Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Agresija NATO 1999. kao tačka preokreta u svetskim odnosima
Srbija i NATO

Agresija NATO 1999. kao tačka preokreta u svetskim odnosima

PDF Štampa El. pošta
Živadin Jovanović   
subota, 12. oktobar 2013.

Na Evropskom univerzitetu u Nikoziji, Kipar, predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih Živadin Jovanović održao je predavanje sa temom „Od Beograda do Damaska“. Skupu, čiji je organizator Istraživački institut „Premeteas“ prisustvovali su studenti, profesori, istraživači i više poslanika kiparskog Parlamenta. Na skupu je predstavljena knjiga „Neo-militarizam i marketing rata“ dr Koste Guliamosa, profesora Evropskog univerziteta na Kipru.

Jovanović je istakao da je agresija NATO protiv Srbije (SRJ) 1999. godine predstavljala tačku preokreta u svetskim odnosima. Kao najveća oružana sila u istoriji, NATO je tada izvršio napad na jednu suverenu evropsku zemlju bez odobrenja Saveta bezbednosti kao jedinog organa koji je, prema Povelji UN, ovlašćen da odlučuje o upotrebi oružane sile u međunarodnim odnosima. Time je zadat najveći udarac međunarodnom pravnom poretku stvorenom posle Drugog svetskog rata i otpočela ubrzana degradacija međunarodnih odnosa i institucija, u prvom redu Ujedinjenih nacija i OEBS-a.

NATO je u agresiji protiv Srbije (SRJ) našao opravdanje da ne bude raspušten, vojno-industrijski kompleks je na duži rok osigurao rast porudžbina i profita, korporativni kapital je predstavio svoju globalnu čeličnu pesnicu, a SAD su isposlovale povod za raspoređivanje svojih trupa i širenje mreže novih vojnih baza na Balkanu, prema Kaspijskom basenu, ruskim granicama i Bliskom Istoku. Još tokom oružane agresije postavljeno pitanje – ko je sledeći? Nije se dugo čekalo. Usledile su invazije i agresije na Avganistan 2001, Irak 2003, Libiju 2011, Mali 2012. Nije nepoznato postojanje lista „otpadničkih“, „nepredvidivih“, „diktatorskih“ režima, po pravilu, u zemljama atraktivnih geopolitičkih položaja ili bogatih rezervama energenata i strateških minerala. 

Bez obzira na specifične okolnosti, agresije su objašnjavane lažnim izgovorima, a kao „okidači“ su korišćeni inscenirani „masakri civila“ i slični događaji sa potencijalom za pridobijanje podrške oružanim napadima. Agresije je uvek pratila orkestrirana propaganda koja žrtve predstavlja kao „zlo“, a agresora kao bogomdanog mesiju demokratije i ljudskih prava. Svaka „humanitarna intervencija“ NATO ostavljala je za sobom masu ubijenih ili trajno nesposobnih civila, žena, dece, razorene ekonomije, separatizam, nacionalnu i versku netrpeljivost, jednom rečju, haos. Paralelno su uspostavljani poslušnički režimi koji su predstavljani kao „demokratski“, „odgovorni“, „predvidivi“. Korporativni kapital SAD i drugih članica NATO je, preko takvih režima, ekspresno dobijao koncesije u najprofitabilnijim granama privrede, a nove vojne baze su nicale kao pečurke posle kiše. Tako, na primer, nakon agresije na Srbiju (SRJ) 1999. SAD su na Kosovu i Metohiji uspostavile najveću vojnu bazu izvan svoje teritorije, zatim, je usledilo otvaranje tri nove američke baze u Bugarskoj, tri u Rumuniji, i tako redom, preko Češke, Slovačke i Poljske do beloruskih i ruskih granica. 

Postajalo je jasno da su pravi ciljevi svih agresija NATO osvajanje geopolitički i ekonomski važnih regiona, uspostavljanje vojne kontrole komunikacija, posebno trasa naftovoda i gasovoda, kažnjavanje i likvidacija neposlušnih lidera, zaokruživanje i ograničavanje Rusije i Kine, kao i jačanje zavisnosti Evrope, odnosno, slabljenje njenih potencijala za samostalu ulogu u globalnom rasporedu moći.

U vezi sa odnosima NATO – EU Jovanović je rekao da između njih ima izvesne podele uloga, ali nema strateških razlika. Dodao je da je jasno ko je u tim „partnerskim“ odnosima stariji. Podsetio je da je na samitu NATO u Lisabonu 2010. EU i formalno prihvatila planove NATO (SAD) u Evropi, kao svoje. Primetno je da su moćnije zemlje Evrope prihvatile i američku terminologiju tako da više evropskih lidera sve češće govore o ugrožavanju njihovih „nacionalnih i državnih interesa“ daleko od svojih, ili EU granica, najčešće na drugim kontinentima i područjima svojih bivših kolonija. Dakle, lideri najuticajnijih članica EU, koje su se svojevremeno izjašnjavale protiv korišćenja agresije na Srbiju (SRJ) kao presedana, u novije vreme se ponašaju kao da su odustale od svog ranijeg stava. Da li ih je u tome udružio pritisak SAD, ili najmoćnijih multinacionalnih korporacija, ili su sadašnji lideri tih zemalja mudriji od svojih prethodnika – za ovu priliku je sporedno. Bitno je da su udruženi u strategiji globalnog intervencionizma.

Jovanović je izneo da lično ne veruje u dugotrajnost rešenja nametnutih agresijom i silom NATO-a bilo gde, pa ni na Balkanu. NATO je svuda gde je intervenisao ostavljao za sobom haos, etničke i verske suikobe, fragmentaciju državnih teritorija, posledice korišćenja oružja za masovno uništavanje, kao što su, na primer, projektili sa osiromašenim uranijumom, kasetne bombe, grafitne bombe. Tzv. Sporazum iz Brisela o principima normalizacije odnosa između Beograda i Prištine u suštini predstavlja aglo-saksonski diktat Srbiji da prihvati i faktički prizna nezavisnost pokrajine Kosovo i Metohija koju je Savet bezbednosti UN svojom rezolucijom 1244 (1999) potvrdio kao integralni deo državne teritorije Srbije! To što silom i ucenama nameću SAD, VB i Nemačka razvoj će demantovati kao održivo rešenje iz sledećih razloga:

Prvo, time se Srbiji oduzima deo njene suverene državne teritorije, negira pravo na nacionalni, kulturni i duhovno nasleđe i identitet. Iluzorno je očekivati da će se ona (srpski narod) ikada pomiriti s tim.

Drugo, time se grubo krše osnovni principi međunarodnog prava, Povelje UN, Završnog dokumenta OEBS (KEBS), međunarodnih odnosa, i posebno, rezolucija SB UN 1244 (1999.) koja predstavlja eksplicitnu odluku jedinog organa zaduženog za očuvanje mira i bezbednosti, da je Pokrajina Kosovo i Metohija integralni deo države Srbije u okviru koje može uživati samo suštinsku autonomiju i ništa više;

Treće, moćnici time stvaraju nazovi državu kao leglo organizovanog međunarodnog kriminala, terorizma i ekstremističkog islamskog fundamentalizma koji dugoročno ugrožava interese naroda regiona i Evrope, na šta upozorava i nedavna knjiga francuskog autora Pjera Peana „Jedan 'pravedni' rat, za jednu mafijašku državu“;

Četvrto, priznavanje jednostrano i protivzakonito (protivustavno) proklamovane „Republike Kosovo“ predstavlja najveću podršku snagama koncepta „velike Albanije“ od vremena fašističko-nacističke okupacije 1941. – 1945., čiji nosioci imaju otvorene teritorijalne pretenzije prema Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Grčkoj. Blago je reći da takav koncept predstavlja otvorenu pretnju miru i stabilnosti u ovom delu Evrope.

I peto, ako agresija NATO 1999. godine nije mogla da se okonča bez angažovanja Rusije, predsednika Jeljcina, po pozivu SAD, onda je 14 godina posle toga, utoliko teže zamisliti kompromisno, stabilno i dugotrajno rešenje za status Kosova i Metohije bez poziva i direktnog uključivanja u taj proces Rusije, predsednika Putina. Teško je poverovati u dugoročno stabilno i održivo rešenje bilo kojeg evropskog problema bez učešća Rusije. Kosovo i Metohija je i te kako evropski problem. Pokušaji njegovog rešavanja ne samo bez Rusije, nego čak i protiv Rusije, kako to čine Eštonova, Riker i Vestervale, je uluzorno zabijanje glave u pesak. Ni pristanak Beograda na to nije alibi za posledice diktata.

Jovanović je konstatovao da NATO kao proizvod hladnog rata i zastupnik koncepta unipolarnog sveta, ne prihvata trend multipolarizacije svetskih odnosa i trend novog raspoređivanja moći, jer želi da zadrži monopol moći i uzurpira pravo napada na bilo koju tačku na Planeti koju njegove vodeće članice proglase mestom ugroženih nacionalnih i državnih interesa. Takva ideologija ima za cilj da zaustavi istorijski nezaustavljivi razvoj ka multipolarizaciji i demokratizaciji međunarodnih odnosa. Zato je ona mnogo opasnija od konvencionalnih merila opasnosti.

Odgovarajući na jedno pitanja prisutnih, Jovanović je rekao da revizija istorije Evrope HH veka nije sama sebi cilj. To je, po njegovom mišljenju, deo strategije revizije granica u Evropi. Retorički je postavio i pitanje - šta, na primer, znače povremeni, manje ili više otvoreni, zahtevi za revizijom Trijanonskog sporazuma? On je pozvao na razmišljanje šta se desilo kada su određene sile početkom HH veka težile da izvrše reviziju podele kolonija, odnosno prirodnih bogatstava?  

(Autor je predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih) 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner