Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > De Gol i stranputice savremene Evrope
Savremeni svet

De Gol i stranputice savremene Evrope

PDF Štampa El. pošta
Aleksa Đilas   
petak, 27. novembar 2009.

Nikada nisam bio u Klemansoovoj blizini. Uprkos svemu, u poređenju sa De Golom, koji je, bez vojnika, bez ičijeg ovlašćenja, neznan i nepoznat, izronio takoreći iz jednog sramnog sloma, izbačen stravičnim talasom na obalu Engleske, pružao ipak otpor dvojici slavnih pobednika: Vinstonu Čerčilu i Franklinu Ruzveltu, shvatio sam, zaista, zašto mi je godine 1919, u Versaju, Klemanso delovao kao čovek koji je izneverio očekivanja, on, vođ pobedničke Francuske, najmoćnije armije na svetu, ali nemoćan da se odupire predsedniku Vilsonu i Lojdu DŽordžu, koji su, u poređenju sa Čerčilom i Ruzveltom, bili sasvim sićušni.

Fransoa Morijak, De Gol[1]

Andre Malro je poslednji put razgovarao sa De Golom 11. decembra 1969. u Kolombeu, malom selu na oko tri sata vožnje od Pariza, u kome je general živeo sa suprugom Ivon. Bilo je to osam meseci pošto je De Gol dao ostavku na mesto predsednika republike i jedanaest meseci pre njegove smrti. Razgovor između velikog državnika i slavnog pisca, koji je bio ministar kulture u De Golovoj vladi i koga ovaj u svojim memoarima naziva genijalnim prijateljem, trajao je više sati.[2] Malro ga je rekonstruisao u Hrastovima koje obaraju...., kratkoj, briljantnoj knjizi koja je često i duhovita.

U jednom trenutku De Gol postavlja Malrou i samom sebi polušaljivo retoričko pitanje – zašto Španci ne bi voleli De Gola, budući da veoma vole Don Kihota. A onda primećuje kako se svet vratio svojoj sitnoj udobnosti i dodaje: „Miševi kolo vode.” [3] De Gol je doista imao sličnosti sa slavnim vitezom iz Servantesovog romana: visok rast i izvesnu teatralnost u govoru i pokretima, neobičan izgled koji suprotstavlja i spaja uzvišeno i komično. I što je mnogo važnije, u nekoliko odlučujućih istorijskih situacija pokazao je da skoro donkihotovski veruje kako su ideali snažniji od onoga što većini izgleda kao neizmenjiva stvarnost. Ali, za Don Kihota se kaže da je bio vitez tužnog lika. Da li bi se to moglo reći za De Gola? Meni izgleda kao usredsređen, zamišljen i posvećen velikim temama – ukratko, ozbiljan. No, možda bi baš zbog te ozbiljnosti bio tužan kada bi posmatrao ovo naše doba u kome i miševi i udobnost imaju još veću moć nad ljudima nego u vreme nadahnutog razgovora u snegom prekrivenom Kolombeu.

I

General Šarl de Gol (1890-1970), vođa Slobodnih Francuza u Drugom svetskom ratu i osnivač i prvi predsednik Pete republike, bio je predodređen da bude ratoborni nacionalista i imperijalista. Njegova porodica veoma je držala do svog plemićkog statusa i bila konzervativno katolička. U školi su ga učili da je svojom kulturom, civilizacijom i istorijom Francuska iznad svih drugih zemalja. Studirao je na vojnoj akademiji u kojoj je širenje francuske imperije proglašavano za prvorazredni nacionalni cilj. Družio se s pristalicama „integralnog nacionalizma” ultradesničara Šarla Morasa i protivnicima republike koji su tražili povratak Burbona na presto.

I doista, De Gol će tokom svoje rane oficirske karijere ispoljavati velike nacionalističke predrasude: Nemce će zvati „Boches” (izraz koji se na srpski obično prevodi sa Švabe, ali je mnogo više nipodaštavajući), o Engleskoj govoriti kao o perfidnom Albionu, Jevreje optuživati da hoće revoluciju kako bi se obogatili.[4] No, De Gol je bio otvoren prema novim saznanjima i umeo da proverava vlastite stavove i dovodi u pitanje vlastita uverenja. Stoga će se on menjati. Doprineće i delimična krivica Francuske za njene poraze i poniženja u Drugom svetskom ratu – nije se dobro pripremila za rat protiv Nemačke, vodila ga je bez odlučnosti i spremnosti na žrtve, mnogo Francuza otvoreno je kolaboriralo s nacističkim okupatorom. Sve to je duboko potreslo generala De Gola, poljuljalo njegovu veru u otadžbinu. Ova teška proba na koju je veliki patriota bio stavljen, uticaće između ostalog i na to da on mnogo više razume i ceni druge narode.

Kao predsednik republike, u svojim javnim nastupima, s velikim poštovanjem i, čak, s toplinom, govoriće o drugim zemljama, a o njihovim vođama s uvažavanjem. Zalagaće se za pomirenje, saradnju i prijateljstvo sa neprijateljima (donedavnim, kao što je Nemačka, sadašnjim, kao što je Sovjetski Savez), sa saveznicima sa kojima su odnosi u krizi (kao što su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija) i sa bivšim francuskim kolonijama. Već u septembru 1958, samo nekoliko meseci pošto je ponovo došao na vlast – De Gol je bio na čelu privremene vlade 1944-46. – on je francuskim kolonijama u subsaharskoj Africi dao pravo da na referendumu odluče o tome da li hoće nezavisnost. Kao što je i očekivao, gotovo sve su glasale za nju. De Gol ih je onda pozvao da stupe u savez, odnosno u zajednicu, sa Francuskom, ali je bez srdžbe ili gorčine prihvatio njihovu odluku da budu u samo labavoj asocijaciji. Sa vođama Obale Slonovače, Senegala, Kameruna, Čada i drugih afričkih država, on će „negovati lična prijateljstva”, voditi sa njima česte razgovore i priređivati im svečane dočeke u Parizu.[5]

Mnogi će reći: To je bila samo politika – De Gol se koristio diplomatskim ceremonijama i živopisnom retorikom da ojača francuski uticaj u svetu. Ali, nije bilo tako, ili bar nije bilo prvenstveno tako. Dok čitam De Gola i o De Golu, preda mnom je ličnost čvrstih i dubokih uverenja. U mladosti jeste bio desničar i imperijalista, za koga ne bi bilo neobično da je postao fašista, ali je uspeo da sebe preobrazi u hrišćanskog antifašistu i prosvećenog tradicionalistu – i da izvrši dekolonizaciju, sprovede krupne reforme u unutrašnjoj i spoljnoj politici. Međutim, već čujem novu primedbu: To nije ni od kakvog značaja za savremenu Evropu. Svaka čast „velikom Šarlu”, kako ga njegovi francuski obožavaoci ponekad zovu, na njegovom intelektualnom i političkom razvoju, ali danas Evropska unija ide mnogo dalje od De Gola – kako u zalaganju za nacionalnu i versku toleranciju i suprotstavljanju svakom obliku fašizma, rasizma i imperijalizma, tako i u borbi za mir među državama i pomirenje među narodima.

Mene De Gol privlači svojom autentičnošću koja uliva poverenje, a savremeni evropski političari odbijaju svojom neautentičnošću – i doista u njih nemam poverenja. Mada znam da je De Gol kao predsednik republike bio potpuno posvećen interesima Francuske i njenoj slavi i veličini, ne mogu da ga zamislim kao ratnohuškača ili neoimperijalistu. U vreme Alžirskog rata (1954-62), u kome su ginuli i francuski civili, De Gol nikada nije o Alžircima rekao nešto slično onome što je francuski predsednik Žak Širak juna 1995, na večeri za evropske vođe, rekao o Srbima – da su narod „bez vere i bez zakona”.[6] Već čujem kako brane Širaka: Planuo pa mu se omaklo, bilo mu žao bosanskih muslimana, a oni i jesu najviše stradali u bosanskom ratu. Da je stvarno šovinista, imperijalista, zar bi mu bilo stalo do jednog malog naroda, koji uz to nije hrišćanski?

Međutim, u svetu priznati britanski istoričar Mark Mazover navodi kako Širak ocrnjuje muslimanske porodice u Francuskoj: otac živi od socijalne pomoći, ima tri ili četiri žene i dvadesetak dece „a da ne spominjem buku i smrad”.[7] Koji je onda Širak pravi? Prijatelj muslimana ili islamofob, humanista ili ultranacionalista? Protivrečni stavovi i nedosledna politika karakteristični su i za druge evropske vođe. Nikolas Sarkozi, čovek desnice i branitelj francuskog suvereniteta, postavlja poznatog levičara Bernara Kušnera za ministra spoljnih poslova, približava francusku spoljnu politiku američkoj i reintegriše Francusku u NATO. Laburista Toni Bler objašnjava da je bombardovanje Srbije od strane NATO-a – rat civilizacije protiv varvarstva, šalje trupe u Avganistan i Irak i uglavnom sledi američku politiku prema Izraelu i Palestincima. Britanski mediji mu daju nadimak američka pudlica i nazivaju ga lažovom češće nego bilo kog drugog premijera u posleratnoj britanskoj istoriji (a čak ga optužuju i da izmišlja događaje iz vlastitog života). Silvio Berluskoni, medijski magnat i multimilioner, ističe svoju strast za slobodom i ljubav za one koji su slabi, ali je ogorčio italijanske antifašiste braneći Musolinija, uvredio muslimane širom sveta tvrdnjom da je zapadna civilizacija više vrednosti od njihove i razgnevio Kineze pričom kako su u Maovoj Kini kuvali decu. (Da li bi ovaj radikalni revizionista istorije, kada bi mu istorija pružila priliku, pokušao da izvrši i reviziju granica Italije na štetu njenih suseda?)

II

Šarl de Gol je svoje knjige, članke i govore pisao rukom – nikada nije diktirao niti koristio pisaću mašinu. Mnogo je prerađivao i žalio se da piše s mukom i sporo. Govore je uz to učio napamet. Zapažena je njegova „gotovo čulna žudnja da govori i čuje dobro sročene rečenice” i dobijao je pohvale iz literarnih krugova da je dobar stilista i da ima razvijeno osećanje za francuski jezik.[8] Smatrao je da i drugi narodi treba da čuvaju i neguju svoje jezike, kao i da razvijaju svoje nacionalne kulture, a ideju o stvaranju evropske kulture koja bi bila nadnacionalna, odbacivao je s podsmehom. Ostala je zapamćena njegova misao kako Dante, Gete i Šatobrijan ne bi služili Evropi da su pisali na nekoj vrsti esperanta.

Savremeni evropski političari izražavaju se siromašnim i jednoličnim jezikom, koriste mnogo oveštalih izraza i često nisu dovoljno jasni. Ako se ovo može objasniti, mada ne i opravdati, njihovom zauzetošću i žurbom, kao i time što daju prednost elektronskim medijima nad pisanim, ne može se razumeti zašto se u Evropi tako malo raspravlja o odnosu između nacionalnih kultura i evropske. Narodi Evrope međusobno sarađuju, ali malo razmišljaju jedan o drugom i pravljenje dalekosežnih planova o evropskoj kulturi i civilizaciji smatraju suvišnim.

Obdaren izvanrednim pamćenjem, De Gol je čak i u svakodnevnom razgovoru s lakoćom i bez greške citirao klasike.[9] Ali, koliko je stvarno bio načitan? Ne čini se više od dobro obrazovanih ljudi svoga vremena, a i njegov izbor pisaca, filozofa i umetnika bio je konvencionalan. Jedino što upada u oči je veliki značaj koji je za njega imala filozofija Anrija Bergsona u kojoj se odbacuju sistemi i podvlači značaj intuicije. Od De Gola nije ni trebalo očekivati posebno široku kulturu, jer je on prvenstveno bio čovek od akcije, oficir i političar, a tek onda čovek ideja, intelektualac. Međutim, mnogo toga što je pročitao, on je ugrađivao u svoju političku delatnost. Njegov privatni panteon pisaca i mislilaca pomagao mu je u analizi i proceni događaja, u razmišljanju i planiranju. Mada u De Golovo vreme nisu bili retki državnici koji su knjige i ideje uzimali ozbiljno – na primer, Konrad Adenauer i Harold Makmilan – on se ipak isticao. I u tom pogledu on jeste bio čovek od misli koliko i od dela. U današnje vreme, sigurno nisu svi kao Toni Bler, za koga moj prijatelj Edvard Pirs, ugledni engleski politički komentator i istoričar, kaže da nikada u svom životu nije iz zadovoljstva pročitao ozbiljnu knjigu.[10] Ali, koliko njih bi moglo da učestvuje u visoko intelektualnom razgovoru kao što je onaj u Hrastovima koje obaraju...?[11]

De Gol je već za života spominjan uz velika imena francuske istorije, čak i uz Jovanku Orleanku. Žan Lakutir, autor njegove najznačajnije biografije, ističe da je De Gola stalno vodila Klio, muza istorije. Britanac Pol DŽonson, istoričar čije su knjige svetski bestseleri, zaključuje kako je on po mnogo čemu naslednik srednjovekovne dinastije karolinga.[12] Zalažući se za pomirenje i saradnju između Francuske i Nemačke, De Gol već 1950. govori kako je došlo vreme da Rajna ne bude više prepreka nego da postane mesto susreta, a ide tako daleko u prošlost da za uzor ističe bitku na Katalaunskim poljima 451, u kojoj su Franci, Galo-Rimljani i Tevtonci zajedničkim snagama do nogu potukli Hune predvođene Atilom.[13] Istovremeno, on se stalno trudi da sadašnje događaje vidi onako kako će izgledati posmatrani iz daleke budućnosti.

Po mnogo čemu čovek Srednjeg veka, De Gol je jedan od najvećih modernizatora u istoriji Francuske. Njegov ustav od 4. oktobra 1958. je logičan i jasan, znatno je ojačao izvršnu vlast, što se pokazalo delotvornim, a uz manje izmene, na snazi je i danas. Za deset godina De Golove vladavine, nove tehnologije i nova organizacija rada uvode se u industriju i poljoprivredu, milioni Francuza prelaze iz sela u gradove i Francuska se pretvara u razvijenu industrijsku zemlju. Inflacija se znatno smanjuje i franak postaje konvertibilan, brutonacionalni proizvod i životni standard rastu, gradi se mnogo kuća i stanova i priraštaj stanovništva se povećava. Zdravstvo i školstvo, uključujući i visoko, obuhvataju najšire slojeve stanovništva. Napretka je bilo i pre De Gola, ali se u njegovo vreme učvrstio i ubrzao zato što mu je on dao stabilan politički okvir. Da li bi to mogao da učini da nije sebe i svoju politiku video kao ukorenjene u francusku i evropsku istoriju?

Početkom devedesetih godina dvadesetog veka a i kasnije, kod nas se u intelektualnim krugovima koji su se suprotstavljali nacionalnoj euforiji moglo čuti kako bi nam za rešenje kosovske krize bio potreban srpski De Gol. Kao što je De Gol izvukao Francusku iz Alžirskog rata davši nezavisnost Alžiru, tako se u tim razgovorima od našeg zamišljenog De Gola očekivalo da napravi krupne ustupke Albancima. Tek manji broj je smatrao da bi to trebalo da bude potpuna nezavisnost čitavog Kosova. Ja sam se, na primer, zalagao za podelu Kosova, otprilike trećina nama a dve trećine Albancima. Bila je to ideja koju sam zastupao već od početka osamdesetih godina i uveren sam da bi je prihvatila velika većina albanskih vođa sve negde do druge polovine devedesetih, kada su njihovi zahtevi zbog podrške Amerike znatno porasli.

Ideja o srpskom De Golu bila je dobra. Budući da se odvajanju od Srbije čitavog Kosova ili njegovih znatnih delova suprotstavljala velika većina Srba, mogao je da ga sprovede samo osvedočeni patriota s autoritetom u narodu, koji je istovremeno i vešt političar i pravi demokrata i državnik s vizijom. Mada u Srbiji nije postojala nijedna takva ličnost, ulogu našeg De Gola mogla je da odigra grupa uglednih intelektualaca, poznatih branilaca srpskih nacionalnih interesa, ali koja bi uvidela da je došlo vreme za popuštanja i nagodbe.

Postojale su i znatne sličnosti između alžirske i kosovske krize. I u Alžiru i na Kosovu postojala je muslimanska većina koja se ne samo religijom već i jezikom i kulturom znatno razlikovala od Francuza odnosno Srba; bila je i relativno siromašnija, sa velikim stepenom nezaposlenosti, izuzetno visokim priraštajem. No, postojale su i velike razlike. U Alžir su se kroz istoriju doseljavali Francuzi – na Kosovo Albanci, Kosovo je stara srpska zemlja – Francuska počinje da upravlja Alžirom tek u prvoj polovini devetnaestog veka, Kosovo je bilo deo državne teritorije Srbije – Alžir i pored posebnog statusa ipak kolonija, na Kosovu su Albanci imali svoju štampu i političke partije, mogli da biraju i budu birani – sve to je bilo veoma ograničeno alžirskim Arapima.

A šta bi bio De Golov stav u vezi sa Kosovom da je bio predsednik Francuske u vreme Širaka? Po svoj prilici bi savetovao srpskim vođama da vode politiku kompromisa, ali sigurno ne bi bombardovao Srbiju, još uz to predvođen Amerikom, niti bi se kao ogromna većina na Zapadu čudio i zgražao što Srbima Kosovo tako mnogo znači. Naprotiv, bila bi mu bliska srpska privrženost toj oblasti na kojoj je njihova srednjovekovna civilizacija dostigla vrhunac i gde se odigrala mnogo oplakana i opevana bitka. A bili bi mu odbojni predlozi da treba priznati nezavisnost Kosova jer će se dobiti ekonomska pomoć od Zapada – da ga na neki način treba prodati.

Patriota, demokrata i vizionar, De Gol je bio i vešt političar, čak pomalo i makijavelista. Francuzima je jasno i glasno rekao da Alžir više nije njihov tek pošto je imao vlast čvrsto u rukama, a njegovo smenjivanje pretilo da dovede do građanskog rata. Pre toga je u svojim izjavama često bio dvosmislen. A kada je trebalo suditi francuske vojne i policijske komandante zbog ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti koje su njihove trupe počinile u Alžiru ili na Madagaskaru, prevashodno je vodio računa da očuva nacionalno jedinstvo, prestiž Francuske i svoju popularnost. Ukratko, mnogi krivci ostali su nekažnjeni.

III

De Gol je sa suprugom i troje dece živeo skromno. Izdaci su ponekad bili veći od oficirske plate, a kasnije od penzije, pa je odana Ivon čak prodavala nasleđene stvari. Tiraž De Golovih ratnih memoara, objavljenih 1954, bio je veliki – sto hiljada primeraka prodato je za prvih pet nedelja – ali je on svu zaradu darovao fondaciji za hendikepiranu decu koju je sâm osnovao i nazvao po svoj ćerki An, koja je bolovala od Daunovog sindroma i rano preminula.[14] U De Golovom privatnom životu nije bilo finansijskih skandala, a ni erotskih ili nekih drugih. Toliko je bio iznad svake sumnje, da novinari za njima nisu ni tragali. U užem krugu saradnika ponekad bi govorio komandujućim glasom, kao da je nadređeni vojni starešina, a zapamćeno je i kako, nadvladan srdžbom, koristi žestoki rečnik kasarni. No, najčešće je bio učtiv na starinski način i pažljivo slušao sagovornike, nikada ne pokazujući da za njih nema vremena. A Čerčil je naslutio da mada se ponašao kao čovek koga je teško potresti i koji je hladnokrvan i staložen, De Gol ume i mnogo da pati.[15]

