Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Veliki udarac „Velikom Bratu“
Savremeni svet

Veliki udarac „Velikom Bratu“

PDF Štampa El. pošta
Borislav Đaković   
subota, 22. maj 2010.

Šestog maja održani su izbori za Donji dom Parlamenta (House of Commons) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Laburistička stranka je konačno izgubila izbore (posle tri mandata), a glavni protivnik – Konzervativna stranka osvojila je većinu, ali nedovoljnu da samostalno formira Vladu. Posle pregovora sa Liberalno-demokratskom strankom, 12. maja sklopljena je koalicija. Dejvid Kameron, lider konzervativaca novi je premijer, a Nik Kleg, lider liberalnih demokrata je novi vicepremijer. Lično smatram da ta koalicija neće dobro funkcionisati jer su programski stranke dosta različite naročito sa ekonomskog stanovišta, a liberalne demokrate su još veći levičari od laburista.

Pre nešto više od godinu dana u članku „Devalvirani premijer devalvirane Vlade“[1] kroz briljantan govor Danijela Hanana i moj skroman komentar pokazao sam ekonomsko stanje u UK. Vladavina Gordona Brauna nije samo ostala upamćena po katastrofalnoj ekonomskoj politici (kejnzijanizmu) već i po masovnom kršenju ljudskih prava uz sistematsko ukidanje sloboda građana, ali da budemo pošteni, tu je najviše posla odradio Toni Bler i njegove dve ipo Vlade.

Da bi prosečno informisan čitalac ovoga članka shvatio razmere laburističkog gaženja ljudskih prava i ukidanja sloboda u UK, savetujem čitaocima da pogledaju dosta dobar dokumentarni film iz 2007. „Taking liberties“ („Uzimanje sloboda“)[2]. Naveo bih samo ključne stavke iz filma:

Nemate više pravo da protestujete.

Niste više nevini dok se ne dokaže da ste krivi.

Nemate više pravo na privatnost.

Sada možete biti pritvoreni bez optužnice.

Ukidanje građanskih sloboda uvek se pravda borbom protiv zla ili terorizma, za neko opšte dobro... Takva situacija samo šteti poštenim građanima dok to uopšte ne sprečava kriminalce i teroriste (one na koje se navodno zakoni odnose) da i dalje obavljaju svoj posao. Scenario je svima poznat: dogodi se nešto strašno u društvu, javnost (mediji mahom) traži od države da reaguje, država reaguje tako što ukine neko pravo/slobodu građana i onda u krug. Neću uopšte ići van Srbije i samo ću za primer navesti novi Zakon o bezbednosti saobraćaja gde se pod izgovorom jedne velike laži da se u Srbiji najviše gine na putevima u Evropi, vozači po novom zakonu tretiraju gotovo kao teroristi. Najbolji znak degradacije jedne države je kada krene atakom na sopstvene građane, a sam proces je verovatno najbolje opisao Orvel u „1984.“

Ako neki čitalac pomisli da je sve ovo do sada pročitano najobičnija propaganda Revolver Entertaimenta i raznoraznih građanskih udruženja, moraću vas razočarati – konzervativci i liberalne demokrate su takođe bile protiv laburističkog uništavanja. Štaviše, dotični su obećali da će kada dođu na vlast poništiti laburističke zakone koji su doveli do sistematskog ukidanja sloboda.

Nova Vlada je objavila svoj program[3]. Vezano za temu članka, ostao sam bez teksta kada sam video tačku 10. Obe stranke su ispunile svoje predizborno obećanje i baš kao Čerčil koji je svojevremo ukinuo lične karte (koje, pogodite, nisu hteli ukinuti laburisti posle Drugog svetskog rata), ponovo će konzervativci (ovaj put sa liberalnim demokratama) vratiti slobodu u UK. Sledi prevod:

10. Građanske slobode

Stranke su saglasne da sprovedu pun program mera da ponište značajnu eroziju građanskih sloboda pod laburističkom Vladom i povuku državno prisvajanje tuđih prava.

