Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > "Evropsko proleće" - buđenje naroda koji traži svoj glas
Savremeni svet

"Evropsko proleće" - buđenje naroda koji traži svoj glas

PDF Štampa El. pošta
Brendan O'Nil   
četvrtak, 27. decembar 2018.

Najpraznija, najgluplja ispraznost našeg vremena, koju jednako izgovaraju uštogljeni članovi establišmenta poput Nadbiskupa od Kenterberija i samoproglašeni radikalni levičari, jeste da imamo povratak tridesetih godina XX veka. Tretirajući tu mračnu deceniju kao da je u pitanju razumna sila, nešto što još uvek postoji, komentatori, kako iz redova zabrinute buržoazije, tako i iz pomodarskelevice, insistiraju da su se Tridesete teturajući vratile u život i sada drže veći deo Zapada u svom povampirenom smrtnom zagrljaju. Gledajući na Bregzit, na evropsko okretanje leđa socijaldemokratiji, na uspon narodnjačkih partija, kao i na širenje pobune „žutih prsluka“, ekipi kreatora javnog mnjenja svuda se priviđa fašizam, ustao iz groba poput zombija, koji pustoši pred sobom napredna dostignuća prethodnih decenija.

Ova analiza je toliko pogrešna, da više ne može da bude. Poređenje savremenog političkog života sa prošlim događajima je uvek nesavršen pristup razumevanju aktuelnog političkog trenutka. Ali ako baš moramo da tražimo odjek današnjice u prošlosti, onda tridesete godine nisu period na koji podseća naša era — već četrdesete godine devetnaestog veka. Pre svega 1848. godina. To je godina kada su narodi širom Evrope ustali zahtevajući radikalne političke promene, počev od Francuske, a zatim proširivši se na Švedsku, Dansku, nemačke i italijanske države, pa sve do Habzburškog carstva i dalje. To su bile demokratske revolucije, u kojima se od establišmenta tražiloosnaživanje parlamentarne demokratije, sloboda štampe, uklanjanje starih monarhijskih struktura i njihova zamena nezavisnim nacionalnim državama ili republikama. Godinu 1848. često nazivaju „Prolećem naroda“.

Zvuči poznato? Naravno, 2018. godina nije bila toliko burna kao 1848. Bilo je protestnog glasanja i uličnih nemira, ali nije bilo pokušaja da se izbore stvarne revolucije. Ali opet, naše vreme takođe ostavlja utisak jednog Proleća naroda. Pogotovo u Evropi. Milioni ljudi širom Evrope danas hoće da ponovo uspostave ideale nacije, narodne suverenosti, i popularne demokratije, nasuprot onoga što možemo nazvati neomonarhijskim strukturama tehnokratije XXIveka. Uporna pobuna „žutih prsluka“ veoma lepo zahvata ovaj momenat. Imamo jednog u sve većoj meri monarhičnogvladara Emanuela Makrona, čije otuđeno i samozvano „jupitersko“ predsednikovanje nedeljama osporava narod koji traži veći politički uticaj i veću nacionalnu nezavisnost. „Makron = Luj XVI“ — piše na jednom od grafita koji je ispisan tokom demonstracija „žutih prsluka“. A svi znamo šta se desila sa njim (doduše, 1793., ne 1848.).

Francuska Februarska revolucija 1848. godine — koja je dovela do ukidanja ustavne monarhije koja je uspostavljena 1830. godine, i koja je dovela do stvaranja Druge republike — bila je jedna od ključnih okidača za narodno proleće koje se proširilo Evropom 1848. Danas se pobune „žutih prsluka“ šire na sličan način. Ovih nedelja su demonstranti u žutim prslucima u Belgiji pokušali da zauzmu zgradu Evropske komisije, što je događaj bez presedana koji je privukao zapanjujuće malo pažnje u medijima,u Holandiji su zatražili referendum o članstvu u EU, dok su se u Italiji skupili da daju podršku novoj evroskeptičnoj vladi. Upravo su ti izbori u Italiji bili ključni događaj 2018. godine. Nakon što su se održali u martu, oni su doveli na vlast Severnu ligu i Pokret pet zvezda, partije koje establišment ES prezire, i samim tim razvejali iluzije koje je delio veliki broj evropskih političkih komentatora nakon Makronovepobede prošle godine — da je Makronov uspeh znak slabljenja narodnjačkog pokreta. Italija je to oborila, francuski demonstranti su to potvrdili, a lokalni i nacionalni izbori svuda od Nemačke do Švedske dali su dodatnu težinu činjenici da se narodna pobuna neće uskoro ugasiti.

Kad se nalazite u vihoru događaja, kada čitate dnevne izveštaje o ratu elite protiv Bregzita, pratite na tviteru fotografije Pariza u plamenu, i gledate kako EU objavljuje politički rat demokratski izabranoj vladi Italije, može biti teško proceniti istorijski značaj događaja. Ili njihove razmere. Mi smo se toliko zaglibili u razmatranje dobrih i loših strana „pregovora“ o Bregzitu (a u stvari nema nikakvih pregovora, već samo blago sporečkanje britanskog i EU establišmenta oko toga koji bi bio najelegantniji način da se Bregzit ubije). Mi obigravamo oko grafikona koji pokazuju urušavanje javne podrške starim partijama mejnstrima, pogotovo socijaldemokratskih. Iznenađujemo se nad korozijom politike konsenzusa čak i u Švedskoj, toj zemlji tradicionalno najsklonijoj konsenzusima. Ali može biti teško da se slože delovi i sagleda veća slika. Ali trebalo bi, ipak, da pokušamo, jer ćemo tako možda videti da živimo u jednoj epohi pobune, čak haosa — ali dobrodošlog, korisnog, plodonosnog haosa.

Širom Evrope gledamo narod koji dovodi u pitanje dominantni politički, moralni, i kulturni poredak. Ovo nisu puke ekonomske pobune, čak ni u Francuskoj, gde su ekonomska pitanja sigurno umešana sa ostalima. Levičarski komentatori, kada su u stanju da se nateraju da se suoče sa pobunjeničkim pokretom, nastoje da narodni ustanak svedu na poziv upomoć „zapostavljenih“ i „ekonomski ranjivih“. Glas za Bregzit je zapravo posledica narodnog utiska ekonomske nesigurnosti, kažu oni. Takve analize omalovažavaju narodnu pobunu; one je lišavaju njenog istinski radikalnog karaktera, njenog svesnog izazova ne samo neoliberalizmu koji stoji u središtu projekta EU, već i kudikamo važnijim kulturnim normama i političkim praksama novih elita u Evropi XXI veka. Reći „ovi ljudi su siromašni, i zato su gnevni“ znači lišiti ove ljude njihove radikalne delotvornosti.

U jednom smislu, 2018. je manje nalik na 1848., a više nalik na decenije koje su prethodile toj burnoj godini. Rečima TrigveaTolfsena (TrygveTholfsen) iz njegove studije iz 1977. godine o radikalizmu radničke klase u godinama koje su prethodile 1848., to su bile „gladne decenije“ — decenije u kojima je su nezadovoljstvo i radikalizam kipeli i rasli, pre nego što su eksplodirali kao čvrsti zahtevi za promenom. I iako su mnogi ljudi tokom ovih „gladnih decenija“ bili zastrašujuće siromašni, njihova „neposredna nemaština“ nije bila ono što ih je navelo da se organizuju i uzmu stvar u svoje ruke, već je, kako kaže Tolfsen, njihov instinkt za pobunu bio sazidan na „čvrstim intelektualnim temeljima“, i predstavljao je „osporavanje legitimnosti društvenog i političkog poretka“. Nešto slično imamo danas. Da, Makronov namet na gorivo je ljude udario po džepovima; da, mnogi glasači za Bregzit su manje imućni od pripadnika elite „ostanovaca“ (eng. Remainerskolokvijalni naziv za pristalice ostanka Britanije u EU, prim. prev); da, evroskeptična italijanska omladina se muči da pronađe posao. Ali njihove pobune, bilo na izborima, bilo na ulicama, vuku energiju iz nečega većeg od „neposredne nemaštine“ — one su izgrađene na osporavanju legitimnosti postojećeg političkog i kulturnog poretka.

Bregzit je ovo zahvatio: bio je to masovni glas prkosa političkoj i ekspertskoj klasi koja je insistirala da je evrotehnokratijajedini realističan način da se organizuje kontinent koji je toliko velik i složen kao Evropa. I na to smo im rekli „ne“. Doveli smo u pitanje legitimnost ove političke pravovernosti. Francuska to takođe zahvata. Tamo imamo pojavu novog kontrakulturnog pokreta, pri čemu kultura kojoj se suprotstavljaju „žuti prsluci“ pripada novim elitama, konkretno generaciji post-šezdesetosmaša. Ta nova kultura ideološkog multikulturalizma, tehnokratskog upravljanja, elitizma usmerenog protiv nacionalnih država, i ekoloških diktata — to je ono čemu se svesno suprotstavljaju francuski demonstranti. Neki su čak nosili transparente na kojima su zahtevali stvaranje Šeste republike: što je eksplicitno sukobljavanje sa trenutnim stilom upravljanja Pete republike, sa njenom visokom centralizacijom i slabim parlamentom, kao i same EU, naravno.

Živimo, dakle, ponovo u „gladnim decenijama“. Ljudi su gladni promena, gladni su alternativa za koje su nam 40 godina govorili da ne postoje („Nema alternative“ je ozloglašena fraza Margaret Tačer). Ove gladne godine, od kojih je 2018. bila do sada najgladnija, trebalo bi dočekati radosno, trebalo bi ih slaviti, i na njima bi trebalo graditi. Otvoreno je pitanje ko će, ako iko, oblikovati ovu glad i povesti je napred. Levica to ne može, jer se ona ili već deklarisala za elitizam truležne tehnokratije koji u našoj narodnoj gladi vidi novi oblik fašizma, ili pokušava da ovo narodnjaštvo svede na ekonomski vapaj, što ima za užasnu posledicu omalovažavanje i čak gušenje njegove istorijski kudikamo značajnije i pobunjeničke kulturne prirode. Potrebni su novi glasovi. Ova gladna pobuna zapravo predstavlja ljude koji traže svoj glas. Nadajmo se da će u 2019. godini glasovi da se uzdignu iz ovog Neoproleća naroda.

Brendan o'Nil je glavni urednik časopisa i internet portala Spiked. Preveo sa engleskog Nikola Tanasić.