Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Geopolitički rasplet ukrajinske krize - unutrašnji aspekt (I)
Savremeni svet

Geopolitički rasplet ukrajinske krize - unutrašnji aspekt (I)

PDF Štampa El. pošta
Dragan Petrović   
sreda, 19. februar 2014.

Ukrajinska kriza zapravo na ovaj ili onaj način traje već četvrt veka, ili od nekoliko završnih godina postojanja SSSR i tokom čitave epohe nezavisne ukrajinske države, samo što je poslednjih meseci doživela kulminaciju. Istina, postojali su periodi primirenosti u inače geopolitički i civilizacijski podeljenoj zemlji, baš kao što je to apostrofirao Hantington u svojoj čuvenoj knjizi Sukob civilizacija, gde je podeljenosti Ukrajine posvetio čitavo poglavlje.

 

Dodatna eskalacija sukoba, koja je nastupila 18. februara,  ukazuje na strahove autora da će teško doći do kompromisa na unutrašnjem planu, iako on nije nemoguć. Ipak, pored unutrašnjopolitičkih i unutrašnjih društvenih faktora, postoje i spoljni interesi i uticaji, koji će biti predmet razmatranja u sledećem nastavku, koji i te kako utiču na situaciju u zemlji, možda i više nego oni unutrašnje prirode.

No, okrenimo se aktuelnom trenutku i posebno budućnosti, pokušavajući da odgonetnemo kuda bi Ukrajina mogla dalje ići i kako će se situacija makar u glavnim crtama dalje odvijati. Šta je postojeća kriza donela, koje su to promene nakon kojih stvari više neće moći biti iste. Razmotrimo interese velikih sila koje su makar indirektno umešane i zainteresovane za ovaj sukob i ukrajinsko pitanje.

Ukoliko posmatramo delovanje unutrašnjih aktera ukrajinske politike, možemo doći do zaključka da je Viktor Janukovič do sada u svom ukupnom političkom delanju u Ukrajini načelno izbegavao, kao i njegova stranka, zaoštravanje situacije i da se u takvim slučajevima delimično povlačio, a značajnijim delom tražio kreativnija rešenja jačanjem sopstvenih snaga i izvlačenjem maksimuma iz sopstvenih resursa. Pri tome je pokazao neuobičajenu upornost da dođe do uspeha, ali i doslednost da izbegava sukobe i zaoštravanje situacije, gde i kada bi došlo do takvih okolnosti, on se uglavnom povlačio i tražio aletrnativna rešenja, pokušavajući da maksimizira svoje kapacitete. U periodu ranih 2000-ih istakao se kao jedan od vodećih funkcionera, a potom i kao lider Partije regiona, najjače političke stranke u zemlji, koja je uglavnom reprezentovala prorusko biračko telo i jugoistočni deo zemlje. U isto vreme on je prilično uspešno u periodu drugog predsedničkog mandata Leonida Kučme obavljao funkciju predsednika vlade. Kada je pobedio u drugom krugu predsedničkih izbora novembra 2004. tadašnji predsednik vlade Janukovič kao da se našao na vrhuncu svoje političke karijere. Međutim, on je bio jedini predsednički kandidat uopšte u novijoj parlamentarnoj istoriji Evrope, koji je pobedio na predsedničkim izborima, a kome je pobeda ubrzo potom osporena, i uz mešanje zapadnog faktora i poništena, a taj krug izbora ponovljen, gde je on na talasima tada stvorene „Narandžaste revolucije“ zamalo poražen.

Janukovič tada nije klonuo duhom, nije se inatio i izražavao nepovrenje i sumnje, a očigledno je bio oštećen, već je marljivo sa svojom Partijom regiona već na prvim parlamentarnim izborima marta 2006. ostvario rezultat koji je njega za nekoliko meseci krizve prelazne vlade doveo do funkcije predsednika vlade, a njegovu stranku, kao većinskog partnera, do formiranja vlade, sa takođe proruskom Kompartijom. U gotovo jednogodišnjem periodu, žestoko ometan od predsednika Juščenka, Janukovič i njegova vlada su uspeli da smire koliko-toliko ekonomsku i posebno političku situaciju u zemlji i da skrenu na sebe pažnju umerenom politikom prema oponentima.

Međutim, Juščenko, teško zloupotrebljavajući poziciju predsednika republike, do koje je inače došao na veoma sumnjiv način tokom "narandžaste revolucije" i otimanjem prethodne pobede Janukoviču, proglašava raspuštanje vlade i raspisuje prevremene parlamentarne izbore, našavši „uporište“ u ustavu, po kome predsednik na to ima pravo u slučaju neposrednog ugrožavanja bezbednosti zemlje, a to je, po njegovom tumačenju, bio prelazak nekoliko poslanika narandžastih u redove Partije regiona (što nije stvorilo, već samo ojačalo postojeću pralamentarnu većinu vlade, a to se i ranijih godina dešavalo samo u obrnutom pravcu). Janukovič je ponovo prihvatio ovakvu tešku zloupotrebu ustavne pozicije predsednika, izašao na prevremene parlamentrne izbore septembra 2007. i sa svojom strankom osvojio najveći broj mandata. Međutim, stranka Julije Timošenko, odnosno njen blok, i stranka Juščenka Naša Ukrajina kao manjinski partner su formirali vladu, koja je imala samo dva poslanika više od tri preostale stranke u parlamentu – opozicione stranke. Janukovič je ponovo prihvatio kreativno delovanje u opoziciji, koristeći se pri tome time što je na osnovu prethodnih uspeha na lokalnim i regionalnim izborima držao vlast u jugoistočnom delu zemlje. Tokom sledeće dve godine, on je čak postigao neobičnu situaciju - sklopio je neformalni pakt sa Julijom Timošenko, predsednicom vlade, protiv gotovo diktatorskog ponašanja predsednika Juščenka, iako je Juščenkova Naša Ukrajina bila slabiji koalcioni partner u vladi.

Nakon ubedljive pobede na predsedničkim izborima početkom 2010. Janukovič postaje predsednik, a njegova stranka Partija regiona od tada je većinski partner, zajedno sa Kompartijom, i malom strankom Litvina u vladi. Oktobra meseca te godine, Partija regiona na regionalnim i lokalnim izborima osvaja vlast ne samo u jugoistočnoj polovini zemlje, već i u centralnim oblastima. Janukovič je za ove četiri godine postigao izvesne pomake u oblasti ekonomije, učinio određena predizborna obećanja proruskoj polovini zemlje, i postigao balans u odnosu na stanje pre Narandžaste revolucije, a suštinski pokušao da nastavi da balansira, sada nešto bliže Rusiji, najviše zahvaljujući tome što je načelno davao malu prednost evropskim integracijama, od kojih je Ukrajina bila vrlo udaljena, nizom teških zahteva iz Brisela.

Janukovič je nastavio da traži balans u odnosu na pridruživanje EU i sa druge strane Carinskoj uniji, a tek kada je ova prva opcija bila skončana sa izuzetno neprihvatljivim posledicama po ekonomiju i poziciju Ukrajine, on se u novembru odmakao i nešto više opredelio za saradnju sa Rusijom. Međutim, kada je došlo do demonstracija i pobune u Kijevu i zapadnom delu zemlje, on ponovo pokazuje odsustvo odlučnosti za konflikt i čak odsustvo spremnosti da odgovori na te izazove i konflikte kako bi se to moglo očekivati od predstavnika zvanične vlasti u jednoj suverenoj zemlji.

Ukoliko uporedimo držanje Janukoviča krajem 2004, kada mu je oduzeta predsednička pobeda, potom proleća 2007, kada mu je oduzeto mesto predsednika vlade, a njegovoj stranci vodeće mesto u vladi, dakle ukupna vlast u vladi, i zakazani praktično protivustavno vanredni parlamentarni izbori, on se takođe povukao od konflikta i izašao na te izbore bez većih uslova sa svoje strane, da bi se sada usled pritisaka sa ulice i Majdana, ponovo našao u situaciji da uzmiče i izbegava konflikt, te traži kompromisna i alternativna rešenja.

