Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > DŽeremi Korbin kao novi šef engleskih laburista - šta se crveni u gori zelenoj?
Savremeni svet

DŽeremi Korbin kao novi šef engleskih laburista - šta se crveni u gori zelenoj?

PDF Štampa El. pošta
Nikola M. Rosić   
nedelja, 20. septembar 2015.

U moru informacija koje su ovih dana zapljuskivale domaću, ali i svetsku javnost, od sirijskih bojišta do diplomatskih vratolomija Kremlja i Vašingtona, valjalo se nešto čudno iza brda. Čini se da se posle ovog potresa gore nije rodio miš već neki novi, crveni, trojanski, konj.

Evropska levica je ovih dana dobila pojačanje u vidu novog šefa engleskih laburista DŽeremija Korbina. Za neke iznenađenje, za neke i ne, ipak, reklo bi se da je ovo rešenje za novog šefa opozicije Kameronovim torijevcima bilo donekle očekivano, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da se na evropskoj političkoj sceni već odavno nešto valja ispod žita. Da, baš onog žita kojim se hrani radnička klasa i ostali proleterijat i u carstvu moćnih Vindzora, koje bi drug Korbin da iseli iz Bakingemske palate, kao njegova braća po Marksu onomad na Dedinju.

Na talasu socijalnog nezadovoljstva koje je zadesilo ne samo Stari kontinent, već i Sjedinjene Američke Države, iskusno su zajahale i mnoge levičarske stranke koje su u ovom nezadovoljstvu videle svoje šansu. I to je sasvim u redu. Što bi se modernim jezikom reklo - politički korektno. Ipak, postavlja se jedno sasvim logično pitanje - kakvi su realni dometi ovakve politike u krutim kapitalističkim i neoliberalnim lancima današnje Evrope?

Euforija koja je zavladala drevnom Grčkom onomad podstakla je sve sanjare koji veruju u neku bolju i pravedniju Evropu da poveruju da će Cipras i njegova radikalna levica, ako ne trajno izmeniti lice Evrope, a onda bar pokrenuti talas promena koji će olabaviti lance radničkoj klasi i proleterima svih zemalja.

I? Šta se desilo? Malo su se svađali, malo ljubili, pa su onda negodovali na MMF, a u međuvremenu iz Vlade šutnuli kontroverznog ministra finansija na kojeg je Evropa histerično uperila prstom (valjda zato što nije držao do dres koda), da bi na kraju raspisali referendum, podstakli narod da glasa protiv paketa mera, a onda pogazili referendumsku volju naroda(?!), koji su sami nagovorili da glasa kako je glasao, i prihvatili najrigorozniji i najgori paket finansijskih mera koje ni vlada grčkih demokrata nikada nije prihvatila. Što bi legendarni Zoki Radmilović rekao: Bila je to divna sahrana. Ovoga puta, sahranjena je nada da bi išta moglo da se promeni na kursu evropskog monetarnog robovlasničkog društva.

Vesti iz Grčke pratile su neke sporedne uloge španskog „Podemosa“ i Škotske nacionalne partije, ali sve to zajedno dalo je jednu bledu sliku socijalne borbe iz pedesetih godina prošlog veka.

Da stvari ne idu baš onako kako se mnogima činilo, svedok je i drug Korbin, koji se u kampanji za mesto šefa engleskih laburista i te kako isticao radikalno levim stavovima od ekonomije i finansija, pa sve do obrazovanja i odbrane. Ipak, već u pobedničkoj noći je bilo jasno da će nekih principa morati da se odrekne „u korist jedinstva stranke“ čije članstvo, istina, raste iz dana u dan.

Kadrovska rešenja koja su usledila potvrdila su sumnje da će Korbin pre pribeći kompromisu nego čišćenju svojih redova od umerenih levičara. Ako je iko imao san da bi umivena engleska levica mogla da pribegne ideji izlaska Velike Britanije iz EU, ovaj san je definitivno razvejan izborom Toma Votsona u prvu postavu laburista, koji je već prve noći rekao da nema ništa od podrške laburista za izlazak iz EU. Ideja o napuštanju nuklearnog arsenala koji je Korbin tako zdušno zagovarao u svojoj kampanji, razvejana je izborom Marije Igl za šefa sektora za odbranu u laburističkoj vladi u senci koja otvoreno zagovara održivost engleskog nuklearnog arsenala. „Bolje imati vlast nego principe“ bila je parola nekih njegovih stranačkih kolega, koje se i sam Korbin u više navrata zgražavao, ali se čini da bi i ovaj mesija engleske levice i sam mogao upasti u zamku u kojoj što manje principa znači više vlasti. Takvu ideju dodatno podgreva i iznenadan kompromis i podrška Endija Barnama, glavnog Korbinovog protivnika u trci za šefa laburista.

Sa druge strane, kao kompromisno rešenje Korbin je imenovao DŽona Makdonela, čije angažovanje će sigurno značiti nagli zaokret ulevo kada su ekonomija i finansije u pitanju. Ipak, ostaje nam da vidimo da li bi Makendonel, u eventualnoj pobedi laburista na parlamentarnim izborima u Britaniji, za neku godinu, mogao proći kao njegov grčki kolega Varufakis.

Bilo kako bilo, bojim se da bi očekivanja naroda da su "Korbin, kao i Siriza u Grčkoj, Podemos u Španiji i Škotska nacionalna partija, imunološki odgovor bolesnog i bolnog političkog tela u borbi sa hroničnom infekcijom, koja preti da za sva vremena proguta nadu", kako je pre neki dan poentirala Lari Peni u Nju Stejtsmenu, mogla trajno da nestanu pod pritiskom „realpolitike“ na koju je pozivala Herijet Harman, vršiteljka dužnosti laburista posle Milibandove ostavke. A „realpolitika“ danas ne  znači ništa drugo do strogo poštovanje pravila igre koju nameću MMF i Svetska banka koje još uvek čvrsto drže uzde.

Najzad, kreatori politike u evropskim zemljama su i te kako svesni narastajućeg nezadovoljstva naroda i preteće socijalne revolucije, pa ne bi bilo sasvim lišeno smisla verovati da bi ovo „naglo jačanje evropske levice“ bilo idealan amortizer za smirivanje destruktivnih nastojanja radničke klase i proleterijata, ali i dobar način za usmeravanje i kanalisanje tog nezadovoljstva. A što se Engleza tiče, ostaje da vidimo kako će mladoženja reagovati kada posle burne prve bračne noći shvati da mlada nije bila nevina.

(www.nikolarosic.weebly.com)