Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > "Držte lopova" ili radikalna polarizacija nemačkog društva kao put ka vajmarizaciji EU i pripremama za rat sa Rusijom
Savremeni svet

"Držte lopova" ili radikalna polarizacija nemačkog društva kao put ka vajmarizaciji EU i pripremama za rat sa Rusijom

PDF Štampa El. pošta
Vesna Knežević   
nedelja, 25. februar 2024.

Ministarstvo spoljnih poslova u Berlinu je u petak 26. januara izašlo sa informacijom da su američke i francuske X-adrese, bivši Tviter, masovno zaražene ruskom propagandom vezanom za nemačke teme. Reč je o pedeset hiljada, možda više, falsifikovanih adresa, na kojima se širi sumnja u kompetentnost nemačke vlade. Zajedničke su im primedbe, optužbe i sarkastične konstatacije kako se nemačke vlasti više brinu o ukrajinskim nego o vlastitim građanima. Da su Rusi aktivni po tom pitanju nije sporno. Ali da li je stvarno potrebna ruska propaganda da primeti kako su nemačke vlasti zanemarile nacionalne interese i dobrobit vlastitih građana? I to je ključ trenutne situacije u Nemačkoj: ide loše i bez ruske pomoći.     

Ali da li je stvarno potrebna ruska propaganda da primeti kako su nemačke vlasti zanemarile nacionalne interese i dobrobit vlastitih građana? I to je ključ trenutne situacije u Nemačkoj: ide loše i bez ruske pomoći.

Nespremnost istorije da priskrbi sebi više varijacija u kojima će se predstavljati savremenicima je zapanjujuća. Jedna od konstanti koja se ponavlja kroz epohe je onaj strašan momenat kad neke vlasti odluče da se zatvore prema stvarnosti. Kad odbiju da uvaže realnost. Nije bilo tako davno da su komunistički režimi gradili kule u vazduhu, uz smeh tuđih i na očajanje vlastitih građana. Kad sad, eto Nemačke u nojevom modusu. Austrija se bolje drži, ali kako su to istorijski i kulturno spojeni sudovi, ni Beč neće dugo odolevati sirenskom zovu za distorziju stvarnosti.

Od februara pre dve godine uspostavljena je jedna pravilnost, zakonitost čak, prema kojoj svako usporavanje rata u Ukrajini, u međuvremenu i u graničnim teritorijama Rusije, biva praćeno ubrzavanjem napora da se naduvavanjem prigodnog događaja ratu vrati njegova opadajuća vitalnost, užasne li reči. Najnovija spirala se zavrtela početkom januara, kada je nemačka ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer uporedila austrijskog ekstremnog desničara Martina Zelnera sa Rajnhardom Hajdrihom, šefom nacističkog Rajhsziherhajtshauptamta, prvim čovekom ispod Hajnriha Himlera.

   

Martin Zelner, vođa austrijskog desničarskog Identitarskog pokreta

Manipulacija? Jeste, i to dvostruka. Najpre manipulacija autorke ovog teksta da je Fezer direktno uporedila Zelnera i Hajdriha. To nije, ali jeste eksplicitno uporedila skup na kome je 20. januara 1942. u Berlinu sudelovao Hajdrih i onaj na kome je 25. novembra 2023. u Potsdamu sudelovao Martin Zelner. Poređenje ministarke je trebalo da posluži, i poslužilo je, kao poziv ispravnim građanima da spreče nacifikaciju Nemačke koju priprema desničarska opozicija uz pomoć, kao nekad, jednog oštrog Austrijanca. Praktično, regularna vlast je pozvala u ulične demonstracije protiv opozicije.

Vlada Olafa Šolca više ne može da sakrije svoja dva lica: kukavičko u unutrašnjoj politici, arogantno u spoljnoj. Izvlačiti se na Ruse za sve ono što je krenulo loše u Nemačkoj ne rešava nacionalne probleme, osim što privremeno anestezira javnost

Manipulacija autorke je obična dedukcija, manipulacija ministarke je politički aktivizam najnižeg tipa. Nemačke pozicije prošle i sadašnje vlade su učinile sve što su mogle za uspon opozicionog AfD-a. Sad kad je stvarno narastao ne vide drugu mogućnost nego da Nemačku pretvore u protestnu državu, gde policija više ne reguliše saobraćaj, već pazi da se ne sudare leve i desne kolone demonstranata.

Vlada Olafa Šolca više ne može da sakrije svoja dva lica: kukavičko u unutrašnjoj politici, arogantno u spoljnoj. Izvlačiti se na Ruse za sve ono što je krenulo loše u Nemačkoj ne rešava nacionalne probleme, osim što privremeno anestezira javnost. 

Nacisti ante portas?

Moderna desnica je reaktivna, kulturno identitetska i nacionalistička. Ona nije fašistička, još manje nacistička. Istina je, ima neofašista i neonacista, ali nema delatnog neofašizma i neonacizma koji bi organizovano preuzimao vlast i u Evropu uvodio prilike slične onima između dva svetska rata. Ako se može govoriti o vajmarizaciji Evropske unije danas, nju ne stvaraju desni populisti, već levi humanisti, tako što misle da im kontrola nad istorijom osigurava kontrolu nad današnjicom. 

Demonstracije protiv desničarske stranke Alternativa za Nemačku (AfD) u Berlinu, 21. januara 2024.

Treba li ih preventivno zatvarati, možda ubijati, kao što su radili istorijski nacisti sa unutrašnjim neprijateljima? Zašto ne, ako to osigurava neometani put u svetlu budućnost. Jedino, to onda svakako ne bi bila demokratija koju su nam spakovali demokrati

Ko je bio na skupu u Hotelu Adlon u Potsdamu prošlog novembra? Martin Zelner, austrijski Identiter radikalnih pogleda na krv i tlo, ali i dalje unutar zakonskih okvira. Potencijalno opasan, ali u demokratiji se ne kažnjava za mišljenu i napisanu reč, ako izostaje veza sa direktnim aktivizmom. Demokratije bi u principu trebalo da budu sposobne, a evropske su to donedavno i bile, da prihvate postojanje takvih karaktera. Treba li ih preventivno zatvarati, možda ubijati, kao što su radili istorijski nacisti sa unutrašnjim neprijateljima? Zašto ne, ako to osigurava neometani put u svetlu budućnost. Jedino, to onda svakako ne bi bila demokratija koju su nam spakovali demokrati.

Ko je još bio u Potsdamu? Četvoro funkcionera Alternative za Nemačku: Roland Hartvig, bliski saradnik šefice Alise Vajdel, Gerit Huj, poslanik Bundestaga i dvojica lokalnih funkcionera Saksonije-Anhalta i Potsdama, dakle istoka, bivšeg DDR-a. Bila je i čitava porodica penzionisanog zubara iz Dizeldorfa Gernota Meringa, inicijatora skupa. On, žena i sin na porodičnom izletu u Brandenburg, praktično Berlin.

Dalje, četvoro kulturnjaka – dvoje predstavnika „Unije vrednosti“ (Werteunion), jedna profesorka nemačkog jezika i jedan (bivši) rukovodilac nemačkog „Erazmusa“ za razmenu studenata. Nemačku potencijalno najviše pogađa sudelovanje „Unije vrednosti“, koja je pridružena organizacija pri CDU/CSU. Umesto kajanja i srama da je poslao predstavnika u Potsdam, šef „Unije vrednosti“ Hans-Georg Masen je najavio njeno pretvaranje u samostalnu političku partiju blisku AfD-u.    

Vila u Potsdamu gde je održan sastanak nemačkih i austrijskih desničara

To je bio sastanak u Potsdamu, koji službena nemačka politika proglašava „Potsdamskom konferencijom“ i stilizuje u repeticiju 2.0 Hajdrihove i Ajhmanove Vanzejske konferencije (Wannseekonferenz) iz januara 1942. Delom zbog Zelnera, ali najviše zbog toga što između te dve lokacije leži samo osam kilometara

Na listi učesnika se nalazi i jedan Bizmark, koji je prošle godine „upao u oči kao ruski simpatizer i pokretač bizarnih akcija“, kako piše leva istraživačka platforma „Correctiv“. „Bizarnost“ pisca plemenitaške krvi Aleksandra fon Bizmarka je u tome da je ruski T-72 tenk postavljen prošlog marta ispred ruske ambasade u Berlinu okitio sa 2.000 crvenih ruža i time implicitnu antirusku instalaciju pretvorio u eksplicitnu pacifističku instalaciju. Pacifističku, ne prorusku, iako mu se upravo to zameralo i sad ponovo zamera, da je proruski, što samo govori o neverovatno niskoj toleranciji u nemačkoj javnosti. Ili-ili. Ako je desničar, onda je proruski. Ako je za pregovore, onda je desničar. Svejedno šta ko radi, nikad mu se neće prihvatiti da su mu namere čiste.     

Ko je još bio na skupu u Potsdamu? Jedan nasilni karakter koji bi to bio verovatno u svakom sistemu, jedan ezoteričar-štajnerovac, dvoje zainteresovanih članova hotelskog personala, svi Nemci, plus, osim Zelnera još jedan Austrijanac, neurohirurg koji operiše samo arijevce, a na ostalima izvodi isključivo lobotomiju.

To je bio sastanak u Potsdamu, koji službena nemačka politika proglašava „Potsdamskom konferencijom“ i stilizuje u repeticiju 2.0 Hajdrihove i Ajhmanove Vanzejske konferencije (Wannseekonferenz) iz januara 1942. Delom zbog Zelnera, ali najviše zbog toga što između te dve lokacije leži samo osam kilometara.   

A šta je bila Vanzejska konferencija, šta je ona Evropljanima danas, šta je kod nje univerzalno na skali Hane Arent o merenju banalnosti zla, i kako bi pojavom izgledala da se stvarno povampiri ovog časa, o tome u posebnom tekstu.

Vila na jezeru Van kod Berlina u kojoj je januara 1942. održana konferencija nacističkih vođa s ciljem da se dođe do „konačnog rešenja jevrejskog pitanja“. Danas memorijalni muzej.

Izvinjavam se svim levim humanistima koji tu orijentaciju vide u renesansnom smislu. Ali i oni su verovatno svesni da „levi humanizam“, transformisan u političku ideologiju, danas u praksi deluje kao prokrustova postelja vrednosti – sve što ne paše unutra, vredno je objave rata. Sve što paše unutra, nosi se u svet na bajonetima

Stanje u kome se nalaze nemačke vlasti i mediji koji se s njima identifikuju nije istorijski ratno, već manipulativno drsko. Jedna kvazi leva humanistička elita je prihvatila borbeni atlantizam i sad ga vodi dalje kao formu artikulacije i političke integracije. Pri tome konstantno produbljuje polarizaciju vlastitog društva. Svesno računa na nju.

Za primer, na jesen dolaze izbori u tri federalne jedinice, Tiringenu, Brandenburgu i Saksoniji. Tamo vodi AfD sa 30-40 odsto. Na levim i građanskim demonstracijama ovih dana nose se transparenti „Alternativa za budale“, i „AfD = govno“. Pitanje je, zašto se biračko telo Alternative za Nemačku proglašava budalama i fekalijama, kad to samo može podignuti njihovu reaktivnu spremnost, narodski inat, da glasaju za AfD? Sigurno da kolaju neonacistički sentimenti među delom AfD elektorata, ali pitanje je koliko se oni hrane iz istorijskog nacizma, a koliko iz pruskog militarizma.      

Izvinjavam se svim levim humanistima koji tu orijentaciju vide u renesansnom smislu. Ali i oni su verovatno svesni da „levi humanizam“, transformisan u političku ideologiju, danas u praksi deluje kao prokrustova postelja vrednosti – sve što ne paše unutra, vredno je objave rata. Sve što paše unutra, nosi se u svet na bajonetima.      

Lideri Alternative za Nemačku Tino Krupala i Alis Vajdel

AfD je nastao kao reakcija na socijalizaciju dugova i budžetskih rupa među EU državama. Njegovi koreni su reaktivni. U početku su ga vodili profesori ekonomije i ekonomisti, na primer u vreme kad je Merkel socijalizovala grčke dugove, tako da je spasila grčki evro, Grčkoj vezala omču oko vrata, Evropskoj uniji omrzla Grčku. Već se tu vidi reaktivni karakter AfD.

AfD je nastao kao reakcija na socijalizaciju dugova i budžetskih rupa među EU državama. Njegovi koreni su reaktivni. U početku su ga vodili profesori ekonomije i ekonomisti, na primer u vreme kad je Merkel socijalizovala grčke dugove, tako da je spasila grčki evro, Grčkoj vezala omču oko vrata, Evropskoj uniji omrzla Grčku

Onda je došla situacija sa muslimanskim migrantima. Dovoljno je ovlaš pogledati statistiku: Pre dve decenije Nemačka je imala tri miliona Muslimana, danas duplo toliko, plus desetine i stotine hiljada migranata koji dolaze ilegalno, prolaze kroz Nemačku, vraćaju se, čekaju na azil, čekaju nakon što im je odbijen azil, kriju se pod pežorativnim imenom „podmornice“ i izranjaju kad se prilike poprave. Nema društva koje bi bez potresa izdržalo takav napad na socijalnu koheziju. A strana religija, kad dolazi u brojevima koji je oslobađaju kulturne integracije, uvek je visoko stresna za socijalnu koheziju, sa ili bez AfD-a.

Kao da sav taj potencijal za radikalizaciju i polarizaciju nemačkog društva nije dovoljan, sad se, kako glasi medijska formulacija „čuju glasovi za zabranu AfD-a“. Besmisao tog poduhvata je evidentna. U demokratiji postoje samo dve tačke po kojima se može zabranjivati jedna partija: 1) Ako njene vođe i programi otvoreno pozivaju na nasilnu promenu ustavnog poretka; 2) Ako vlasti proglase vanredno stanje i onda u ime nacionalnog spasa mogu da rade šta hoće. Samo što to pod tačkom 2. onda više nije demokratija već klasični Karl Šmit, suveren je ko se proglasi vanrednim šefom. Striktno gledano, postoji samo tačka 1.

„Nemačkoj su potrebni ponovni izbori“, transparent Alternative za Nemačku (AfD) tokom štrajka poljoprivrednika, u Berlinu, 8. januara 2024.

Kako god se okrene, AfD nije SS, a još su to manje njihovi glasači. AfD samo hvata krilatice koje su već u opticaju, po provenijenciji konzervativne, ne nacističke.

AfD do sada dobro pazi da ostane unutar ustavnog poretka. Državne vlasti su se ponadale da su ih u Potsdamu uhvatile u iskoraku, ali u stvarnosti nisu uspele da iz situacije iscede ništa više od onih osam kilometara do Vanskog jezera i vile gde je ratnih godina goste primao Hajnrih Miler zvani Gestapo-Miler.

Kako god se okrene, AfD nije SS, a još su to manje njihovi glasači. AfD samo hvata krilatice koje su već u opticaju, po provenijenciji konzervativne, ne nacističke.

Austrijski kancelar Karl Nehamer je već izvukao pouku iz potsadmske lekcije, ali ne onako kako bi pripadnici ideologije levog humanizma očekivali. U petak 26. januara Nehamer je otvorio izbornu kampanju sa tvrdim stavom o muslimanskim migrantima da „ima da se prilagode, ili...“ Drugim rečima, Austrija pripada arijevskim i drugim integrisanim Austrijancima, dosta je bilo multikulti, halal užine u vojsci i oblačenja žena u šatore. Praktično su sve karte stavljene na sto, još se jedino čeka datum izbora. Verovatno 9. jun, paralelno sa izborima za Evropski parlament, da bi se „preletačima“ unapred podrezala krila.

Austrijski kancelar Karl Nehamer

I još je nešto Nehamer napravio, opet u reakciji na Potsdam: sa šefom austrijskih Slobodara Herbertom Kiklom je samoinicijativno otvorio bitku za kancelarsko mesto u novoj vladi. Koliko mu je to bilo pametno, veliko je pitanje. Na taj način ulazi na teren poznate teorije Roberta Mertona o samoipunjavajućeg proročanstva (self-fulfilling prophecy), gde bi Kikl mogao da postane sledeći kancelar zato što sadašnji misli da je to izgledno.

Poenta je: austrijski konzervativci se okreću radikalnije desno, da se tamo ne bi previše raširili radikalno desni Slobodari, koji ipak nisu tako desno kao od njih još radikalniji nemački AfD.

Interesantno je da Kikl nikoga nije poslao na skup u Potsdamu,  i pored, ili upravo zbog ličnih kontakata koje ima sa Zelnerom. To mu nije mnogo pomoglo kod austrijskih velikih medija, koji svi funkcionišu na talasima spomenutog borbenog atlantizma. Mediji Kikla ovih dana neprestano spominju u kontekstu „Potsdamske konferencije“, ali tako da nikad ne kažu da Kikl nije bio tamo, ni on, ni niko iz njegove porodice, čime se proizvodi utisak da je ipak bio prisutan. Takvi su bili i transparenti na nedavnim demonstracijama u Beču, PP „FPÖ = govno“ ili „Pusti Potsdam, FPÖ je isto govno“.

Herbert Kikl, lider austrijske Slobodarske partije (FPÖ)

Moto nemačkih vlasti: Samo kad bi...  

Levica i pošteno građanstvo koje ovih dana izlazi na ulice u znak protesta protiv združenog zločinačkog poduhvata AfD-a i Slobodara, nastupa pod motom „Učimo iz istorije umesto da je ponavljamo“. Gorka ironija je da je upravo ponavljaju, jer dok misle da sprečavaju nacionalsocijalizam prema unutra, oni upravo omogućavaju njegove geopolitičke efekte, novi „vrednosni“ ekspanzionizam, Drang nach Osten i Barbarossu 2.0. 

Levica i pošteno građanstvo koje ovih dana izlazi na ulice u znak protesta protiv združenog zločinačkog poduhvata AfD-a i Slobodara, nastupa pod motom „Učimo iz istorije umesto da je ponavljamo“. Gorka ironija je da je upravo ponavljaju, jer dok misle da sprečavaju nacionalsocijalizam prema unutra, oni upravo omogućavaju njegove geopolitičke efekte, novi „vrednosni“ ekspanzionizam, Drang nach Osten i Barbarossu 2.0. Dok se bore protiv domaćeg nacionalsocijalizma koji ionako nije tema, ne primećuju da se iza njihovih leđa i plemenitih namera borbeni atlantizam priprema za rat.  

I dok u slučaju Austrije postoji umerena nada da su konzervativne političke snage i deo javnosti svesni šta stoji na kocki, kod Nemačke nema razloga ni za minimalni optimizam. Javnost je u dobroj meri anestezirana plemenitim humanizmom, kancelar Šolc je prkosno nemoćan, Habek ideološki nepopustljiv, a šefica diplomatije Berbok kreativna kao čista duša u stranom joj profesionalnom miljeu.

Nedavno u Davosu je izjavila da se nemačka diplomatija više ne vodi ekonomskim interesima, već vrednostima, ali da je to (interpretacija je malo sažeta) sad još bolje za nemačku privredu nego kad se vodila čisto ekonomskim rezonima.

Nemački kancelar Olaf Šolc

Nije potrebna preterana pamet da se zaključi kako nemačka vlada poziva zabrinute građane na ustanak, da joj skinu opoziciju s vrata, ne bi li u zavetrini, za tuđi račun, i dalje radila na konačnom obračunu sa Rusima

Ekonomija najbolje funkcioniše kad se razvlasti i šikanira. Nešto se prisećam: nije li zbog toga propao komunizam kao projekt delatnog humanizma i socijalne pravde? 

Dok se Nemačka guši u nizu ekonomski i socijalno indukovanih protesta, vlasti su pronašle rešenje. Kao kontru one pozivaju u političke proteste zbog navodnog nacizma u porastu. „Dobri ljudi“ leve i građanske orijentacije bi trebalo da zaustave „loše ljude“ iz populističke desnice i „razmažene ljude“ iz profesija i staleža nekadašnje države blagostanja. U običnom jeziku to se zove „drž`te lopova“. U političkoj teoriji to se zove plodno tlo za nestabilnost, nerede, i prevrate otvorenog ishoda. U fudbalu se to zove korner sa gužvom pred golom. 

Nije potrebna preterana pamet da se zaključi kako nemačka vlada poziva zabrinute građane na ustanak, da joj skinu opoziciju s vrata, ne bi li u zavetrini, za tuđi račun, i dalje radila na konačnom obračunu sa Rusima.

(RTS)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner