Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Slabost Evrope i drugi talas finansijske krize
Savremeni svet

Slabost Evrope i drugi talas finansijske krize

PDF Štampa El. pošta
Andrej Konurov   
četvrtak, 27. maj 2010.

(Fond strateške kulture, 25.5.2010)

I tako je počeo drugi talas finansijske krize. Ovog puta on je zapljusnuo Evropu. I ma koliko evropski zvaničnici umirivali svet tvrdeći kako su razmere pomoći koju je spremna da pruži Evropska centralna banka u stanju da reše sve probleme ranjivih zemalja Evropske unije, to ne sme da nas zavara: zvaničnicima je jednostavno dužnost da do samog kraja ubeđuju ljude da je sve pod kontrolom. A u stvari je Evropa u problemu do guše.

Sem gore pomenutih zvaničnika u čiji izveštačeni birokratski optimizam odavno već niko ne veruje, praktično svi iole upućeniji u predmet veruju u to, da ono što se dešava u Grčkoj predstavlja tek početak. Opasnost od državnog bankrota nadnela se nad Španijom i Portugalijom, sa ozbiljnim problemima suočavaju se Italija i Belgija. Po svoj prilici, makroekonomski parametri, zacrtani u Mastrihtskim sporazumima, postaju inkopatibilni evropskom socijalno-ekonomskom modelu. Pogotovo socijalnim modelima u pojedinim zemljama.

Sada rukovodstvo Evropske unije i ekspertske mreže EU-propagandista pokušavaju da situaciju predstave tako, kao da je ona, tobože, proizvod poročnih sklonosti grčkog rukovodstva, kao što su rasipništvo i lenjost. Ruski komentatori, na primer Novodvorska, idu i dalje i kvalifikuju grčke probleme kao još jednu potvrdu neefikasnosti socijalizma kao modela. A beloruski ekonomista Jaroslav Romančuk u svom članku, posvećenom Grčkoj, čak je probao da žigoše i ideje DŽona Mejnarda Kejnsa.

Međutim, ne mislim da su Grci ophrvani patologijama u većoj meri od bilo kog drugog naroda sveta. Specifičnost savremenih ekonomskih kriza određuje se u prvom redu time, što su to krize epohe informacionog društva, kada su dominirajuće tehnologije, zapravo, tehnologije formiranja svesti. Nesposobnost vladajuće elite da rešava probleme koji vode u krizu, ili nedonošenje mogućih odluka zbog ideoloških ili političkih razloga, inspirišu elite da se okreću tim tehnologijama kako bi ubedile javnost u to, da stvari idu dobro. Pri tom savremena ekonomija u svom značajnom delu nosi virtualni karakter, to jest, njeni parametri umnogome se određuju na berzi, a stanje stvari na berzi veoma je zavisno od karaktera vesti. S tim u vezi za elitu je velika nužda da nastavi „produkciju“ dobrih vesti čak uprkos realnom stanju stvari, jer to omogućava da se izvesno vreme drži situacija pod kontrolom i nastavi sa izvlačenjem profita. Pri tom maksimum profita i očuvanje vlasti ostaju kao glavna motivacija delovanja savremene elite većine zemalja.

Prirodno je da se realni problemi produbljuju pa zato, kada se kriza ipak razbukta, ona se, kao prvo, razbuktava apsolutno neočekivano, a drugo, njena težina sve je osetnija nego što bi to bilo ako se realna antikrizna politika od samog starta ne bi zamenjivala piarom. Štaviše, po meri svog razvoja tehnologije formiranja svesti postaju sve savršenije, a period u toku koga se uspeva maskirati jadno stanje stvari – sve dugotrajniji. Prema tome, kriza sazreva već do kudikamo ozbiljnijih dimenzija, a njene posledice svaki put sve snažnije pogađaju stanovništvo. Tim pre što se čak zakasnela antikrizna politika svejedno pravi na račun neprivilegovanih slojeva. Druga specifičnost razvoja informacionih tehnologija je činjenica, da one utiču i na svest onog ko je primenjuje: elita kao da zaboravlja da je u startu ona težila tek da nasamari običnog smrtnika i počinje sama verovati vestima koje ona sama proizvodi. Zato se kriza najčešće i razbuktava kao grom iz vedrog neba, i to ne samo za obične smrtnike, nego i za elitu. Naročito je to karakteristično za periferne segmente globalne elite, na primer, te iste Grke.

I tako su investitori i dalje verovali grčkoj, a takođe drugim problematičnim ekonomijama čak i bez obzira na zastrašujuće pokazatelje duga, deficita budžeta i druge indikatore. Oni su to činili polazeći od sopstvenog uverenja u to, da kad je Grčka već članica Evropske unije, onda EU ni u kom slučaju neće dopustiti njeno bankrotstvo, a tek sumnjati u stabilnost EU nikom nije moglo čak pasti na um. To uverenje uprkos realnosti nije formirano samo od sebe – njega su formirale rejting agencije, investicioni konsultanti, bankarski analitičari i uticajna ekonomska štampa.

Svakako, primena informacionih tehnologija zarad skrivanja prave slike onog što se događa od običnog građanina može samo da produbi postojeće probleme, ali sama po sebi ne može i da ih stvori. Kako smo već pomenuli u tekstu, ruski kritičari grčke politike optužuju je zbog toga što je ona, prikrivajući se pod krilom Evropske unije, bila usmerena u pravcu izgradnje socijalizma u zapadnoevropskoj zemlji. Međutim, to odgovara stvarnosti tek delimično. U stvari, problem Grčke, a kako se pokazuje i mnogih drugih zemalja Evrope, svodi se na to što je ona predugo pokušavala da gradi i kapitalizam, i socijalizam. Tamo postoji ekstra bogata manjina, kao u kapitalizmu, ali postoji takođe i velika srednja klasa, koja doseže maltene do 100 procenata stanovništva – čisto socijalistički fenomen.

I upravo će sada tim srednjacima biti veoma loše. Već im je loše. Te ljude možemo samo žaliti, a s druge strane, za svoj položaj krivi su sami. Njima su predugo dobro plaćali za klasni mir i odustajanje od političkih reformi. A novac su uzimali na račun prekomerne eksploatacije zemalja trećeg sveta, to jest, takoreći „braće po klasi“. A pri tom tu prekomernu eksploataciju nije vršila sama Grčka – ona, zapravo, nikada nije bila među velikim kolonijalnim državama, njoj su druge države dodelile mesto u 'zlatnoj milijardi' kao nagradu za značajan strateški položaj. To jest, pare za lep život stizale su grčkim birokratskim i inim dlanovima iz najrazličitijih trećih ruku. Međutim, grčke vlade su ispravno uveravale svoje građane da oni imaju mogućnost da žive bogat život isključivo zahvaljujući mudrom rukovodstvu. A i sami Grci su verovatno mislili da su, eto, tako uspešni u životu zahvaljujući prosto svom radu. A tehnologija formiranja svesti napravila je tako da ta dva mišljenja ne dođu u konflikt. Klasni mir u zemlji je u savršenom redu.

Sada pak, kada se ispostavlja da pare za tekuće rashode više niko neće da daje, a ako i htedne, davaće ih uz najrigidnije uslove, između vlasti i naroda počinje da se povećava nerazumevanje, i to tako snažno, da od klasnog mira mogu ostati tek mrvice. Kriza se razvija na fonu istovremenog sukoba tri identiteta – nacionalnog, evropskog i globalnog. S jedne strane je grčki nacionalizam. Grcima, kao najstarijoj naciji u Evropi, teško je da se pomire s time da oni više nisu gazde svoje sudbine, jer za sve treba da se plati, a para nema. Oni prevrću automobile, razbijaju izloge, pale krovove, jer u smanjenju socijalnih rashoda budžeta vide kršenje socijalnog ugovora. S druge strane, oni ne žele ni da čuju o tome da Nemačkoj daju svoja ostrva, iako bi takav korak mogao veoma popraviti njihovu finansijsku situaciju. S jedne strane, razume se da se krv za vodu ne menja, a s druge strane, protestanti nemaju nikakve alternativne ideje koje bi mogle da spasu situaciju.

Evropski identitet se u toku ove krize podvrgava najsnažnijem stresu. Ne može se isključiti da će se po meri produbljivanja krize taj stres preokrenuti u dekonstrukciju, iako za sada ta verzija nije postala dominirajuća. Za sada je jasno jedno: projekat jedinstvene Evrope izgrađivan je na čisto ekonomskim temeljima, zemlje koje su se ujedinjavale inspirisale su težnje ka boljem životu, da troše više, da uživaju sa još većim užitkom. Nikakvi ideali nisu ugrađeni u temelje te unije, čak je i teza o hrišćanskim korenima Evrope brižljivo izbačena iz projekta evropske konstrukcije. Ali pošto je ovozemaljska sreća prolazna, onda se već prilikom prvih nagoveštaja krize otkrilo da ni Nemačka, ni Francuska, ne žele da plaćaju tuđe gluposti iz svog džepa. Ali pošto su ipak ovog puta morale nešto da plate, teško se može očekivati da će bogate zemlje Evropske unije svaki put uslužno drešiti kesu kada nekom sledećem ponestane para da plati račune. Ili će u zamenu za finansijsku pomoć zatražiti promenu arhitekture Evropske unije u pravcu nejednakog statusa zemalja u zavisnosti od njihove ekonomske moći.

Nekoliko reči i o globalnom smislu onog što se dešava. Razvoj novih tehnologija i haj-tek proizvodi postaju sve skuplji. Da bi tehnološki razvoj u kapitalizmu bio rentabilan, tržište plasmana mora da se sve vreme širi, u protivnom će nastupiti kriza koja može ugroziti i samo postojanje kapitalizma. Pri tom je kapitalizam sistem koji se sastoji od jezgra i periferije. Jezgro su zemlje koje razrađuju nove tehnologije, a periferija – sve ostale zemlje.

Posle raspada SSSR kapitalistički sistem postao je globalni sistem. Njegovo jezgro činile su zemlje takozvane „zlatne milijarde“, Severna Amerika, Zapadna Evropa, Japan, a periferiju – sve ostalo stanovništvo Zemlje. Međutim, na novoj spirali tehnološkog razvoja čak čitav treći svet ne može da obezbedi dovoljan plasman za visokotehnološku produkciju „zlatne milijarde“, i to je proizvelo novu krizu. Više se nema kud širiti periferija. Zemlja je okrugla, a to znači da treba smanjivati jezgro. Arhaizacija dela zemalja koje pripadaju tom jezgru neizostavni je uslov opstajanja globalnog kapitalističkog sistema u savremenoj etapi. Odlučeno je da se krene od Evrope, i to od njenih najslabijih zemalja, onih koje niko ne žali niti se ima ko za njih zauzeti. Tako je MMF postao jedan od osnivača evropskog stabilizacionog fonda. Što bi se reklo, onom ko razume, to je sasvim dovoljno.

Na žalost, rasprodaja ostrva nije najstrašnije od onog što čeka Grke i ostale.