Prikazi | |||
Jesen demokratije |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 29. jul 2013. | |
(Prikaz knjige: Marinko M. Vučinić, Gluvo doba demokratije u Srbiji, izdavači, Nova srpska politička misao i Signature, Beograd, 2012)
Naslov ovog osvrta nije nikakva slučajna aluzija na jednu filozofsku knjigu tragično preminulog predsednika Demokratske stranke Zorana Đinđića, koji je bio, nesumnjivo, jedan od simbola petooktobarskih političkih promena i euforično slavljene srpske demokratske revolucije. Sva dešavanja koja su pratila kratku Đinđićevu premijersku epizodu, i potonje srpske demokratske vlade, samo su dodatno krnjila ugled i skromne demokratske potencijale srpske političke elite. O tome kakav je autorov stav o konsekvencama erozije moralnih principa na našu javnu i političku scenu u proteklom razdoblju rečito govori već sam naslov njegove knjige – Gluvo doba demokratije u Srbiji. U periodu od 2004. do 2012. godine, Vučinić je, u nešto više od četrdesetak članaka i osvrta, znalački ispisao detaljnu kritičku hroniku sumornog političkog života savremenog srpskog društva. Nastojeći da što preciznije i upečatljivije prikaže aktuelno stanje demokratije u Srbiji, autor, pomalo na paradoksalan način, ekstenzivno navodi citat iz članka objavljenog u časopisu Misao 1920. godine u kojem se kritički govori o katastrofalnom stanju demokratije u našoj zemlji. Pisac ovog članka s neskrivenom rezignacijom ističe da partijski život kod većine građana “izaziva odvratnost”. Štaviše, mnogi ljudi smatraju da su problemi koji opterećuju društvo posledica postojanja partija. Rad političkih partija odobravaju samo oni koji od njih imaju ličnu korist. Glavnu manu postojećih partija, autor članka vidi u načinu njihovog vođenja. Građane posebno iritira to što se političke partije ne bave realizacijom svojih programa, već, uglavnom brinu o ličnim i koterijskim interesima i ciljevima. Iako je od nastanka citiranog teksta prošlo nešto više od osam decenija, Vučinić s rezignacijom konstatuje da se ovoj dijagnozi našeg političkog života ni danas ne može ništa oduzeti. Naprotiv, oblici moralne i političke korupcije i danas, kao i početkom XX veka duboko prožimaju ne samo politički život, već i ostale sfere društva.
Već sam izbor političkih problema i teorijski utemeljen pristup u njihovom razmatranju, govori nam da Vučinić spada u one predstavnike naše javne scene, koji ne prihvataju stav da postoje pitanja o kojima ne treba pisati, jer za to “još nije vreme”. On ne spada u one poslenike javne reči koji prihvataju načelo o odloženoj hrabrosti. Za njega bi prihvatanje tog načela značilo, u stvari, propuštanje prave prilike da se važne stvari rasprave na vreme. U svojim razmatranjima, autor se ne bavi samo problemom političke kulture, već kulturu sagledava kao fundamentalnu pretpostavku celokupnog civilizovanog života savremenog demokratskog društva. Stoga, on skreće pažnju na poražavajuće rezultate najnovijih istraživanja koja govore da samo 0,2 % učenika slobodno vreme najradije provodi u ustanovama kulture, dok je dve trećine potpuno nezainteresovano za kulturna zbivanja. Statistički podaci pokazuju da kulturne programe posećuje samo 8,5%, dok 85,8% srednjoškolaca retko ili nikada ne posećuje muzeje, a 85,4% nije prisustvovalo nikada književnoj večeri. Iz ovih istraživanja se vidi da 65,7% srednjoškolaca često odlazi u klubove, 43,6% na sportske događaje, a 24,3% na koncerte popularne muzike. Autor s pravom smatra da ovi podaci ne govore samo o dramatičnom deficitu naše prosvetne politike i urušavanju, pre svega, obrazovne i vaspitne uloge našeg školstva, već se radi o temeljnom razaranju sistema vrednosti i marginalizaciji kulture u obrazovanju i formiranju ličnosti mladih ljudi, što će se direktno odraziti na opšti kvalitet života i budućnost našeg društva. Da bi pokazao dubinu erozije političke kulture, autor podseća na vreme kada je rukovodstvo DS činila kulturna elita srpskog naroda. Kao iskreni pobornik visokih standarda u demokratskoj političkoj kulturi, Vučinić se u svojim razmatranjima zalaže za očuvanje kontinuiteta srpske demokratske političke kulture i ukazuje na važnost političkih ideja i shvatanja demokratije koju su stvarali Ljuba Davidović, Milan Grol, Borislav Pekić i Ljubomir Tadić.
Temeljna istraživanja moderne evropske i domaće političke tradicije, autor shvata kao mogućnost da u našu savremenu kulturu vratimo značajne ličnosti, i ideje, koje su nam neophodne u kritičkom razumevanju naše savremenosti. Posmatrano iz šireg evropskog konteksta, bez obzira na svoje specifičnosti, ”gluvo doba demokratije u Srbiji”, jednim delom je i posledica globalne krize savremene demokratije. Posle sloma komunizma, trijumfalistička euforija neoliberalizma, nije dugo trajala. Pokazalo se, veoma brzo, da neoliberalizam ne može da reši fundamentalne probleme koji opterećuju savremeno društvo, politiku, ekonomiju i kulturu.
Aktuelnošću i relevantnošću problema kojima se bavi, i meritornošću teorijskog pristupa, ova zbirka analitičkih tekstova i osvrta Marinka M. Vučinića predstavlja vredan doprinos srpskoj kritičkoj, kulturnoj i političkoj publicistici, koja će izazvati pažnju one naučne i političke javnosti koju p(r)oziva na dijalog. |