Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nazivajte nas "nacistima" ako vas to čini srećnim
Savremeni svet

Nazivajte nas "nacistima" ako vas to čini srećnim

PDF Štampa El. pošta
Bernd Ulrih   
utorak, 07. februar 2012.

(Cajt, 3.2.2012)

A noi Schettino, a voi Auschwitz.” - “Mi imamo Sketina – a vi imate Aušvic“, to je nedavno napisao italijanski dnevnik Il đornale (Il Giornale), kao odgovor na otprilike isto tako “suptilnu“ kritiku na nemačkom sajtu Špigl-onlajn o kukavici – italijanskom kapetanu Koste Konkordije; na tom sajtu su ga nazvali “tipični Italijan“. Reakcija italijanskog dnevnika je bila: “Mi imamo Sketina – a vi imate Aušvic“, što je značilo: „Vi, Nemci, treba da ućutite – odgovorni ste za holokaust!“

Na to bi se moglo reći: Il đornale je desničarski populistički dnevnik – povrh svega on još i pripada Berluskonijevoj izdavačkoj imperiji – dakle, ne treba ga ozbiljno shvatati. Uteha bi se mogla crpsti i iz činjenice da se ta poređenja sa nacizmom večito, s vremena na vreme, iznose protiv Nemaca. Ali – trenutno, ta poređenja se širom Evrope gomilaju. To je tema koju svakodnevno čujemo u Grčkoj, a tamo je često formulisana i na mnogo otrovniji način.

Na jednom predstavljanju njegove knjige u Portugaliji osetljivog istočnonemačkog autora Inga Šulcea čak su pitali da li sada Nemci nameravaju da pomoću evra okupiraju ono što im nije pošlo za rukom pomoću njihovih pancer-divizija – tj. da postanu gospodari kontinenta. Iz Grčke se svakodnevno čuju primedbe iste sorte, a često još i dramatičnije formulisane.

Na drugim mestima, prekori su nešto finije formulisani – kada se na primer sadašnja politika štednje Nemačke poredi sa politikom rajhskancelara Brininga (Brüning), čiji naslednik je bio Adolf Hitler. Taj “nemački put“ se često poteže – kao u slučaju kada vlada Merkelove odbija da štampa onoliko para koliko drugi zahtevaju. Taj, takozvani, nemački “specijalni put“... – gde se on ono istorijski završava? Pa, naravno, u Aušvicu! Time se krug zatvara.

Nije baš potrebno mnogo vremena za odgonetanje zagonetke zašto se, toliko često i sve brže, vitla poređenjima sa nacistima. To je zbog toga što se, prvi put posle 1945, Nemačka pojavljuje ponovo u svojoj punoj snazi – i to ne zato što ona to tako želi nego zbog toga što je, usled evropske ekonomske krize, ostala kao ekonomski najjača i politički najmoćnija država Evrope. Nemački interesi sada duboko zadiru u unutrašnja pitanja ostalih država.

Postepeno, ova zemlja u Evropi preuzima ulogu sličnu onoj koju su SAD dugo igrale za ceo svet: kao sila koja je koristila svoju moć, ponekad je i zloupotrebljavala, kao sila kriva za sve, kao ona koja treba sve da spasava a mora i dalje da živi uz sve uvrede zbog onoga kako je to činila.

Ali, postoji i nešto za šta nikada ne možete Ameriku okrivljavati: to je slanje šest miliona Jevreja u smrt, i bacanje polovine sveta u rat. Kada se, pak, o Nemačkoj radi, ljudski razumljivi i često opravdani prekori protiv najveće sile, prečesto dobijaju drugačiji ton, ton koji onemogućava razgovor.

Kako jedan Nemac treba na to da reaguje? Kako je to samokritički i priznao, Ingo Šulce bio je razbešnjen i uvređen. Njegova reakcija definitivno je bila pogrešna, ako ni zbog čega drugog – a ono zato što je to baš i bilo ono što je publika priželjkivala. Drugo – sigurno je pogrešno i reagovati uz nemačku aroganciju – kako je to ono učinio parlamentarni vođa Hrišćansko-demokratske unije, Folker Kauder, kada je izjavio: „Evropa govori nemački“ – samo mu je tu još falilo ono “ponovo“.

Treće – ne smemo dozvoliti da nas obeshrabre poređenja sa nacistima. Shvatanje o “specijalnom putu“, ili izuzetnosti Nemačke, ne sme voditi do toga da vlada Nemačke popušta niti da još više no inače insistira na svojoj pobedi – jer naročito treba biti svestan da se pojam Aušvica koristi samo kao moralna poluga u političkim konfliktima. Zbog toga je najrazumnije da se kao reakcija na to ispoljava blagonaklono ignorisanje, ponekad i odbijanje, ali bez uvrede. A, posle toga, možemo se vratiti na bitnija pitanja, kao što su novac ili vojne intervencije.

Nova uloga Nemačke će neko vreme dovoditi do nagomilavanja poređenja sa nacistima. S tim – bilo ono ispravno ili ne – moramo naučiti da živimo i izdržavamo ih. Ipak, u tom stoicizmu se krije i jedan ozbiljan problem u vezi sa nemačkim istorijskim paradoksom. On glasi: Prošlost Nemačke se neće ponoviti samo ako Nemci nisu baš sasvim sigurni da li će se ponoviti.

Pa, šta sada da radimo? Da molimo ostale da se manu tog nacističkog sranja i da nas vređaju na sve moguće načine, osim toga? Da, to bi se moglo učiniti. Nemci bi mogli i da priznaju da oni žele da budu voljeni – i to više nego Francuzi ili Britanci, koji mnogo vole sami sebe. Nemci, ipak, ne mogu da se odreknu same potrebe da budu voljeni – ako ni zbog čega drugog onda i zato što bi nas ostali onda još više prezirali.

Na kraju krajeva, treba kombinovati izvesnu hladnoću prema onome što stranci misle sa vrlo velikom dozom istorijske osetljivosti na ono što se odigrava u samoj Nemačkoj. Anti-semitizam, neonacistički terorizam, istorijske amnezije, napadi arogancije – sve su to stvarne opasnosti i iskušenja.

Nemci danas moraju biti vrlo hrabri – i vrlo osetljivi.

http://www.presseurop.eu/en/content/article/1476831-call-us-nazis-if-it-makes-you-happy

Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis