Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Pad Berlinskog zida kao početak krize
Savremeni svet

Pad Berlinskog zida kao početak krize

PDF Štampa El. pošta
Siniša Ljepojević   
utorak, 10. novembar 2009.

Pad Berlinskog zida, koji je skoro 28 godina delio grad Berlin i na simboličan način dva suprotstavljena svetska modela, jedan je od retkih mirnodopskih događaja koji je istinski promenio istoriju sveta. Sa Zidom je srušen međunarodni poredak iznikao iz Drugog svetskog rata. Dok se tamo gde je nekada bio Zid organizuju slavlja i “pobednička” veselja (samozadovoljstva), savremeni svet se još uvek tetura u ruševinama nekadašnjeg međunarodnog poretka.

Oni koji veruju da su tog novembarskog dana 1989. godine pobedili, ozbiljnost pada Zida uporno pojednostavljuju ideološkom pobedom zapadnog kapitalizma na čelu sa Amerikom nad sovjetskim komunizmom. Svet više, poručuje se, nije podeljen i “sloboda” je izvojevana za sve ljude. Ni “poraženi” se ne osećaju ništa lošije i poručuju kako su i oni sada deo “svetske porodice”. Sve je to tačno, ali nije potpuna slika onoga šta stvarno desilo i šta je doneo pad Berlinskog zida. Tom, u osnovi, propagandom potiskuje se sva ozbiljnost tog događaja i praktično odlaže suočavanje sa posledicama koje je izazvao. I to, pre svega sa posledicama koje trpi “pobednik”.

Pad Berlinskog zida je doveo do ubrzanog raspada evropskog komunističkog bloka i potom Sovjetskog Saveza i sovjetske imperije. Ali, uz Sovjetsku istovremeno je propala i druga, američka imperija. Sa padom je došao kraj dveju imperija – sovjetske i američke.

Jedina stvarna američka imperija je postojala u vreme takozvanog “hladnog rata” kada je svet, pod ideološkim izgovorom, bio podeljen na “kontrolne zone” koje su u stvari bile moderne imperije. Tako je zapadni deo planete bio pod američkom kontrolom i to je bila jedina dosadašnja američka imperija. Kao i u svakoj imperiji, taj deo sveta je bez pogovora slušao sve šta kaže Amerika, jer samo je njena imperija, kako se tvrdilo, mogla biti garant “slobode” i zaštite od komunizma i Sovjeta. Amerika je to i debelo naplaćivala. Na primer, u tom periodu je 80 odsto profita iz zapadne Evrope završavalo u Americi, a da i ne govorimo o koncentraciji naučnih i obrazovnih kapaciteta koji su se iz zemalja imperije slivali u američke obrazovne i naučne institucije. Sa padom Zida nestalo je podela, pa je “sloboda” došla ne samo za bivše komunističke zemlje nego i za one, uglavnom evropske, koje su bile u američkoj imperiji. Nije više bilo straha od Sovjeta, tog glavnog korbača Imperije, pa su se otvorile i drugačije mogućnosti koje su, pre svega, usporavale odliv kapitala ka Americi. Imperija je ostajala sa sve manje prihoda.

Amerika, međutim, nije uvažavala tu novu realnost i nastojala je, i još uvek nastoji, da zadrži i proširi tu svoje nestajuću imperiju. Tu je uzrok mnogih savremenih problema u svetu, pokušaj očuvanja imperije koja više ne postoji. To je, naravno, uzaludan posao, ali je vremenom svet postao nemirnije i opasnije mesto nego što je bio i platio je visoku cenu. Održavanje neodržive imperije se pretvorilo u beskrajne pretnje onima koji ne slušaju, u brojne agresije na druge države i milione izgubljenih života. Vreme je pokazalo da to ne može da pomogne. Kao što nije moglo da pomogne britanskoj imperiji posle njenog bankrotstva 1901. godine.

U osnovi, Amerika i Zapad su od pada Berlinskog zida gubili vreme. Umesto da se suoče sa novom realnošću i vreme koriste za iznalaženje rešenja za tu novu realnost, Amerika i njene evropske zemlje saveznice su, uz ratove, krenule u osvajanje novih teritorija kroz formu priključenja NATO paktu i Evropskoj uniji (EU). Pokazalo se da to nije dovoljno da se očuva imperija jer oni drugi, “poraženi” nisu gubili vreme. Ti “poraženi” su, suočeni sa svojom realnošću, vešto koristili novostvorene mogućnosti i sopstvene potencijale. Kina je tako, na primer, sada najveći američki kreditor i vlasnik 18 odsto privrede na američkoj teritoriji. Tu su i druge zemlje kreditori, da navedem samo Indiju, Rusiju i Brazil. Istovremeno, Amerika je sada najveći korisnik (tuđeg) novca iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) što je donedavno bila privilegija samo zemalja takozvanog Trećeg sveta. Velika Britanija, kao najverniji američki saveznik i “šampion Imperije” sada ima javni dug od 2 triliona funti (2,2 triliona evra), a bruto društveni proizvod (BDP) od oko 1,2 triliona funti.

Amerika i Zapad su kroz NATO i EU osvojili istočnu Evropu i Balkan, ali su, u stvari, u svetu mnogo više izgubili. Izgubili su skoro celu Afriku, Južnu Ameriku i deo jugoistočne Azije. Izgubili su prostore koji sada ekonomski zavise od Kine, Indije, Brazila, Rusije i Južne Afrike.

Pored suočavanja sa realnošću nestajuće imperije, Zapad i Amerika bi trebalo da se suoče i sa istorijskim iskustvom Sovjetskog Saveza koje je dovelo do njegove propasti. Šta bi od toga Zapad mogao da nauči? Uprkos stotinama miliona dolara uloženih u disidentske pokrete i moćnoj propagandi, Zapad nije pobedio komunizam i Sovjetski Savez. Sovjetski Savez i komunizam su se, kao sistem i model organizacije društva, sami urušili. Sovjetski model društva se potrošio, ostao bez ideja, politička elita nije imala kapacitet, i onda je postepeno sam sebe urušavao. To je bila suština njegove propasti.

Slična je sudbina i Zapada, pre svega Amerike, u post-zidovsko vreme. Aktuelna kriza je pokazala da se američki model društva potrošio, da više nema socijalnog, intelektualnog i političkog potencijala da se nosi sa izazovima vremena. Nije reč samo o promenama nego u odsustvu elementarnog kapaciteta da se odgovori vremenu u kome savremeni ljudi žive, a to je post-zidovsko vreme.

Neobična je činjenica da je zapadni svet u savremenom dobu najviše napredovao i socijalno i naučno i ekonomski, baš u vreme postojanja komunizma i Sovjetskog Saveza. U tom smislu, možda je sam Sovjetski Savez mnogo više napretka doneo Zapadu nego samom sebi. O tome je na Zapadu prvi javno ukazivao britanski istoričar austrijsko-jevrejskog porekla Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm), ali je sve to brzo odbačeno zbog istoričareve poznate levičarske orjentacije. Ali, to je, uprkos tome, činjenica. Da bi se, još pre “hladnog rata”, pariralo novom društvenom uređenju u tada već Sovjetskom Savezu na Zapadu su ugrađivana rešenja koja su bila veoma napredna. Počev od položaja žena i ljudskih prava, pa preko socijalne infrastrukture, opšteg prava glasa, besplatnog školovanja i zdravstvene zaštite i prava na penziju, sve do generalne demokratizacije političkog života. To je olabavilo socijalne napetosti i probudilo socijalnu energiju u zapadnim društvima, što je za rezultat imalo veliki ekonomski napredak i porast nivoa opšteg životnog standarda.

Posle pada Berlinskog zida primetno je da sva ta tadašnja dostignuća kojima Zapad i duguje svoj veliki ukupni napredak polako, ali neumitno nestaju. Zapadna društva su sada simboli socijalne nejednakosti kakva je u novijoj istoriji poslednji put zapamćena u 19. veku. Nestaje besplatno školovanje, sve je manje prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu, a dovodi se u pitanje i pravo na penziju za sve građane. Zaštita radnika, onih od čijeg rada svi žive, gotovo da više i ne postoji. Povratak na vreme za koje se verovalo da je odavno prošlo.

U tom smislu mogli bi se reći da je možda Zapad umesto pobednika postao najveći gubitnik u post-zidovskom vremenu.

Ima nešto u zapadnoj društvenoj kulturi što je neobično efikasan instrument – a to je strah. Ta kultura straha je nekako postala “motor razvoja” i osnovni instrument vlasti. Posebno je bila efikasna u vreme postojanja Sovjetskog Saveza, konačno to je u najvećoj meri i inspirisalo sistem “hladnog rata”. U vreme Sovjetskog Saveza i komunizma ta kultura straha je imala neko opravdanje, jer su “neprijatelji” zaista postojali i odatle je poticala njena efikanost. Posle pada Berlinskog zida i komunizma to je nestalo, ali je ostala kultura straha pa su, pojednostavljeno govoreći, jer to je mnogo komplikovaniji sistem,  izmišljani razni neprijatelji od Sadama Huseina i islamskih terorista do svinjskog gripa. Ali, pokazalo se, sve to nije dovoljno.

Zapad je, uz to, u novim uslovima izgubio politički i društveni idenitet što je dodatni problem. Ako više nema ideoloških podela i celi svet je u istom loncu, onda neko može biti i bolji od Zapada. Šta je onda idenitet Zapada? To je pitanje koje još čeka odgovor. U zapadnoj kulturi političkog ideniteta duboko je ukorenjena potreba da postoji “druga strana”, tačnije neprijatelj i ako takav ne postoji na vidljiv, opipljiv način, onda nema ni ideniteta, pa ni politike. Što reče izraelski državnik Šimon Peres: “Kad izgubite neprijatelja, izgubili ste i politiku”.

Umesto realnosti Zapad je ponudio globalizaciju. Ispostavilo se da je globalizacija, i po zapadnom receptu, komunikacija u raznim smerovima pa se posle početne koristi u visokim profitima zapadnih kompanija i finansijera političkih partija situacija potpuno promenila. Sada oni čije je bogatstvo bilo cilj polako preuzimaju autore globalizacije pa se više i ne zna ko i stoji iza globalizacije. Ukidanje barijera je vremenom donelo više koristi onima čija društva imaju više energije i obrazovnog kapaciteta pa oni postepeno preuzimaju svetske tokove.

U svom tom haosu Zapad i Amerika još uvek imaju jednu veliku prednost – kulturološku. Takozvana vesternizacija sveta se već odavno dogodila. Masovna kultura diktirana i uobličena u Americi i na Zapadu je dominantan kulturološki model u celom svetu. Većini ljudi na planeti je lakše da prihvate i da liče na američko-zapadne modele masovne kulture nego, na primer, da slede bogatu tradiciju nagomilanu znanjem Kine, duhovnost Istoka ili upornost Rusije. Ali, i tu ima jedan problem. Proizvođači masovne kulture uvek zavise od onih koji kontrolišu novac i ekonomiju. Proizvod masovne kulture tako može ostati isti, ali neko drugi time raspolaže, kao što se to već dogodilo u Africi ili na Kubi.

Sve to, naravno, ne umanjuje potrebu i dobrotu rušenja Berlinskog zida i svih barijera u kretanju savremenog sveta. Činjenica je, međutim, da se najveći deo savremenog sveta, posebno “pobednici”, Zapad i Amerika, još uvek ne snalaze u novim okolnostima iako je već proteklo 20 godina. Pad Berlinskog zida je, u stvari, početak duboke krize savremenog sveta koja još traje. I potrajaće. Promene u svetu su uistinu tektonske, a savremena svetska politička elita nema kapaciteta da se suoči sa tom novom realnošću.