine na jugu centralne Srbije.

Imajući u vidu da je sam Dodik podržavao ideju "razgraničenja", njegovo odustajanje od toga predstavlja veliki preokret. Ranije je Dodik smatrao da će "razgraničenje" Srba i Albanaca na Kosovu stvoriti presedan i otvoriti put za "razgraničenje" Republike Srpske od Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno odvajanje Republike Srpske od BiH i njeno ujedinjenje sa Srbijom.

To "razgraničenje" podrazumeva da Srbija prizna nezavisnost Kosova kroz, kako u Briselu vole da govore, "proces normalizacije odnosa Srbije i Kosova", koji na kraju podrazumeva potpisivanje "uzajamno obavezujućeg pravnog dokumenta" (drugim rečima priznanja nezavisnosti)

Najverovatnije su nadu za takav scenario ulivali njegovi "prijatelji" iz austrijske Slobodarske partije (FPÖ), za koju glasaju mnogu Srbi koji žive u Austriji zbog toga što je lider "slobodaraca" Hans Kristijan Štrahe više puta izjavljivao "Kosovo je Srbija". Posle ulaska u Vladu Austrije, međutim, FPÖ nije prstom mrdnula da Austrija povuče priznanje Kosova. Naprotiv, dok je Dodik slušao njihove bajke, Austrija je glasala za ulazak Kosova u Interpol.

Pokazalo se da je Austrija ostala Austrija koja Bosnu gleda kao svoju koloniju, na isti način kao posle Berlinskog kongresa 1878. godine. To je i dalje ona Austrija prvog austrijskog kolonijalnog upravnika Benjamina fon Kalaja koji je delio Srbe u Bosni prema verskoj pripadnosti, u isto vreme kada je Beč od posvađanih plemena različite etničke pripadnosti i vere na veštački način stvarao jedistvenu albansku naciju, usmeravajući je protiv pravoslavnih naroda Balkana – Srba i Grka.

Upravo je politika Kalaja i Beča provocirala stvaranje organizacije srpskih studenata tri vere "Mlada Bosna", čiji je član Gavrilo Princip izvršio atentat na simbol austrijske okupacije Franca Ferdinanda. To je poslužilo kao izgovor za pokretanje već pripremljenog rata austrougarske imperije protiv Srbije, koji je okončan skupom pobedom Srbije i krahom crno-žute monarhije.

Od 1878. do 1918. godine Bosnom i Hercegovinom vladali su austrijski upravnici. Zbog toga ne treba da čudi što su od sedam visokih predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (faktički isti kolonijalni upravnici kao oni s kraja 19. i početka 20. veka), postavljenih posle Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, dvojica bili upravo Austrijanci – Volfgang Petrič od 1997. do 2002. i Valentin Incko od 2009. godine do danas.

Austrija je odlučila da ponovo vodi imperijalnu politiku na Balkanu. Ona je pokazivala Dodiku jedno (prijatno) i "prosrpsko" lice – Štrahea, dok su sa druge strane stajali premijer Austrije Sebastijan Kurc i predsednik Aleksandar van der Belen, "najbolji prijatelji" Vučića i Albanaca koji su pokušavali da nađu (zapravo već odlučen) "kompromis". Tek posle glasanja Austrije za ulazak Kosova u Interpol probudio se ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić, prozivajući Štrahea da on ne treba da se slaže sa takvim postupcima Beča i zapretivši mu gubitkom srpskih glasova za FPÖ. To je imalo odjeka jer je Štrahe počeo da se pravda, strahujući od gubitka velikog dela svog biračkog tela. Ovo je bio znak za uzbunu Dodiku, koji je najverovatnije upravo tada shvatio da nije sve baš tako kako su mu predstavljali austrijski "prijatelji".

Zanimljivo je da Berlin po pitanju Kosova ima principijelno suprotnu poziciju od Beča. Angela Merkel je ne jedanput ponovila da balkanske granice ne smeju da se menjaju. Za Merkel to znači da je Kosovo nezavisno, međutim taj stav blokira "razgraničenje" i u konačnom ishodu, paradoksalno, čuva Ustav Srbije i zaustavlja natoizaciju celog Balkana. Glavna sila koja se zalaže za "razgraničenje" i natoizaciju Balkana čak nisu ni SAD u potpunosti već "duboka država", odnosno Stejt dipartment. Za "razgraničenje" su NATO, Austrija, Turska, Emanuel Makron, Federika Mogerini, Vučić i Tači.

Dodik je, međutim, shvatio šta se zapravo skriva iza "razgraničenja". Shvatio je da rezultat neće biti zamena Kosova za nezavisnost Republike Srpske, već uvlačenje Kosova u NATO preko ujedinjenja sa Albanijom o čemu je već, ne jednom, izjave davao premijer Albanije Edi Rama. Zatim bi Vučić kupovao podršku NATO-a uvlačenjem same Srbije u Alijansu i uništavanjem Republike Srpske njenim slabljenjem iz Beograda i centralizacijom BiH. To bi svakako značilo kraj za političku elitu u Banja Luci, gubitak vlasti, možda i slobode. Pri tome konfrontacija sa Vučićem ne odgovara Dodiku, ali bez obzira na to on je shvatio da put podrške "razgraničenju" Srba i Albanaca vodi i njega i Republiku Srpsku u propast. Protiv "razgraničenja" dosledno se zalaže Srpska pravoslavna crkva, institucija sa najvećim narodnim autoritetom u Srbiji, a još više u Republici Srpskoj gde je ona stub identiteta naroda. Upravo zbog toga sukob s njom može veoma skupo politički da košta i to ne odgovara interesima Dodika.

Zbog svega rečenog, Dodik je odlučio da ne bude (više) deo "razgraničenja" i lažnog kompromisa čiji rezultat može samo da bude strateški poraz srpske strane, i na Kosovu i u BiH.

Dodik je počeo da deluje 9. januara, poslavši dva veoma važna signala. Kao prvo, specijalna jedinica policije Republike Srpske je osim pesme "Pukni zoro", koju pevaju svake godine u svečanom trenutku kulminacije parade, ovoga puta otpevala još jednu pesmu – "Pesmu kosovskih junaka" (Hriste Bože). [1] Bila je to jaka poruka, pre svega Vučiću, da pitanje Kosova nije njegova lična stvar već se tiče svih Srba i u Srbiji i u Republici Srpskoj ili ma gde oni bili.

Osim toga, Dodik je potvrdio svoju novu poziciju, izjavom istog dana: "O Kosovu je potreban opštedruštveni srpski konsenzus. Konsenzus mora da bude izgrađen – konsenzus i Crkve i vlasti i opozicije, pa čak i Srba iz okruženja. Ključno je da se napravi konsenzus o Kosovu i Metohiji i okupi pregovarački kapacitet oko predsednika Srbije Aleksandra Vučića"[2]

Dodik je dao tu izjavu u vreme masovnih protesta protiv Vučića u mnogim gradovima Srbije. Takođe znajući da je Crkva protiv bilo kog plana o "razgraničenju" zbog toga što bi rezultat bila predaja "Velikoj Albaniji" i grada Peć u kojem je presto srpskog patrijarha. Drugim rečima, Dodik je još jednom dao do znanja da Kosovo nije Vučićeva privatna stvar već pitanje koje se tiče čitavog srpskog naroda.

Zapad je shvatio da je Dodik promenio poziciju i zato je pokrenuo novi talas pritisaka na njega i na institucije Republike Srpske. Nedavno je lider bosanskih muslimana Bakir Izetbegović odlučio da istupi sa inicijativom promene naziva Republike Srpske. S obzirom da je Republika Srpska ustavno pravo Srba BiH, Dodik je kao odgovor zapretio da će se u tom slučaju Republika Srpska otcepiti od BiH.

Poslednja kap za Dodika bila je spremnost Austrije da dâ azil Davoru Dragičeviću koji posle tragične pogibije sina Davida mesecima organizuje demonstracije u Banja Luci, okrivljujući policiju Republike Srpske i vlasti za umešanost u ubistvo. Krivični postupak pokrenut je posle niza incidenata i izjave Dragičevića da će demonstracije biti radikalizovane. Upravo u tom trenutku Dragičević je zatražio azil u Austriji koja je izrazila spremnost da ga primi.

Zapad je shvatio da je Dodik promenio poziciju i zato je pokrenuo novi talas pritisaka na njega i na institucije Republike Srpske. Nedavno je lider bosanskih muslimana Bakir Izetbegović odlučio da istupi sa inicijativom promene naziva Republike Srpske. S obzirom da je Republika Srpska ustavno pravo Srba BiH, Dodik je kao odgovor zapretio da će se u tom slučaju Republika Srpska otcepiti od BiH

Konačno je postalo jasno da se Austrija svim silama zalaže za "razgraničenje" i natoizaciju Balkana kada se pojavio prilog austrijske državne televizije (ORF) u kome su lideri opozicije opisani kao ljudi sa sumnjivim kapitalom, uz tvrdnju da opozicija u Srbiji ne predstavlja alternativu Vučiću[3].  Razlog za takve napade pronatovskih struktura na opoziciju u Srbiji je taj što opozicija kategorički istupa protiv "razgraničenja" i, što je još važnije, protiv ulaska Srbije u NATO. Takođe, ona se sa skepsom odnosi prema daljim evrointegracijama zemlje.

Jednostavno govoreći, u NATO-u možda i razumeju da je Vučić kao političar istrošen, da se smučio narodu i da se zbog toga u svim ključnim gradovima Srbije dešavaju masovni protesti, ali pouzdana pronatovska alternativa u opoziciji ne postoji a prioritetni posao predaje Kosova "Velikoj Albaniji" i natoizacija Balkana još nije završen. Da protesti u Srbiji dobijaju "putinistički" karakter plaši se i otvoreni NATO lobistički Centar za evroatlantske studije [4] iz Beograda. Takođe, hrvatska štampa piše "da ima i gorih" od Vučića, zbog toga što u programu od 30 tačaka Saveza za Srbiju "uopće se ne spominju europske integracije... i kako da napustimo rusku sferu utjecaja", a piše i da "ako itko Vučića skine s vlasti, to će biti Rusi"[5]

U dve reči, NATO se plaši da protesti u Beogradu i u još više od 50 gradova Srbije ne idu u dobrom smeru. Zbog toga su prinuđeni da za sada trpe Vučića, koji ne samo što ispunjava zahteve NATO-a već i lepim rečima anestezira Rusiju govoreći tačno one reči koje Moskva želi da čuje: da Srbija nikad neće uvesti sankcije, da neće ući u NATO i da je uopšte uzev sam on, Vučić, pravi prijatelj Rusije.

Naravno, po dogovorima sa NATO-om potpisanim u vreme Vučićeve vlasti i nekim drugim detaljima vidljivo je da je njegova naklonost Moskvi laž. Vučić je dočekao generalnog sekretara NATO-a hlebom i solju (Putina nije), a ako se neko još seća Parade pobede 9. maja 2018. u Moskvi, Vučić jedini od svih prisutnih, uključujući Benjamina Netanjahua, na reveru nije nosio Georgijevsku lentu.

U svoje vreme Vučić je govorio da se nikad neće kandidovati za predsednika Srbije i time uspavljivao Tomislava Nikolića koji se nadao drugom mandatu, ali ga je zatim izdao govoreći da su se promenile okolnosti. Danas on  isto govori Moskvi. Dok Rusija spava, u trenutku potencijalnog "razgraničenja" zadovoljna rečima Vučića, kada Kosovo uđe u NATO Vučić će verovatno da kaže da "promenjene okolnosti" primoravaju Srbiju da preispita svoju neutralnost. Ući će u NATO i, naravno, uvesti sankcije Rusiji s obzirom da je to zahtev Evropske unije kojoj Srbija stremi. Rusija već ima primer Vučićevog prijatelja u Crnoj Gori Mila Đukanovića, u svoje vreme najboljeg prijatelja Kremlja, koji je uveo sankcije Rusiji, protiv volje naroda uvukao zemlju u NATO i čak okrivio Moskvu za umešanost u izmišljeni državni udar protiv njega.

Predstojeće vreme neće biti lako za Dodika. On (barem zvanično) ne želi da pokaže neslaganje sa Vučićem, ali shvata da podrška ideji "razgraničenja" vodi Republiku Srpsku u zamku Izetbegovića (tj. Sarajeva) i u konačnom ishodu u NATO, a njegovu političku karijeru u ćorsokak. Vreme će pokazati kakav će put u ovom, za njega i za srpski narod teškom trenutku, izabrati ovaj iskusni političar sa odličnim osećajem samoočuvanja.

Osim mišljenja Crkve i ogromne većine srpskog naroda, Dodiku na ruku ide i nedavna poseta predsednika Rusije Vladimira Putina Beogradu (s kojim se on kratko susreo i sudeći po fotografijama srdačno razgovarao). Putin je pokazao da je za Rusiju neprihvatljivo dalje širenje NATO-a na Balkanu, a posledično i plan o "razgraničenju". O ovom stavu Moskve svedoči i zvanični nastup Putina tokom kojeg je on nekoliko puta naglasio da kosovsko pitanje može da se reši isključivo u okviru Rezolucije UN 1244 koja garantuje suverenitet Srbije nad Kosovom.

Dodik je razumeo stav Rusije, njegovog jedinog pouzdanog saveznika na svetskoj pozornici. Zbog toga se on dodatno distancirao od ideje razgraničenja. Posle susreta sa najvišim predstavnicima EU u Briselu 30. januara 2019. godine, na pitanje novinara Dodik je rekao: "Poštujemo teritorijalni integritet Srbije i smatram da je Kosovo unutrašnje pitanje Srbije"[6]

Dodik je razumeo stav Rusije, njegovog jedinog pouzdanog saveznika na svetskoj pozornici. Zbog toga se on dodatno distancirao od ideje razgraničenja. Posle susreta sa najvišim predstavnicima EU u Briselu, na pitanje novinara Dodik je rekao: "Poštujemo teritorijalni integritet Srbije i smatram da je Kosovo unutrašnje pitanje Srbije"

Već sledećeg dana, 31. januara 2019, Dodik je u Beogradu, na zajedničkoj pres konferenciji sa Vučićem, izjavio: "Mi smo uvereni primarno, zbog jednog razloga zašto nije dobro da se krećemo putem NATO-a, a to je zato što kada bi Bosna ušla u NATO, (NATO bi), kao između ostalog i politička organizacija, razgradila dodatno Republiku Srpsku. I to nakon ratnih dešavanja i bombardovanja naših položaja, NATO (je) sve ove godine uporno radio na tome da ojača funkciju visokog predstavnika koji je razgrađivao snagu Republike Srpske. I mi nemamo poverenja u njih iz tog razloga i to je osnovni razlog... Ali u svakom slučaju želim da kažem da u Republici Srpskoj ne postoji spremnost i podrška na tom putu". 

Za razliku od Dodika, Vučić će svakako ići dalje natovskim putem "razgraničenja", što su pokazale njegove izjave sa foruma u Davosu, ali sudeći po svemu biće mu mnogo teže zbog toga što Banja Luka više neće biti zajedno s njim na tom putu.

dr Stevan Gajić je naučni saradnik Instituta za evropske studije

--------------

[6]http://www.tanjug.rs/mobile/multimedia.aspx?izb=v&&GalID=389958