Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Islamska država i Zapad - dvosmislen odnos
Savremeni svet

Islamska država i Zapad - dvosmislen odnos

PDF Štampa El. pošta
Slavenko Kisić   
utorak, 17. novembar 2015.

U svijetlu zadnjih dešavanja u Parizu i zastrašujućeg i monstruoznog djelovanja terorizma, vraćamo se opet na pitanje postavljeno 11. septembra, a to je  borba međunarodne zajednice protiv ove pošasti. Poslije 11. septembra SAD su pokrenule veliki rat protiv terorizma. Međutim, taj se rat ubrzo pretvorio u borbu protiv jednog neprijatelja, a to je Al Kaida i njen vođa Osama Bin Laden.

Na kraju te borbe pojavio se pobjednik u liku SAD, a sve to propraćeno sa snimcima kao iz rijaliti programa, trijumfalizma i pomalo neukusne note osvetoljubivosti, a ne izvršenja pravde. Nešto slično se dešavalo i sa Gadafijem u Libiji i Sadamom Huseinom u Iraku. Danas je tzv. „DŽihadista DŽoni“ neko lice koje treba da bude predstavnik neprijateljstva Islamske države prema Zapadu uz cjelokupnu pompu i dramaturgiju kao u akcionim filmovima, a njegova eliminacija bi trebalo da predstavlja nekakav udarac u središte te organizacije. Poslije nestanka Bin Ladena i borba protiv terorizma je skinuta sa liste prioriteta, a njene posledice i brutalnost ostale samo kao sjećanja na jedan presedan u američkoj javnosti.

Terorizam je mogao opet da postane „naš“, „njihov“, „umjeren“, „izraz revolta“ i slično. Ubrzo se vidjela i njegova moć da postane dobro oružje u borbi protiv neposlušnih vladara u islamskom svijetu, pa se tako mnogo koristio u „Arapskom proljeću“, pa sve do momenta kada u Siriji dobija i „državu“ i glavni grad (Raku), sve pred očima, a djelimično i uz posrednu pomoć samih boraca protiv terorizma. Tako danas imamo gotovo otvoren stav Zapada da će se svom snagom boriti protiv terorizma, ali uz uslov sa kojim je i počelo arapsko proljeće - da Zapad odredi buduće vladare Sirije. Tako je uslov da se stvori puna koalicija za borbu protiv terorizma odlazak Asada sa vlasti.

Uz sve to potpuno je nebitno da li ga podržava većina Sirijaca, i na kraju, kakav bi motiv imala i ovako oslabljena sirijska armija da im sam Asad saopšti da će zbog ucjena napustiti predsjedničku funkciju. A danas u Siriji je jedino njegova armija sposobna da porazi džihadiste. Vjerovatnija opcija je da danas Asad napusti Siriju ili saopšti da će se povući da bi došlo do potpunog raspada sirijske vojske i države. Pomoć Hezbolaha i Irana bi prestala, a ruska avijacija bi se morala povući.

Sve što bi se desilo jeste da bi ID potpuno ovladao cijelokupnom teritorijom Sirije i kalifat bi bio nova država u svijetu. Teško da bi tada Zapad i Rusija imali snage za borbu protiv kalifata, a sama borba bi bila sa nepovoljnije pozicije nego što je to slučaj danas. Ova dvosmislena igra sa terorizmom ima i svoju cijenu za sve zemlje svijeta danas. ID-u je dozvoljeno da stvori državu sa novčanim prilivima od prodaje nafte na Zapad, uspjeli su da dođu i do oružja kojim je Zapad naoružavao gotovo nepostojeću opoziciju na terenu.

Zaboravilo se potpuno koliko je straha i terora posijao Bin Laden bez države i sa ograničenim mogućnostima mobilizacije ljudskih resursa, s tim što ID ima sve ono što je njemu nedostajalo: teritoriju, ljudstvo, ogromne finansijske resurse, mogućnost političke i vjerske indokrtinacije sljedbenika, kao i dovoljno vremena da stvori jako i moćnu infrastrukturu.

I poslije poraza ID u Siriji od sirijske vojske, mnoge zemlje svijeta moraju biti spremne za krvave pirove koje će ostaci ID sa već stvorenom mrežom moći da učine. I ovaj poslijednji monstruozni zločin u Parizu je samo početak. Na nove akcije u drugim zemljama na koje vjerovatno nećemo dugo čekati. Poslijednje izjave šefa francuske diplomatije Lorana Fabijusa pri napuštanju pregovora u Beču o Siriji, da se nada dogovoru o formiranju prelazne vlade u Siriji, ne govore da će Zapad i poslije ovoga novog zločina u Parizu promijeniti odnos prema tom konfliktu. Uz sve to se pojavljuje i jedan dvosmislen odnos prema ID i njenim simpatizerima.

Dok se ID u Siriji pokušava predstaviti kao ekstreman izraz revolta naroda prema ostanku Asada na vlasti, a dalji ostanak samo podstiče taj revolt, u isto vrijeme se u zapadnim zemljama sumnjiče mnogi pripadnici islamske religije za simpatizerski i nadasve nedovoljno određen odnos prema ID. Tako, zapadne vlade mogu tražiti odlazak Asada sa vlasti zarad njihovog snažnijeg učešća u borbi protiv ID, ali građani islamske vjeroispovijesti na Zapadu uvijek i u svakoj prilici moraju dokazivati svoje neprijateljstovo prema teroristima.

Ako su se mnogi poslije Drugog svjetskog rata pitali kako je toliko trebalo svijetu da se ujedini u borbi protiv njemačkog nacizma, moglo bi se i u budućem periodu desiti da se pitamo zašto nam je toliko trebalo da se ujedinimo u borbi protiv Islamske države. Ili, jednostavnije pitanje, koliko zločina ova džihadistička organizacija treba da počini svijetu da bi Zapad kao prioritet stavio borbu protiv terorizma, a da svi oni koji u njoj učestvuju budu dobrodošli u takvu koaliciju.