Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Milosrdni (nekom) anđeo, a nekom đavo
Srbija i NATO

Milosrdni (nekom) anđeo, a nekom đavo

PDF Štampa El. pošta
Milan Purić   
sreda, 25. mart 2009.

 Raspad SFRJ

Koristeći unutrašnje tenzije u višenacionalno i višekonfesionalnoj državi SFRJ, zapadne sile predvođene SAD iskoristile su trenutak za geopolitički obračun sa već uzdrmanim rivalom SSSR-om. Unutrašnja napetost nastala usled neostvarenih državotvornosti Slovenaca, Hrvata i Makedonaca i novonastalog naroda Muslimana, sa željom Šiptara da zaokruže etničke teritorije na Balkanu, postala je odlična scena da se razruši dotadašnji međunarodni poredak. Sve se to poklapalo sa potrebom supersile u nastajanju da još jednom svetskom krizom demonstrira superiornost i vođstvo u međunarodnoj zajednici i time napravi još jedan iskorak u tehnologijama vladanja koji joj povećava prednost nad ostalima i udaljava je od bilo kakve kontrole u svetskim poslovima. Uz sve ostale ekonomske prednosti, scenario koji je pravljen krajem sedamdesetih godina 20. veka mogao je da počne.

Po sada istorijski utvrđenim činjenicama, a i iz memoara neposrednih učesnika (Kol, Genšer, Tuđman, Sušak, De Mikelis, Izetbegović, Rugova, Tupurkovski, Jović), do krvavog raspada Jugoslavije došlo je voljom međunarodne zajednice oličene u EU (pre svega Nemačke) i SAD. Nije tajna da su Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, a potom i Šiptari, u dogovoru sa međunarodnom zajednicom, razbili članicu UN i relativizovali pitanje mešanja u unutrašnje stvari neke države i nepovredivost granica kao osnovno načelo međunarodnog prava. Ovakav nesankcionisan potez omogućio im je da se tako ponašaju po celom svetu, primenjujući pravila koja su na nama isprobali. Priča o Srbiji i Srbima kao dežurnom krivcu morala je da bude kreirana zarad njihove koliko-toliko demokratske javnosti. U poslednjem činu razbijanja SFRJ i demonizaciji Srba i Srbije – bombardovanju SRJ 1999. godine – u velikoj meri se manipulisalo lažima kako bi se opravdala ova međunarodnim ugovorima zabranjena i kažnjiva ratna akcija. Priče o “ljudskim pravima”, masovnim proterivanjima i pretnji navodnim genocidom imale su istu svrhu kao i kasnije laži o “oružju za masovno uništenje” koje su poslužile za opravdanje akcije Amerikanaca i njihovih saveznika u Iraku 2003. Kasnije razotkrivanje ovih laži neće biti od pomoći stotinama hiljada poginulih, a uništene privrede tih zemalja decenijama neće moći da obezbede stanovništvu bolji život. Anđeo se baš razmahao po celom svetu.

Srbija agresor

Teza o Srbima kao agresorima jedna je od najvećih laži kojom se građani Srbije ubeđuju da su jedini krivci za događaje devedesetih, raspad SFRJ i kasnije posledice i predstavlja samo jedan od primera kako svetske propagandne mašinerije medijskom manipulacijom nalaze žrtvu koja će odgovarati za zlodela koja počine njihove gazde (međunarodna zajednica). Međutim, priznanja Slovenaca da su prvi počinili ratne zločine nad nenaoružanim pripadnicima JNA i Hrvata da su zverski ubijali Srbe u Vukovaru, Osijeku i širom Hrvatske bacaju drugačije svetlo na ove događaje. Činjenica je da su Srbi želeli da sačuvaju državu koja po svim međunarodnim standardima ima pravo na postojanje, uz pravo naroda da se organizuje kada mu je ugrožen opstanak, pogotovo imajući u vidu događaje iz Drugog svetskog rata. Domaća “nezavisna” propagandna mašinerija koristi ove laži da ubedi građane Srbije da treba da prihvate sva dešavanja (sankcije, rasturanje socijalnog miljea, dovođenje na vlast “demokrata”, rasprodaju prirodnih resursa i domaće više decenija stvarane industrije, razbijanje morala i porodica). Najbolji dokaz o lažima kojima se predstavnici “druge Srbije” služe leži u činjenici da su njihovi predstavnici u Hagu u sporu SRJ (Srbija)–BiH koristili iste one argumente kojima se osporava tužba, a koje je koristio Milošević u svojim istupima kao objašnjenje za događaje na prostoru SFRJ početkom devedesetih godina.

