Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Minsk 2 na staklenim nogama, Kijev se sprema za novu ofanzivu
Savremeni svet

Minsk 2 na staklenim nogama, Kijev se sprema za novu ofanzivu

PDF Štampa El. pošta
Romeo Nikola Popović   
ponedeljak, 27. april 2015.

Već poslovično kršenje primirja i dovlačenje nove tehnike na teritoriju Donjecke i Luganske Narodne Republike nedvosmisleno govori o namerama kijevskih pučista pa će primirje dogovoreno 11. februara u Minsku brzo doživeti potpuni krah. Izostanak direktnog američkog učešća u takozvanom Minsku 2, iza kojeg su stali Putin, Merkel i Oland, bio je jasan signal da mu je sudbina zapečaćena i pre nego što je uopšte zaživeo.

Porazi ukrajinskih snaga, gubitak aerodroma u Donjecku i preteći pad Debaljceva, primorao je Zapad da zatraži predah na terenu za njihovo ukrajinsko „topovsko meso“. Kako se Vašington ne bi „ponižavao“ i dalje arčio status neprikosnovene svetske imperije, u vatru su gurnuti dvojac Merkel-Oland, dobivši zadatak da otputuju u Moskvu, na noge ruskom predsedniku Putinu i dogovore novo primirje, Minsk 2. Uprkos povremenih disonantnih tonova sa Belom kućom, države EU ostaju šta su i bile, puki vazali koji se potčinjavaju gazdi iz Vašingtona. Tako je izvršen i sam puč u Kijevu, direktnom akcijom SAD koordinisanom sa evroatlantskim saveznicima, pre svega Nemačkom i Poljskom.

Prividno neodlučno držanje Moskve u periodu posle kijevskog puča i njena spremnost na ponekad čak i nelogične ustupke Kijevu i zapadnim silama, omogućila je SAD i EU dosta prilika za vađenje fleka koje je napravilo njihovo „čedo“ na terenu. Tako je isposlovano najnovije primirje, a da se pritom američka strana nije obavezala tačkama primirja ni moralno, ni materijalno, za razliku od Merkelove, Olanda i Putina.

Nakon potpisivanja Minska 2 i gubitka Debaljceva, u senci očekivanog kršenja primirja, konsolidacije i priprema ukrajinskih snaga za novu ofanzivu, u redovima kijevskih pučista je usledio pravi tajkunski obračun. Direktan sukob Porošenka i Kalamojskog oko vlasništva nad Ukrnaftom, najvećim proizvođačem nafte i gasa u Ukrajini je nimalo slučajno koincidirao sa američkim pokušajima da preuzmu što veći deo prizvodnje i distribucije ukrajinske nafte i gasa. Svega nekoliko meseci nakon oružanog puča u Kijevu, amerikanci preuzimaju jednog od vodećih proizvođača gasa, Burizmu, simboličnim postavljanjem Hantera Bajdena za jednog od direktora kompanije. Sada je na red došla Ukrnafta, a problem je predstavljao Kalamojski (43% vlasništva), koji je takođe radio na njenom većinskom preuzimanju.

Porazom u rejonu Debaljceva i gubitkom velikog broja ljudstva i tehnike, Porošenko se našao u ozbiljnom problemu: preteća pobuna „dobrovoljačkih“ bataljona, komandna krivica za još jedan neuspeh u Donbasu, narastajući uticaj i snaga Kalamojskog, ali i veoma teška recesija, koja je uništila srednju klasu i dovela standard stanovništva na podsaharski nivo, velika su pretnja opstanku Porošenka u fotelji ukrajinskog predsednika bar do isteka mandata. 

Krajem januara je gotovo nezapaženo prošla vest da je ukrajinska vlada, na čelu sa Jacenjukom, donela odluku o uvođenju vanrednog stanja na teritoriji Donjecka i Luganska, kojim treba da upravlja specijalna vladina komisija (Jacenjuk, Zbuko, Bočkovski). Ako se ovome pridoda i činjenica da je Kalamojski direktno podržao Jacenjuka i Avakova na izborima 2014. godine, jasno je da je Porošenku i njegovom savezniku Grojsmanu, tajkunu iz Vinjice, došao kao poručen sukob oko Ukrnafte, kako bi mogao da ojača prilično poljuljane pozicije u Kijevu i kod svojih američkih gazda. 

Usledio je logičan pritisak iz Vašingtona i „peglanje“ sukoba pa je buntovni Kalamojski smenjen sa mesta guvernera Dnjepropetrovske oblasti i poslat u Švajcarsku. Jacenjuk se privremeno povukao, a Shell, Monsanto i druge američke kompanije će verovatno u skorije vreme krenuti u kupovinu ili bolje rečeno pljačku najvrednije ukrajinske imovine. Ipak, Vašington zazire od Porošenka jer nije dovoljno „čvrst“ prema Moskvi zbog, kako se veruje, njegovih poslovnih interesa u Rusiji. Jacenjuk je ličnost na koju se evroatlantski partneri najviše oslanjaju, a ukrajinski predsednik će poslužiti američkoj administraciji kao „korisna budala“ još neko vreme. Shvatajući delikatnost sopstvene pozicije, Porošenko se nedavno odlučio da postavi Dmitrija Jaroša, lidera Pravog sektora na mesto savetnika načelnika generalštaba ukrajinske vojske, nadajući se da će na taj način umiriti neonaciste i kupiti sebi još malo vremena.

U jeku političkih previranja u Kijevu, odvija se proces naoružavanja ukrajinskih snaga iz inostranstva i domaćih fabrika. Isporuke oružja i vojne opreme prati i dolazak većeg broja vojnih instruktora NATO zemalja, uključujući iskrcavanje elitnih jedinica u zapadnom delu Ukrajine (delovi američke 173. vazdušno desantne brigade). Aktivna je i ukrajinska vojna industrija, remontuju se stari tenkovi T-64,T-72 i proizvode novi T-84 Oplot, uz veći broj drugih oklopnih vozila (BTR-4 i druga). Ukrajini je iz vremena Sovjetskog Saveza preostalo još oko 600 tenkova T-64 i isto toliko T-72, uz par stotina T-80.

Zbog veoma lošeg stanja u kojem se ta vozila nalaze, jedva trećina je uopšte pogodna za remont i eventualnu modernizaciju pa čak i nakon toga mnogi tenkovi se ponovo vraćaju u remontne pogone u Harkovu, zbog nekvalitetnog remonta. Isti problem je i sa remontom ostale tehnike, uključujući i preostale borbene avione i helikoptere. Donbas je postao pravo groblje uništene ukrajinske tehnike, a rezervne zalihe se ubrzano prazne pa nije daleko vreme kada ukrajinska vojska neće više imati odakle da nadoknadi gubitke, osim nabavke iz inostranstva i oslanjanja na sopstvenu, nepouzdanu namensku industriju. Iako je nivo obučenosti ukrajinskih snaga vidno porastao u poslednjih pola godine, još uvek su operativne sposobnosti vojske od oko 250.000 vojnika u najmanju ruku diskutabilne.

Najčešće pitanje koje se postavlja ovih dana se odnosi na datum početka nove kijevske ofanzive na pobunjene republike. Logičan zaključak bi bio da će napad početi neposredno pre 9. maja, za kada je zakazana proslava 70. godišnjice pobede nad fašizmom i velika vojna parada na Crvenom trgu u Moskvi. Poslednju reč će ipak imati Bela kuća pa će sama operacija započeti kada to američkoj administraciji bude najviše odgovaralo, kao što je to bio slučaj sa nasilnim preuzimanjem vlasti u Kijevu početkom prošle godine, za vreme trajanja Zimske olimpijade u Sočiju. 

Mnoge tačke primirja potpisanog u Minsku su u potpunoj suprotnosti iskazanoj volji naroda na prošlogodišnjim referendumima u DNR i LNR, međutim čak ni takav dogovor Kijev nije ni pokušao da ispoštuje. Nije sprovedena nijedna promena ustava i zakona na koju su se kijevski pučisti, Porošenko pre svih, obavezali stavljanjem potpisa na pomenuti dokument.

Ne verujući vlastima u Kijevu, Donjeck i Lugansk su nastavili da pripremaju odbranu i da konsoliduju sopstvenu vlast. Formiranje oružanih snaga se privodi kraju, ubrzano se remontuje zarobljena i oštećena tehnika, ali je sve to daleko od jedne organizovane države, za to su potrebni resursi i vreme. Obe republike su prešle dalek put poslednjih godinu dana zahvaljujući sopstvenoj volji i hrabrosti, ali i pomoći iz Rusije: oružje i druga oprema, dobrovoljci i humanitarna pomoć, donosili su odlučujuću prevagu na tankoj liniji između opstanka i propasti.

Predsednici Zaharčenko (DNR) i Pušilin (LNR) uz napore za organizovanjem kakve-takve države na teritoriji koju kontrolišu, održavaju nezvanične kontakte sa donedavno najmoćnijim ukrajinskim tajkunom, Rinatom Ahmetovim. Razlog je veoma praktičan: Ahmetov je obezbeđivao posao za veliki broj ljudi u Donbasu, a potreba de se oživi zamrla privreda je urgentna. Osim toga, interes ima i sam Ahmetov, koji je i najveći gubitnik među ukrajinskim tajkunima. U nameri da spase što je moguće veći deo svoje nekadašnje imperije, pokušava da zadrži dobre odnose sa Kijevom i da istovremeno ostvari kontakte sa novoformiranim republikama.

Njegov čovek „za vezu“ je u prvom redu Hodakovski, komandant bataljona Vostok, koji brine o interesima Ahmetova u Donjecku.  Interesantno je da Kijev još uvek ne dira Ahmetova, a možemo samo da spekulišemo da li su možda i pučisti na neki način u ovo umešani ili u celoj priči postoji i neki treći ozbiljan igrač, na primer Surkov (savetnik predsednika Putina), tako da je u interesu Porošenka i Jacenjuka da za sada zašmure na jedno oko, uzimaju od Rusije gas po povlašćenim cenama, nastave da „pregovaraju“ i  sačekaju pravi trenutak za obračun. U svakom slučaju, isprepletani interesi političara, tajkuna i obaveštajnih službi čine ovaj sukob ili tačnije rečeno, početak raspada Ukrajine još zamršenijim od raspada bivše SFRJ, uprkos mnogim sličnostima.  

Pored ranijih izveštaja o pojedinačnim političkim, pa i masovnim ubistvima (Odesa), u poslednje vreme stižu alarmantne vesti o navodnim samoubistima viđenijih ljudi iz Ukrajine, koji su ili bivši članovi Janukovičeve Partije regiona ili su javno iskazivali svoje nezadovoljstvo potezima Kijeva. Samo od 26. januara do 14. marta „samoubistva“ su izvršili Mikola Serhijenko, Oleksij Kolesnjuk, Sergej Valter, Oleksandr Berdjuh, Mihail Čečetov, Stanislav Meljnik, Oleksandr Peklušenko, Sergej Meljničuk i drugi, a zanimljivi su i načini na koji su ta samoubistva izvršena. Zvanični izveštaji ukrajinske policije govore o vešanju, skakanju sa prozora i samoubistvu vatrenim oružjem (puškom). Pučisti su pokrenuli svojevrsnu „kristalnu noć“ koja traje od njihovog dolaska na vlast, bez naznaka skorog završetka.  Nije teško zaključiti šta bi se desilo Zaharčenku, Pušilinu i mnogim drugim predstavnicima pobunjenih republika, ukoliko bi se one ponovo našle pod kontrolom Kijeva.

Ovakva dešavanja u ostatku Ukrajine kao da mnogo ne uzbuđuju Moskvu, pa je vidna uzdržanost, a ponekad čak i snishodljivost prema „partnerima“ iz Vašingtona, a posebno iz Brisela i Kijeva, što ostavlja nedoumicu: da li Rusija ima strategiju za Ukrajinu ili ovo što gledamo proteklih godinu dana predstavlja samo refleksne reakcije nekog ko je zatečen velikim promenama na svojim zapadnim granicama? Dosadašnji potezi Moskve navode na procenu da Rusija još uvek pokušava da vrati u „ruski svet“ ne samo Donbas, nego celu Ukrajinu, a da pri tome ne prekine ekonomske i političke veze sa svojim evropskim „partnerima“.

Finansijska pomoć Zapada, jedva dovoljna da spreči potpuni ekonomski kolaps Ukrajine, omogućila je pučistima da uprkos nezadovoljstvu širokih slojeva društva, sačuvaju poluge vlasti u svojim rukama, jer Vašington ne može sebi da dozvoli urušavanje novog antiruskog sistema u koji su uložili i novac i vreme. Sve ukazuje na to da proklamovani ciljevi Kremlja, bar u ovom trenutku, izgledaju potpuno nedostižni, bez obzira na ogromna sredtva uložena u očuvanje stabilnosti i neutralnosti Ukrajine tokom protekle 24 godine. Velika većina evropskih vlada se sve ozbiljnije distancira od Moskve, a preostali deo Ukrajine ubrzano tone u haos banderizma i rusofobije, pa je malo verovatno da Putinove poruke bratstva uopšte ima ko da čuje.

Zaoštravanje retorike Moskve i Vašingtona i sve češći incidenti u neposrednoj blizini ruske teritorije, primorali su Rusiju da prioritetno ojača sopstvene snage koje štite zapadne granice. Zapadna vojna oblast dobija sve više novih PVO sistema S-400 "trijumf" i "pancir S-1", raketnih kompleksa "iskander", borbenih aviona i helikoptera raznih tipova, ali i modernizovanih tenkova T-72B3 i drugih oklopnih vozila. Prebaziranje 9. i 33. samostalne motostreljke brigade na zapad zemlje i moguće formiranje nove 345. desantno jurišne brigade VDV u Voronježu tokom naredne godine, govori u prilog ozbiljnosti priprema ruskih oružanih snaga za mogući sukob sa NATO. Krim se ubrzano pretvara u pravu crnomorsku tvrđavu, Crnomorska flota je već dobila prve 2 od planiranih 6 novih podmornica Varšavjanka, a uskoro stižu i nove raketne fregate klase Admiral Grigorovič.

Dakle, Moskva je svesna opasnosti i ubrzano se priprema. Poduzeti napori da ne izgubi Ukrajinu i da postigne kakav-takav dogovor sa evropskim državama ne daju željene rezultate, ali Kremlj i dalje ne odustaje od zacrtanog kursa. Koliko će još dugo Rusija moći da balansira i kakav će biti odgovor Moskve kada Kijev krene u novu ofanzivu na Donbas?  Putin je već mnogo puta pokazao da ume i te kako da iznenadi zapadne stratege, ali ni u Vašingtonu ne sede skrštenih ruku. Novo zaoštravanje sukoba nikako ne odgovara Moskvi, dok su SAD za sada u mnogo povoljnijoj situaciji. Ako su tačne procene Pentagona da će se konfrontacija SAD i Ruske Federacije nastaviti bar do 2024. godine, teritoriju nekadašnje Ukrajine čeka sumorna budućnost.