Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > EU dogma i evropske stvarnosti (I)
Savremeni svet

EU dogma i evropske stvarnosti (I)

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
subota, 14. maj 2011.

I Politički identitet EU – kraj jedne iluzije

S obzirom na to da je pokrenuto pitanje porekla i uloge „evropske dogme“ u Srbiji[1] - i s obzirom na to da smatram da je sveobuhvatnost argumentacije u ovom smislu imperativ za domaću stručnu kritičku javnost – prilog koji sledi treba razumeti kao kontinuitet, ali i kao poziv za sve ređa autonomna istraživanja u ovom pravcu. Pored naime, već obrazloženih argumenat[2] koji ukazuju na to da (1) za Srbiju „evrointegracije“ čak ni sa ekonomskog stanovišta na kraći i srednji rok (dok je duži rok u ovom slučaju apstraktna imaginarna, dakle, neegzistentna odrednica) nisu profitabilne, ni „sunce na kraju tunela“ od čije svetlosti ćemo, po izlasku iz „pećine“ možda čak i oslepeti[3]; kao i na to (2) da od srpskih evro-turbo-integracija političke, medijske i kvaziintelektualne (kvazi)elite u Srbiji već neko vreme prave novu ideologiju, nova religiju ili novi marksizam, te argumenta (3) da je zlatno doba evropske integracije stvar prošlosti, kao i da je, konsekventno (4) proces proširenja EU suštinski usporen, ako već ne i sasvim zaustavljen i, najzad, ali nikako ne i na poslednjem mestu (5) da pretvaranje ideje EU u snažnu ideološku fikciju, u privid (Schein) koji treba da savlada stvarnost, ima za cilj da obesmisli, obezvredi, marginalizuje ili neposredno ugrozi bezmalo sve nacionalne i državne interese Srbije, utisak je da, pored dubokog jaza između EU ideologije i stvarnosti u Srbiji, postoji i prethodeće razmimoilaženje između EU dogme i evropskih stvarnosti.

Iako mislim, naime, da je pomenuta argumentacija u snazi, objektivnosti i preciznosti u velikoj meri impozantna – a svakako (samo)dovoljna da bude pokretač neophodnog i ozbiljnog kritičkog dijaloga političke i intelektualne javnosti u Srbiji, sa samosvojnim korektivnim i kreativnim potencijalom koji iz nje sledi – ipak mi se čini da ovoj priči nedostaju dva argumenta: prvi, da je EU propala kao politički projekat zato što nije uspeo pokušaj da se konstruiše i u stvarnosti zaživi evropski politički identitet, i drugi, da je tzv. „demokratski deficit“ EU doveo u pitanje jednu od njenih samoproklamovanih temeljnih vrednosti, a implicitno, i uz par drugih primera, i celokupnu sintagmu o „evropskim vrednostima“. Razume se, najzad, da postoji i jaka unutrašnja veza između oba neuspeha. Ali krenimo redom.

Uprkos nastojanjima angažovanih evropskih filozofa i intelektualaca tokom devedesetih godina, i naporima koji se teško i sa mnogo mašte mogu okvalifikovati kao nepristrasni i neideološki – a pored frontmena i široj javnosti poznatih perjanica u likovima, recimo, Bernara Anri-Levija ili Alena Finkelkrota u tom „evropskom pokretu“ svoj trag su ostavili čak i daleko intelektualno respektabilniji poput Žaka Deride ili, recimo, i još daleko više, Jirgena Habermasa, kao i Etjena Balibara koji je, međutim, pre godinu dana promenio pozicije i napisao tekst pod nazivom „Evropa je mrtav politički projekt“[4] – priča o evropskom identitetu i evropskom građanstvu doživela je poraz. To znači da je, čast retkim izuzetcima – poput Alana Badjua – skoro celokupna intelektualna evropska scena, uz prateći transatlanski kriptokulturni „back up“ i podršku, skoro dve decenije, eksplicitno ili implicitno favorizovala i podsticala širenje EU-forije, i da na kraju u tome nije uspela. S druge strane, dakle, multipliciranja i zamalo beskrajne ekspanzije „evropskih studija“, „evropskih pokreta“, novonastalih univerzitetskih „naučenija“, ali i strateških mreža u NGO sektorima zaduženih za kreiranje slike „Evrope mira i pomirenja“, zajednice uzornih „evropskih građana“ – ostala je stvarnost, jedna živa Evropa koja nije mogla apsorbovati taj pojmovni, kulturni, civilizacijski, politički i etički redukcionizam. Javno priznanje nemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsednika Nikole Sarkozija i britanskog premijera Dejvida Kamerona da multikulturalizam nije uspeo predstavlja tek jednu stranu ovog novčića, jer jednako ili ništa više nije uspelo ni nastojanje da se teorijski artikuliše i politički zaživi mit koji je glasio „Mi, građani Evrope!“[5]. „Mi“ smo i dalje ostali Francuzi, Nemci, Britanci, Holanđani, Finci, Mađari – a neki su ostali čak i Srbi. I uz izuzetak ovih poslednjih u nizu, teško da više ma ko može osporiti političku i kulturnu činjenicu da je savremena Evropa savez država koje slede sopstvene nacionalne interese (baš kao što ih, uzgred, prirodno i logično, sledi većina drugih država sveta, sem kolonizovanih zemalja).[6]

Razume se, ideja EU – kada posmatramo njenu spoljašnju i unutrašnju genezu – bila je izuzetan projekat posleratne Evrope, koji je bitno doprineo međusobnoj saradnji država i podizanju standarda njenih građana, u obliku Evropske ekonomske zajednice (EEZ). Ali suštinski izazov na koji Evropska ekonomska zajednica nije uspela adekvatno odgovoriti ticao se upravo prelaza iz ekonomske u političku zajednicu, specifičnog transfera identiteta koji se nije dogodio. A taj prelaz nije bio ostvarljiv - tačnije, ni plauzibilan, ni prirodan, ni logičan - baš zato jer se evropski identitet nije izgradio kao politički identitet tj. kao živa stvarnost Evrope u kojoj se ljudi i narodi prepoznaju, koju smatraju svojom otadžbinom (patria) i prema kojoj gaje osećaje autentičnog patriotizma koji proizilazi iz pripadanja zajednici. Na taj način je, naizgled paradoksalno, Evropa u mnogim bitnim političkim, duhovnim i kulturnim aspektima ostala van EU – i sada je suočena ne samo sa ekonomskom nego i političkom stvarnošću koja joj se munjevito vraća kao bumerang.

U tom svetlu, dakle, odbacivanje Ugovora o ustavu Evrope, potpuni neuspeh u oblikovanju jedinstvene spoljne politike (diplomatije, bezbednosne i odbrambene sfere), i tek polovični uspeh sinteze u unutrašnjim poslovima, pokazuju se kao logične implikacije činjenice da se projekat EU nije politički utemeljio, odnosno, da politike nema i ne može biti bez političkog subjektiviteta čiji suštinski deo čini politički identitet. Ovaj fundamentalni nedostatak vezivnog tkiva u politici se izgleda – a to je razvoj događaja u slučaju EU slikovito potvrdio – ne može ničim nadomestiti, i kao takav, tek je virtuelno održiv u određenoj jedinici vremena. Štaviše, upravo na bazi ove praznine, proizvoljnog prostora subjektiviteta u koji se, po potrebi i naizmenično može smestiti takoreći „ma šta“ (od retoričkih floskula o „miru“, „razvoju“, „standardu“, „boljem životu“, „slobodi“, „prosperitetu“ sve do priče o „demokratiji“ o kojoj ćemo govoriti u II delu), otvara se prostor za političku instrumentalizaciju i zloupotrebe, zbog čega je EU već skoro celu deceniju u svetskoj politici figurirala kao manji, nebitniji i marginalniji deo „zapadne politike“. Jer bez „identiteta na međunarodnoj sceni“ – a taj identitet nije mogla ni zadobiti obzirom da nije uspostavljen politički identitet EU – ova Unija ostala je, svesno ili nesvesno, tek puki objekt politike SAD i NATO-a.

Da li će se ovaj, u najmanju ruku, ozbiljni neuspeh, istorijski knjižiti glomaznoj briselskoj birokratiji, njenoj nesposobnosti i plitkoumnosti, EU džinu koji je sebi postavio pretežak zadatak, političkim elitama zemalja Evrope ili evropskim filozofima i intelektualcima koji nisu uspeli da ubede ljude u nezamenljivost, izuzetnost i kompaktnost „evropskog identiteta“ – ili svima njima zajedno – i da li je ovakav ishod stvar slučajnosti ili možda političke ili pojmovne nužnosti stvar je za druge prilike i analize. A da li je kraj iluzije o političkom identitetu EU uzrok, opšte uzev, neuspeha levice u Evropi, tj. da li će levica u evropskim zemljama biti suočena sa sve većim problemima od kojih danas vidimo tek deo, isto tako je izuzetno složeno pitanje. Ali ono što je prilično izvesno je da kriza levice u Evropi pre svega ima duboke veze sa njenim ideološkim dezintegrisanjem tj. neartikulisanjem i neobjedinjavanjem „novog proleterijata“ i svih „gubitnika tranzicije“, odnosno licemernim „europskim“ zaboravljanjem najboljih evropskih tradicija, i nedoraslim slepim verovanjima da se, na položaju na marginama Imperije i u prihvatanju srca neoliberalizma, mogla izgraditi jedna „socijalna Evropa“ pravde, slobode i jednakosti.

(Ovaj tekst predstavlja Ideo nacrta šire studije koja će se pojaviti u štampanom izdanju sledećeg broja Nove srpske političke misli, IIdeo „Demokratski kapacitet EU – događaj koji se nije desio“, IIIdeo „Širom otvorenih očiju – Evropa protiv EU)


[3] U Platonovom mitu o pećini - odnosno u ironičnom obrtu priče koja se inače tiče najvišeg i istinskog znanja - slikovito se, kroz alegoriju pećine, prikazuje da u njoj žive ljudi koji od detinjstva žive u okovima, prinuđeni da uvek gledaju ka unutrašnjem zidu pećine, tako da nikada ne mogu videti Sunčevu svetlost koja dopire spolja.

Ovi ljudi u pećini simbolišu za Platona većinu čovečanstva koja ostaje samo na nivou nagađanja (εἰκασία), opažajući samo senke stvarnosti, i pritom ne pokazuju nikakvu želju da pobegnu iz svoje tamnice. Ako bi ipak neki odbegli zarobljenik počeo da se privikava na Sunčevu svetlost i da gleda u konkretne stvari, čije je senke ranije jedino poznavao, on bi ljude u pećini video u pravom svetlu, naime kao zatvorenike u okovima obmane. Platon, Država, VII knjiga.

[4] U ovom tekstu Balibar piše i priznaje sledeće: „Jedne zemlje dominiraju, dok se nad drugima dominira...Ne možemo, dakle, da ne postavimo pitanje, da li je ovo početak kraja EU, konstrukcije koja je započeta pre pedeset godina na temeljima vekovne utopije, a koja se sada dokazuje kao nesposobna da ispuni svoja obećanja. Ukoliko ne pronađe kapacitete za novi početak na radikalno novim osnovama, Evropa je mrtav politički projekat.“ Balibar, E. Guardian, 6.jun.2010.

[5] „Mi, građani Evrope?“ naziv je Balibarove knjige koja se pojavila 2001. godine. Balibar, E. „Mi, građani Evrope?“, Beogradski krug, 2001.

[6] Ova novonastala činjenica sleđenja nacionalnih interesa, međutim, pre govori upravo o apsurdnosti i verovatno o političkoj „nemogućnosti“ i „nebudućnosti“ projekta EU, na način na koji je ona decenijama bila koncipirana i u meri u kojoj je bila „stvarna“. Jer ideja na kojoj je EU u obliku u kojem je poznajemo sazdana ležala je s one strane priče o „nacionalnim interesima“ koju je trebalo zameniti pričom o nerazdvojenim, imanentnim, nezamenljivim i kompaktnim „evropskim interesima“. Zato svaki pokušaj da se kaže da se „može biti u EU a u isti mah braniti nacionalne interese“ zaista višestruko promašuje temu i predstavlja specifični contadicio in adjecto. Razume se, argumentacija protiv ovakvog stanovišta još je složenija i bogatija kada je reč o odnosu Srbije i EU i srpskim nacionalnim interesima. Zato pokušaji poput sledećeg nužno promašuju metu: videti npr. http://www.politika.rs/pogledi/Missa-Djurkovich/Orbanova-konzervativna-revolucija.lt.html

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner