Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Pogled na Rusiju iznutra - Najopasniji je ranjeni medved
Savremeni svet

Pogled na Rusiju iznutra - Najopasniji je ranjeni medved

PDF Štampa El. pošta
DŽordž Fridman   
subota, 27. decembar 2014.

(Stratfor, 16. 12. 2014)

Prošle nedelje doputovao sam u Moskvu u 16:30, 8. decembra. Postaje mračno u Moskvi u to vreme, a Sunce ne sviće do 10 sati pre podne u ovo doba godine, tzv. crni dani nasuprot belim noćima. Za svakoga ko je naučio da živi blizu Ekvatora ovo je uznemirujuće. To je prvi znak da ste ne samo u stranoj zemlji, na šta sam ja navikao, već i u stranom okruženju. Ipak, dok se vozimo ka centru Moskve, preko sat vremena, saobraćaj i radovi na putu jesu nešto uobičajeno. Moskva ima tri aerodroma, a mi smo došli sa najudaljenijeg od centra, Domodedovo, koji je glavni međunarodni aerodrom. U Moskvi je prisutna beskonačna restauracija i dok zaustavlja saobraćaj, ukazuje na to da se prosperitet nastavlja, barem u prestonici.

Naš domaćin nas je sačekao i brzo smo otišli na posao pričajući o događajima tokom dana. On je proveo veliki deo vremena u SAD i nijanse američkog načina života su mu bile daleko više poznate nego meni ruske. U tom pogledu on je bio savršen domaćin, prevodeći mi njegovu zemlju uvek sa prisustvom ruskog patriote što je on sigurno bio. Razgovarali smo dok smo se vozili po Moskvi, uspevši da dopremo duboko u temu.

Za njega i iz konverzacije sa ruskim ekspertima o većini regija sveta, studentima Instituta za međunarodne odnose i sa grupom onih koje sam smatrao običnim građanima (ne sa zaposlenima od strane vladinih agencija koje su uključene u upravljanje ruskim međunarodnim i ekonomskim poslovima), stekao sam utisak o ruskim brigama. Brige su one koje ste mogli da očekujete. Značaj i redosled tih briga nisu onakvi kakve ste mogli da očekujete.

Ruska ekonomska očekivanja

Mislio sam da će uglavnom ekonomski problemi Rusije biti ljudima na pameti. Slabljenje rublje, pad cena nafte, opšta stagnacija u ekonomiji i efekat sankcija Zapada sve to Zapadu izgleda da ruši rusku ekonomiju. Ipak, nisam vodio razgovore o tome. Pad rublje je uticao na putovanja u inostranstvo, ali narod je tek nedavno počeo da oseća pravi uticaj ovih faktora, naročito kroz inflaciju.

Ali postoji jedan drugi razlog za relativni mir u vezi sa finansijskom situacijom, i on dolazi ne samo od vladinih zvaničnika već takođe i od privatnih lica i on se mora ozbiljno razmotriti. Rusi su naglasili da su ekonomske nevolje norma za Rusiju, a da je prosperitet izuzetak. Uvek je prisutno očekivanje da će se prosperitet završiti i da će se normalne zabrane ruskog siromaštva vratiti.

Rusi su strašno patili pod Borisom Jeljcinom tokom 90-ih, ali takođe i pod prethodnim vladama koje se protežu sve do cara. Uprkos ovome, nekolicina je naglasila da su dobili ratove u kojima je trebalo da pobede i da su uspeli da žive živote vredne življenja. Zlatno doba oličeno u prethodnih 10 godina bližilo se kraju. To je bilo za očekivati i kroz to treba proći s teškoćama i s mukom. Vladini zvaničnici misle da je to upozorenje, a ja ne mislim da je to blef. Glavna tema u razgovoru bila je u vezi sa sankcijama, a namera je bila da one neće prisiliti Rusiju da promeni politiku prema Ukrajini.

Ruska snaga je u tome da oni mogu izdržati patnje koje bi slomile druge nacije. Takođe je stavljeno do znanja da oni imaju tendenciju da podrže vladu bez obzira na kompetenciju kada se Rusija oseća ugroženo. Stoga Rusi kažu da niko ne treba da očekuje da će sankcije, bez obzira na to koliko su oštre, dovesti do kapitulacije Moskve. Umesto toga, Rusi će odgovoriti sopstvenim sankcijama koje nisu specifične, ali ja smatram da će one značiti oduzimanje imovine zapadnih kompanija u Rusiji i smanjiti poljoprivredni uvoz iz Evrope. Nije bilo govora o prestanku snabdevanja prirodnim gasom evropskih potrošača.    

Ukoliko je ovo tako, onda Amerikanci i Evropljani zavaravaju sami sebe u vezi sa efektomsankcija. Uopšteno ja imam malo poverenja u efekat sankcija. Nakon što je to rečeno Rusi su mi pružili drugačiju prizmu kroz koju ću gledati.  Sankcije reflektuju evropski i američki prag tolerancije na bol. One su dizajnirane da uzrokuju štetu koju Zapad ne bi podneo. Kada se primene na druge, efekti mogu varirati.

Moj osećaj je da su Rusi bili ozbiljni. To objašnjava zašto pojačane sankcije plus smanjene cene nafte, ekonomsko previranje i ostalo jednostavno nisu doveli do erozije poverenja koje bi se očekivalo. Pouzdani anketni brojevi pokazuju da je predsednik Vladimir Putin još uvek enormno popularan. Da li će on ostati popularan dok se pad nastavlja i da li je elita koja je finansijski oštećena jednako popularna, jeste drugo pitanje. Ali za mene najvažnija lekcija koju sam mogao naučiti u Rusiji –„mogao“ je operativni pojam - jeste da Rusi ne odgovaraju na ekonomski pritisak kao zapadnjaci i da se ideja koja je postala slavna u predsedničkoj kampanji i koja je pretvorena u slogan „to je ekonomija, budalo“, ne može na isti način primeniti u Rusiji. 

Ukrajinsko pitanje

Mnogo je teže u vezi sa Ukrajinom. Postoji slaganje da su događaji u Ukrajini nazadni za Rusiju i da je administracija Obame organizovala ono što Rusija smatra za propagandu u pokušaju da se Rusija pokaže kao agresor. Dva suštinska pitanja se postavljaju. Prvo je da je Krim istorijski bio deo Rusije i da je njim već dominirala ruska vojska pod sporazumom. Nije bilo invazije već jednostavno prihvatanja realnosti. Kao drugo postoji užareno insistiranje da je istočna Ukrajina naseljena Rusima i da kao u drugim zemljama tim Rusima se mora dati visok stepen autonomije. Jedan naučnik ukazao je na kanadski model i Kvebek da bi pokazao da Zapad normalno nema problema sa regionalnom autonomijom za etnički drugačije regione, ali je šokiran time što Rusi možda žele da primene formu regionalizma, koja je uobičajena na Zapadu.

Slučaj Kosova je ekstremno važan Rusima iz dva razloga: zato što oni osećaju da su njihove želje odbačene tamo i zato što predstavlja presedan. Godinama nakon pada srpske vlade koja je pretila Albancima na Kosovu Zapad je odobrio nezavisnost Kosova. Rusija je argumentovala da su granice ponovo iscrtane iako nije postojala opasnost po egzistenciju Kosova. Rusija nije želela da se to dogodi, ali Zapad je to učinio jer je mogao. Iz ruske tačke gledišta pošto je ponovo iscrtao mape Srbije Zapad nema prava da se buni zbog iscrtavanja mape Ukrajine.

Pokušaću da ne ulazim u to ko je u pravu, a ko ne, ne zato što ne verujem da postoji razlika već zato što se istorija retko piše po moralnim principima. Razumeo sam rusko gledište da je Ukrajina neophodan strategijski štit i ideju da bi se bez nje suočili sa značajnom pretnjom, ukoliko ne sada onda jednoga dana. Oni ističu primere Napoleona i Hitlera kao neprijatelja koji su pobeđeni zahvaljujući velikoj dubini teritorije.

Ja ću pokušati da oslikam američku stratešku perspektivu. SAD su prošli vek utrošile na jedinstveni cilj: izbegavanje pojave bilo kog jedinstvenog hegemona koji bi mogao da eksploatiše zapadnoevropsku tehnologiju i kapital i ruske izvore i ljudsku snagu. Sjedinjene Države su intervenisale u Prvom svetskom ratu 1917. da bi blokirale nemačku hegemoniju, i opet u Drugom svetskom ratu. U hladnom ratu cilj je bio sprečiti rusku hegemoniju. Politika SAD je bila konzistentna čitav vek.

SAD su bile spremne da budu oprezne na uzdizanje hegemona. U ovom slučaju strah od oporavljene Rusije zaostao je od hladnog rata, ali nije bezrazložan. Kao što mi je naglašeno, ekonomska slabost retko kada znači vojnu slabost ili političko nejedinstvo. Ja se slažem sa njima i ističem da upravo zbog ovoga SAD imaju legitiman strah od Rusije u Ukrajini. Ukoliko Rusija uspe da ponovo uspostavi svoju moć u Ukrajini, šta će biti sledeće? Rusija poseduje vojnu i političku moć koju može da nametne Evropi. Stoga nije iracionalno za SAD i makar za neke evropske zemlje da žele da uspostave svoju moć u Ukrajini.

Kada sam postavio ovaj argument višem zvaničniku iz ruskog ministarstva inostranih poslova, on je u osnovi rekao da nema ideju šta ja to pokušavam da kažem. Dok ja smatram da on u potpunosti razume geopolitičke imperative koji vode Rusiju u Ukrajini, za njega imperativi koji čitav vek vode SAD su previše veliki da bi se primenili na ukrajinsko pitanje. Nije u pitanju to da on vidi samo njegovu stranu problema, već da je za Rusiju Ukrajina sadašnje pitanje i slika koju ja oslikavam o američkoj strategiji toliko apstraktna da se čini kako nije povezana sa aktuelnom stvarnošću. Postoji automatski američki odgovor na ono što vidi kao rusku agresivnost. Međutim, Rusi se osećaju da su daleko od toga da su u ofanzivi već da se brane. Za zvaničnike američki strahovi od ruske hegemonije jesu jednostavno predaleki da bi se o njima razmišljalo. 

Na drugim okupljanjima sa starijim zvaničnicima Instituta za međunarodne odnose pokušao sam drugačiji pristup pokušavajući da objasnim da su Rusi ponizili predsednika SAD Baraka Obamu u Siriji. Obama nije želeo da napadne kada je otrovni gas korišćen u Siriji zato što je to bilo teško izvesti s vojne strane i zbog toga ako on svrgne sirijskog predsednika Bašara el Asada ostaviće sunitske džihadiste da upravljaju zemljom. SAD i Rusija su imale identične interese, ja sam naglasio i ruski pokušaj da se predsednik osramoti tako što će se činiti da ga je Putin primorao da odstupi. Iskreno, mislio sam da je moje geopolitičko objašnjenje bilo mnogo koherentnije nego ovaj argument, ali sam pokušao. Diskusija se vodila tokom ručka, ali moje vreme je proteklo u objašnjavanju i u raspravljanju, a ne u jelu. Otkrio sam da mogu da odbranim sopstvenu geopolitiku, ali da su oni ovladali kompleksnom Obaminom administracijom na načine na koje ja nikada neću. 

Budućnost za Rusiju i Zapad

Važnije pitanje je šta će biti sledeće? Očigledno pitanje je da li će ukrajinska kriza da se proširi na Baltik, Moldaviju i Kavkaz. Postavio sam ovo pitanje zvaničniku Ministarstva inostranih poslova. On je bio saosećajan, nekoliko puta naglašavajući da se kriza neće proširiti. Prihvatio sam da to ima značenje da neće biti nemira Rusa na Baltiku, da neće biti nemira u Moldaviji i da neće biti vojnih operacija na Kavkazu. Mislim da je bio iskren. Rusi su razvučeni. Oni moraju da se nose sa Ukrajinom i moraju da se uhvate ukoštac sa postojećim sankcijama bez obzira na to što mogu da prebrode ekonomske probleme. Zapad ima resurse da se nosi sa višestrukim krizama. Rusija mora da ograniči ovu krizu u Ukrajini.   

Rusi će se zadovoljiti određenim stepenom autonomije unutar delova istočne Ukrajine. Ali koliku autonomiju, to ne znam. Njima je potreban značajan gest tako bi zaštitili svoje interese i afirmisali njihov značaj. Njihova poenta da regionalna autonomija postoji u mnogim zemljama je ubedljiva. Ali istorija se svodi na moć i Zapad koristi svoju moć da teško pritisne Rusiju. Ali očigledno ništa nije opasnije nego raniti medveda. Ubiti ga je bolje, ali pokazalo se da nije lako ubiti Rusiju.

Vratio sam se sa dva osećaja. Jedan je da je Putin sigurniji nego što sam mislio. U shemi stvari to ne znači mnogo. Predsednici dođu i prođu. Ali to je podsetnik da stvari koje bi srušile zapadne lidere ne moraju ni da dotaknu ruskog lidera. Drugo, Rusi ne planiraju kampanju agresije. Ovde sam mnogo zabrinutiji, ne zato što hoće da izvrše invaziju na nekoga već zbog toga što često nacije nisu svesne toga šta će se dogoditi i one mogu reagovati na načine koji bi ih iznenadili. To je najopasnija stvar u vezi sa ovom situacijom. To nije ono što je nameravano, što se čini suštinski benignim. Ono što je opasno jeste neočekivana akcija kako drugih, tako i Rusije.

U isto vreme moja opšta analiza ostaje netaknuta. Šta god Rusija može da učini drugde, Ukrajina je od fundamentalne strateške važnosti za Rusiju. Čak i ukoliko istok poprimi stepen autonomije, Rusija će ostati duboko zabrinuta zbog odnosa ostatka Ukrajine sa Zapadom. Ma koliko ovo bilo teško zapadnjacima da poimaju, ruska istorija jeste priča o štitovima. Države štitnici su spasle Rusiju od zapadnih osvajača. Rusija želi poredak u kome bi Ukrajina ostala makar neutralna.

Za SAD svaka rastuća moć u Evroaziji okida automatski odgovor koji je rođen u jednom veku istorije. Za Ruse je teško da shvate zašto je gotovo pola veka hladnog rata ostavilo SAD hiperosetljivim za mogući povratak Rusije. Sjedinjene Države su provele prošli vek blokirajući ujedinjenje Evrope pod jednom neprijateljskom silom. Šta Rusija namerava, a čega se Amerika plaši su veoma različite stvari.

Sjedinjene Države i Evropa su imale teškoća da razumeju ruske strahove. Rusija ima teškoća da shvati naročito američke strahove. Strahovi obe strane su stvarni i legitimni. To nije stvar nerazumevanja između država već su u pitanju inkompatibilni imperativi. Sva dobra volja u svetu, a postoji dragoceno malo toga, ne može da reši problem dve velike zemlje koje se takmiče da zaštite svoje interese i čineći to moraju da učine da se druga strana oseća ugroženo. Mnogo sam naučio iz moje posete. Nisam naučio kako da rešim ovaj problem, ali u najmanju ruku svaka sila mora razumeti strahove drugih, čak i ukoliko ne može da ih smiri.

Sa engleskog preveo: Vladimir Jevtić

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner