Početna strana > Prikazi > Izabrana dela Branimira Štulića - 5000 godina jebade
Prikazi

Izabrana dela Branimira Štulića - 5000 godina jebade

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Grujičić   
subota, 27. novembar 2010.
(Vreme 28. 10. 2010) Iz štampe su upravo izašla Izabrana dela Branimira Štulića u 14 knjiga, jedinstven poduhvat, neusporediv bilo s čim. O čemu se radi

Izabrana dela Branimira DŽonija Štulića broje 14 knjiga i oko 7000 stranica, dugačka su 43 centimetra i teška 9,8 kilograma. Od četrnaest tomova, jedanaest knjiga su prevodi uglavnom klasičnih antičkih književnih i istorijskih dela, dok se tri knjige tiču samog Štulića, njegove muzičke karijere, poetike i svetonazora. Knjige su lepe i za gledanje – sadrže nekoliko stotina ilustracija koje prate ono što na stranicama piše. Prošle sedmice su objavljene u zajedničkom izdanju DŽonijeve Balkanske partije rada (golih kuraca) i beogradskog izdavača Plato Books.

Na ovim knjigama DŽoni je radio poslednjih dvadesetak godina. Uzorak Štulićevog prevodilačkog opusa prvi put se pojavio u Sarajevu 1991. godine, kada je u časopisu "Život" objavljen njegov prepev prvog pevanja Homerove Ilijade pod naslovom Božanska Ilijada via Homer. Koristeći nekoliko engleskih prevoda, uključujući i one nekanonske, Štulić je odlučio da Homera prepeva na svoj jezik, po svom sluhu i sopstvenoj potrebi da, u susret izvesnom nadolazećem raspadu Jugoslavije i katastrofi koja je usledila, reaktuelizuje i mapira izvorište kulture kojoj pripada; otud i akrostih koji je stavio na početak svoje Ilijade: "Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj – uh naopako!" Štulić nije doslovno prevodio Homera, već ga je prepevavao, otud i ono "via" u naslovu. U čemu je razlika između prevoda i prepeva Štulić je objasnio na jednom mestu: "Evo primjera: bitlsovska pjesma Uz malu pomoć mojih prijatelja i DŽo Kokerova inačica. No pošto je Bitlse, kô i Homera, nemoguće poboljšati, jedino što preostaje je napjevu težinu odnosno nužnu bremenitost pridodati." Ovu "nužnu bremenitost" Štulić je dodavao Homeru tako što je ritmički i leksički pojačavao mesta u izvorniku, koristeći pri tom svakodnevni rečnik, smeh i životnost svake vrste, i razna južnoslovenska narečja. Intervencije u samoj narativnoj strukturi epa nije pravio. Kao primer za takvu interpretaciju Homera, evo jednog poznatog mesta iz Ilijade, u prevodu Miloša Đurića i DŽonija Štulića. Na Tersitove prekore upućene Agamemnonu, Odisej se najružnijem Ahejcu, u prevodu Miloša Đurića, obraća sledećim rečima:

"Tersite, brbljivče, iako jesi glasni govornik,
ćuti, i nemoj se sam s vladarima svađati vazda!
Mislim da nema grđeg od tebe drugog smrtnika,
kol’ko ih s Atrejevim sinovima stiže pod Ilij,
inače jezikom svojim na kraljeve klevet’o ne bi
ne bi ih ružiti smeo i ne bi povratak ček’o.
Nije nam jasno jošte ni kako će se sve dokonat’,
da l’ ćemo dobro il zlo se mi Ahejci povratit’.
Zato Atrida Agamemnona, ljudma pastira,
uvek si spreman da ružiš, jer danajski njemu junaci
mnogo darova daju, pa njega grdiš i vređaš.
Nego ću reći ti nešto, a tako će se i zbiti:
ako te nađem još jednom gde bulazniš kao otoič,
tada Odisej više na ramenu glave ne im’o
niti se više Telemahu ja nazivao ocem,
ako te ne zgrabim tada i ruho s tebe ne svučem,
plašt i košulju s njim što tvoju grije golotu,
pa te samog plačna ne oteram lađama brzim,
jer ću te grdno izudarat’ pa te iz skupštine bacit."

U DŽonijevom prepevu ovi stihovi glase ovako:

"Govordžijo, prdonjo, ni riječi! Zar ćeš ti jedini
mutit ovdi? Od svih što opsjedaju Troju, kažem, nema
goreg vojnika od tebe. Ne podiži glasa protiv
svoga vladara rđo, niti ga grdi prije no se
razbudiš, skote! Jer ništa ti drugo na umu nije
nego brođenje kući. Pojma mi nemamo nikakvog
kako se ovaj pohod još okrenuti može, i ko
zna hoćemo li otploviti doma u pobjedi il
porazu. No mi jošte blejiš klevećući gospodina
maršala Agamemnona zato što ga naši danajski
pregaoci mnogim ratnim darom nagrdiše. Kužni
smrade, bolestan sam od tebe i riga mi se. Evo,
kunem ti se, zacviliš li još jedared; a ja te čujem,
nek Odiseju s ramena odleti glava, ne zvao
se ja Telemahov ćaća ne ulovim li te i skinem
do gola, čak i tê prnje što ti nesriću pokrivaju,
išibaću te i sa ova mista zavijajući
i mlateći ka bisna psa utirat te u broda. Begaj!"


Kada je uzorak DŽonijeve Ilijade objavljen u Sarajevu, tamošnji profesor svetske književnosti Muhamed DŽelilović je tim povodom dao sledeću ocenu Štulićevog postupka: "Klasični filolozi i pedantni književni istoričari neće u Štulićevom prepjevu naći uobičajeni odnos prema originalu, prema metričkoj i ritmičkoj strukturi, prema pojedinim lingvostilističkim odlikama Homerovog stiha. Štulić tu slobodno, gotovo bezobzirno bježi i od normi jezičkih i od normi stilskih. Ali zato apsolutno poštuje narativnu strukturu, slijed i raspored događanja pod Trojom i na Olimpu, jer se njegova urođena sklonost epsko-narativnom obliku izraza naprosto ‘našla na svom terenu’. Otuda ne treba da čudi izvjesna proizvoljnost u interpretaciji Homerovih stihova, ali i krajnja dosljednost u postupku koji je u suštini prozni. Pričanje priče, a ne oponašanje prozodijskih obrazaca, osnovna je karakteristika ovog prepjeva. Pričajući priču o ratnicima trojanskim i ratnicima ahajskim, o plemenima i plemenskim vođama u ratu, DŽoni nigdje ni ne pokušava da evocira daleku prošlost, da rekreira jedan ipak umrli smisao. Ovo je jedna vrsta snažnog individualnog posredovanja vlastite sadašnjosti, posredovanja ‘via Homer’, pa u ovom prepjevu i nije od naročitog značaja često napuštanje izvornog značenja Homerovih stihova, nego saopštenje jednog ironično-aktuelnog smisla..." Na kraju svog osvrta, profesor DŽelilović je još dodao: "... I šta drugo, do u ime živog odnosa prema tradiciji, makar nam se i ne dopadao uvijek, da poželimo: guraj DŽoni do kraja, dok Troja ne plane, dok se ratnici ne napiju krvi do grla, dok se mahnitost ne primiri makar toliko da se posahranjuju mrtvaci."

Troja je planula, ratnici su se napili krvi, kada se mahnitost na kraju primirila mrtvi su počeli da se sahranjuju, a DŽoni je izgurao do kraja. Godine 1995. beogradska "Komuna" je objavila prvo izdanje Štulićeve Ilijade. U predelektronsko doba izdavače je mrzelo da prekucavaju čitav ep, pa su samo fotokopirali stranice A4 formata otkucane na holandskoj pisaćoj mašini bez naših slova, s dijakritičkim znacima koje je prevodilac morao ručno da dopisuje, zatim stranice povezao u kožu i izdanje predstavio na tadašnjem Sajmu knjiga. U recenziji Aleksandra Gatalice, objavljenoj tim povodom u "Politici", ovo izdanje je nazvano "genijalnom budalaštinom". Za razliku od DŽelilovića, koji je posebnost Štulićevog postupka uzimao kao vrlinu, Gatalici je smetalo svako odstupanje od akademske interpretacije Homera: "Novi prevod najpre će se preporučiti ljubiteljima DŽonijevih rokerskih balada i verovatno nekadašnjim pasioniranim čitaocima Čarlsa Bukovskog. Stihovi su odista krcati naškim izrazima. Tu prdonjama Akil obećava da neće ‘kurcom mrdnuti’, majka se jebe mnogo kome, morska tematika prevodioca poziva na mnoge lepe dalmatinske izraze koje smo gotovo zaboravili. Ali ono što je najvažnije je da sve to korisno demistifikuje trojanske junake i na prihvatljiv ih način približava obrascima mišljenja šesnaestogodišnjaka. A ne treba zaboraviti da se deca upravo u ovom uzrastu, kroz obaveznu lektiru, teraju na čitanje Homerovih epova. I sada, da li im preporučiti čitanje DŽonijevog prevoda ili ne, ostaje za diskusiju... DŽoniju poželimo još zdravlja, jer ako ovako bude preveo Homerovu Odiseju, sigurno će ući i u Ginisovu knjigu rekorda." Gataličin i DŽelilovićev sud i danas se mogu uzeti kao dva karakteristična oprečna stajališta o Štulićevim prepevima, primenjiva i na ostala njegova dela.

