Početna strana > Rubrike > Politički život > Zašto sam izbačen, ili u čemu je spor sa Nedićem i DS
Politički život

Zašto sam izbačen, ili u čemu je spor sa Nedićem i DS

PDF Štampa El. pošta
Bojan Dimitrijević   
četvrtak, 28. januar 2016.

Najoštrije odbacujem optužbe koje mi je u obrazloženju pokretanja disciplinskog postupka i zatraženog isključenja iz Demokratske stranke od 18. decembra 2015. naveo predsednik stranke Bojan Pajtić.

Izrečene ocene da sam „relativizovao fašizam“ ili „pokušavao da pronađem oprvadanja da je glavna namera (Nedićevog) delovanja da približi Srbiju silama osovine“, kao i da sam „duboko povredio osećanja“ onih građana čiji su „članovi porodica stradali boreći se protiv fašizma“ su potpune gluposti i totalno neznanje, napisano od predsednika Pajtića ili nekog ko mu je to saopštenje stavio na potpis. Još gore, ovakvi Pajtićevi stavovi podsećaju na rečnik komunističke propagande u borbi pritiv demokratske opozcije iz vremena pre izbora novembra 1945, ili decembra 1990. godine.

Takođe, Izvršni odbor smatram nekompetenim i nenadležnim telom da oceni bilo koju istorijsku činjenicu iz Drugog svetskog rata. Nijednom rečenicom nemam nameru da pred takvim telom govorim o ličnostima i događajima iz prošlosti, a koje su postale osnov za pokretanje disciplinskog postupka protiv mene. Odbijam da držim lekcije iz srpske istorije partijskoj inkviziciji. Ja sam istoričar-profesionalac sa svim završenim školama i najvećim naučnim zvanjem u svojoj struci.

U obrazloženju pokretanja postupka, niti jednim stavom nije navedeno koji sam aktuelni dokument Demokratske stranke povredio (izborni program, statut, pravilnik o disciplinskoj odgovornosti, itd.). Naprotiv, osnov za ceo postupak je stav predsednika stranke. Ali da se zapitamo: ako se neko u istorijskoj nauci bavi istorijskim periodom ili ličnostima Drugog svetskog rata, da li to znači da on odmah „relativizije fašizam“? Kako predsedniku Pajtiću nije zasmetalo moje bavljenje temama iz istorije socijalističke Jugoslavije? Odnosno, pisanje istorije Demokratske stranke ili biografije Zorana Đinđića?

Skandalozno je da Demokratska stranka sudi svom članu za naučno mišljenje. Stranka koja se borila protiv prakse osuđivanja ljudi za verbalni delikt, i koju su formirali upravo ljudi koji su slobodno mislili i zato kažnjavani od komunističkog režima, danas se ponaša na isti način kao i boljševici i njihovi naslednici koji su vladali ovom državom od 1945. do 2000. godine.

Očigledno, naučna saznanja o istorijskim događajima koja u javnosti iznese relevantni naučnik, ujedno i član stranke, ne uvažavaju se od predsednika Pajtića. Ali da budemo otvoreni, i od jednog dela sadašnjeg vrha stranke, koji je u našu stranku došao u vremenu vlasti iz drugih stranaka, a koje nisu delile vrednosti nas izvornih demokrata.

A šta su bile naše vrednosti? Demokratska stranka je obnovljena 1990. godine, kao demokratska, ali i antikomunistička stranka. Njen antifašizam nikad nije potenciran, jer su vrednosti za koje se stranka borila i danas bori okrenute protiv svih totalitarizama, pa tako i komunizma i fašizma. Stranku su tada predvodili ljudi koji su na razne načine postradali od komunističke vlasti. A neki su sa sobom uneli i nasleđe stare Demokratske stranke čiji su pripadnici, da se potsetimo, bili osuđivani na dugogodišnje vremenske kazne, a neki zbog toga i izgubili živote u epohi komunizma.

U programu iz 1995. zalagali smo se za odgovornost nauke za stanje u društvu, za ukazivanje na nedostatke i prednosti naučnih otkrića, očuvanje naučnog morala „a samim tim i odbrane naučnih kriterijuma“. U programu iz 2001. naveli smo „DS je otvorena i pluralistička stranka. Funkcioneri i aktivisti DS imaju široku autonomiju unutar organizacije. Oni su dužni da poštuju programska načela i osnovne odluke, ali nisu obavezni da o svakom pitanju imaju isto mišljenje.“ Istakli smo da „naša politka nije dogmatska, ona je pragmatična, usmerena na rešavanje problema, a ne na sprovođenje dogmi“.

Gde je sve to danas? U želji da se što pre vrati u vlast i dodvori jednom manjem delu biračkog tela, koje je već zauzeto od drugih stranaka, politički vrh stranke Demokratsku stranku gura sa prazne pozicije centra, na pozicije ekstremne levice. Ako su teške i neargumentovane optužbe koncept političkog ponašanja naše stranke koji se nudi javnosti, onda zaista moramo da se zapitamo do koje tačke istorijskog iskustva levice na ovim prostorima ide današnja Demokratska stranka? Šta je sledeće?

Navodno zbog mene, Borko Stefanović je napustio stranku, ali su njegovi stavovi nastavili da žive još u ekstremnijem obliku kod jednog dela vrha naše stranke.

Rekao sam već u javnosti da je, pokrećući disciplinski postupak protiv naučnika iz sopstvenih redova, Demokratska stranka obrukala sebe, svoj demokratski potencijal, istorijsko nasleđe, ali i budućnost. Takođe, i mene kao njenog doslednog člana i naučnika.

Konačno, neću vam navoditi svoje naučno i profesionalno zvanje, koje bi i predsednik stranke mogao da uvaži. Ali ističem da nisam član „Demokratske stranke sa Čukarice“, kako to stoji u obrazloženju, već izabrani član glavnog odbora, predsednik resornog odbora za odbranu, i potpredsenik opštinskog odbora Čukarica.

U Demokratskoj stanci sam od njenog osnivanja 1990. godine. Nije bilo uvek lagodno biti demokrata 1990-ih. Teško se dobijao posao ili poverenje glasača, a lako su se dobijale batine od policije ili prljave etikete od režimskih medija.

Lično, sve poverene stranačke i političke dužnosti, najviše u resoru odbrane, vršio sam u skladu sa stranačkom politikom. Niti jednim ranijim postpukom nisam narušio ugled stranke. Naprotiv, ljudi koji su svojim lošim postupcima doveli stranku do ovde, gde ona sada jeste, nikada nisu pozvani na bilo kakvu odgovornost.

Kako je zahtev za moje isključenje iz Demokratske stranke lično zatražio predsednik Pajtić, to  pozivam ovaj izvršni odbor da zaboravi na demokratsku prošlost stranke, da zaboravi na naučnu slobodu i slobodu mišljenja i posle 26 godina članstva isključi me iz redova Demorkatske stranke. Svima će biti lakše.