Ekonomsko propadanje Srbije

Jedan od omiljenih stavova “demokratskog” bloka je da je Srbija pod Miloševićem potpuno ekonomski upropašćena. Činjenica je da je u periodu od 1991. godine do sada Srbija ekonomski upropašćena. Međutim, ovaj podatak govori o moralu onih koji ga koriste. U prvom periodu ovog propadanja 1992–2000. evidentno je da je ono bilo posledica strateških planova međunarodne zajednice za ove prostore. Podsetiću da su nam 1992. godine nametnute sankcije (kasnije i bombardovanje) lažnim optužbama za Merkale. Uz mere koje su imale za cilj da slome otpor Srbije novoj svetskoj politici, bilo je prirodno da usled nedostataka sirovina i tržišta za naše proizvode osnovna briga države bude da se stanovništvo uvećano za 700.000 izbeglica prehrani, sačuva od bolesti i da im se omogući koliko-toliko normalan život.

U ovakvim okolnostima vlast se služila svim načinima da dođe do neophodnih resursa (energenti, hrana, sirovine za lekove...), pa su pojedinci iz vrha vlasti i njihovi saradnici često koristili svaku priliku da se enormno obogate i formiraju kapitale kojima će kasnije kupovati Srbiju i sve najvrednije u njoj. Međutim, “demokrate“ ne pominju da je još veće propadanje privrede Srbije nastalo njihovim dolaskom na vlast. Teško je bilo kome objasniti kako sa šest milijardi evra bespovratne pomoći od međunarodne zajednice, sa deset milijardi novih zaduženja i sa četiri milijarde evra od prodaje domaćih resursa nova (DOS-ova) vlast nije uspela da poveća proizvodnju od 1999. godine!? Šta se desilo sa tih dvadeset milijardi evra? Kako objasniti da sa tom silom novca velika većina građana sve gore živi?

Objašnjenje je vrlo jednostavno. Kad građanin Srbije pogleda naslove novina od 2000. godine naovamo, sve mu postane jasno. Priče o napretku (otpisivanje dugova, naravno onih koji nisu ni postojali jer se radilo o kamatama koje zbog sankcija nisu hteli od nas ni da uzimaju), o sve boljem životu i sjajnim perspektivama Srbije smenjuju tekstovi o krađama državnih sredstava, lopovskoj privatizaciji, korupciji u pravosuđu, masovnim otpuštanjima radnika, drastičnom smanjenju penzija i ostalih socijalnih prava. Prave razmere ovih dešavanja saznaćemo tek po odlasku DOS-ovih partija sa vlasti i obelodanjivanju svih činjenica o njihovoj vladavini.

Ovakvo njihovo postupanje dovelo je Srbiju u potpuno zavisnu poziciju od međunarodnih multinacionalnih kompanija i domaćih tajkuna. Ko je omogućio pojedincima iz vremena prvobitno nelegalno stečenog kapitala u doba Miloševića da se koristeći monopol na informacije i državne resurse obogate i postanu odlučujući politički činilac (iz senke)? Kome se anđeo nasmešio i raširio krila?

Peti oktobar

Dan kada se Srbija nada. Jedni priželjkuju zoru, proleće, sjajnu perspektivu, tako reći raj. Drugi se nadaju da ovi prvi neće uspeti da unište državu i sisteme koji su atributi svake normalne zajednice koja omogućava život sa perspektivom za njih i njihove porodice. Lako je danas biti pametan kad se zna da je sve to režirano i plaćano uglavnom iz inostranstva. I sami učesnici u plaćanju “pobednika” napisali su knjige i naveli iznose za koje su kupovali “Otpor”, G 17 plus, “nezavisne” intelektualce, “nezavisne” medije, nevladine organizacije, “demokratske” partije.

Bila je navodno potreba međunarodne zajednice da se Srbiji omogući bolji život i prosvetljenje naroda uz oproštaj grehova. Sada se vidi šta su nam želeli: privreda u kolapsu, najbolji resursi prodati u bescenje (cementare, pivare, železara, mlekare, mineralne vode, rudni resursi), radnici na ulicama, milion nezaposlenih, veliki broj slučajeva samoubistava zbog gubitka posla, ozbiljno bolesnih sve više, a prava na lečenje sve manja, školovanje sve skuplje, a mogućnost zaposlenja sve manja. Porezi i prihodi države su sve veći, a privreda sve zaduženija i sve slabija. Državni činovnici sve zadovoljniji (Krištojčići koji budžet prave prema svojim potrebama, a ne prema mogućnostima privrede). Banke, uglavnom strane sa najvećim kamatama u Evropi, prezadovoljne su jer sve više zadužuju stanovništvo i omogućavaju prodaju enormnih količina uvozne robe, uništavaju domaću proizvodnju i pomažu da postanemo Eldorado za multinacionalne kompanije. Poziv predsednika vlade Mirka Cvetkovića prošlog avgusta da se nešto hitno od državne imovine proda kako bi se popunio budžet govori o tehnici vladanja nakon 2000. Preispitivanje gde su otišle pare od privatizacija odgovoriće na pravi način o razmerama korupcije u Srbiji posle 2000. godine.

Obećali su nam da ako smenimo Miloševića pitanje Kosova i Metohije neće biti problematično jer nova demokratska vlast ima kapacitete da taj problem reši pravnim metodama. A Crna Gora? Pa Milo i njegovi samo žele da pobegnu od poslednjeg diktatora u Evropi. Sa novom “demokratskom” vlašću lako će napraviti dogovor o unapređenju zajedničke države. A promena ozloglašenog “Miloševićevog” ustava? Imali su većinu kojom su odmah mogli da ga promene. Zašto nisu? Zato što im se osladila vladavina po takvom ustavu. Ustavni sud je prestavljao smetnju, pa ga nisu imali skoro četiri godine. Šta očekivati od novog DOS-a kad su već pokazali kako jedni drugima kradu mandate u Skupštini Srbije i time menjaju izbornu volju građana – osnovni postulat demokratije.

Međunarodna zajednica je omogućila da eksperti iz G 17 plus postanu dominantna stranka koja upravlja svim finansijama Srbije i odlučuje o našim životima i smrti. Predsednik ove stranke Mlađan Dinkić odere narod porezima, stvori višak u budžetu (za koji potonji ministar, sada predsednik vlade Cvetković kaže da uopšte nije postojao, a ko je u pravu ne znamo jer se završni račun ne polaže građanima Srbije već sedam godina), pa ide po Srbiji i svoja predizborna obećanja finansira našim novcem. Za to vreme vojska je bukvalno gladna (o borbenoj spremnosti glupo je i razmišljati), radnici otpušteni jer od visokih poreza skoro niko i ne radi. Labus nestaje sa političke scene (ne svojevoljno) jer zna šta ga čeka. Međutim, afere kao što su “Šećer”, “Knjaz Miloš”, “Erikson” i druge garantuju mu u Srbiji sigurnu starost, pri čemu će ga međunarodna zajednica zbrinuti u MMF-u ili Svetskoj banci kao dokaz da je sve uradio po njihovoj volji. Da li i po našoj?

Šta se desilo sa obećanjima datim mladima 5. oktobra? Samo da dođu “demokrate” na vlast, pa će prestati redovi ispred ambasada, a posla i perspektive biće u izobilju. Koliko nam je svršenih studenata (za čije su školovanje potrošene milijarde evra) za to vreme otišlo u beli svet? A tek koliko ih se ne rodi jer mladi nemaju ni minimalne uslove da zasnuju porodicu. Sve smo stariji narod. Da li smo i pametniji?

Odnos prema kriminalu i korupciji

Lako izgovorena obećanja pre 5. oktobra trebalo je da nas uvere kako se dolaskom na vlast “demokrata” podrazumeva da će biti zaustavljen i uništen sav kriminal u Srbiji. Sada već svi znaju da su kriminalni klanovi dugo bili oslonac “demokratske” vlasti. Asfaltiranje puteva kao najveći posao u zemlji rade osvedočeni prijatelji “demokratskih” snaga. Prodaju najvrednijih kapaciteta u Srbiji uz debele provizije (Smederevo, cementare, Beopetrol, pivare, fabrike lekova) obavljaju najpoverljiviji kadrovi DOS-a: Čeda, Janjušević, Kolesar, Dinkić, Marković. Najverniji prijatelji dobijali su informacije od kojih su kasnije nastala njihova enormna bogatstva (Kostić, Mišković, Drakulić, Lazarević, Hamović...). Bilo bi veoma interesantno da javnost sazna o kadrovskoj komisiji DOS-a, kako je radila i koga je sve imenovala na najuticajnija mesta. To će pokazati gde je nestalo onih dvadeset milijardi evra posle 5. oktobra.

Na drugoj strani kriminalno-državna mafija začeta u doba sankcija i Miloševića svoj pravi procvat doživljava 2001. i 2002. godine. Narko, automobilska i otmičarska mafija, kao i trgovina ljudima cvetaju sve do trenutka kad EU preko engleskog ambasadora ne upozori Đinđića da više neće to tolerisati. Nakon ubistva Đinđića njegovi saradnici su u panici uhapsili 12.000 ljudi i na kraju optužili beznačajnih stotinak. Njegovi najbliži saradnici uvođenje vanrednog stanja iskoristili su pre svega za obračun sa političkim protivnicima i za zatiranje tragova njihovih nedela (likvidiranje Spasojevića, Lukovića, rušenje Šilerove). Kakav je ovo bio period najbolje pokazuje poziv DOS-ovog ministra policije Mihajlovića kriminalcima da krvave pare od kriminala ulože u legalne poslove i time sebi obezbede mesta u novom DOS-ovom poretku i izbegnu svaku odgovornost. Umesto da ih hapsi on postaje njihov savetnik!

Po završetku kratkotrajne hajke na kriminalce sve se vraća na staro. Opet mafijaši orgijaju Beogradom i Srbijom, droga je jeftina, automobili se kradu, maskirani razbojnici upadaju u banke, leševi kriminalaca iz međusobnih obračuna leže na sve strane i sve više podsećamo na Čikago tridesetih godina. Umesto kriminalcima zatvori se pune sudijama i tužiocima izabranim voljom DOS-ove vlasti. „Milosrdni anđeo“ ne donosi promene.

Informisanje

Najvažniji sektor javnog života kojim se manipuliše u svetu, a i te kako i kod nas, u cilju stvaranja okruženja poželjnog za realizaciju strateških ciljeva međunarodne zajednice su domaći mediji. Navodno “nezavisni” mediji finansiraju se enormnim sumama da bi prenosili informacije obojene po želji njihovih gazdi. Time se utiče na birače da glasovima podupru sopstveno nazadovanje. Odakle novac za privatizaciju B92, zakup zgrade na Novom Beogradu, njihovo navodno nezavisno novinarstvo? Ko plaća niskotiražne dnevne i ostale listove koji tiražima ne mogu da pokriju najosnovnije režijske troškove? Ko plaća brojne nevladine organizacije koje lansiraju bestidne laži o Srbiji koje smišlja međunarodna zajednica (genocidni agresori, Srebrenica, poslednji bastion komunizma, progon Šiptara). Ovi mediji imaju zadatak da nas ubede da smo za sve krivi i da se sa nama zasluženo postupa kao sa najokorelijim zlikovcima. Naravno, niko ne spori da su postojali zločini u Srebrenici, Trnovu, ponegde na Kosovu i niko nema prava da sakriva te činjenice. Međutim, pravo na istinu je neprikosnoveno i zato se mora znati kako je došlo do pogibije Muslimana u Srebrenici i koliko ih je zaista ubijeno i pod kakvim uslovima. Treba osuditi ubice koje su se ogrešile o ratno pravo, a pripadale su srpskim snagama. Isto to treba uraditi i kod drugih učesnika u ratovima na ovom prostoru. Da li će nam neko iz naših “nezavisnih” medija saopštiti zašto nisu podignute optužnice u Hagu protiv Tuđmana, Sušaka, Izetbegovića i ostalih učesnika u progonu i likvidaciji desetine hiljada Srba?

Tržište na medijskom nebu Srbije vredi po nekim procenama 95 miliona evra. Ko ga kontroliše? Koliko je „Milosrdni“ dao reklamnih sekundi pojedinim medijskim tajkunima? Anđeo ili Đavo?

Članstvo u EU

Pridruživanje EU je naš osnovni cilj. Šta dobijamo? Pristup velikim fondovima za zemlje članice koje su nerazvijene, obavezu primene zakona koji važe u EU, neograničeno kretanje ljudi, novca i robe unutar EU, zajedničko rešavanje bezbednosnih problema, nepostojanje granica. Međutim, postavlja se pitanje ko je nama nametnuo toliko granica, a sad nas ubeđuje da je najbolje da ih nema? Evropa nema alternativu. Nije li to slogan koji je izmišljen s ciljem da se u tu po korupciji čuvenu mašineriju uvuku i naši zagovarači te ideje. Sistem korupcije u institucijama EU odavno veoma dobro funkcioniše, bar po izjavama merodavnih za to pitanje u samom Briselu. Zašto tražiti partnere po celom svetu kad je sa EU sve nadohvat ruke – i pomoć i obostrane provizije.

Građanima je hladno oko srca kad pročitaju da 78 odsto Francuza, 78 odsto Grka, 59 odsto Nemaca i većina ostalih u zemljama EU ne bi više želeli da budu u njoj. Kako to da je u Poljskoj pre ulaska u EU bilo 12 odsto nezaposlenih, a sad ih je 18 odsto? Zašto dve najrazvijenije zemlje Evrope, Norveška i Švajcarska, nisu u EU? Međutim, i pored svega vredi probati. „Milosrdni anđeo“ nas nije uveo u Evropu i zasigurno neće još dugo. U NATO, prema svim istraživanjima, ionako nećemo.

Gde se dede „Milosrdni anđeo“?

Šta da radimo sa Amerikom, EU, Rusijom, Kinom? Neprepoznavanje činjenice da je krajem prošlog veka Amerika postala jedini pravi lider na planeti sposoban da nametne svoje interese ostatku sveta dovelo je Srbiju u sadašnji položaj. Milošević nije uspeo da prepozna pravac istorijskih događaja na kraju 20. veka, usled čega smo postali dežurni krivac (medijska satanizacija, sankcije, bombardovanje). Ako nam je strateški interes da budemo u EU, neminovno je da nam većina stavova Amerike bude nametnuta. Međutim, u istoriji ništa nije statično, sve je podložno promenama, pa i interesi glavnih svetskih igrača. U našoj vekovnoj saradnji sa Rusijom u kontekstu približavanja, a možda jednog dana i spajanja (EU–Rusija) dva naša strateška saveznika leži i naš najveći nacionalni interes. Nadolazeći svetski džin Kina mora biti jedan od najozbiljnijih partnera. Nikako se ne sme zaboraviti odnos sa Indijom, uskoro najbrojnijom i tehnološki veoma naprednom zemljom, i Japanom koji se u poslednjoj krizi pokazao kao neko ko ume da uvaži naše patnje. Od ostalih veoma važnih zemalja treba pomenuti Brazil, arapske i muslimanske zemlje.

Na našu i sreću drugih „Milosrdnom anđelu“ dobrano su potkresana krila. Dramatična promena jednopolarnog sveta u multipolarni desila se tako reći u trenutku. Nova svetska geopolitička scena polako ide u pravcu uspostavljanja sistema vrednosti u kome je na potkresanim krilima Belog anđela počelo da niče paperje.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner