Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Bliskoistočna ravnoteža moći - iranska strategija, saudijski odgovori i pozicija SAD
Savremeni svet

Bliskoistočna ravnoteža moći - iranska strategija, saudijski odgovori i pozicija SAD

PDF Štampa El. pošta
DŽordž Fridman   
subota, 11. april 2015.

Prošle nedelje, koalicija pretežno sunitskih arapskih zemalja, pre svega sa Arapskog poluostrva i koalicija predvođena Saudijskom Arabijom, pokrenula je vazdušne napade u Jemenu koji su se nastavili u ovoj nedelji.

Vazdušni napadi ciljaju jemenski al-Houthis, šitsku sektu koju podržava Iran, i njihove sunitske partnere, koji uključuju većinu vojnih snaga lojalnih bivšem predsedniku Ali Abdulahu Salehu. Ono što je posebno interesantno je ono što je nedostajalo: avioni SAD. Iako SAD obezbeđuju logističku i drugu podršku, to je koalicija arapskih država koja je pokrenula proširenu vazdušnu kampanju protiv al-Houthis.

Tri stvari čine ovo važnim. Prvo, ovo pokazuje američku novu regionalnu strategiju  u operaciji. Vašington se udaljava od strategije koja je na snazi još od ranih 2000-ih - da budu glavna vojna sila u regionalnim sukobima - i pomera primarni teret borbe na regionalne sile dok SAD igraju sporednu ulogu. Drugo, nakon godina kupovine naprednog naoružanja, Saudijci i zemlje Saveta za saradnju u Zalivu su sposobne da obavljaju prilično sofisticirani kampanju, barem u Jemenu. Kampanja je počela napadom na položaje pvo neprijatelja - al-Houthis je stekao rakete zemlja-vazduh iz jemenske vojske - i prešla na napade na komandno-kontrolne sisteme al-Houthi. To znači da su, regionalne sile koje su dugo bile spremne da prebace teret borbe na Sjedinjene Države, takođe u stanju da preuzmu teret ako SAD odbiju da se angažuju.

Najvažnije je da se napadima na al-Houthis skine akcenat rastućih sukoba u regionu: rat između sunita i šita. U Iraku i Siriji, u toku je potpuni rat. Bitka besni u Tikritu između sunitske Islamske države i njenih saveznika na jednoj strani, i složenom kombinacijom iračke vojske sa dominacijom šita, šitske milicije, sunitske plemenske grupe arapskih plemena i sunitskih kurdskih snaga na drugoj. U Siriji, bitka je između sekularne vlade predsednika Bašara al Asada - kojom ipak dominiraju Alaviti, šitska sekta, i sunitskih grupa. Međutim, suniti, druzi i hrišćani su se priklonili režimu.

Nije racionalno da se sirijska opozicija smatra koalicijom, jer postoje značajna interna neprijateljstva. Zaista, postoje tenzije ne samo između šita i sunita, već i unutar šitske i sunitske grupe. U Jemenu, lokalna borba za vlast između zaraćenih strana je evoluirala u sektaški sukob u korist regionalnih igrača. To je mnogo složenije od jednostavnog šitsko-sunitskog rata. Istovremeno, situacija se ne može razumeti bez sunitsko-šitske komponente.

Iranska strategija i saudijski odgovor

Jedan od razloga zašto je to toliko važno jeste da situacija predstavlja potez Irana da stekne veliku sferu uticaja u arapskom svetu. Ovo nije nova strategija. Iran je tražio veći uticaj na Arapskom poluostrvu od vladavine Šaha. U skorije vreme, on se bori da se stvori sfera uticaja koja bi se protezala od Irana do Sredozemnog mora. Opstanak vlade dr Asada u Siriji i uspeh pro-iranske vlade u Iraku bi stvorili tu iransku sferu uticaja, s obzirom na snagu Hezbolaha u Libanu i sposobnost al Asada da u Siriji projektuje svoju moć.

Neko vreme, izgledalo je da je ova strategija blokirana jer je vlada al Asada bila blizu kolapsa u 2012. Takođe, stvaranje iračke vlade, koja se pokazala relativno uspešna i bila daleko od toga da bude iranska marioneta, doprinelo je utisku da Iran neće uspeti. Ovakav razvoj, zajedno sa zapadnim sankcijama, postavio je Iran u defanzivu, a ideja o iranskoj sferi uticaja izgleda da je bila samo san.

Međutim, paradoksalno, uspon Islamske države je učvrstio iransku vlast na dva načina. Prvo, propaganda Islamske države je strašna i napravljena je tako da grupa izgleda ne samo zastrašujuće,već i moćno. Međutim, istina je da, iako nije slaba, Islamska država predstavlja samo delić iračke sunitske zajednice, a suniti su manjina u Iraku. Istovremeno, propaganda je mobilisala  šitsku zajednicu da se odupre Islamskoj državi, dozvolivši iranskim savetnicima da efikasno upravljaju šitskim milicijama u Iraku i (donekle) iračkom vojskom, i primorala SAD da koriste svoje vazdušne snage u tandemu sa iranskim kopnenim snagama. S obzirom na američku strategiju blokiranja Islamske države, čak i ako to zahteva saradnju sa Iranom, to znači da će podrazumevani pobednik u Iraku  biti Iran.

Nešto slična je situacija i u Siriji, ali sa drugačijom demografijom. Iran i Rusija su istorijski podržali Asadovu vladu. Iranci su bili važniji pomagači, posebno zato što su poslali njihovog saveznika Hezbolah, u boj. Što je jednom izgledalo izgubljeno sada je daleko od toga. Sjedinjene Države bile su izuzetno neprijateljski raspoložene prema al Asadu, ali s obzirom na trenutne alternative u Siriji, Vašington je postao barem neutralan prema sirijskoj vladi. Al Asad bi nesumnjivo bio rad za direktan dijalog sa Vašingtonom. Bez obzira na ishod, Iran ima sredstva da održi svoj uticaj u Siriji.

Kada pogledate kartu i zamislite situaciju u Jemenu, dobijate osećaj zašto Saudijci i zemlje Saveta moraju da nešto urade. S obzirom na ono što se dešava duž severne granice Arapskog poluostrva, Saudijci su izračunali mogućnost  da eventualna pobeda Al-Houthi uspostavlja pro-iransku, šitsku državu na jugu. Saudijci i zemlje zaliva bi se suočili sa mogućnošću okruženja od strane šita odnosno Irana. Činjenica je da pripadnici al-Houthis nisu šitski punomoćnici kao Hezbolah, i saudijski novac u kombinaciji sa vojnim operacijama dizajniranim da odseku iranske linije snabdevanja do al-Houthis mogu ublažiti ukupnu pretnju. U svakom slučaju, Saudijci moraju da deluju.

Tokom Arapskog proleća, jedan od skoro uspešnih pokušaja zbacivanja vlade dogodio se u Bahreinu. Ustanak nije uspeo pre svega zbog toga što je Saudijska Arabija  intervenisala i nametnula svoju volju zemlji. Pokazalo se da su Saudijci izuzetno osetljivi na uspon šitskih režima koji imaju bliske odnose sa Irancima na Arapskom poluostrvu. Rezultat je bio jednostrana intervencija i suzbijanje. Kakva god da su moralna pitanja, jasno je da Saudijce plaši uspon iranske vlasti i spremni su da koriste svoju snagu. To je ono što su uradili u Jemenu.

Na neki način, pitanje je jednostavno za Saudijce. Oni predstavljaju verski centar sunitskog sveta. Kao takvi, oni i njihovi saveznici krenuli su u strategiju koja je strateški i taktički defanzivno- ofanzivna. Njihov cilj je da blokiraju iranski i šitski uticaj, a sredstvo koje implementiraju je koalicija koja koristi avijaciju za podršku lokalnim snagama na terenu. Osim ako ne sledi puna invazija Jemena, Saudijci slede američku strategiju od 2000. naovamo u manjem obimu.

Stav SAD

Američka strategija je složenija. Kao što sam pre napisao, SAD su preduzele strategiju fokusiranja na održavanje ravnoteže moći. Ovakav pristup je uvek složen jer cilj nije da podržava neku posebnu moć, već da održi ravnotežu između više regionalnih sila. Stoga, SAD pružaju obaveštajnu podršku za Saudijsku koaliciju protiv al-Houthis i njihovih saveznika Irana.

U Iraku, SAD pružaju podršku šitima - i njihovim saveznicima - bombardovanjem položaja Islamske države. U Siriji, strategija SAD je tako kompleksna da prkosi jasnom objašnjenju. Odbija intervenciju velikih razmera, ali u svrhu održanja ravnoteže moći. Sjedinjene Države mogu da se suprotstave Iranu u jednom kontekstu a da ga podrže u drugom. Pojednostavljeni modeli Hladnog rata nisu relevantni ovde.

Sve ovo se dešava u isto vreme kada dolazi do neke vrste zatvaranja nuklearnog pregovora. SAD zapravo nisu zabrinute zbog Irana i nuklearnog oružja. Kao što sam rekao mnogo puta, mi smo čuli od sredine 2000-tih da je Iran godinu ili dve udaljen od nuklearnog oružja. Svake godine, sudbonosan datum se pomera. Izgradnja balističkog nuklearnog oružja je teška, a Iranci nisu ni sproveli nuklearnu probu, što je suštinski korak pre nego što se stvori sistem za isporučivanje nuklearnog oružja.  Ono što je bio glavni problem pre nekoliko godina sada je deo pitanja u odnosima SAD-Iran. Dogovor ili ne-dogovor, SAD će bombardovati Islamsku državu i pomoći Iran, i podržavati Saudijce u Jemenu.

Pravo pitanje je isto kako je bilo pre nekoliko godina: Iran izgleda da gradi sferu uticaja do Sredozemnog mora, ali ovaj put, sfera uticaja potencijalno uključuje Jemen. To, zauzvrat, stvara pretnju po Arapsko poluostrvo iz dva pravca. Saudijci mora da reaguju, ali pitanje je da li su sposobni da vazdušnim udarima zaustave al-Houthis. Prvo pitanje je šta će uraditi Saudijci onda. Drugo pitanje je šta će Amerikanci učiniti. Trenutna doktrina zahteva ravnotežu između Irana i Saudijske Arabije. Pod ovom doktrinom - i to u vojnom smislu- SAD ne mogu da priušte sveobuhvatno angažovanje na terenu u Iraku.

Turska uloga

Relativno tiha ali od apsolutno vitalnog značaja u ovoj priči je Turska. Ona ima najveću ekonomiju u regionu i ima najveći vojsku, iako se o kvalitetima njene vojske može raspravljati. Turska posmatra haos duž njene južne granice, diže tenziju na Kavkazu i sukob preko Crnog mora. Od svih ovih, Sirija i Irak i potencijalni uspon iranske vlasti je najviše uznemirava.

Turska je rekla malo o Iranu u poslednje vreme, ali prošle nedelje Ankara je iznenada kritikovala Teheran i optužila Iran da pokušava da dominira u regionu. Turska često izgovara određene stvari ne radeći ništa, ali za razvoj situacije je i dalje značajna.

Treba imati na umu da turski predsednik Redžep Tajip Erdogan želi da vidi Tursku kao regionalnog lidera i lidera sunitskog sveta. Turci ne čine ništa u Siriji ili Iraku. Tako se ne menja istorija. Ali Turska je i dalje glavna sunitska sila i treća noga regionalne ravnoteže koja uključuje Saudijsku Arabiju i Iran.

Uključenje Turske bio bi važan potez u nastanku regionalne ravnoteže moći, u kojoj lokalne vlasti, ne Ujedinjeno Kraljevstvo ili SAD, određuju ishod. Američka uloga, poput britanske uloge pre, ne bi bila direktno vođenje rata u regionu, već pružanje pomoći dizajnirano da stabilizuje odnos snaga. To se vidi u Jemenu ili Iraku. To je izuzetno složeno i nije pogodno za pojednostavljenje ili ideološke analize. Ali američka uloga je ovde, ona se odvija i ona će predstavljati dinamiku nove generacije na Bliskom istoku. A ako Iranci odustanu od svog teorijskog nuklearnog oružja to će uvući Tursku i zaokružiti odnos snaga.

Prevod sa engleskog: Vladimir Jevtić

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner