Početna strana > Prikazi > Dragocena institucija Čitalac
Prikazi

Dragocena institucija Čitalac

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Vukomanović   
utorak, 26. april 2011.

(Prikaz knjige Vide Ognjenović: Posmatrač ptica, Arhipelag, Beograd, 2010)

Uveravam te, dragi moj pišče, da ako dosadno pišeš o dosadi, dobijaš čistu tautologiju – veli na jednom mestu glavni junak Posmatrača ptica Vasilije Lukić iliti Vasja Kirov iliti Vasa „Citat“ Tra-la-la. A Posmatrač Vide Ognjenović u najvećem dêlu nije drugo nego posmatranje Vase i studija ovog lika, koga, s jedne strane, karakterišu logoreična površnost i blaga mitomanija i, s druge, privlačnost izuzetka u maloj sredini, koja (privlačnost) ne ostaje van dohvata lične samodopadljivosti. Taj nastavnik ruskog jezika i ljubitelj ruskih klasika, čiji odnos prema drugima, kao i život u celini, umnogome određuje njegova rusofilija, čitaocu se isprva ukazuje kao lik prema kom je teško ne osetiti simpatiju, ali kako priča, koja na momente postaje sladunjava, odmiče, kako se ponavlja to hvalisanje sopstvenom izuzetnošću, on neretko izaziva odbojnost – otud, verovatno, njegov udes od svih prisluškivanog i od svih obmanutog čoveka ne izaziva u čitaocu onaj stepen potresa u mogućnoj meri osećanja.

Budući da se u Vasinom slučaju pokazuje veoma složenim, jedan od najzanimljivijih problema za pripovedača je problem identiteta: njegovih nekoliko imena, činjenica da je pri tom (n)i Srbin, (n)i Rus, (n)i Čeh, da je čedo jedne majke, oca i očuha, nekoliko parova deka i baka, muž dve žene i ljubavnik – sve to čini da se nužno pri čitanju upitamo ko je, zapravo, Vasa? i, dalje, ko smo, zapravo, mi?, tj. šta određuje naš identitet?, te da budemo dovedeni do zaključka da spoznati sopstvene uzroke nije lako. Iako ima veštine u oblikovanju situacija koje će na problem ukazati (npr. višestruka rokada imenâ prilikom pradedine ženidbe), piščev postupak je, kad se bolje promotri, prilično jednostavan i pomalo nametljiv – nagomilati iz svih mogućnih pravaca pričanja što više mogućnosti različitih identiteta, a posledica takvog nagomilavanja biće to što roman povremeno postaje predvidljiv i monoton.

U pokušaju bližeg određivanja Vasjinog identiteta (ot)išlo se u prošlost, pa je studija njegovog lika povod da se ispričaju i neke pojedinosti iz života njegovih predaka, a tako i opiše društvo u kom su oni živeli, te promene tog društva kroz vreme. Činjenica da je Vasjin djadja Slava poreklom Rus motiviše pripovedača da progovori i o sudbini onih Rusa koji su prognani ili prebegli iz svoje domovine posle revolucije. Dotaći će se i doba neposredno posle Drugog svetskog rata: od ludosti prvih godina komunističke vlasti i razračunavanja s domaćim izdajnicima, preko špijunaže i (užasnih) pomisli da je svaka izgovorena reč negde zapisana, pa sve do žudnje za uspehom u pionirskoj karijeri po cenu obračuna sa sopstvenim dobrotvorom. Iako u udesu ruskih prebeglica i „malih“ srpskih ljudi ima na pretek bola, osećaja poraženosti i poniženja, jednako kao i dostojanstva u njihovom podnošenju, autorka piše o sudbinama ovih ljudi s distance koja u začetku sprečava pojavu svakog traga tragičnog. Ono što je moglo, a verovatno i trebalo, da čitaocu približi usud ovih ljudi, te da podari veću čitalačku snagu doživljaja nije postalo više od neupečatljive scenografije. Tu nema mnogo udubljivanja ni detaljnije psihološke razrade likova, a razgovori o komunističkom teroru naliče salonsko-kafanskim raspravama na dnevnopolitičke teme. Premda ti razgovori ne moraju biti nesadržajni, oni su ovde stereotipno dati i gotovo suvoparni, a to umetničko delo sebi ne sme da dopusti.

Izostaje pri tom, čini nam se, u Posmatraču Vide Ognjenović ona nedoslednost u vidu nenadnih pripovednih zaokreta (premda se naslućuje napor da ih bude), pa odistasve postaje mehaničko ponavljanje nekad isprobanog šablona, a posledice takvog načina pripovedanja predvideo je sam junak romana. U priči nelinearnog toka, u kojoj je autorka uzela za pripovedno načelo glavinjaj malo unaokolo, bez kompasa, nećeš mnogo propustiti, a što je unelo nešto dinamike kao ravnotežu njegovoj teško oprostivoj neopravdanoj dužini, jedna od mogućnih vrednosti je spontana duhovitost – tamo gde se, na primer, prepričava detinjasto-razmaženo zapitkivanje malog Vasje i pokazuje naivnost pogleda na svet radoznalog deteta, kao i kasnije u osobenim postupcima i načinu mišljenja glavnog lika. Međutim, mnoštvo duhovitih opaski i obrta u drugom čitanju gubi dosta od svoje zanimljivosti i ne odaje više utisak pripovedačke dubine uvida. To, opet, ne znači da dubokoumne rečenice ovom romanu nedostaju, to samo znači da su one blede i – Vasja je u svom usmeno-autopoetičkom obraćanju u prvim poglavljima romana već predvideo ovu repliku (kao, uostalom, i mnoge prethodne) – veći deo tih rečenica „već i vrapci na grani cvrkuću“.

Kad se svedu utisci, ostaje misao da Posmatrač ptica nije loše zamišljen roman, s tehničke strane i pristojno ispripovedan, ali čini se bez posebnog nadahnuća autora u pisanju, te tako ne pruža ni mnogo uzbuđenja u čitanju. Ukoliko je „stvarna“ Vasina priča bila zanimljiva, ovde je, nažalost, tautologija izostala. Nešto što bi moglo da zaliči na odblesak te tautologije bile bi obistinjene Vasjine reči:„Ja sam inuitski pripovedač i moje se delo ubija zapisivanjem.“