Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Rusija, Turska i „Velika igra“ – promena timova
Savremeni svet

Rusija, Turska i „Velika igra“ – promena timova

PDF Štampa El. pošta
Erik Valberg   
subota, 06. februar 2010.

(Global research, 26.1.2010)

Prošlomesečna poseta ruskog predsednika Dmitrija Medvedeva turskom kolegi pokazuje da dve zemlje rapidno razvijaju bliske ekonomske i političke veze.

Sudeći po svemu, Turska je odustala od Evropske unije, posmatrajući je kao bastion islamofobije i zatočenika Sjedinjenih Država. I dok Švajcarska zabranjuje minarete, a Francuska proteruje Hidžab, popularna islamistička vlada u Istambulu kreće se u suprotnom pravcu – podržavajući slobodu nošenja fesa, hrabro kritikujući Izrael i gradeći mostove sa Sirijom. Ovo je ništa drugo do fundamentalno prestrojavanje turske politike ka svojim prirodnim saveznicima – Arapima... i Rusima.

Ovo novo slaganje sa Rusijom počelo je 2001. godine kada su turski i ruski ministri spoljnih poslova potpisali Evroazijski akcioni plan saradnje (Eurasia Cooperation Action Plan). Saradnja se ubrzala februara 2009. kada je turski predsednik Abdulah Gul otišao u državničku posetu Rusiji, tokom koje je posetio i Tatarstan, energetski bogatu i prosperitetnu Autonomnu republiku Ruske Federacije, naseljenu pretežno Turcima muslimanske veroispovesti stavljajući cevovode, nuklearnu energiju i trgovinu u centar pažnje.

U prošlosti Rusija je imala slabe odnose sa Turskom, koja se od svog osnivanja kao Republika 1922. svrstala uz zapadni tabor i koju je Moskva uglavnom gledala kao odskočnu dasku za infiltraciju Kavkaza i njenih turkofilskih južnih republika. Sa slomom Sovjetskog Saveza 1991, Jeljcinova Rusija se povinovala hegemoniji SAD u regionu i kao posledica tog otvaranja prema zapadu, turske škole, građevinske kompanije i trgovci su u velikom broju dolazili u bivše sovjetske „oblasti“ (Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Tukmenistan). Događaji od „9/11“ naterali su ruskog predsednika Vladimira Putina da ode toliko daleko, poželevši dobrodošlicu američkim vojnim bazama smeštenim u neke od strateški najbitnijih oblasti. Delovalo je kao da se „Velika igra“ završila nesumnjivo, porazom Rusije.

Budući da se svet umorio od antiterorističke borbe pod američkim patronatom, sve više se činilo kao da ''Velika igra'' ipak još nije gotova. U NATO članstvu su se Turskoj pridružile Rumunija i Bugarska, čineći time Crno More de fakto NATO jezerom, što je alarmiralo sve snažniju Rusiju.

Ukrajinska, sa zapada podržana, „Narandžasta revolucija“ i prkosno navijanje predsednika Ukrajine Viktora Juščenka za pristupanje NATO i odstranjivanje ruske flote sa Krima kao da su dodatno poljuljali Rusiju. Juščenko je čak i naoružavao Gruziju tokom njenog rata sa Rusijom 2008.

Međutim, nije samo Rusija bila prezasićena novim pax americana. Do 2007. više od 90 procenata Turaka imalo je negativan stav prema Sjedinjenim Državama. Stoga, nije iznenađujuće što je Turska počela da odstupa od bezuslovne podrške NATO i Americi, prvenstveno tokom invazije na Irak 2003. godine, zabranom prolaza kroz bosforski moreuz američkim ratnim brodovima poslatim kao podrška Gruziji 2008. i neviđenom kritikom Izraela nakon invazije Gaze.

Nasuprot američki sponzorisanih „obojenih revolucija“ diljem bivšeg socijalističkog bloka, turska „zelena revolucija“ je 2002. dovela na vlast religiozno orijentisanu partiju Pravde i razvoja (AKP). Njen politički pravac je uglavnom bio usmeren ka uspostavljanju regionalne ravnoteže i miroljubivih odnosa sa susedima, uključujući Jermeniju i Kurde. Ruski predsednik Vladimir Putin je 2004. u Ankari potpisao deklaraciju o saradnji, koju su u Moskvi 2003. dopunili Gul i ruski predsednik Dmitrij Medvedev. Tada je Gul izjavio: „Rusija i Turska su susedne zemlje koje razvijaju svoje odnose na bazi uzajamnog poverenja. Nadam se da će ova poseta zauzvrat dati novo obeležje našim odnosima.“

Ključno za ovo je predlog Turske za uspostavljanje Platforme o kavkaskoj stabilnosti i saradnji. Prateći Gulovu posetu, turski mediji su čak opisali tursko-ruske odnose kao „strateško partnerstvo“, što je nesumnjivo uznemirilo Vašington.

Ništa od ovoga se ne bi odvijalo bez jakih ekonomskih interesa. Tursko-ruske ekonomske veze su se naveliko razvile tokom protekle decenije, sa trgovinom koja je 2008. dostizala 33 milijarde dolara, u kojoj su pretežno zastupljeni gas i nafta, čineći Rusiju turskim partnerom broj 1. Čak je moguće očekivati da uskoro počnu koristiti tursku liru i rusku rublju u spoljnoj trgovini.

Dalje sledi sadržaj posete Medvedeva Ankari od 13 januara, koja je primarno bila fokusirana na energetsku saradnju. Ruski „Atomstroieksport“ je na tenderu dobio posao izgradnje prve turske nuklearne elektrane, a Medvedev je bio željan da dobije konačan pristanak turske na saradnju pri izgradnji Gaspromovog gasovoda ka Evropi, „Južni Tok“. Turska će uskoro 80 procenata svoga gasa dobijati iz Rusije, ali na ovu zavisnost se u svetlu novih strateških odnosa više ne gleda kao na nesigurnost.

Sporno je šta će se dalje događati sa adutom zapada, gasovodom „Nabuko“, za koji je takođe planirano da prođe kroz teritoriju Turske. Očekivanja su da će „Nabuko“ preko Turske i Gruzije snabdeti Evropu gasom iz Irana i Azerbejdžana. Uzimajući u obzir odnose između zapada i Irana i nestabilnost Gruzije, ova alternativa ruskim planovima sve više deluje neprivlačno. Prilično proračunato, Azerbejdžan se već priključio „Južnom toku“.

Komersant je citirao Gaspromove zvaničnike koji su izjavili da bi Turska uskoro mogla da se pridruži Italiji i Nemačkoj kao ruski strateški partner. Italijanska ENI sufinansira projekat „Južnog toka“. Druga ruka Gaspromovog „Pincer zahvata“ koja ide oko Ukrajine je „Severni tok“, za koji je Nemačka pri kraju prošle godine dala svoju finalnu saglasnost. Poljski ministar je uporedio rusko-nemački projekat „Severni tok“ sa paktom Molotov–Ribentrop iz 1939. zato što cevovodi dozvoljavaju Rusiji da isporučuje gas direktno zapadnoj Evropi i „zavrne slavinu“ Ukrajini u slučaju da ista prestane da plaća ili počne da krade gas, što se već nekoliko puta pod vlašću „narandžastih revolucionara“ dogodilo.

Turska je može se reći ključni igrač u ovoj novoj „Velikoj igri“, samo što izgleda da je promenila strane. Ruski i turski premijeri su izrekli nadu da će se međusobna trgovina utrostručiti do 2015. i objavili planove uvođenja bezviznog režima do maja ove godine, „na posletku, bezvizni režim će bez sumnje dovesti do aktiviranja saradnje između naše dve zemlje“ izrekao je turski premijer Redžep Erdogan.

Ukrajinski predsednički izbori koji su trenutno u toku mogli bi da oslabe vetar u jedrima „Južnog toka“. Opravdanost novog gasovoda bi mogla biti dovedena u pitanje, ukoliko novi ukrajinski predsednik uspe da ubedi Rusiju da će se on/ona postarati da ne bude više talasanja i nestabilnosti. Ukrajini su u trenucima teške ekonomske situacije potrebni prihodi od tranzita, koji bi ako se, postojeći planovi nastave, bili izgubljeni. Ipak šteta koju su „narandžasti revolucionari“ naneli ukrajinskoj ekonomiji je već fait accompli. Kako je Aleksandar Rar iz nemačkog saveta za spoljne odnose rekao „Ukrajina će, pod bilo kojim rukovodstvom, pokušati da iskoristi svoju geografsku poziciju, Rusi su to shvatili pre određenog vremena. To je upravo razlog zbog kojeg im je očajnički potrebno da zaobiđu Ukrajinu“.

Čak iako Ukrajina takođe zameni timove i odbije NATO planove za proširenje, moraće da pronađe novu ulogu, pri tome najverovatnije ne računajući na provizije od tranzita. Kandidat za predsednika Viktor Janukovič je signalizirao da bi potpisao sporazum o ekonomskoj saradnji sa Rusijom i izgladio postojeće političke probleme, kao što su pitanje ruske flote i moguće priznanje Južne Osetije i Abhazije. Turska bi vrlo lako mogla da se uklopi. „Ako će neka zapadna zemlja priznati nezavisnost Abhazije, onda je to Turska zbog prisustva velike Abhaske dijaspore“, ističe Rar.

Ne postoji razlog zbog kog Ukrajina ne bi mogla da se priključi progresivnom rusko-turskom savezu, zasnovanom na regionalnoj stabilnosti i miru, nasuprot onom koji je pod vođstvom NATO motivisan sukobima i neprijateljstvom. Nakon ovoga jedino bi ludi gruzijski predsednik Mihail Sakašvili ostao u donkihotovskoj borbi sa vetrenjačama, kao diktator smetnute države – totalno suprotno od namenjene mu uloge NATO viteza na čelu istočnog marša. Čak i ogorčeni turski protivnik, Jermenija, deluje željna da se priključi novoj postavci, što je i prošlogodišnja razmena ambasadora demonstrirala.

(Prevod NSPM)