Visoki stas i glas koji je dubok i prodoran, uz dostojanstven i samopouzdan izgled, činili su De Gola odličnim govornikom na velikim otvorenim prostorima, kao što su trgovi i stadioni. Istovremeno, dobro je vladao modernim medijima. On je u Francuskoj za vreme nemačke okupacije postao poznat, pa i slavan, svojim govorima preko Bi-Bi-Sija u kojima je Francuze pozivao na otpor i borbu. Biće, takođe, veoma uspešan na televiziji. Uvek dobro pripremljen a vešt da improvizuje, umeće da opčini gledaoce oštroumnošću, mudrošću i duhovitošću, očinskom blagonaklonošću i povremenom dobro proračunatom ljutnjom. Žan Lakutir zaključuje: „Ne samo što je general De Gol imao dobru sreću da se dolazak televizije tačno podudario u Francuskoj s njegovim – drugim – dolaskom, već takođe da je njegov zadivljujući besednički dar odgovarao tako savršeno – i na tako neočekivan način – ovom neuporedivom sredstvu komunikacije.”[16] On je i rado gledao televiziju, kako radi informacija i da bi čuo različita mišljenja, tako i radi zabave (voleo je, na primer, akcione filmove).

De Gol, međutim, nikada nije pravio izmene u svojim političkim porukama da bi one bolje delovale na televiziji, a pogotovo nije dozvoljavao da medijske mode i trendovi utiču na njegovu politiku ili birao saradnike na osnovu njihove medijske popularnosti. Za njega je upravljanje državom uvek bilo ozbiljna radnja kojoj je primerena visoka politička kultura. Takođe je poklanjao veliku pažnju državnim praznicima, komemoracijama i ceremonijama – to je, uz njegovu sklonost ka velikim rečima i gestovima, davalo povoda za optužbe kako je staromodan i pompezan. I inače je bilo široko rasprostranjeno mišljenje, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, da on pridaje preveliki značaj Francuskoj, a takođe i da previše uzdiže samog sebe. Tipičan vic iz vremena njegove vladavine kaže da je De Gol dobio kompleks niže vrednosti – misli da je Napoleon.

No, u kritikama De Gola i vicevima na njegov račun kao da je bilo više poštovanja i uvažavanja nego u komplimentima koje dobijaju savremene francuske vođe. Sarkozija, na primer, hvale zbog njegove hiperaktivnosti, a zapažen je i njegov seksualni magnetizam, Širak je nazivan buldožerom zbog svoje upornosti i spominjala se njegova živahnost i predusretljivost, kod Miterana je isticana prilagodljivost i sposobnost da se pridigne nakon svakog političkog poraza.

De Golov stil politike bio je deo onoga što bi se moglo nazvati njegova politička andragogija. On je učio i vaspitao kako strance tako i same Francuze da Francusku uzimaju ozbiljno. Ova velika zemlja izgubila je porazom u Drugom svetskom ratu i kolaboracionizmom Petena i Lavala ugled u svetu, a i samopoštovanje. Mada je Čerčil u ratu priznao De Gola za vođu „Slobodnih Francuza”, Britanci i Amerikanci ga nisu pozivali na savezničke konferencije. Njega nema, odnosno nema Francuske, u Teheranu, Jalti, Potsdamu – po prvi put u istoriji Francuska gubi rang velike sile. Pred kraja rata Ruzvelt je pravio planove da se po oslobođenju odvoji deo severne Francuske i da onda sa valonskim delom Belgije, Luksemburgom i Alzasom i Lorenom, obrazuje novu državu po imenu Valonija. Sama Francuska bila bi potpuno demilitarizovana. [17]

Posleratna Četvrta republika patila je od političke nestabilnosti i nije uspevala da privede kraju surove kolonijalne ratove, a nad zemlju se nadvila opasnost od vojnog udara. U svetu se o Francuskoj govorilo s prezirom i podsmehom. Francuski parlament je imao veliku moć u državi i društvu, ali je istovremeno on sâm bio oslabljen i ne retko paralisan sukobima partija u njemu – De Gol je govorio o „baletu partija”. Vašingtonu je bilo lakše da nameće svoju volju slabim vladama u Parizu, pa je podržavao parlamentarizam – u ime slobode i demokratije, naravno. Političari Četvrte republike sigurno nisu u odnosima s Amerikancima bili onoliko predvidljivi i popustljivi koliko su ih prikazivali degolistički propagandisti, ali spoljne politike suštinski nezavisne od Amerike doista nije bilo.

Na toj tamnoj pozadini, ono što su mnogi nazivali De Golovom „folie de grandeur” ukazuje se kao veliki napor jednog starog čoveka da svojoj otadžbini, a posredno i Evropi, povrati izgubljeno dostojanstvo.

IV

Za stubove na kojima se gradi Evropa, smatrao je De Gol, valja uzeti suverene nacionalne države budući da su one osnovne političke jedinice savremenog sveta, kao i da za njih u bliskoj budućnosti neće biti zamene.[18] Nacionalna nezavisnost je pretpostavka i svake druge međunarodne saradnje i učešća u evropskim i svetskim organizacijama, a „jedino nacionalne vojske imaju smisla”.[19]

Godine 1966, De Gol je povukao Francusku iz jedinstvene komande NATO-a i na njegov zahtev glavni štab ove organizacije preselio se iz Pariza u Brisel. Francuska Sredozemna i Atlantska flota takođe su izašle iz zajedničke komandne strukture. De Gol je zatim uklonio američko nuklearno oružje sa francuskog tla i zatvorio američke baze, tako da u Francuskoj više nije bilo američkih trupa. Pa ipak, avionima NATO-a i dalje je dozvoljavao da preleću Francusku i nije zatvorio vojni cevovod za gorivo koji ide preko njene teritorije.[20] Nastavio je saradnju i u mnogim drugim oblastima.

De Gol je bio protiv Severnoatlantskog pakta u onoj meri u kojoj je kroz njega Amerika potčinjavala Francusku, ali je bio za njega kao ravnopravan američko-francuski savez.[21] Ukratko, protivio se NATO-u kao organizaciji (organisation), a prihvatao NATO kao ugovor (treaty). Bio je uveren da će postojati samo dok traje Hladni rat – čim prestane opasnost od Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, biće raskinut i pakt između zapadnih zemalja. To će biti dobro za Evropu jer je američko vojno prisustvo sputava i prepreka je njenom daljem ujedinjavanju. Kada je iznosio svoje viđenje NATO-a, De Gol je govorio da bi trebalo da bude „nešto duhovno isto tako kao i fizičko”.[22] Za veliko je žaljenje, a i začuđuje, da čovek koji je toliko značaja pridavao vrednostima u politici, nije više rekao ili napisao o ovoj izuzetno važnoj temi.

Politika simboličnog i stvarnog jačanja francuskog suvereniteta imala je svoju cenu – troškovi za odbranu znatno su povećani. Takođe, Amerikanci i Britanci, a i drugi, optuživali su De Gola za nacionalizam i šovinizam, dodajući da je egocentrik s kompleksom Mesije i čak lud, a francuski politički i ekonomski odnosi s Amerikom su otežani. Ali, De Gol je uspeo da uveri Francuze da ove žrtve vredi podneti. I doista, Amerikanci ne samo što više nisu imali kontrolu nad francuskom spoljnom politikom, već su zaključili da ništa ne mogu da učine da je ponovo steknu, kako to u jednom razgovoru 1964. priznaje američki predsednik Lindon DŽonson.[23]

Protivno američkim željama, De Golova Francuska će priznati Narodnu Republiku Kinu i uspostaviti s njom diplomatske odnose, a takođe će glasno kritikovati američku eskalaciju rata u Vijetnamu. Amerikanci neće skrivati svoje nezadovoljstvo i govoriće o De Golovoj nezahvalnosti i antiamerikanizmu. No, njegovo suprotstavljanje Americi nije bilo neprijateljsko, a pokazaće se i kao opravdano. Na kraju će i sami Amerikanci to priznati, mada ne rečima već delom. Godine 1972. predsednik Ričard Nikson posetiće Mao Cedunga, a 1975. povući će trupe iz Južnog Vijetnama.

Da li je De Golova spoljna politika oslabila Zapad u odnosu na Sovjetski Savez? Da li je ohrabrila sovjetska stremljenja ka globalnom širenju? Da li je posredno ugrozila bezbednost Jugoslavije na čijim granicama su bile divizije Varšavskog pakta?

De Gol je, po svoj prilici, opravdano kritikovan da precenjuje moć Francuske. Njena privreda, na primer, i pored brzog rasta, bila je mala u svetskim razmerama. Šezdesetih godina predstavljala je 3,5 posto svetske industrijske proizvodnje i 4 posto svetskog bruto nacionalnog proizvoda.[24] Ali, u kritičnim situacijama De Golova Francuska se pokazala kao pouzdan, hrabar i čak borben saveznik. Instaliranje sovjetskih raketa sa nuklearnim bojevim glavama na Kubi izazvalo je oktobra 1962. veliku krizu u sovjetsko-američkim odnosima i nad čovečanstvom se nadvila opasnost od nuklearnog rata. De Gol je dao mladom predsedniku Kenediju bezrezervnu podršku i američki zvaničnici bili su zaprepašćeni.[25] Ali, nije trebalo da budu – De Gol je samo potvrdio delom ono što je mnogo puta najavio rečima.

Beograd, maj-jul 2009. 


[1] S francuskog prevela Zorica Hadži-Vidojković, Gutenbergova galaksija, Beograd 1996, 20.

[2] Za De Golov opis Malroa vidi Charles de Gaulle, Memoiren der Hoffnung: Die Wiedergeburt, 1958-1962, Molden, Wien 1971, 329.

[3] André Malraux, Hrastovi koje obaraju..., prevela Alka Škiljan, Naprijed, Zagreb 1971, 41.

[4] Za primedbu o Jevrejima vidi Jean Lacouture, De Gaulle: The Rebel, 1890-1944, translated from the French by Patrick O’Brian, W. W. Norton & Company, New York 1990, 57.

[5] Charles de Gaulle, Memoiren der Hoffnung: Die Wiedergeburt, 1958-1962, Molden, Wien 1971, 84.

[6] Anthony Lewis, “Abroad at Home; Nothing But Shame”, New York Times, June 16, 1995.

[7] Mark Mazower, Dark Continent: Europe’s Twentieth Century, Vintage Books, New York 1998, 349.  

[8] C. L. Sulzberger, The Last of the Giants, Weidenfeld and Nicolson, London 1970, 18.

[9] Ibid., 79.

[10] Edward Pearce, imejl poslat A. Đ. 21. novembra 2004.

[11] André Malraux, Hrastovi koje obaraju..., prevela Alka Škiljan, Naprijed, Zagreb 1971.

[12] Paul Johnson, Modern Times: The World from the Twenties to the Nineties, revised edition, HarperPerrennial, New York 1992, 597.

[13] Ibid., 597.

[14] Jean Lacouture, De Gaulle: The Ruler, 1945-1970, translated from the French by Alan Sheridan, W. W. Norton & Company, New York 1992, 156-158.

[15] Lacouture, De Gaulle: The Rebel, 1890-1944, 205.

[16] Lacouture, De Gaulle: The Ruler, 1945-1970, 239.

[17] Lacouture, De Gaulle: The Rebel, 1890-1944, 430-431.

[18] Charles de Gaulle, Memoiren der Hoffnung: Die Wiedergeburt, 1958-1962, 239.

[19] C. L. Sulzberger, The Last of the Giants, 39.

[20] Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000, Random House, New York 1987, 403.

[21] C. L. Sulzberger, The Last of the Giants, 61. 

[22] Ibid., 61. 

[23] John Lewis Gaddis, The Cold War: A New History, The Penguin Press, New York 2005, 140.

[24] Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000, 402, 428.

[25] Lacouture, De Gaulle: The Ruler, 1945-1970, 375; Henry Kissinger, Diplomacy, Simon & Schuster, New York 1994, 605.