Prikazi | |||
Zamena uloga: Prikaz knjige "Ćerka" Davida Albaharija |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 28. jul 2010. | |
Prikaz knjige Davida Albaharija, Ćerka, Stubovi kulture (2010)
U Ćerki je govor o seksualnosti nerazdvojan od govora o pornografiji. Igrom slučaja dovedeni u hotelsku sobu u Inđiji sedi profesor i mlada devojka doživljavaju ljubavnu avanturu utroje, gde ulogu trećeg na sebe preuzima televizija, tj. pornografski film koji se emituje. U mislima i telima glavnih junaka tako počinje neprestano smenjivanje seksualnog odnosa sa simulakrumom čoveka i njegovom projekcijom u realnosti – upravo tako, zbrkano, da u jednom trenutku više ne bude jasno ko je tu čiji simulakrum. Pornografski film, ta tragikomedija „lavirinta ljudskih udova“ pretače se u stvarnost, neretko uz bizarnosti i morbidnosti koje u njemu nisu strašne jer su na nivou kao-događaja. Neobičan je, a još više jeziv pornografski snošaj sa probuđenim mrtvacem pored njegovog (tj. njenog) kovčega, a možda je od svega neobičnije što dvoje junaka romana kao da oponašaju taj odnos (da li nehotice?) kada profesor s devojkom koja je zaspala započinje seksualni ritual. Vođenje ljubavi tu nije zbog ljubavi, seks će se u jednom trenutku poželeti i „zarad simetrije“. Upravo tobožnja čežnja za simetrijom dešavanja dolazi od upijanja video-materijala i želje da nešto bude „kao na filmu“, što se uvlači pod kožu i konstituiše pogled na stvarnost (i, dalje, otežava orijentaciju u njoj). U drugom delu, otac devojke jednim prodornim pogledom „saznaje“ šta se na putu zbilo. Potonji sukob bi se tako, makar na prvi pogled, mogao uzeti kao slabo motivisan – kako otac može biti toliko siguran u ono u šta sumnja? Pa ipak, izgleda da očinska posesivnost jedva čeka da optuži za otmicu onoga što hoće da poseduje, a ta se optužba u ovom slučaju pokazuje opravdanom. I kako ima časti (u posesivnosti je valjda mora biti, jer je uvreda veća što je čovek sebičniji), dolazi do groteskne scene dvoboja dva stara profesora, koja u sebi sadrži i nešto karnevalskog duha. I ponovo podela na publiku (studenti, dileri, džeparoši, špijuni) i aktere (dva profesora) – filmska scena, farsa i parodija. David Albahari je pisac dovoljno iskusan da kada govori o pornografiji ne piše pornografski, već pripoveda duhovito, vešto se štiteći od banalizovanja, s jedne, i vulgarnog izraza, s druge strane. On održava distancu prema pripovedanom uz pomoć crnog humora i ironije, donekle izmeštene tačke gledišta koja dešavanja boji apsurdom. Ponegde priča poigrava na ivici uverljivosti stoga što je u njoj mnogo čudnih slučajnosti i ta bi joj se zamerka, čini se, mogla staviti. Pa ipak, verujemo da je ona takva kako bi se još jednom potcrtala ne-razlika između onoga što obično gledamo na filmu i što doživljavamo u stvarnosti. Pasus-roman Albaharija ni u Ćerci, kao ni ranije, ne pretenduje na zaokruženost – priča je tek isečak stvarnosti (zapravo drugog stepena realnog, koji se otelotvoruje u pričanju) i počinje bez stvarnog povoda da počne tamo gde to čini, a tako se i završava. Ćerka predstavlja nastavak Albaharijevih postmodernističkih traganja, u kojima pisac ostaje dosledan u problematizovanju stvarnosti i nepoverenju u moć pričanja. On i ovde ostaje veran pripovedanju u prvom licu i nepouzdanom pripovedaču. Taj nepouzdani pripovedač negda ne zna šta je stvarno a šta izmaštano, i kako priča više odmiče čini nam se da je sve stvarno izmaštano; on ne kontroliše svoje pripovedanje, što na pojedinim mestima otkriva njegova začuđenost nad sopstvenim rečima i tokom misli, gde pričanje o događajima prate stalni nanosi esejističkog govora. S poetičke strane, dakle, ako se izuzme izvesno tematsko pomeranje u odnosu na raniji piščev opus i eventualna naznaka teze da je i pisanje romana neka vrsta pornografije, što se da učitati u poslednje stranice Ćerke, nema u ovom delu novina – tu je sve ono što od Albaharija uglavnom očekujemo. Konačno, ako se poetička novost uzme kao merilo vrednosti dela, Ćerka visoku vrednost ne poseduje, mada je i ovaj roman, sam za sebe, dobar i nimalo lošiji od većine prethodnih ostvarenja ovog pisca. |