Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Samit u Kopenhagenu – haotična slika savremenog sveta
Savremeni svet

Samit u Kopenhagenu – haotična slika savremenog sveta

PDF Štampa El. pošta
Siniša Ljepojević   
petak, 25. decembar 2009.
Globalni samit u Kopenhagenu o klimatskim promenama (održan decembra 2009) završen je bez sporazuma i bilo kakvog dogovora. Za jedne, koji su želeli da taj veliki skup bude pokriće za njihove planove – tačnije da nametnu svoje planove, samit je bio neuspešan, gotovo katastrofa, a za druge taj skup je bio veoma uspešan – jer su se oduprli nametanju tuđe volje i njihov glas se konačno čuo. Uspeli su u odmeravanju snaga. Kopenhagenški klimatski samit je, iz ugla hroničara, ipak bio uspešan.

 

Što se samih klimatskih promena tiče, što je formalno bila tema, samit nije značio mnogo, gotovo ništa. Skup se pretvorio u prvorazredan politički događaj i autentičnu sliku savremenog sveta i odnosa u tom svetu. Autentičnu, jer retki su skupovi na kojima učestvuju sve članice Ujedinjenih nacija, 192 zemlje. To je bio politički a ne klimatski skup.

Promene u svetu su već dugo očigledne ali samit u Kopenhagenu je još očiglednije pokazao do koje mere su te promene duboko otišle i da su nepovratne. Po prvi put najmoćnije zapadne zemlje predvođene Amerikom nisu uspele da nametnu svoj plan, jednostavno su poražene. U tim promenama je, tokom samita, dominirala činjenica koliko Amerika, ali i Zapad u celini, gube uticaj i da savremeni svet ima daleko više “ključnih igrača”. Istovremeno, pokazalo se da ti novi igrači još uvek nemaju dovoljno uticaja na birokratsku infrastrukturu u međunarodnim odnosima pa ne mogu ni imati presudan uticaj na formulacije i birokratske veštine formulisanja dokumenata. Ili, verovatnije, u ovim vremenima promena nisu dovoljno ni zainteresovani da nameću svoju volju nego da pre svega zaštite svoje interese, spreče dalje institucionalizovanje nametanja volje drugih i obezbede početne pozicije u novim međunarodnim odnosima. Te zemlje u ovoj fazi svoju energiju nastoje da usmere na sopstveni unutrašnji razvoj, koji će im u dogledno vreme biti jedina garancija uticaja u svetu. Zapad, međutim, ne želi ili – verovatnije – ne može da prihvati činjenicu da više nema presudnu moć i da za sve, od sada pa ubuduće, mora da se konsultuje sa drugima i da uvažava ne samo svoje nego i tuđe interese. To je, kako je pokazao samit u Kopengahenu, stvorilo pometnju u međunarodnim odnosima. Svet se zaista nalazi u pravom haosu.[1] To je jedna od osnovnih i poruka dvonedeljnog samita u glavnom gradu Danske.

Obmane kao osnovni princip

Kao i uvek, najteže se suočiti sa realnošću. Skup u Kopenhagenu je organizovan na inicijativu Zapada, u stvari, Amerike. Ali, doživljen je poraz koji se onda, po već odavno viđenoj tehnologiji, prikriva obmanama raznim saopštenjima i medijskom kampanjom kao da se realnost može promeniti rečima. Najbolji primer je kraj samita. Kada je postalo jasno da je poraz neizbežan i da sporazuma neće biti američki predsednik Barak Obama je “preuzeo inicijativu”. Izdvojeno je 26 zemalja kao svojevrsna grupa za pritisak na čelu sa Amerikom. Ubrzo ta se grupa svela na Ameriku, Kinu, Indiju, Brazil i Južnu Afriku, čiji je nezvanični “predsedavajući” bio Barak Obama. Ali, opet dogovora nije bilo. Izbila je čak i mučna situacija pa je kineski premijer Ven Điabao ljutito napustio sastanak i više se uopšte nije pojavljivao. Dogovora nema i nije ga ni bilo.[2] Tada stupa na snagu toliko puta isprobana američka tehnologija. Predsednik Obama daje izjavu samo američkoj televiziji da je postignuta neka vrsta “razumnog dogovora” koji nije obavezujući. (U toj tehnologiji obmana se koriste prednosti engleskog jezika koje daju velike mogućnosti. Tako je Obama koristio reč “dil” (deal) a ne “agriment” (agreement). U engleskom te reči imaju potpuno drugačije značenje ali u međunarodnoj medijskoj komunikaciji “može da prođe” i drugačije.) U vreme davanja izjave o tome niko od učesnika samita nije bio obavešten. Usledila je medijska kampanja pa je radno predsedništvo samita umesto priznanja poraza samo saopštilo da je samit “primio k znanju” to što je Obama rekao i skup je završen.

Istina je, međutim, da nije bilo nikakvog dogovora. Ni na samitu ni među “grupom za pritisak”. Niko ni o čemu nije glasao niti je bilo šta obavezujuće za bilo koga.[3] Sve drugo je obmana.

I onda je predsednik Obama jednostavno napustio samit u Kopenhagenu, nije dočekao njegov kraj i priznanje poraza, a pod izgovorom da žuri jer se u Vašingtonu sprema nevreme pa avion neće moći da sleti. Kopenhagen je, izgleda, nesretno mesto za predsednika Obamu. Ovo je bio njegov drugi poraz u tom gradu za svega nekoliko meseci. Prvi je bio na izboru domaćina Olimpijskih igara 2016. godine i predsednik Obama je lično došao u Kopenhagen da podrži izbor njegovog grada, Čikaga. Čikago je, međutim, ispao već u prvom krugu glasanja i Obama je “pobegao”, ne sačekavši proglašenje pobednika.

Skretanje samita u politiku bilo je sasvim očekivano jer su i same klimatske promene politika a ne realnost. U stvari, borba protiv klimatskih promena ili kako se to često zove i globalnog otopljavanja, zavisno od potrebe, je ne samo politika nego i nova ideologija pre svega na Zapadu. To je “prevara veka”.[4] Mora se priznati da je veoma vešto smišljena.

Zapad i Amerika, uprkos javnom ignorisanju, uočavaju duboke promene u svetu posle raspada komunizma i kraja “hladnog rata”. Ostali su bez ideologije, bez instrumenta vladanja. Pribeglo se onda starom receptu – “politici straha”, pa su vršeni razni eksperimenti od ratova do pretnji terorizmom. Ništa, međutim, nije pomoglo pa je očigledno procenjeno da su klimatske promene i životna sredina najefikasniji jer to dotiče život svakog čoveka. Uz to, pokazalo se da bi klimatske promene mogle biti daleko ozbiljniji i veći posao od ratova i terorizma i “kocke su složene”. U vreme administracije Bila Klintona grupa od 40 zemalja je pokrenula institucinalizovanje klimatskih promena pa je postignut sporazum u japanskom gradu Kjotu. Taj sporazum ističe 2012. godine i Kopenhagen je trebalo da bude njegov nastavak s tim što je ovoga puta u globalnom znaku a ne samo među odabranim zemljama. Kjoto, doduše, nikada nije poštovan ni u zemljama potpisnicama ali je pokazao koliko je to unosan posao i koliko bi mogao biti politički efikasan. Stvorena je tako moćna klimatsko-politička industrija.

Klimatske promene?

U političko-poslovnoj kampanji tvrdi se da je za klimatske promene odgovoran (kriv) čovek i zato treba odrediti pravila ponašanja ljudi. Svi oni koji ne poštuju ta pravila moraju biti kažnjeni jer sprečavaju “spasavanje Planete”. Problem je što to nije tačno, što je laž. A, u laži su “kratke noge” pa su, uprkos cenzuri i medijskim pritiscima, razobličavanja tih laži sve dostupnije i običnom čoveku.

Klimatske promene zaista postoje – ali su one deo prirode Planete i Kosmosa a ne ljudskog ponašanja. Prirodu klimatskih promena je prvi u svetu objasnio srpski naučnik Milutin Milanković (u svetskoj literaturi poznat i kao Milankovitsh). Milanković je objasnio da su klimatske promene prirodna pojava jer je, krajnje pojednostavljeno rečeno, planeta Zemlja “živ organizam” koji komunicira sa svojom okolinom, Kosmosom. U tome, kako je objasnio srpski naučnik, postoje izvesna pravila, “ciklična dešavanja”, koja onda dovode da klimatskih promena na Planeti. Kasniji radovi drugih naučnika su pokazali da ljudi koji žive na Planeti ne mogu bitnije da utiču na ta “kosmička zbivanja” i da Zemlja od Sunca svakoga dana dobije toliko mnogo energije da ono što se dešava na Planeti ne može da utiče na ozbiljnije promene. I prema stvarnoj statistici naučnika, koji doduše nemaju pristup medijima, Planeta u poslednjih nekoliko vekova postaje hladnije mesto. Ne postoji dakle otopljavanje nego temperature su u proseku sada niže nego što su bile.[5] Postoji, međutim, zagađenost određenih sredina ali to nisu klimatske promene. Zagađenost vazduha i životne sredine je drugi problem koji nema veze sa promenama klime.

Uz to, treba znati da je pre svega Amerika pre desetak godina obnovila razvoj takozvanog klimatskog oružja koje je jedna od najvećih savremenih tajni. Tim klimatskim oružjem je moguće na izvesno vreme promeniti lokalnu klimu u nekom području ali to nisu klimatske promene. Razvoj klimatskog oružja je krenuo još šezdesetih godina 20. veka ali su tadašnji Sovjetski Savez i Amerika postigle dogovor u Ujedinjenim nacijama 1972. godine da obustave te poslove. Amerika je u vreme predsednika Klintona odustala od dogovora i obnovila razvoj te vrste oružje. Rusija je uložila prigovor Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija ali se o tome još nije raspravljalo. Moguće je da su onda i druge zemlje, pre svega Rusija i Kina, obnovile razvoj te vrste naoružanja.

U javnoj komunikaciji sve se to potiskuje. Klimatska industrija je angažovala hiljade, zvanično, naučnika da svojim autoritetom prikriju činjenice i stvore “novu klimatsku realnost”. Ali, život je mnogo komplikovaniji od medijskih manipulacija pa se sve nekako na kraju sazna. Tako je uoči samog samita u Kopenhagenu otkriveno da je ključni “naučnički tim” sa opskurnog britanskog univerziteta Ist Anglia (East Anglia) koji je glavni izvođač radova za klimatsku industriju, lagao. Otkriveno je da su stvarni podaci prikrivani a da je javnosti pokazivano nije bilo tačno. Skandal veka je navodno otkriven “hakerski”, preko elektronskih poruka među naučnicima. Uz univerzitet East Anglia glavni izvođač radova je bio i britanski Meteorološki zavod (Met Office) koji je “naučnike” snabdevao lažnim podacima. Zanimljivo je da su ti glavni izvođači klimatskih prevara u državnom vlasništvu. Univerzitet je državni a Meteorološki zavod je u sastavu britanskog Ministarstva odbrane. Laži su tako otkrivene a samit se u Kopenhagenu ipak održao kao da se ništa nije dogodilo. Ali onda nije ni čudo zašto se tako sve završilo.

Neverovatno je koliko je ta klimatska industrija laži izgradila veliku mrežu, to su desetine hiljada ljudi među kojima ima mnogo naučnika i univerzitetskih profesora kojima običan čovek po definiciji veruje, a oni govore neistine. Potpuna korupcija nauke i naučnika. I to je slika savremenog sveta.

Unosan posao

Sve je bilo poznato i pre tog otkrića. To nije ništa novo. Klimatske promene u stvari nisu ni bile cilj samita u Kopenhagenu. Suština je u velikom i unosnom poslu. Pod izgovorom borbe protiv klimatskih promena u Kopenhagenu osnovni cilj je u stvari bio uspostavljanje novih pravila u klimatskom poslu, takozvanoj trgovini ugljenikom (Carbon trading). Javnosti je malo poznato da je minulih godina, pod izgovorom klimatskih promena a na osnovu Kjoto ugovora, razvijena trgovina ugljenikom koja je trenutno vredna tri triliona dolara (tri hiljade milijardi dolara). Osnovu tog posla čine kvote zagađenosti koje ima svaka zemlja. Znači, svaka zemlja ima pravo na određenu količinu ugljen-dioksida i te kvote čine globalni cenzus. E sada, kada neka zemlja, mahom manje razvijena, ne ispuni svoju kvotu jer nema industriju ona taj ostatak može da proda nekoj drugoj zemlji. Formirane su i posebne berze za to, a najjača je ona u Čikagu (Carbon Exchange). To omogućava ogromne zarade a u osnovi ne smanjuje količinu ugljen-dioksida na globalnom nivou. To je neverovatna prevara. Novac za tu trgovinu obezbeđuju poreski obveznici jer plaćaju veći porez, da bi spasli Planetu, a skuplji su svi proizvodi, od benzina do kesa za pakovanje. Od toga koristi imaju vlade (jer veća cena znači i veći porez) i kompanije (jer na troškove trgovine ugljen-dioksidom ugrađuju i dodatnu zaradu). Neverovatno je kako je izgrađen sistem pljačke i zarade, a javnosti se samo nudi pretnja “krajem sveta” zbog klimatskih promena.[6]

U toj funkciji su već obećani fondovi. Evropska unija je obećala 7,5 milijardi evra a Amerika, Japan i još neke druge zemlje 100 milijardi dolara. Taj novac ide multinacionalnim kompanijama i u suštini nema nikakve veze sa klimatskim promenama. Na primer, indijska kompanija Tata je nedavno kupila jednu fabriku u Koventriju, u Engleskoj. Odmah je potom ta fabrika zatvorena a Tata je dobila 600 miliona evra od Evropske unije jer je smanjila emisiju ugljen-dioksida.

U Kopenhagenu je trebalo da bude nametnut malo drugačiji raspored tih kvota a ne globalno smanjenje. U drugačijem rasporedu kvota došlo bi do smanjenja za neke zemlje tradicionalne prodavce što je onda trebalo da podigne cenu i obezbedi veći prihod trgovcima ugljenikom. To se nije desilo i prva reakcija je bila veliki pad vrednosti na berzama ugljen-dioksida.

Ilustrativan je primer čoveka koji predsedava ključnim međunarodnim telom, Međuvladinim panelom Ujedinjenih nacija za klimatske promene (IPCH), indijskog milijardera dr Radžendre Pačaurija (Rajendra Pachauri). Mediji i zapadni političari ga predstavljaju kao naučnika što nije tačno. Po obrazovanju je inženjer za železničke pruge a doktorirao je ekonomiju. Školovao se na Univerzitetu Severna Virdžinija, u Americi. On dakle nije nikakav naučnik za klimatske promene i nema bilo kakve kvalifikacije za tako nešto. U stvari, on je jedan veliki trgovac. Dr Pačauri je povezan sa desetinama kompanija koje trguju ugljenikom i energijom kao i sa ključnim bankama u koje se sliva novac od te trgovine. Uz to, član je savetničkog odbora čikaške berze za ugljen-dioksid. Dakle, ne samo da nije naučnik nego je u direktnom sukobu interesa. I, nikom ništa. On je i dalje čovek koji svetu govori kako treba da se ponaša u “borbi protiv klimatskih promena”.[7]

U sličnoj situaciji su i vodeći “borci protiv klimatskih promena” Al Gor, Ben Santer i Moris Strong. Oni zarađuju milione od regulacija povodom klimatskih promena. Američki milijarder Strong je i jedan od direktora čikaške berze za trgovinu ugljen-dioksidom.

Šta dalje?

Sve je dakle poznato pa se nameće pitanje šta i kako dalje. Što se Zapada tiče, verovatno je da će se ponašati kao da se samit u Kopenhagenu, onakav kakav je bio, nije ni dogodio. Političke vlasti i poslovni centri moći će nastaviti sa onim što je već viđeno a mediji će javnosti nuditi sliku nekog drugačijeg samita u Kopenhagenu kao izgovor i opravdanje za “klimatske poslove”. Suviše su veliki ulozi i finansijski i politički. Kako je to u Kopenhagenu priznao bivši britanski premijer Toni Bler, nauka uopšte nije bitna. Čak i ako nema naučne potvrde borba protiv klimatskih promena mora biti nastavljena, poručio je Bler.

Tako EU priprema i avione koji će pratiti “klimatske promene” i pre svega one koji “ne poštuju pravila”. Tako su britanski premijer Gordon Braun i francuski predsednik Nikola Sarkozi najavili da će Evropska unija angažovati bespilotske letelice (drones) da izviđaju ko koliko ispušta ugljen-dioksida. Biće nastavljeni pritisci na pojedinačne zemlje da prihvate “dil” koji ne postoji…

Skup u Kopenhagenu je razotkrio i u kojem pravcu će Zapad dalje delovati. Osnovni cilj je da se priča o klimatskim promenama iskoristi za uspostavljanje infrastrukture poznate kao “globalno vladanje”. Da se uspostave instrumenti, finansijski, politički i vojni, putem kojih bi Zapad u novim uslovima u svetu kada gubi realnu moć, zadržao svoj presudan uticaj. Ključni igrači bi bili Svetska banka i Međunarodni monetarni fond koji bi, preko “klimatskih promena”, obezbedili uticaj Zapada i Amerike. To se više i ne krije, pa je javno potvrdio i generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Kimun, čovek na čelu organizacije koja je u Kopenhagenu, iako formalni organizator skupa, bila među najvećim gubitnicima.To su ambicija i plan a da li će se uspeti – pokazaće vreme. Kopenhagen nije obećavajući znak.

Od samita će tako ostati samo ono što se politički dogodilo u Kopenhagenu decembra 2009. godine. To je, pre svega, nagoveštaj da će u međunarodnoj politici u narednom periodu “glavna bitka” biti između Amerike i Kine. U Kopenhagenu je Kina izašla kao pobednik. Tu su i Indija i Brazil. Zanimljivo je da su u Kopenhagenu gotovo neprimetne bile Rusija i Evropska unija. Rusija je na samom početku donela svoj zaseban klimatski plan a Evropska unija od ranije ima takav dokument – pa ih na neki način ishod samita nije ni zanimao. I Rusija i EU u ovoj fazi, izgleda, ne žele da se mešaju pa će izaći na scenu kada bude poznat ishod “glavne bitke” između Amerike i Kine, i tada će videti kojoj će se strani prikloniti. To je buduća faza međunarodnih odnosa i to je zaostavština samita u Kopenhagenu. Klimatske promene nisu ni bile tema.


[2] Preuzeto iz pregleda pisanja lista “Indipendent” (The Independent) 19. decembra 2009. godine sa www.bbc.co.uk/serbian

[6] To je javno priznao britanski ministar finansija Alister Darling i izjavio da takse na avionske letove uvedene zbog klimatskih promena nemaju veze sa tim nego da popune budžet i gubitke banaka.