Sa druge strane, Janukovič je već pokazao da ume da bude vrlo kreativan i prilagodljiv, pa je, recimo, nakon briljantnog nastupa Tigipka na predsedničkim izborima početkom 2010. na kojima je Janukovič pobedio, a Sergej Tigipko zauzeo treće mesto, ponudio kao predsednik svom dojučerašnjem rivalu mesto u vladi, što je ovaj prihvatio (potom se Tigipko pridružio Partiji regiona). Takođe verolomnog lidera ukrajinskih socijalista, centristu Moroza, koji ga je bio prevario u vreme narandžaste revolucije, i prešao Juščenku i Timošenikovoj, što je njima bilo dovoljno da tada ospore vladinu većinu, uspeo je potom ponovo da pridobije godinu i po dana kasnije i sa njime formira vladu, gde je Janukovič bio premijer, a Partija regiona većinski partner. Slično je postignuto sa Litvinom i njegovom malom strankom, zapravo blokom, koji se postavio geopolitički neutralnim, da bi ipak u jesen 2008. ušao u vladu sa blokom Timošenkove i strankom Naša Ukrajina. Međutim, nakon svoje ubedljive predsedničke pobede početkom 2010. Janukovič je uspeo da ubedi Litvina, da uđe u vladu sa Partijom regiona i Kompartijom.

Dakle, Janukovič se u svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri pokazao ko čovek velike energije posebno u ekonomskoj sferi, i kao neko ko je spreman na dijalog i kompromise, ali se redovno povlačio od direktnog konflikta i sučeljavanja, tražeći alternativna rešenja, a delom je i uzmicao, posebno taktički.

Kada su u pitanju njegovi politički protivnici, tu kao da posebne spremnosti za dijalog i kompromis nema. Tjaginbuk, lider neonacističke stranke Galicije – Sloboda, iako lekar po obrazovanju, ne pokazuje čak posebnu sklonost parlamentarnim ustupcima i više se ponaša kao lider nekog ofanzivnog pokreta, a to njegov ekstremni desničarski pokret svakako jeste. Jedina je možda sreća za Janukoviča da je Tjaginbuk i Sloboda, manja stranka po snazi od Kličkovog Udara, i posebno od konglomerata stranaka i organizacija Bloka Julije Timošenko – Batkovščina, čiju zatvorenu liderku menja Arsen Jacenjuk. Međutim, ni tu stvari nisu posebno idealne za traženje kompromisa.

Naime, Jacenjuk, najobrazovaniji i ubedljivo najuglađeniji među liderima opozicije, zapravo je glavni američki eksponent i igrač u Ukrajini, regrutovan još za vreme mandata bivšeg predsednika Juščenka. Kao njegov blizak saradnik, Jacenjuk ga tada napušta na mig izvana početkom 2009, kada Juščenko postaje jedna vrsta prokaženog, napuštenog i kompromitovanog diktatora u poslednjih godinu i po dana vršenja predsedničke vlasti, kada je, između ostalog, otkriveno da je slao tajno oružje i čak instruktore Sakašviliju u ratu sa Rusijom na Kavkazu leta 2008. i kada je ujedinjenim snagama Blok Julije Timošenko sa premijerkom na čelu sarađivao sa proruskom opozicijom Partije regiona i Kompartije, protiv svog slabijeg koalicionog partnera u vladi Naše Ukrajine, stranke Juščenka i naročito protiv samog predsednika. Tada su ubedljivom parlamentarnom većinom smenjivani ministri odbrane, spoljnih poslova, koje je prethodno imenovao Juščenko, i koji su se zamerili većinskom ukrajinskom javnom mnjenju zbog svog držanja prema Rusiji i proruskom delu Ukrajine.

Kako upravo Amerika najviše potpiruje situaciju u Ukrajini, uglađeni i uzdržani Jacenjuk pokazuje nepomirljivost prema predlozima vlasti, pa je između ostalog odbacio predlog da uđe kao premijer u aktuelnu vladu i čak insistirao na formiranju paralelne vlade opozicije i nepriznavanju aktuelne vlasti, i time se direktno zalaže za podrivanje ustavnog sistema zemlje. Pored svega toga, Jacenjuk ima i dodatan uslov, koji ga udaljava od kompromisa sa Janukovičem, a to je da je kao vršilac dužnosti lidera raznorodnog bloka Batkovščina, a zapravo bloka Julije Timošenko, upućen na krajnje nepomirljiv stav po pitanju insistiranja da se Julija pusti iz zatvora, što je za Janukoviča i službeno i lično, veoma težak uslov.

Najzad, po prirodi daleko manje obrazovan, i kao bokser verovatno manje sklon kompromisima od jednog profesionalnog lekara (Tjaginbuk) i ekonomiste (Jacenjuk), Kličko se nameće kao možda najpogodnija osoba u vođstvu opozicije sa kojim bi se mogao naći neka vrsta kompromisa od strane Janukoviča i aktuelne vlasti, ali šire gledano i od proruske polovine zemlje. Razlog tome je i što Kličko nema apriornu i snažnu zapadnoukrajinsku geopolitičku odrednicu, kao što je to slučaj sa Tjaginbukom i Jacenjukom. On nema ni antirusku odrednicu kao Tjaginbuk, niti proameričku kao Jacenjuk. Kličko je, istina, od velikih sila najbliži Nemačkoj, sa kojom i Moskva gradi strateške odnose, pre svega u ekonomiji. Kličko, popularni bokser, ima širih narodnih simpatija i u središnjem, pa čak i u istočnom delu zemlje, dakle, on i svojom izbornom bazom nije nepovratno prikovan kao Jacenjuk na zapadni deo zemlje, odnosno kao Tjaginbuk, na krajnji unijatski severozapad – Galiciju. Izvesna umerenost Klička u odnosu na drugu dvojicu lidera opozicije u pokušaju uspostavljanja nekog dogovora sa Janukovičem i vlastima pokazuje se i u danima protesta, gde Vitalij praktično jedini od opozicionara ne ističe ekstremne zahteve, mada je i on sam, u ukupnoj napetosti situacije, produkt zaoštravanja i nepomirljivosti, koji je već mesecima obeležje protesta i pobuna u Kijevu i zapadnom delu Ukrajine.

Janukovičeva pozicija i pozicija vladajuće Partije regiona je, posmatrano sa aspekta legitimiteta vlasti, čista – Janukovič je regularno i ubedljivo pobedio u oba kruga predsedničkih izbora početkom 2010, na parlamentarnim izborima u jesen 2012. potvrđena je većina vlade, u kojoj su od tada samo Partija regiona i Kompartija (pojačani i sa nekim nezavisnim poslanicima), dok je blok Litvina, pošto nije prešao cenzus, van vlade, a na regionalnom i lokalnom nivou regioni drže samostalno i koaliciono vlast u jugoistočnoj polovini zemlje, kao i u najećem delu centralnih oblasti.

Pada u oči da kada je predsednik Juščenko držao vlast u mandatu 2005-2010, da je prvo došao na vlast na izuzetno sumnjiv način (poništavanje predsedničke pobede Janukoviča) i u svakom slučaju tesnom pobedom, da je tokom svog mandata odmah došao u sukob sa Timošenkovom i na taj način imao samo malog uticaja na vladu preko svoje sve slabije i male partije Naša Ukrajina, da je nekoliko puta gazio ustav i čak protivustavno slao pomoć Sakašviliju u Kavkaskom ratu, protiv ogromne većine javnog mnjenja u Ukrajini, koje je bilo uz Rusiju, i da u čitavom tom periodu SAD nisu ni na koji način davale primedbe tadašnjem predsedniku, a što je još važnije, Janukoviču, kao nesporno lideru najjače stranke u Ukrajini, nije padalo na pamet da pokreće demonstracije i postavlja pitanje legitimnosti vlasti u zemlji. Sa druge strane, imamo sada situaciju da se daleko legitimnija vlast u Kijevu, koja je pobedila na svim izborima – predsedničkim, parlamentarnim, lokalnim - osporava od opozicije, ali i dela zapadnog faktora, pre svega SAD, koji javno podržavaju pokušaj opozicionara da na ulici preuzmu vlast, i čak štaviše za žrtve ovih poduhvata koje su već pale, a na žalost izgleda da će iz biti još, optužuju isključivo samog Janukoviča i vlast, iako je jasno da su se oni do sada držali neverovatno i neuobičajeno uzdržano, trudeći se da pronađu kompromis i prevaziđu napetosti.                                                   

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner