Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Maleno ostrvo zvano Velika Britanija
Savremeni svet

Maleno ostrvo zvano Velika Britanija

PDF Štampa El. pošta
Ivan Zorin   
subota, 10. jul 2010.

(Strategic Culture Foundation, 30.6.2010)

Ako bismo upitali nekog zalutalog Marsovca odakle potiče jezik međunarodne komunikacije na Zemlji, male su šanse da bi ovaj upro prst na "Magloviti Albion". I zaista, sa površinom od jedan odsto površine sveta, njegov narod predstavlja hiljaditi deo čovečanstva. Kao istorijsko zabačeno zadnje dvorište Rimskog carstva, Engleska nikad nije iskusila raskoš arapskog kalifata, nije doživela Karolinšku renesansu, kao učmali rukavac bila je poprište sukoba stranih trupa, podeljena između norveških i danskih Vikinga i normanskih osvajača. Dok su Tamerlanove horde i otomanske armije vodile ratove u Aziji, Engleska je bila u stanju čudnog rata koji je trajao 100 godina, na koncu koga Briti nisu čak uspeli ni da pokore pregršt škotskih „hajlendera“.

Uspon Engleske u vreme vladavine Henrija Osmog i kraljice Elizabete poklopio se sa epohom velikih geografskih otkrića. Ali čak i tada Britanija je bila na marginama - ona je morala da otme pobedu iz ruku pirinejskih moreplovaca. Kampanja Španske armade protiv Engleske u stvari je bila kaznena ekspedicija, fer osveta za britansku pirateriju. Kraljevska gramata (the letter of marquee), potvrda britanske vlade, bilo je u stvari dozvola za pljačku, a svi ti gusari naposletku su završili kao admirali i narodni heroji. Možemo samo da zamišljamo kakav li je to neobuzdani duh avanturizma gurnuo Britance u istraživanje sveta. I koliko su okrutno, agresivno i lukavo oni morali da se ponašaju da bi pobedili u tom ratu protiv svih i stekli uporišta u udaljenim delovima sveta, rasterujući sve svoje konkurente!

U stvari, Engleska vekovima deluje kao teroristička država dosledno sprovodeći svoju ekspanzionističku politiku. Engleska se uspešno takmičila sa Francuskom, a imala je samo jednu desetinu njenog stanovništva, kao i sa Nemačkom, poznatom po svojoj ratobornosti. Ali za razliku od Nemačke reprezentovane u Habsburškoj monarhiji i Rusije reprezentovane u dinastiji Rjurikoviča, Engleska nije imala nikakvih zasluga pred Evropom. Njeni sinovi nisu štitili kontinent od invazije Mongola i Turaka. Čak i malena Portugalija se borila protiv Mavara, čak i nevelika Mađarska je tupila sečiva turskih osvajača! Engleska je izvlačila maksimalnu prednost iz svog geografskog položaja. Bez direktnog kontakta sa neprijateljskim narodima, Engleska je neprekidno bila u intrigama, besramno koristeći slabosti evropskih zemalja koje su ratovale sa neprijateljima hrišćanske Evrope. Britanska diplomatija uspela je da podeli svoje dragoceno iskustvo sa SAD, koja se uvek osećala sigurno i daleko od evropske zbrke i nereda, koristeći ga na sopstvenu korist.

Postoji rašireno shvatanje da nacionalne književnosti odražavaju nacionalni mentalitet. Gotovo sve Šekspirove tragedije, a on je živeo u doba kraljice Elizabete, su oko borbe za prevlast. Čini se da nema tajni za vrlog autora, on zna sve insajderske i eksajderske priče i deluje opijen tom anatomijom zla. Što bi se reklo - gde je potražnja tu je i ponuda. Naravno, svuda i oduvek su se ljudi borili za vlast, od Rimske imperije do prostranstava Kineskog carstva, ali niko drugi nije vlastoljublje opisivao sa takvim sladostrašćem.

Istupanjem iz okrilja Rimske crkve britanski narod je brže nego druge nacije razvio "ovde i sada" pristup životu. "Zašto" biva zamenjeno sa "kako", primitivna filozofija prirode stupa na mesto duboke metafizike. Njihova dela reflektuju drugu stranu tog pojednostavljivanja - zajedno sa muzikom, najsenzualnijom među svim umetnostima, anglikanski protestantizam odbacuje intuitivno razumevanje sveta, preferirajući skromne intelektualne obrasce. To je Engleskoj omogućilo tehničko preimućstvo – engleski topovi imali su duži domet.

Kako nadmoćno bi trebalo da se osećaju, kako snažno bi trebalo da preziru druge kulture, a da bi na svet gledali kao na zverinjak u kome je jedini Čovek onaj sa korbačem - britanski vojnik sa špicastim šlemom. DŽingis-kan ili Sadam Husein? – Ne mogu ni prići! „Svi ovde prisutni ponose se time što pripadaju engleskoj rasi“, rekao je jedan britanski političar u Australiji i tom prilikom bio nagrađen burnim aplauzom. „Nemačka iznad svega“ - moto je Trećeg Rajha, osuđen u Nirnbergu.

Anglo-Saksonci olako ukazuju na tuđa zlodela, zaboravljajući da su njihove čizme skršile Sepojsku bunu u Indiji i pobunu Bura u Južnoj Africi, te marširale Kinom u vreme opijumskih ratova. Briti su preferirali boks, ragbi i fudbal umesto šaha, i svet obogatili nasiljem skrivenim iza mita o engleskom džentlmenu. I nisu ljudi iz Azije uplovili u Engleski kanal, nego su Britanci gurali svoje duge noseve na obale Inda i Jangcekjanga i u podnožje Fudžija. Međutim, superiornost Zapada u poslednja četiri veka, zasnovana na nekoliko tehničkih izuma, postepeno dolazi do kraja. Ma šta rekli, ali dok društvene nauke i dalje samo istražuje druge kontinente - 4/5 svetske populacije koncentrisane su u Evroaziji, kolevci civilizacije. Trenutna globalna uloga SAD je prolazna - svemirska stanica ne može upravljati komandnim centrom misije. Na nagomilanom evropskom iskustvu Azija se u ovom trenutku sprema da pretekne zapadni svet.

Licemerno je opravdavati agresiju, što je postala nacionalna karakteristika Anglosaksonaca, kao da im je dvoličnost Viktorijanske epohe ušla u meso i krv, dok zaista iskreno veruju da čine dobro time što bombarduju Avganistan, ili cepaju Jugoslaviju, ili kaleme svoj red i poredak u Iraku. Svaki njihov korak je demonstracija dvostrukih standarda. Kakav snob morate biti ako ne shvatate da vas nacionalni egoizam zaslepljuje! Englezi su bili arogantni i 'pragmatični' prema celom svetu. Dobri su u izradi dugoročnih planova, ali im promišljanje sopstvenih postupaka nije jača strana, naprosto oni nisu u stanju da se zagledaju dublje u sebe.

Naravno, nakon svih svetskih bitaka nema naroda na ovom svetu koji ne vuče za sobom tovar greha, ali Anglosaksonci, po svemu sudeći, prednjače na ovoj listi. I zaista, baš kao što je to i moderni svet, i pakao ("the Hell") bi trebalo da bude u engleskoj govornoj zoni.

Izvor: Ivan Zorin, „A tiny island called Great Britain”, Strategic Culture Foundation, 30.6.2010

(Prevod: Vasilije D. Mišković)