Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kako je Evropa obrnula igricu - Desničari postaju mirotvorci, dok liberali i levičari udraju u ratne bubnjeve
Savremeni svet

Kako je Evropa obrnula igricu - Desničari postaju mirotvorci, dok liberali i levičari udraju u ratne bubnjeve

PDF Štampa El. pošta
Vesna Knežević   
utorak, 05. decembar 2023.

Otkako je Evropska unija u konfliktu s Rusijom poslednjih deset godina, ugašene su, ili postepeno neutralizovane, sve platforme osnovane sa ciljem da diplomatski rešavaju konflikte Brisela i Moskve. Ostala je još jedino Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju, ali i ona težak invalid, ramponirana i osiromašena, prosjak koji u ovo zimsko vreme s drugim beskućnicima ide okolo i kuca na vrata bogatih moleći koji groš.

Stigao je i kraj novembra, a OEBS još nije imao ni predsedavajućeg za 2024. godinu, ni budžet za prošlu, ovu i iduću, ni najviša kadrovska rešenja u kancelarijama za medije, demokratiju i manjine. Ni sitniš za kafu gostima. Ni goste. Kad je srpski ministar Dačić proletos došao u službenu posetu Beču, generalna sekretarka OEBS-a, Nemica Helga Šmid ga je primila praktično na ulici, na zadnja vrata, ne iz nepoštovanja prema srpskom diplomati, nego što prednjih i reprezentativnih OEBS više i nema. Oskudacija je. Istočni Evropljani ne uplaćuju članarine dok se iz organizacije ne izbace Rusi; Rusi ne daju dok se ne zaustavi potpuna integracija OEBS-a u zapadni geopolitički blok.

Formalno gledano, OEBS nije osnovan kao platforma za rešavanje konflikata EU i Rusije, jer onda nije bilo ni jednog ni drugog. Život ga je doveo dotle. Izvorno je OEBS bio mesto susreta Zapadne Evrope i SAD s jedne strane, sa Sovjetskim Savezom i zemljama Istočne Evrope u sovjetskoj milom-silom pratnji s druge. Gledano tako, OEBS nije izneverio svoje osnivačke akte, samo ih je pojednostavio, ogolio, došao do suštine, do svoje kapitalne uloge, do kasne slave: EU i Rusija, kojim putem dalje, u rat ili nekakav mir?

Sergej Lavrov u Skoplju na zasedanje OEBS-a, 30. novembra 2023.

Pamet u glavu, šipak u džepu   

Formalno gledano, OEBS nije osnovan kao platforma za rešavanje konflikata EU i Rusije, jer onda nije bilo ni jednog ni drugog. Život ga je doveo dotle. Izvorno je OEBS bio mesto susreta Zapadne Evrope i SAD s jedne strane, sa Sovjetskim Savezom i zemljama Istočne Evrope u sovjetskoj milom-silom pratnji s druge

Ako u široj Evropi od struktura tog tipa nije ostalo ništa osim OEBS-a, nije li vreme da mu se neko smiluje?

Tako su nekako pred kraj razmišljale sve članice OEBS-a, ima ih ukupno 57. EU je dobila zeleno svetlo od Sjedinjenih Država da sme da bude razumna. Vašington je čak primorao Estoniju da povuče kandidaturu za predsedavajućeg iduće godine, jedva i u poslednji čas, kad je Moskva odbila da bude član organizacije čije rukovodstvo će je izbaciti napolje. Kome se učini da nešto formalno-logički nije u redu s prethodnom rečenicom, ne fali logika u izjavi, već u stanju stvari.

Na kraju je preovladala zdrava pamet. Pronađen je način da se OEBS ovog decembra ne ugasi kao kutija šibica i ostavi Evropu u ledenom zimskom mraku.