Ovo će uključivati:

Sloboda ili Zakon o velikom opozivanju.

Ukidanje šeme ličnih karata, Nacionalnog registra identiteta, sledeće generacije biometrijskih pasoša i Kontakt point baze podataka[4].

Uzimanje otisaka prstiju dece u školi bez roditeljskog pristanka će postati nezakonito.

Proširenje delokruga Zakona o slobodi informacija da doprinese većoj otvorenosti[5].

Usvajanje zaštita škotskog modela DNK baze podataka.

Zaštita istorijskih sloboda kroz odbranu pred porotom.

Obnova prava na nenasilan protest.

Revizija zakona o kleveti radi zaštite slobode govora.

Zaštite od zloupotrebe antiterorističkog zakonodavstva.[6]

Dalja regulacija kamera za snimanje.

Kraj skladištenja internet i e-pošte zapisa bez dobrog razloga.

Novi mehanizam da spreči širenje nepotrebnih novih krivičnih dela.

Ono što mene lično oduševljava u državama gde pravni sistem počiva na običajnom (anglosaksonskom) pravu je nepostojanje ličnih karata koje se smatraju odlikom totalitarnih društava i svaki pokušaj uvođenja istih je do sada propadao – do Novih laburista i Tonija Blera u UK.

Zloglasni Zakon o digitalnoj ekonomiji (Digital Economy Act)[7] nije spomenut. Za isti su u aprilu glasali (na opšte iznenađenje) konzervativci, dok su liberalne demokrate, čitava javnost, mediji, policija, tužilaštvo, sudije i razna udruženja bila žestoko protiv.

Svaka analogija sa Srbijom je namerna. Npr. sećamo se kako su u Srbiji izgurane nove biometrijske lične karte i pasoši, ali najgore od svega je da ni jednoj stranci ne pada na pamet da uopšte i pokrene raspravu o štetnosti istoga. I nije problem samo u tome, već je on sistemske prirode: zašto bi nova vlast, a nekada opozicija, ukidala štetne zakone kada im sada odgovaraju? Ali avaj, pošto ogromna većina građana nema predstavu kako izgleda život u slobodnom društvu, ljudi teško mogu videti razmere erodiranja svojih prava i sloboda. Ovim ne kažem da je sve sjajno i bajno u razvijenom svetu, ali nije ni crno kao što mnogi misle i po mnogo čemu je Srbija jako daleko iza.

Da ne ispadne da samo kritikujem, može se reći da je posle 5. oktobra zaista postojala nada da će Srbija postati slobodno društvo posle ukidanja određenih retrogradnih zakona, ali smo svedoci da to nije dugo trajalo i da je nastavljena manje-više stara „dobra“ totilatarna politika samo što je to sada lepo propagandno upakovano, mada je ista crno-bela slika ostala – umesto patriota i izdajnika imamo evropejce i antievropejce i sve što ide uz to.

Kao što naslov govori, Veliki Brat će zadobiti veliki udarac u Ujedinjenom Kraljevstvu i to je poruka udruženjima i borcima za slobodu u Srbiji da izgubljene bitke ne znače i izgubljeni rat. Ali tu sve dalje sličnosti sa UK završavaju. U Srbiji ne postoje mediji (male nezavisne medije ne računam jer su nebitni) kojima je uopšte stalo do sloboda građana, jer kada su laburisti izglasavali zakone, uvek su imali žestok otpor kroz medije. U UK postoje jake NVO koje se bore za slobodu građana, a u Srbiji one najeksponiranije znamo šta čine, dok su one koje se bore pod medijskom blokadom. Ali najgore od svega je da ne postoji stranka ni u vlasti ni u opoziciji kojoj je stalo do slobode njenih podanika, ovaj, građana, dok, kao što ste pročitali, u UK postoje.

Ipak postoji nada da javnost i građani još poseduju slobodarski duh, a to se najbolje pokazalo za vreme epidemije svinjskog gripa.