Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Dok svet napreduje, Evropa rizikuje da postane irelevantna
Savremeni svet

Dok svet napreduje, Evropa rizikuje da postane irelevantna

PDF Štampa El. pošta
Toni Barber   
nedelja, 22. novembar 2009.

(Fajnenšel tajms, 20.11.2009)

U međunarodnoj politici se nalaze četiri do pet leoparda, različite vrste zmija, šačica majmuna – a po tlu džungle je sijaset mrava. Evropska unija (EU), izgleda da namerava da štrči iznad te gomile – kao neko ljubazno čudovište sa glavom hidre[1].

Imenovanje Hermana van Rompaja (Herman Van Rompuy), belgijskog premijera, na položaj prvog predsednika EU s punim radnim vremenom, i britanske baronice Katerine Ešton (Catherine Ashton) za šefa njene spoljne politike, prošlog četvrtka uveče, stavlja svetsku ulogu Evropske unije u ruke dveju ličnosti koje nemaju skoro nikakvog iskustva u međunarodnim poslovima na visokom nivou. Ta dva izbora kao da protivureče onim višegodišnjim argumentima rukovodilaca EU o važnosti zračenja evropskog kolektivnog uticaja na što efikasniji način širom sveta.

U slučaju ledi Ešton, to je bio izbor poslednjeg trenutka, izazvan obzirima političke ravnoteže unutar 27 država EU. U četvrtak do 5 sati popodne, po briselskom vremenu, ona nije pojma imala da će biti izabrana. Taj posao je dobila prevashodno zbog toga što je Velikoj Britaniji bila potrebna kompenzacija jer je žrtvovala predsedničke ambicije svog ranijeg premijera Tonija Blera (Tony Blair), kao i zbog toga što je ledi Ešton zadobila podršku evropskih socijalističkih partija, koje su taj položaj zahtevale za nekog člana svoje političke familije.

Ništa od ovog ne znači da g. Van Rompaj i ledi Ešton nemaju talenta. Kako je primetila Angela Merkel, nemački kancelar: „Ja sam jedna od onih koji veruju da ličnosti mogu urasti u posao [koji obavljaju]“.

G-đa Merkel je dobar primer za to: kći luteranskog pastora koja je godine svog formiranja provela u senci, u Istočnoj Nemačkoj, a sada vlada najvećom državom Evrope.

Ipak, ova imenovanja sugerišu da se Evropa nedovoljno brzo prilagođava brzim promenama u međunarodnom sistemu, koje nemilosrdno potkopavaju njen uticaj. Evropa nije slepa za to – daleko od toga. Kada je Hoze Manuel Baroso (José Manuel Barroso), predsednik Evropske komisije, u septembru iznosio svoje političke smernice, kazao je ovo:

„Ovo je trenutak istine za Evropu. Evropa mora dati odgovor na odlučujuće pitanje. Da li želimo da vodimo, da uobličujemo, globalizaciju na osnovu naših vrednosti i naših interesa – ili ćemo prepustiti inicijativu drugima i prihvatiti onakav ishod kakav oni uobliče? Alternative su jasne. Treba da se načini jasan izbor. Ili će Evropljani prihvatiti da se sa ovim izazovom zajednički suoče – ili ćemo skliznuti u pravcu irelevancije.“

Istorijska dijagnoza Evrope je ovakva. Između godina 1500 i 1900, rastuća Evropa je dominirala svetom, sa Španijom, Britanijom i Francuskom, koje su sticale velike prekomorske imperije.

Dva svetska rata su uništila evropsku supremaciju, koja se rascepila između Zapada pod vođstvom SAD, i Istoka pod vođstvom SSSR. Ratovi su učinili vidljivim smrtonosni potencijal evropskog nacionalizma, i popločali su put eksperimentu grupisanja raznih suvereniteta u jedan zbir, što je slučaj u EU.

Kolaps komunizma 1989. pružio je jedinstvenu mogućnost da se evropske podele zauvek pokopaju. Međutim, danas globalizacija gura svet u eru nemilosrdne politike Velikih sila, u kojoj Evropa mora da dela zajednički, kako je ustranu ne bi odgurnuli Brazil, Kina, Indija, Rusija, SAD, itd.

Evropski lek za to je Lisabonski ugovor, jedan niz reformi usmeren na jačanje njene kohezije i povećavanje njenog globalnog uticaja. Među glavnim karakteristikama tog ugovora je stvaranje položaja predsednika koji dela u punom radnom vremenu, koji bi zamenio sve neefikasniji sistem šestomesečnog rotirajućeg predsedništva koje dele sve članice EU, kao i za imenovanje „glavnog“ za spoljnu politiku (foreign policy supremo), sa jačim ovlašćenjima od onih koje je imao Havijer Solana (Javier Solana), koji je na tom položaju bio od 1999. godine.

U toku razgovora o svim tim aranžmanima, postalo je jasno da je većina vlada davala prednost nekakvom nisko-profilnom graditelju konsenzusa – radije no snažnom vođi koji određuje politiku. Davanje ovakve prednosti je sada našlo izraza u i izboru g. Van Rompaja, umesto g. Blera.

Međutim, teško da je moguće da će g. Van Rompaj na ravnoj nozi voditi razgovore sa predsednicima SAD i Kine, Barakom Obamom i Hu Đintaom. Ne samo što mu je iskustvo previše ograničeno, nego su mu i okviri opisa posla preusko zacrtani, a osim toga moraće i da deli scenu sa g. Barosom i ledi Ešton.

Što se ledi Ešton tiče, ona će u principu biti u snažnijoj poziciji. Ona će kontrolisati budžet od više milijardi evra i imaće više hiljada službenika širom sveta. Shodno Lisabonskom ugovoru, ona će „voditi zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku EU“.

Ali, uz njen položaj dolazi i titula potpredsednika (Evropske) Komisije. U tom smislu, biće i okolnosti u kojima će morati da računa i na mišljenje g. Barosa. Osim toga, opis njenog posla po Lisabonskom Ugovoru krije u sebi i tu činjenicu da će spoljna politika i dalje biti zavisna od jednoglasnosti svih 27 vlada.

U jednoj organizaciji koja je kao što je EU, toliki zavisnik od kompromisa, cenjkanja i prefinjene ravnoteže moći, posle takvog jednog događaja kakav je bio susret na vrhu u četvrtak uveče, nikada nije lako da se razluči ko je dobitnik, a ko gubitnik.

Neki će istaći g. Barosa kao najmoćnijeg u novom triju vođa EU. Neki će savetovati da se ne potcenjuje ledi Ešton i veličina moći institucije koja stoji za njom.

Ali, možda su stvarni dobitnici vlade članica EU, i transnacionalne centro-leve i centro-desne grupacije političkih partija koje dominiraju Evropskim parlamentom.

Nacionalne vođe su odlučile da izaberu dva nova zvaničnika EU koji ih neće natkriliti i baciti u svoju senku. Njihov izbor je bio pod veoma jakim uticajima zahteva partijskih grupacija.

Ostatak sveta sigurno neće prevideti tu poruku.

Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis


[1] Hidra, iz grčke mitologije, jeste zmijoliko čudovište s mnogo glava i otrovnim dahom, protiv kojeg se borio Herkul i jedva ga pobedio (uz pomoć svog rođaka Jolaosa). Kako je koju glavu odsecao, nicala bi druga, ali Jolaos je  – da bi to sprečio – vezivao vratove, pošto joj je poslednja glava bila neuništiva, Herkul je bacio na nju veliku stenu i tako je uništio. (Prim. prev.)