ISTORIJA HELADE: Prva knjiga upravo objavljenih Izabranih dela Branimira Štulića je drugo, popravljeno izdanje prepeva Homerove Ilijade. Kada je već jednom zakoračio u antičku baštu, Štuliću se odatle više nije izlazilo. Nakon Ilijade, DŽoni je po istom principu prepevao i Odiseju. Sledeći Homera, iz koga su Grci izveli čitav svoj misaoni i emotivni svet i formirali obrasce mišljenja koji će utemeljiti zapadnu civilizaciju, Štulić je odlučio da nastavi svoje istraživanje antike, pa je nastavio dalje, i bacio se na posao priređivanja glavnog toka helenske istorije zabeležene kod tri najznačajnija grčka povesničara – Herodota, Tukidida i Ksenofonta. Njih trojica se hronološki i tematski nadovezuju jedan na drugog i u neprekinutom nizu pripovedaju istoriju Helade od Trojanskog rata, preko grčko-persijskih ratova i Peloponeskog rata do predvečerja političkog i kulturnog sloma helenskih polisa. Na osnovu dostupnih engleskih prevoda, kritičkih izdanja i ovdašnjih ranijih prevoda, Štulić je postupkom primenjenim kod Homera prepevao i pomenute grčke istoričare. Tako, treću knjigu Štulićevih Izabranih dela čini njegov (prozni) prevod Herodotove Istorije, objavljen pod naslovom Herodotova istraživanja, a četvrti Tukididova Istorija Peloponeskog rata.

Za svoje izdanje Peloponeskog rata, Štulić je uradio nešto što do sada nije nijedan drugi priređivač Tukidida. Kao što je poznato, Tukidid nije stigao da završi svoje delo, tako da u njemu nije ispričana čitava povest Peloponeskog rata. Međutim, tamo gde Tukidid završava svoje pričanje nastavlja se Ksenofont u svojoj Helenskoj istoriji – u prva dva poglavlja Ksenofontove knjige opisana je poslednja faza i končanje kobnog atinsko-spartanskog sukoba. E sad, za svoje izdanje je DŽoni od Ksenofonta uzeo ta dva poglavlja Helenske istorije i nadodao ih Tukididu. Objasnio je kako je, po njegovom mišljenju, Ksenofont došao u posed Tukididovih nedovršenih rukopisa, popunio prazna mesta i dovršio ih, te ih objavio pod svojim imenom u Helenskoj istoriji, e da bi sebe i svoje delo učinio nužnim trećim nastavkom opšte istorije helenskog sveta započete s Herodotom. Tako je u Štulićevom izdanju Tukidida data celokupna povest međusobnog satiranja grčkih polisa. U Tukididovoj čuvenoj opasci s početka njegove knjige može se naći i deo odgovora na pitanje zbog čega se Štulić uopšte poduhvatio čitavog ovog posla s prevođenjem: "Sasvim je mogućno da će odsutnost čudesnog u mojem pripovijedanju uhu izgledati manje ugodno, ali bude li itko poželio jasan uvid u događaje steći, kako u one koji su se dogodili, tako i u one koji će se jednog dana u svoj izvjesnosti ponovo na isti ili sličan način zbiti, ako takvi, dakle, budu moju povijest korisnom smatrali, meni će to sasvim dovoljno biti. Uostalom, sastavljena je ne časkom za nagradno očitovanje, nego za vječno posjedovanje."

Kada je reč o Tukididu, treba još napomenuti da ga je Štulić prepevao u stihu, po čemu je ovo izdanje takođe posebno. Na kraju knjige je, umesto pogovora, dat tekst Tomasa Hobsa o Tukididovom životu i delu.

Elem, tamo gde je s istorijom Helade Tukidid stao, Ksenofont nastavlja. U petoj knjizi Štulićevih Izabranih dela nalaze se dva Ksenofontova naslova. Prvi je Anabaza, u DŽonijevom prevodu Uspinjanje, Ksenofontova reportaža o maršu 10.000 grčkih plaćenika do središta persijskog carstva, njihovom za tuđ račun učešću u tamošnjim ratovima za prestol, te tegobnom povratku u zavičaj; a drugi je Ksenofontova Helenska istorija pod nazivom Helenština. Kako je početak Ksenofontove Helenštine završio kod Tukidida, Ksenofontova knjiga predstavlja (usled Ksenofontovog talenta i ličnog angažmana) nepotpunu hroniku uspona trećeg ključnog grčkog polisa, Tebe, pod vođstvom Pelopide i Epaminonde. Na koricama ove knjige nalazi se prigodna ilustracija Epaminonde na samrti, 362. godine na polju kod Mantineje. Sa ovim se završava istorijska hronika helenskog sveta. Filip, sin makedonskog kralja Aminte, kao dečak je bio talac u Tebi, gde je na vežbalištu kraj Hektorovog groba imao prilike da gleda treninge tebanske Svete čete. U Makedoniju je odneo znanje o efikasnosti tebanske nove vojne formacije koju je utrenirao Epaminonda – falange, koju će stupivši na makedonski presto usavršiti i ostaviti je svom sinu Aleksandru da njome pokori svet.

Šesta knjiga Štulićevih Izabranih dela je AleksandrijadaPriča o Makedoncu Aleksandru Velikom. O Aleksandru Makedonskom i njegovim pohodima, na osnovu svedočanstava njegovih savremenika i generala, nekolicina antičkih autora napisala je nekoliko knjiga koje su dospele do nas. Među njima su najznačajniji Plutarhov Životopis Aleksandra Velikog, Arijanova Anabaza, Diodorova Istorijska biblioteka (od XVII do XX knjige) i Istorija Aleksandra Velikog Kurcija Rufa. Za svoju Aleksandrijadu Štulić je uzimao odlomke iz ovih spisa, prevodio, a zatim ih mozaički ređao hronološki prateći Aleksandrovu karijeru. Tako je načinio najkompletniju hroniku Aleksandrovog života koja se na osnovu najstarijih izvora može sačiniti.

Sedma knjiga Izabranih dela je klasično delo helenističkog razdoblja Ep o Argonautima učenog aleksandrijskog pesnika Apolonija Rođanina, priča o mitskom Jasonovom pohodu na kolhidsko zlatno runo.

Osmi tom, pod naslovom Zbornik, dopuna je prethodnim istorijskim knjigama. U njemu se nalazi četiri biografije slavnih Helena iz Plutarhovih Uporednih životopisa – mitskog osnivača Atine Tezeja, spartanskog ustavotvorca Likurga, atinskog zakonodavca Solona i tebanskog prvaka Pelopide. Tu je, zatim Ksenofontov spis pod naslovom Ustav Atenjana i Lakedemonjana, u kojem su opisani zakoni kojima dva najznačajnija i antipodna grčka grada, Atina i Sparta, duguju svoj uspon. Po principu po kome je ispričao povest o Aleksandru Velikom, Štulić je na temelju Plutarhovog i Svetonijevog životopisa komponovao i biografiju jednog Rimljanina – Gaja Julija Cezara.

U drugom delu Zbornika nalaze se dve knjige – posvete piscima koje Štulić voli i poštuje. Prva je autobiografija Miloša Crnjanskog. Štulić je, naime, uzeo piščeve Komentare uz Liriku Itake, delimično ih obradio, a zatim ih, uslovno rečeno, stihovao u heksamteru. Isto je učinio i s romanom koji smatra najboljim književnim delom napisanim na našem jeziku – romanom Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića.

U devetom tomu Izabranih dela pod naslovom Trijada nalaze se tri filozofske knjige dva kineska i jednog helenskog autora. Prva je Štulićev prepev temeljne taoističke knjige, Lao Ceovog Tao te kinga pod naslovom Knjiga puta i vrline; druga je prepev sačuvanih fragmenata Empedoklovih spisa kao i beleški drugih autora o njegovom životu i učenju; treća knjiga Trijade jeste Smijurija od puta, rasprava o prvenstvu taoizma i budizma koju je u VI veku napisao kineski velikodostojnik, matematičar i astronom DŽen Luan.

I s desetom knjigom smo u staroj Kini – u njoj se nalazi znameniti spis kineskog vojskovođe i Konfučijevog savremenika iz VI veka pre nove ere Sun Cua Umijeće ratovanja, obavezna lektira na svim vojnim akademijama sveta, zatim Sun Cuov životopis napisan nekoliko vekova kasnije i pregled starih tumačenja njegovih izreka.

KALI JUGA: Po indijskom verovanju svetovi nastaju i nestaju, a vremenski ciklusi sveta su kružni i svaki se sastoji od četiri razdoblja, takozvanih juga. Baš kao i u grčkoj tradiciji, i u indijskoj prvo razdoblje sveta, Satja Juga, predstavlja Zlatno doba, a svako sledeće je gore od prethodnog. Najgore je Kali Juga, mračno doba, čiji se naziv, takoreći, nalazi i u korenu naše reči "kaljuga". Kali Juga je počela krajem trećeg milenijuma pre nove ere, i još traje. Po njoj je nazvana jedanaesta i poslednja knjiga Štulićevog književno-istorijskog ciklusa. Reč je o svojevrsnoj hrestomatiji tekstova nastalih poslednjih pet hiljada godina na raznim krajevima sveta.

Knjiga je podeljena na nekoliko celina. Otvara je stara kineska priča o stvaranju sveta pripisanom mitskom prvom kineskom vladaru Fu Hsiju i njegovoj ženi Ni Vi. Za njom sledi ciklus sumerskih spevova i drugih zapisa iz III milenijuma pre nove ere. Oni ilustruju najpre najraniju istoriju međusobno zavađenih sumerskih gradova-država, uspon i pad Akadskog carstva koje je nakratko ujedinilo mesopotamske državice, zatim opet kratkotrajnu sumersku renesansu pod vladarima III urske dinastije i konačan kraj Sumera oko 2000. godine.

Ovaj ciklus započinje najstarijim poznatim književnim delom – sumerskim spevom Enmerkar i gospodar Arate, nastalim oko 3000. godine pre nove ere i inspirisanim upravo zađevicama posvađanih sumerskih gradova. Zatim slede dve numere o mitskom sumerskom kralju Lugalbandi spojene u jedan spev, kao i pesma o njegovom sinu, gospodaru Uruka Gilgamešu, pod nazivom Gilgameš i Aga, što je prva istorijska pesma lišena mitskog sadržaja.

Nakon toga, u knjigu je u celini uključen DŽonijev prepev čuvenog Epa o Gilgamešu. Od tri postojeća sačuvana glinena zapisa ovog sumersko-akadskog epa – akadskog, hetitskog i asirskog – Štulić je prepevao najstariju. Posle Gilgameša u Kali Jugi slede zapisi iz perioda Akadskog carstva i njegovih vladara – Sargona i Naram Sina – kao i urskih vladara Ur Name i Šulgija, te njihovog naslednika Ibi Sine, nakon koga Sumerani nestaju sa istorijske pozornice. Od Sumera, sledeći dalje istorijsku nit ka Grcima, Štulić daje izbor iz hetitsko-asirsko-egipatske diplomatske prepiske. U XII veku stižu Narodi s mora, među kojima su i Ahavai, koji će izbrisati Hetitsko carstvo iz istorije, a Štulićeva pažnja seli se u dolinu Inda.

Početak Kali Juge poklapa se s jednim mitskim događajem – pojavom Krišne kao poslednjeg gostujućeg Višnuovog avatara, i dva istorijska: pojavom pisma i bitkom između bratskih indijskih plemena Panduva i Kuruva koja se odigrala na polju Kurukšetri, 3067. godine pre nove ere, po DŽonijevoj računici. Bitka na Kurukšetri opevana u Mahabharati predstavlja obrazac mitskih bitaka koje će se kasnije kroz istoriju opevavati, od trojanske do kosovske. E, Štulić je preveo delove Mahabharate – početak ovog grandioznog epa, petnaest puta većeg od Ilijade, kao i Bhagavad Gitu, u kojoj se nalazi kvintesencija indijske filozofije i religije. Uzgred, u indijski ciklus uključen je i ustihovan uzbudljiv tekst Nikole Tesle O čovekovom najvećem ostvarenju, s Teslinim referencama na starogrčku i staroindijsku baštinu.

Pored ostalog, tekstovima iz mesopotamsko-anadolskog i indijskog ciklusa Štulić zapravo daje skicu pisane baštine čovečanstva čiji je Homer nastavljač, kao i istorijsko zaleđe Trojanskog rata. Uz prepeve starih zapisa, Štulić nudi i uzgredne komentare, pojašnjava i ukazuje na istorijske paralele i načine prenošenja najstarijih motiva kroz ljudsku istoriju da bi na volšeban način opstali do današnjih dana. Na primer, na jednom mestu on će ustvrditi da je "Homer iz Mahabharate crpio zgode, a iz Gilgameša naravi", što pažljivom čitaocu nikako ne može promaći.

U Kali Jugi za indijskim sledi grčki ciklus, dodatak prethodnim knjigama Stare Grčke. On počinje manjim pesmama pripisivanim Homeru, među kojima su homerske himne, homerski šaljivi ep Boj žaba i miševa, kao i Porijeklo Homera i Hesioda i njihovo natjecanje. Nakon toga sledi izbor helenske lirike, od Arhiloha do Lukijana, izvodi iz Platona i Aristotela (povest o Atlantidi iz Kritije, odnosno čuvena Aristotelova odbrana ropstva), ali i izbor stare kineske poezije tog vremena i Štulićeve pesničke vinjete koje je po kavafijevskom principu sastavljao od antičkih istorijskih zgoda.

Poslednji pak ciklus u Kali Jugi odnosi se na najstariju istoriju slovenskog Balkana. U njemu su dati spis Konstantina Porfirogenita O upravljanju carstvom, u kome se prvi put pominju istorijski Srbi i Hrvati, dva bratska i prijateljska plemena oslonjena jedno na drugo u okruženju pretećih imperija, kao i Ljetopis popa Dukljanina, posvećen prvim južnoslovenskim državama na Balkanu. Iz Hronika Konstantina Mihaila Psela, vizantijskog Plutarha iz XI veka, Štulić je priredio životopis vizantijskog cara Vasilija II Bugaroubice, koji je, pored ostalog krvavo slomio prvu, Samuilovu Jugoslaviju. Knjiga se završava prigodnim izvodom iz Njegoševog životopisa kojim se na drugačiji način osvetljava znamenita ličnost najvećeg crnogorskog vladara i vladike.

Treba još reći da je, pored prepeva, Štulić na stranicama Kali Juge, poput uzgrednih beleški na marginama starih rukopisa, ostavljao i komentare svake vrste, kako na prepevane teme, probleme prevođenja i jezičke zavrzlame, istorijski kontekst i paralele, tako i na stvari koji sa istorijom i literaturom u užem smislu nemaju nikakve veze. Tu su, na primer, DŽonijevi osvrti na opus Stanlija i Olija, postignuća Ramba Amadeusa i Eda Majke, glasovne sposobnosti Josipe Lisac i druge stvari, zatim vicevi, sećanja na trenutke iz svoje muzičke karijere, tekstovi Tome Zdravkoviće i sopstvenih nesnimljenih pesama, i štošta drugo. Kako u Kali Jugi, ovaj tip frljoka rasut je na stranicama i drugih tomova. Knjige, naime, ne treba čitati smrknutog čela.

Iz Smijurijade

Na elektronskoj ćete stranici Prokuplja naći,
kako zadnji koncert u njihovom kraju nadnevči
od osamdeset pete, kad je Azra nastupila.
To je bilo osamdeset prve. Svirali smo u
Nišu, pa budući je to blizu, odveli su nas
tamo i bili su čisti Kosovski božuri, što
je sad malo teže objasniti, ali kušaću.
Naime, pokrivene terase me sveđ nekako
na hacijende podsjećahu; a kod nas su barem
meksičke pjesme vrlo omiljene bile, čak i
u Vojvodini koja je puno sjevernije od
Kuršumlije, mislim, ako ne i Prokuplja. Nastup
pak bijaše: Ođe je Rodos, tu skači! jedan kroz
jedan znači, i to je razlog, mnijem, što otada
koncerta onđe bilo nije. A sad ću vam svoje
mišljenje izreći zašto su pučani meksičku
glazbu voljeli i zašto su u kinu svi curkom
curili. Naime, u filmu Mama Huanita,
glavnog junaka strijeljanje u zoru čeka, te
mu pjevaljka u njega zaljubljena kroz rešetke
zadnju pjesmu pjeva. I sad mi dok to pišem suze
na oči dolaze, kao da sam u pubertetu,
seveda. Eh, što je čovjek životinja prokleta.

SMIJURIJADA: Pre pet godina, 2005, nedeljnik "Vreme" je objavio Štulićevu knjižicu pod naslovom Smijurija u mjerama. Knjiga se sastoji od dva dela – u prvom se nalazi Štulićeva stihovana autobiografija prošarana autopoetičkim iskazima i komentarima, dok se u drugom delu nalaze Štulićevi prepevi prethrišćanskih tekstova. Kako se sada ispostavilo, Smijurija u mjerama predstavljala je samo najavni singl upravo objavljenog četrnaestotomnog albuma. Prepevi iz ove knjige završili su u Kali Jugi, a Štulićev dnevnik je znatno proširen i objavljen pod nazivom Smijurijada. Smijurijada je u potpunosti DŽonijeva autorska knjiga. U njoj se smenjuju autobiografski zapisi, sećanja na mesta, ljude i događaje, komentari na teme iz prethodnih knjiga i istorijsko-književnu problematiku, osvrti na napise u medijima, delovi razgovora i prepiski, vicevi, lirika, političko-poetički iskazi, fragmenti o muzici, slikarstvu, filmu, književnosti, mitologiji i koječemu drugom. Smijurijada je zapravo Štulićev autoportret u stihu, autentični iskaz o sebi i svetu koji ga okružuje.

Mama Huanita

sutra rano kad sunce već zbaci s neba prvi proplamsaj zore
nestaće tvoga sina nit života mu visi dabome
moj život je kratak bio i prolazan kao san
no ja želim tek samo jedno da živim pritom još jedan dan

ali kad zorom ti odjekne pesma ispred tvoga sunčanog praga
znaj da celo selo je došlo tebi mama huanita draga
tvoj rođendan je slavlje za to celo selo zna
nek je tebi mama huanita sad posvećen ovaj čas

ja nikoga nemam da ljubim od života malo ja tražim
i u zagrobnom ću svetu kao gubitnik da važim
uz rešetke provodim dane puste dane jer sam sâm
plačem jer duša i srce me boli pošto sudba drugoga voli

elem dotična zove se kera ili mojra ako baš želiš
pri rođenju zapliće niti stoga mnogi zapinje na delu
i ne bih sad da tupim sinje praskozorje je
mene još skelar haron čeka da me vozi do mesta daleka

dakle taj duh što u nebo leće da u strujne talase uđe
u otelotvorenju opet telo iznalazi tuđe
i premda ka zovu njega i uopšte nije ba
ipak ostavlja potonju dušu u magnetnom zemljinom krugu

iz ovog je izvidno mislim da se radi o poznatoj karmi
uzročna posledičnost barem tako se ona prevodi
međutim evo već sviće ružoprsta zora je
ranoranka granula pukla lepa boja u sivilu jutra

zaboravi majčice brige tužne misli dušu što more
i veselo digni čelo jer te mnoga srca još vole
nek oči tvoje dvojne večno krasi topli sjaj
nek je tebi mama huanita sad posvećen ovaj čas

Sledeća knjiga, naslovljena jednostavno Azra, donosi tekstove Štulićevih pevanih pesama, uključujući i one koje još nije snimio, uz veliki broj fotografija iz svih faza njegove muzičke karijere. Poslednja knjiga Štulićevih Izabranih dela, Govorili su o DŽoniju, donosi izbor novinskih tekstova objavljenih o njemu i Azri u jugoslovenskoj periodici od 1977. naovamo. Ona se čita kao uzbudljiva hronika karijere jednog od najznačajnijih autora jugoslovenske popularne muzike, ali i rekonstruiše kulturni, politički i medijski kontekst u kome je Štulić delovao i još uvek deluje.

I to nije sve. Uz Izabrana dela DŽonija Štulića, štampana u tiražu od hiljadu primeraka isključivo za tržište Srbije (po izričitom autorovom zahtevu, iako su se u međuvremenu na volšeban način pojavile i u Hrvatskoj), koji se prodaju samo u kompletu po ceni od 14.000 dinara, čitaoci na poklon dobijaju i dupli album pod nazivom "Ne pokaži da si ufitiljio", što je bio slogan poslednje jugoslovenske turneje koju je Štulić 1990. sa svojim tadašnjim bendom održao. Na njemu se nalaze dva koncertna snimka s nastupa u Banjaluci i Mostaru, kao i bonus od desetak novih pesama snimljenih u kućnim uslovima. To su uglavnom obrade narodnih pesama, među kojima su makedonski tradicionali "Kao što e taa čaša" i "Da li znaeš, pametiš Milice", međimurska "Zvira voda iz kamena", kosovska "Karanfil se na put sprema", španska "Španski je jezik lijep", bosanska "Okreni se niz đul baštu", ali i "Marš na Drinu" Stanislava Biničkog.

Eto, to je to. Već ovaj, najkraći mogući, prikaz sadržaja Izabranih dela Branimira Štulića dočarava obim poduhvata kojeg se nakon završetka muzičke karijere Štulić prihvatio, jedinstvenog po mnogo čemu i neusporedivog s bilo čim. Kako vam se čini? ;-)

Početak Ilijade

Bijes je tvoja pjesma zlokobniče,
Akilejev inat besmrtan i strašan,
Loše uspomene Ahajcima nanese,
Krasnim junacima podzemlja ogadi;
A smrt i pustoš darivajući svuda,
Ne da se goste ptice i psine,
Eh, već da božja volja bude ispunjena.

Molim, pjevaj pjesmu od začetka,
Od prvog sukoba što zakrvavi
Jakog Agamemnona i božanska Akileja.

Baš bogovi zametnuše svađu,
Uz Divova i Letina sina, Apolona, što kugu
Drsko na vojsku baci, koseći užasno,
Iznova, val za valom, nizašto,
Misleći pritom na Atrejeva sina
I to onog što povrijedi čovjeka
Svetog Hrisa, kad ovaj do brodova siđe
Istobokih, nudeći otkup za svoju kćer,
Leš u duši, na zlatnom skeptru božji stijeg,
Ahajce ljude usrdno moleći a
Najviše upravo obojicu Atrida:

Imajte milosti Menelaje i Agamemnone, i vi ostali
Dobro naoružani Ahajci, nek vam bogovi sa Olimpa
Ostvare sječu Prijamovog grada; a onda
Barem pravog vjetra u povratku, samo,
Rado bih nazad kćer za blago,
Ostalo ne ištem, bilo vam drago.

Moćan šapat zatalasa vojsku: "Ne preziri,
Istraj, daj starcu što želi, al pokupi lovu!"

Samo Agamemnon neće protiv svoje volje,
Tako daleko nitko ne izgura bolje:

Odlazi stari, ne poteži kavgu,
Jebem li ti popovsku majku.
Uhvatim li te kraj dugačkih lađa,
Huljo, još jedared, sada ili ikada,
Ni skeptar ni stijeg pomoći ti neće.
A što se tiče djevojke, kunem ti se,
Ostariće kod mene u Argu, daleko od domovine,
Predući vunu i grijući mi krevet.
A sad, ostavi me. Bježi dok si čitav,
Kasno nije.
Oprošteno ti je."

Iz Smijurijade

Razlog zašto volim glazbu, ako već ne muziku,
pošto u potonju spada gluma, kiparstvo, knjige
i što još ne, upravo je moje skopsko rođenje,
koje je s tê strane dvojako. Naime, božje
makedonske narodne pjesme il bolje rečeno
neke od njih su vrh vrhova, iako su više
vlaške odnosno rumunjske, ali ni slavni izraz
makedonska salata nije bezveze. Dakle, to
je prvi utjecaj. Drugi je moja sreća da sam
tri godine, ako ne i dulje, s vojskom bio;
na isti način kako engleske postrojbe rabe
za maskote životinje, tako sam se i ja po
kasarni vrzmao. Pa kakve to veze ima s
glazbom, reći ćete. E pa u to je vrijeme na
snazi bio isti običaj koji i dan danas
važi, bar kad ratuješ u tuđoj zemlji, da skoro
svaki mjesec održavaju priredbe najveći
zabavljači. Tako sam se i ja naslušao i
nagledao svega. Al najviše me je dojmio
ples u menzi poslije objeda, riječju, kad uz
zvuke ora tuce njih u zrak skoči i ko jedan
mačem o pozornicu lupi, zapravo u daske
ga zabiju, sve u izvornoj nošnji. Mimo toga,
dva puta godišnje ispod brijega na kojem sam
živio, s proljeća i jeseni, kraj Vardara
se održavala narodna svetkovina, sajam
uz zvuke tapana zurli i svega ostaloga;
a mi smo potezali žabice na končićima
ili lastikama i pucali na kapisle iz
dječjih pištolja. Mnogu ubavo. Međutim, kolko
god sam ja to odgađao, došlo je vrijeme u
školu poći, koju sam pohađao samo mjesec
dana. Onda smo se odselili, jesen je bila.
A to mi školovanje nije uopće teško, da
kažem, palo, za razliku od potonjeg, zato što
sam putovao londonskim crvenim busevima
na kat, koji su u to doba po Skopju vozili,
pretpostavljam ne zbog mene, već iz neke pomoći.
I najčudesnije od svega: u to je vrijeme
klima nepromjenljiva bila, znači prvog dana
siječnja probudim se i trčim na prozor snijeg
vidjet, koji je preko noći barem metar, ako
ne i više, napadao. Menstruacija bi u
sekundu dolazila, alo! Zbilja, čudo pravo.

Nikad se od tog odlaska nisam oporavio.
Ne zbog Skopja, naravno. Teško da sam išta znao
ili vidio; već iz tog mojeg sjaja bace me
u sasvim suprotno, gdje pokazatelj Kaligula
više nije vrijedio. Ja sam se i dalje po
kasarni vrzmao, ali pedesete su prošle,
šezdesete su došle, i ja se morah za sebe
pobrinuti. Mislim da nigdje ta glazba zvonila
nije koliko u Jugi i možeš ga jebati.