Izbor predsedavajućeg je po statutu jednoglasan, a Rusi su prihvatali samo četiri zemlje kao kandidate – Andoru, San Marino, Maltu i Austriju. Prve dve su totalno bez diplomatske težine, prozirna kamuflaža koja ruši dostojanstvo kompromisa. Austrija bi bila idealna iz čisto logističkih i finansijskih razloga: sedište OEBS-a je u Beču, zemlja poseduje dobro nauljenu, vekovima uvežbavanu diplomatsku mašinu, mnoge međunarodne organizacije su tu, svi imaju diplomatske misije, to jest minimum dva, neke i tri ambasadora, kao Rusi i Amerikanci (bilateralni, UN/IAEA i OEBS). Nije bila tajna da je Beč vodio i ovogodišnje severnomakedonsko predsedavanje OEBS-om. Onako kao kad sarajevska filharmonija nastupa u Beču, pa bečki filharmoničari diskretno popunjavaju njene redove, da zvuk bude puniji.

Zastave OEBS-a ispred palate Hofburg u Beču

Pobedila je međutim Malta, iako je svima jasno, i to se ne krije u izjavama ovdašnjih diplomata, da će glavninu posla opet obavljati austrijska diplomatija, iz gore navedenih razloga, plus da zvuk bude puniji.  

Sklopili bi mir, ili samo ne bi vodili rat? 

Primedba da ovde još nema ubijenih ne stoji. Nema naručenih ubistava među funkcionerima OEBS-a ni u Skoplju ni u Beču, to je istina. Ali ima najmanje dvesta hiljada mrtvih Ukrajinaca i Rusa na bojnim poljima u Ukrajini u ovih godinu i po dana. To je isto neko naručio.

Austrijska kandidatura, najjeftinija od svih prelaznih i privremenih rešenja, nije prošla zato što su joj se suprotstavile velike EU zemlje, kao Nemačka, Francuska, Španija i Poljska. Zaplet liči na onaj iz Pakulinog „Dosijea Pelikan“ ili Polakova „Tri Kondorova dana“, gde akteri zamišljaju hipotetičke situacije dva-tri koraka unapred, pripremaju se da ih neutrališu na suvo i ubijaju na mokro.

Primedba da ovde još nema ubijenih ne stoji. Nema naručenih ubistava među funkcionerima OEBS-a ni u Skoplju ni u Beču, to je istina. Ali ima najmanje dvesta hiljada mrtvih Ukrajinaca i Rusa na bojnim poljima u Ukrajini u ovih godinu i po dana. To je isto neko naručio.

Argumentacija o tome zašto Austrija nije bila prihvatljiva za turnusnog šefa OEBS-a, i to svojima iz EU, a ne Rusima, ide ovako: EU veliki polaze od toga da bi Slobodarska partija Herberta Kikla mogla da pobedi na austrijskim nacionalnim izborima, koji će biti zakazani najkasnije na jesen iduće godine, verovatno i ranije. Kikl i Slobodari su desni populisti; svi desni populisti su proruski; ergo, proruska desnica u Beču bi Austriju izvela iz evropske ratne frakcije, dogovorila se sa Rusijom, i od rata ne bi ostalo ništa.

Herbert Kikl, lider austrijske Slobodarske partije

To je takvo klupko paradoksa, poluistina i kolektivnih histerija, koje zahteva pažljivu demistifikaciju. Osnovno pitanje je, da li bi evropski desni populisti sklopili mir s Rusijom, ili samo ne bi vodili rat s Rusijom? Između te dve dijagnoze leži okean.

Kao i OEBS, i EU odlučuje jednoglasno. Dovoljno je da jedna članica podigne glas protiv anti-ruskih sankcija, dovoljno da jedna zatraži od Kijeva da razgovara s Moskvom, pa da se čitava ratna konstrukcija uruši.

Usput, svi oni koji se ozare na pomen Orbana i njegove hrabrosti, on još nijednom nije ozbiljno podigao glas protiv sankcija. Samo raširi glas da ih neće podržati, onda svaki put uredno glasa „za“. Austrija bi, u perspektivi, mogla postati prvi pravi slučaj gde se neko zaista ispreči i kaže: „Dosta je bilo, da li je tu neko svestan konsekvenci?“.

To je takvo klupko paradoksa, poluistina i kolektivnih histerija, koje zahteva pažljivu demistifikaciju. Osnovno pitanje je, da li bi evropski desni populisti sklopili mir s Rusijom, ili samo ne bi vodili rat s Rusijom? Između te dve dijagnoze leži okean.

Prva EU mistifikacija: Desničari ante portas

Istina, desnica jača. Ispitivanja javnog mnenja u Austriji, konsekventno kroz čitav novembar, davala su Kiklovim Slobodarima oko 30 odsto. Neka čak 32. Na poslednjim izborima 2019. Slobodari su osvojili 16 odsto glasova i 30 od 183 mesta u parlamentu. Bili su, odnosno sad su, treća snaga u parlamentu iza Konzervativaca (Narodnjačka stranka, 37%=71 poslanik) i Socijaldemokrata (21%=40 poslanika). Sad bi Slobodari, da se izbori održavaju sutra, duplirali svoj rezultat od pre četiri godine i izbili na prvo mesto.

Ili šira slika. Za tačno šest meseci EU građani biraju novi Evropski parlament i prema svim ispitivanjima javnog mnenja sprema se trijumf desničara. Frakcija ID (Identitet i demokratija), kritična prema politici EU, već je preskočila parlamentarnu grupaciju Liberala i našla se na trećem mestu iza Konzervativaca (EVP) i Socijaldemokrata (S&M).

„Moramo da pronađemo neko rešenje po tom pitanju. Inače me sledeći izbori vrlo brinu“, izjavio je neki dan šef Konzervativne frakcije u Evropskom parlamentu Manfred Veber.

Izbori za Evropski parlament 2019.

E sad, kojim spletom okolnosti, kojim brutalnim kršenjem evropskih interesa s vrhova pristojne konzervativne, liberalne i leve vlasti, se došlo do takve situacije? Jesu se to Evropljani probudili jednog jutra i potpuno nemotivisano rekli sad svi na komandu u desno?

Dva su glavna razloga: islamske migracije i uvođenje Evrope u rat s Rusijom. I jedno i drugo uz zapanjujuću tvrdoglavost i sa svesno zamagljenim ciljevima. Ovde se ne govori o zaveri, već o nekompetentnosti, neodgovornosti i čistom hibrisu EU vrhuške koja se proglasila moćnim globalnim akterom. 

Već sam dovoljno dugo u ovom poslu da shvatim jedan aksiom: 15-17 odsto svakog biračkog tela u bilo kojoj evropskoj zemlji automatski glasa desno, i to u najboljoj i najstabilnijoj situaciji. Jednostavno, toliko je desnih u biračkom telu, kao što je u globalnoj populaciji 4-5 odsto gej osoba, dva odsto riđokosih i jedan odsto šizofrenih.

Ko kod od političara prosvećenog centra i napredne levice izjavljuje da ga „brine“ tih 15-17 odsto, bori se sa vetrenjačama. Još gore, sa prirodnim zakonima. Kad međutim taj „prirodni“ postotak u jednoj legislativi skoči na trideset odsto, onda je pitanje: šta se u međuvremenu dogodilo? Kako je poremećen balans? Ko je glasače centra i umerene levice razdražio tako efikasno i u skraćenom postupku, da su se našli u neprirodnoj alijansi sa pravim desničarima?

Dva su glavna razloga: islamske migracije i uvođenje Evrope u rat s Rusijom. I jedno i drugo uz zapanjujuću tvrdoglavost i sa svesno zamagljenim ciljevima. Ovde se ne govori o zaveri, već o nekompetentnosti, neodgovornosti i čistom hibrisu EU vrhuške koja se proglasila moćnim globalnim akterom. 

Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski u Evropskom parlamentu u Briselu, 23. februara 2023.

Naslovi tipa „Jačanje desnice sprečava reformu migracione politike”, kojih su mediji puni, pokazuju da politički um Evrope gubi sposobnost uzročno-posledičnog mišljenja. Prava istina je obrnuta, pa bi naslov trebalo da glasi: „Pokušaj migracione reforme izaziva jačanje desnice“, ali to vodećim EU političarima i medijskim komentatorima ne pada na pamet. A kad i pada, smatra se sramotom da se to primeti. Zato se uvek koriste ideološki nevine reči kao „reforma“. Igra je u tome, da je migraciona reforma u nameri restriktivna, ali kad planovi propadnu, a stalno to čine, onda se ne insistira na hitnom zatvaranju granica, već na solidarnoj podeli kvota. Prevedeno, kad je nemoguće kontrolisati dolaske, a realno jeste, prelazi se na prinudnu podelu po državama.

Prema Fronteksu, od januara do oktobra ove godine je u EU iz raznih pravaca ušlo 330.000 ilegalnih migranata, najviše od 2015. i vrha migracione krize

Druga grupa naslova je još agresivnija, na primer „Situacija igra u ruke desničarima“, ili „Rusija koristi naše neuspehe“. Pretpostavka je da bi desnica, u drugom slučaju Moskva, trebalo da sedi skrštenih ruku, mirno i disciplinovano, da bude odlikaš u razredu siledžija i ponavljača, da igra fer i ne iskoristi prednosti koju joj nadmeni centar i levi centar praktično bacaju u krilo.

Prema Fronteksu, od januara do oktobra ove godine je u EU iz raznih pravaca ušlo 330.000 ilegalnih migranata, najviše od 2015. i vrha migracione krize. Neke rute više nisu tako jednostavne, kao na primer Balkanska ruta, gde su brojevi pali za četvrtinu u odnosu na prošlu godinu. Blago su opali dolasci preko Gibraltarskog moreuza, ali su svuda drugde značajno porasli – preko Zapadne rute (iz Zapadne Sahare) 95 odsto, preko Tunisa i Libije 70 odsto, iz Turske za grčka ostrva 25 odsto.

Migranti blizu granice sa Hrvatskom u Adaševcu, Srbija, 23. decembar 2017.

Jezik procenata krije još neke nezgodne istine. Na primer, da Zapadnosaharska ruta nije ni postojala prošle godine, kad je ove skočila skoro sto posto. Ili da libijskih 70 odsto plusa u brojevima znači 140 hiljada, gotovo polovina svih ilegalnih prelaza. Ili da 25 odsto smanjenja na Balkanskoj ruti i dalje znači sto hiljada ilegalnih migranata, te da oni nisu ušli u Severnu Makedoniju i Srbiju nikakvom divljom „rutom“, već iz EU država Grčke i Bugarske.  

Pravo pitanje zato nije zašto desnica raste, već zašto nam EU vrhuška hrani i gaji desnicu preko onog aksioma od 15 odsto?

Današnja evropska desnica je defanzivno suverenistička, ne ofanzivno. Ona je praktična i oportuna, zato se za nju i uobičajio naziv desnog populizma. Ona shvata blagodeti ekonomske, trgovinske i političke saradnje unutar EU. Ne nazire se da je bilo ko od njih, politički uspešnih desničara, spreman da izazove super-cunami raspada EU.

Da li su desničari novi konzervativci?

Kako istorijska desnica sastavljena od nacista i fašista više ne postoji, a tamo gde je ima kriminalizovana je i brojčano irelevantna, neophodan je kratak diskurs o tome šta je savremeno desno.

Ono je danas prevashodno kulturno-identitetski određeno. U detaljima, savremeno desno je još uvek nacionalno ili ponovo nacionalno; izrazito anti-islamsko, a potpuno opušteno prema hrišćanstvu svake denominacije; bez posebnog antagonizma prema Jevrejima; evropski je opredeljeno, ali ne EU-orijentisano; nije anti-gej, nego anti-transdžender. Ono je mizogino, ali ne patrijarhalno. Razlika je da je za prvo zadužen Frojd, za drugo socijalizacija.

Današnja evropska desnica je defanzivno suverenistička, ne ofanzivno. Ona je praktična i oportuna, zato se za nju i uobičajio naziv desnog populizma. Ona shvata blagodeti ekonomske, trgovinske i političke saradnje unutar EU. Ne nazire se da je bilo ko od njih, politički uspešnih desničara, spreman da izazove super-cunami raspada EU.

Lutke Donalda Trampa, Marin le Pen, Gerta Vildersa i Adolfa Hitlera na Karnevalu ruža u Dizeldorfu, 27. februara 2017.

Današnje desne snage najbolje je videti u kategorijama „sebičnjaka“ koji za prioritet uzimaju kolektivno dobro unutar vlastite nacionalne države. Za razliku od njih, evropska levica i levi centar, onakvi kakvi su se formirali u zajedničkim EU institucijama, sanjaju san globalnog dobročinstva. Pri tome su prvi realističari, dok su ovi drugi, na sva nemoguća očekivanja, još i neiskreni, globalno alavi, uz to i slabo kamuflirani neokolonijalisti.

Slikovito rečeno, „Sebičnjaci“ ne primaju gladne sveta. Naprotiv, EU vrhuška bi nahranila gladne sveta, ali tako da je posle iz zahvalnosti prate kad krene u geostrateške avanture.

Druga EU mistifikacija: Desničari vole Ruse

„Desničari“ nose ime koje im je ostalo od istorijskih formi desnice, nacizma i fašizma. Od originala od kojih su se razvijali, mantila ispod kojeg su izašli, a to je krvno „mi“, „zajednica krvi i rase“. Danas je to kulturno „mi“ i nije više ofanzivno, već defanzivno. Ne širi se, ne prenosi na bajonetima kao nekad, već se skuplja, zavlači u „svoje“ koje stalno trebi, kruni i obrađuje. Ali nigde u tu evolucionu šemu ne paše predstava o ruskim vezama desnice. Da ih ona danas ipak ima, to je stečeni refleks, frustracija zbog puta kojim se EU razvija, pogotovo poslednjih deceniju i po, kad je Unija mobilizovana u ratni projekt Istočne Evrope protiv Rusije.

Proukrajinske demonstracije u Pragu, oktobra 2022.

Desnica od Rusije očekuje razumevanje i pomoć za poseban put unutar političkog korpusa EU; Rusija sarađuje unutar EU sa svakim ko sa njom uopšte hoće, a hoće samo desnica. To je brak iz razuma, ne iz ljubavi, više notarijalno partnerstvo nego brak.

Desnica od Rusije očekuje razumevanje i pomoć za poseban put unutar političkog korpusa EU; Rusija sarađuje unutar EU sa svakim ko sa njom uopšte hoće, a hoće samo desnica. To je brak iz razuma, ne iz ljubavi, više notarijalno partnerstvo nego brak

Evropskim elektoratima je dopušteno da se „brinu“ zbog desnice, onako kao Manfred Veber, ali to je bačena energija. Najpre, desnica je mala, iako fiksna. Drugo, desničari teško ulaze u vladu, još teže opstaju na vlasti, teško sklapaju koalicije, teško se dogovaraju sa bilo kim, uključujući i svoju vrstu. Oni su notorno inokosni.     

„Partija slobode“ Gerta Vildersa je krajem novembra pobedila na izborima u Holandiji. Izbliza gledano, kakva je to pobeda? Jedino pobeda upozorenja za nacionalni etablišment. Vilders je postao najjača snaga u parlamentu, ali nema s kim da oformi vladu, jer niko neće s njim, tako će verovatno i ostati.

Mereno brojevima, on je u prošlim izborima imao 11 odsto, sad je skočio na 22,5; sa 17 na 37 mesta u parlamentu od 150. To je dosta, ali opet ne dramatično više od one usidrene vrednosti od 15-17 odsto. Holanđani su čak bili dosta ispod nje. Šta se u međuvremenu dogodilo da je Vilders duplirao svoj rezultat? On je isti, samo se situacija promenila.

Gert Vilders u kampanji

Oni ne podnose krhku ravnotežu parlamentarizma u kome ima mesta za sve. Oni ne mogu da žive u neizvesnosti hoće li sutra oni sami napraviti nešto riskantno, ukloniti krstove iz bolnica, dopustiti burke u osnovnoj školi, objaviti rat Rusima, dekonstruisati biološki pol, pa će se to onda u izborima pretvoriti u deset odsto više za desnicu. To brine takozvane humanističke partije od danas, da im desničari sužavaju prostor za društvene eksperimente

Ili austrijski primer. Ako Slobodari Herberta Kikla zaista dobiju 30 odsto na izborima i postanu najjača snaga u parlamentu, opet će ostati usamljeni. Teško je verovati da će bilo ko od drugih stranaka hteti da ide s njima u koaliciju, ne posle onoga što se dogodilo Šiselu i Kurcu. Još važnije, ko god bi ušao u koaliciju sa pobedničkom FPO, ušao bi u startu kao juniorski, manjinski, slabiji partner, te bi do kraja mandata, ako izdrži do kraja, bio pojeden, uništen za iduće izbore.

Problem sa finim, takozvanim humanističkim partijama (konzervativci, socijaldemokrati, zeleni, liberali) i njihovim elektoratima je u sledećem: oni nisu u realnoj opasnosti da im desničari oduzmu primat, oni samo ne mogu da podnesu predstavu da među njima ima partija i glasača koji stoje na desnim pozicijama kulture, identiteta i religije. Oni ne podnose krhku ravnotežu parlamentarizma u kome ima mesta za sve. Oni ne mogu da žive u neizvesnosti hoće li sutra oni sami napraviti nešto riskantno, ukloniti krstove iz bolnica, dopustiti burke u osnovnoj školi, objaviti rat Rusima, dekonstruisati biološki pol, pa će se to onda u izborima pretvoriti u deset odsto više za desnicu. To brine takozvane humanističke partije od danas, da im desničari sužavaju prostor za društvene eksperimente.  

Nemačka ministarka spoljnih poslova Analena Berbok

Takav stav političkih humanista današnjice stvorio je u rezultatu nemoguću situaciju, da oni mogu da žive u nesigurnosti rata s Rusijom, koji preti da eskalira svaki čas, ali ne mogu da žive u nesigurnosti jedne relativno pregledne kulturno identitetske, antiislamske i reaktivno proruske desnice unutar vlastitih elektorata. Ne deluje odraslo.

Pradoks svih EU paradoksa: Desnica nam ne da da vodimo rat!  

Najveća bizarnost oko izbora Malte, odnosno neizbora Austrije za turnusnog šefa OOBS-a je razlog zbog čega su vodeće EU zemlje insistirale na takvom ishodu. Rusi su hteli Austriju, što naravno ministar diplomatije Šalenberg doživljava kao ličnu blamažu.

Bilo je potrebno dosta sporednog medijskog rada da se sa Austrije spere „ljaga“ zbog relativne nepristrasnosti u sporu sa Moskvom. Tomas Rojtner, specijalista za istraživanje konflikata, u intervjuu ORF-u morao je da objašnjava da neutralnost nije sramota, da ona otvara mogućnost medijacije među zaraćenim stranama; čak i tako notornu stvar da je OEBS mesto za rešavanje konflikata, pa ga se ne može zatvoriti zato to što vlada konflikt.

Ministar spoljnih poslova Severne Makedonije Bujar Osmani i Jan Borg, ministar spoljnih poslova Malte, budući predsedavajući OEBS-a za 2024.

Treba ukloniti desničarske mirotvorce, da bi humanisti riskirali rat za liberalne vrednosti. Takva kulturno-identitetska politika takozvanih humanističkih partija nadrasta u dimenzijama i opasnostima sav kulturno-identitetski manirizam savremene desnice.

Svejedno, najveći u EU idu drugim putem. Njihova linija argumentacije je bila: Slobodari su proruski, trenutno vode u svim ispitivanjima javnog mnenja, ako pobede na izborima, ako im pođe od ruke da nekog nagovore na koaliciju, primoraće Austriju da se distancira od ukrajinskih vlasti; u krajnjem efektu, neće nam dati da vodimo rat s Rusima.

To zbog čega se Nemačka i Francuska brinu je realistično, premda kod kuće imaju primere koji bi trebalo da ih brinu mnogo više. Nešto drugo je tu indikativno, da se desnica u datoj situaciji doživljava kao faktor mira. Desnica neće rat. Desnicu treba eliminisati iz evropskih institucija, kad se već ne može iz nacionalnih, zato što desnica nije ratoborna na širem planu. Kakav je to humanistički kontinent koji ostrakira desnicu da bi mogao da vodi rat?

Treba ukloniti desničarske mirotvorce, da bi humanisti riskirali rat za liberalne vrednosti. Takva kulturno-identitetska politika takozvanih humanističkih partija nadrasta u dimenzijama i opasnostima sav kulturno-identitetski manirizam savremene desnice.

Jesu li desničari novi mirovnjaci? I uopšte, desnica kao garant mira – ko nas je samo doveo dotle?  

(RTS)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner