Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Povratak vojnog roka u Evropi
Savremeni svet

Povratak vojnog roka u Evropi

PDF Štampa El. pošta
Alberto Rohas   
utorak, 25. septembar 2018.

 Šta se to promenilo u današnjem svetu, da se pribegava jednoj formuli koja je ukinuta pre dvadeset godina u većini nama susednih zemalja? Da li aktuelne pretnje, zasnovane na terorizmu ili sajber ratu zahtevaju više vojnika? Da li pripadnost NATO-u i njegova politika uzajamne pomoći u slučaju napada nisu više dovoljna garancija bezbednosti? Da li je jedna zemlja sa obaveznim vojnim rokom jedinstvenija od one koja ima profesionalnu vojsku? Da li je privlačnije za aktuelnog političara da objavi smanjenje troškova za odbranu ili obeća vraćanje obaveznog služenja vojske? Da li se radi o jednoj vojnoj meri ili jednostavno o meri društvene kontrole?

Sva ova pitanja bila su nezamisliva pre nekoliko meseci, međutim, pojedini diskursi su počeli da se kristalizuju – obavezni vojni rok se vraća u modu. Prva je bila Švedska, koja je odlučila da vrati vojni rok prošle godine. Posle je došao red na Maroko koji je iznenada najavio povratak stare vojne obaveze za sve mlade, uključujući i žene. U Francuskoj, Makron je probio led isto ove godine sa jednim riskantnim predlogom – vojna obaveza u trajanju od jednog meseca za sve starije od 16 godina. U Nemačkoj, partija kancelarke Merkel, tražila je njeno ponovno uspostavljanje, uz podršku drugih stranaka. U Italiji, ministar unutrašnjih poslova Salvini, predložio je nešto slično za italijansku mladež „kako bi se podsetila kako osim prava postoje i obaveze“.

Pre otprilike dvadeset godina, u većini zemalja u našem okruženju, prekinuta je poslednja nit između građanske i vojne suodgovornosti (corresponsabilidad) u odbrani. Danas je to samo stvar uniformisanih lica, ali, postavlja se pitanje – koji su razlozi da se predlaže vraćanje na nešto što je bilo deo prošlosti, što je skuplje, i što prema svim stručnjacima, nije efikasno?

Kako bi se videlo šta je to izmenilo Evropu u odnosu na period od pre dve decenije pa sve do danas, samo treba proći kroz geopolitički kontekst. U današnjem svetu, NATO podstiče sumnju oko svog angažmana. Sjedinjene Države – veliki zaštitnik Zapada – tokom mandata Donalda Trampa, već ne percipiraju sebe kao saveznika. Velika Britanija, sa jednom od najmoćnijih armija, zalupila je vrata Briselu, a zemlje sa Istoka, poznate kao Višegradska grupa, nastavljaju sa nacional-populističkom politikom zatvorenih granica i sve ograničenijih sloboda.

Nemačka, zemlja sa najmoćnijom ekonomijom u EU, neće vojno predvoditi Evropu zbog svoje prošlosti. I Vladimir Putin je već pokazao da je nostalgičan za sovjetskom imperijom, i teži da ponovo uspostavi njen uticaj. Moskva je došla do toga da kaže, kako se ,,trenutno odnosi između Rusije i NATO-a nalaze u najdubljoj krizi još od vremena Hladnog rata“.

Kako tvrdi analitičar i pukovnik kopnene vojske Pedro Banjos, ,,povratak vojne obaveze treba da se tumači različito od zemlje do zemlje koje to predlažu. Na primer, za Francusku ili Nemačku, radi se o jednoj mnogo više društvenoj nego vojnoj meri. Postoji deo društva u ovim zemljama koji je marginalizovan, i ova vojna obaveza pretenduje da integriše ove osobe oko ideje pripadnosti državi, kaže Banjos i razjašnjava – „postoji jedna politika nalik na onu koja je već u Francuskoj: vojna služba za mladiće koji su rođeni na prekomorskim teritorijama, u svrhu sticanja veće nacionalne kohezije“.

Drugi razlog za vraćanje obaveznog vojnog rata jeste rastući nacionalizam u Evropi. Za analitičarku instituta „Elkano“ Ilke Tojgur, vojna služba ne prestaje da bude „jedan nacionalistički instrument u trenutku u kojem napetosti između zemalja počinju da rastu paralelno sa jednim opštim nepoverenjem. Da bi se to izbeglo, Evropska Unija bi trebala da koordiniše spoljnu politiku sa zajedničkom vojnom politikom, umesto da se produbljuju nacionalizmi koji slabe njenu ideju, tvrdi Tojgur.

Prema tvrdnji Banjosa, ideja vojne obaveze sa svojom komponentom nacionalne kohezije, „takođe hoće da napadne periferne nacionalizme sa drugarstvima koja se sklapaju na kraju jednog perioda između regruta iz različitih regiona“.

U Francuskoj, sa obavezom služenja roka za sve muškarce i žene koji su punoletni, stiže i mogućnost uvođenja edukacije o totalnoj jednakosti polova. „U Norveškoj, na primer, momci i devojke koji podjednako popunjavaju vojsku, čak dele iste tuševe“, tvrdi Banjos.

Za ovog pukovnika, obavezna vojna služba ima malo šta da ponudi kada je reč o odbrani – u aktuelnim konfliktima, posedovanje jedno brojčano velike vojske, formirane po starim vojnim akademijama, ne garantuje ni dobru odbranu i efikasan napad. U epohi robotizacije i tehnologizacije rata, značajnije je ulaganje u kompjutere nego u vojnike.

Za Tojgurovu, koja navodi primer Turske, „vojna obaveza je oduvek bila način da se integriše ruralni svet u državu, da se pruži mogućnosti ljudima koji nisu znali da čitaju da to nauče“. Problem je da ove vojske, tako velike, na kraju, koštaju mnogo. I Turska, na primer, počela da prihvata plaćanje određene sume u zamenu za nesluženje vojnog roka, od čega su imali korist bogati. Sada se usvaja jedan zakon, po kojem će svi biti u vojnoj obavezi barem 21 dan.

Ponekad, ova politika utiče na zemlje u okruženju – to što Turska ima jednu od većih armija u svetu utiče na Grčku, njenog starog neprijatelja, da održava obavezni vojni rok i jednu vojsku koja je ogromna za njenu veličinu i populaciju.

Međutim, mimo vojnog roka kao alibija za nacionalnu koheziju, ima zemalja koje ga obnavljaju kako bi održale kontrolu nad mladom populacijom koju pritiska nezaposlenost ili marginalizacija – recimo u Maroku, u zemlji u kojoj niču pobune u zonama poput Rifa, i u kojoj se adolescenti osećaju sve udaljeniji od države. U drugim područjima u Africi, kao u Eritreji, vojni rok nema definisano trajanje. Ako regrut nema novca da podmiti svoje pretpostavljene, izgubiće svoju mladost u kasarni, čekajući otpust koji nikad neće doći.

Trenutno, postoji šest zemalja EU koje zasnivaju svoju odbranu na obaveznom vojnom roku – Austrija, Grčka, Danska, Švedska, Kipar, Estonija i Finska. Tri od njih imaju granicu sa Rusijom (Estonija i Finska) ili su vrlo blizu (Švedska). Od rata u Ukrajini i okupacije Krima od strane Kremlja, iluzija bezbednosti je nestala. Maskirno odelo je prešlo put od rovova do modnih pista, ali izgleda da će se morati vratiti u kasarne.

El Mundo

Preveo sa španskog uz skraćenja: Nebojša Vuković

Izvor: http://www.elmundo.es/internacional/2018/09/09/5b93e072268e3e5a2d8b4597.html