Početna strana > Rubrike > Politički život > Kako se «kalio» naftno-gasni sporazum (II)
Politički život

Kako se «kalio» naftno-gasni sporazum (II)

PDF Štampa El. pošta
Marko Panonac   
sreda, 01. april 2009.
 Sveti (naftni) krstaški rat

Šestog decembra, u subotnjem izdanju, «Blic» nas obaveštava krupnim naslovom na vrhu prve strane, da su «Rusi dobro pazarili u Beogradu». Iako se time indirektno sugerisalo kako je NIS prodat za «siću», ovaj će naslov još biti i korektan u odnosu na potonje koji će krasiti stranice ovog lista. Ispod naslova, kolor fotografija na kojoj predsednik Srbije Boris Tadić ispruženom rukom gladi po prstima ruskog predstavnika u pregovorima Georgija Poltavčenka. Unezvereni predsednikov pogled, neuobičajena intimnost sa ruskim pregovaračem... mogla je redakcija «Blica» da izabere za naslovnu stranu i neku drugu, po Tadića priličniju fotografiju, međutim, ovakvim izborom uredništvo je, čini se, odlučilo da posredno ukaže svojim čitaocima ko je «glavni krivac» što će NIS postati ruski. Inače, dan ranije, srpska i ruska delegacija su se dogovorile da se intenziviraju pregovari oko sporazuma i da se on svakako potpiše pre kraja 2008. godine.

Reakcije su već stigle sutradan. Oglasio se Mijat Lakićević u svojoj kolumni posvećenoj ekonomskim problemima i oštro napao celokupan aranžaman sa Gaspromom. Dotični novinar je u decembru 2007. godine, povodom iste stvari napisao tekst «Skandal veka», a sada je to dopunio nastavkom pod naslovom «Skandal veka, završni čin». Naslov ove kolumnice najbolje oslikava histeriju koju će «Blic» podizati tokom decembra povodom naftno-gasnog sporazuma. Ako je prodaja NIS-a «skandal veka», kako bi se onda mogla «krstiti» srpska privatizaciona tragikomedija sve sa Sartidom, šećeranama od po tri evra, cementarama u paketu (naravno, da bi im se spustila cena) i stotinama drugih «vlasničkih transformacija»? Valjda bi to onda bio «skandal milenijuma», «skandal nove ere», «skandal stare i nove ere zajedno»? Međutim, nešto se ne sećamo da se Lakićević tako uznemireno izjašnjavao o svim tim «genijalnim» poslovnim potezima demokratskih vlasti nakon oktobra 2000. godine. Naravno, skandal je samo onda kada je kupac Rus. Inače, da je u pitanju neko drugi, neko sa Zapada, sve bi bilo potaman. Lakićević u kolumni uglavnom proziva Borisa Tadića i konstatuje kako je on «pre samo nedelju dana rekao da će se od Rusa tražiti finansijske i pravne garancije da će ‘Gasprom’ do određenog roka ispuniti svoje obaveze. Nikakve garancije nije dobio, ali je uprkos tome – uzgred potpuno neovlašćeno, jer takvi poslovi prosto nisu u njegovoj nadležnosti – 'presekao' i odlučio da sve ima da bude potpisano do kraja godine».1 Ukazivanje «Blicovog» novinara da predsednik Srbije radi ono što mu nije u opisu posla jeste doista revolucionaran pomak u percepciji ovih novina kako se u Srbiji odvija politički život. Do tada, ništa od brojnih Tadićevih «izleta» u ekonomiju, politiku, energetiku, infrastrukturu i kulturu, ovaj list nije primećivao.

U petak 12. decembra, «Blic» je zaigrao «grublje» i prvu stranu već krasi ogroman naslov: «Vlada poklonila NIS i skriva se iza Skupštine». U jednom od dva sitna podnaslova, kaže se da je «u DS prevagnula struja koja smatra da treba izaći u susret ruskim zahtevima, čemu se priklonio i predsednik Tadić». Isti naslov je na četvrtoj i petoj strani, u tekstu koji potpisuje Katarina Preradović. I ovde, reči prati fotografija Borisa Tadića kako se srdačno rukuje sa Aleksejom Milerom šefom Gasproma. Pored ovog teksta, na petoj strani uglavila se i kolumna Slobodana Vučetića koji piše kako je «Srbija u bermudskom trouglu». Čudno piše Vučetić, kako to Srbija u ovom zlokobnom trouglu, kada su na vlasti ličnost i stranka koje je on propagirao i veličao iz petnih žila (samo da ne pobede oni «đavolji radikali»!). Dakle, «mudro» promišljajući, Vučetić utučeno konstatuje «da je faktičko zamrzavanje procesa ubrzanog puta Srbije ka EU makar delom uslovljeno i zabrinutošću Zapada zbog jačanja strateških ekonomskih veza Srbije sa Rusijom». Pored toga, prelazak NIS-a u većinsko vlasništvo strane države, jednog od dva ključna resursa države, «ozbiljno umanjuje ekonomsku nezavisnost i suverenost Srbije».2 Tužno i smešno! Vučetić u svom poznatom maniru sablažnjava čitaoce potpadanjem pod ruski uticaj, a ne spominje kako smo već odavno u mnogim sferama života izgubli suverenost i nezavisnost upravo pod pritiskom tog istog Zapada. Recimo, ambasadori nekih zapadnih zemalja ovde se bave neobičnim hobijem – sastavljaju i ruše izvršnu vlast zemlje domaćina.

Ipak, subotnji «Blic» od 13. decembra, ostaće «zlatnim» slovima upisan u anale medijskog huškanja i neprikrivene propagande. Na prvoj strani, centralni naslov: «Monopol Rusima – pljačka građana». U nadnaslovu, «Blicove» podsvesne želje: «Ne stišava se bura zbog prodaje NIS». U podnaslovu, «reč tzv. struke», pa se kaže kako «ekonomisti tvrde da će Vlada morati da snosi odgovornost za ovako ‘glup’ aranžman na osnovu kojeg poklanja NIS Rusima uz pravo na monopol».

Međutim, prava «paljba» je krenula sa druge i treće strane. Izvesni Stojan Drčelić napisao je kolumnicu «Kremaljsko proročanstvo». Kako kaže ovaj novinar, «umesto čvrstog ugovora kojim bi se ruska strana obavezala na gradnju gasovoda kroz Srbiju i skladišta u Banatskom dvoru»[…] «Beograd će se pouzdati u ‘kremaljsko proročanstvo’».3 Navodno, oko prodaje NIS-a biće potpisan ugovor, a za gasovod i skladište, ruska strana će samo dati usmeno obećanje ili kraće rečeno, reč. Drčelić ne veruje u reč Medvedeva i Putina. Naravno, to je i razumljivo. Posle Đinđića, Živkovića, Đelića, Dinkića i Tadića, obećanja o ulasku u EU, pristojnom standardu, prijateljima sa Zapada, «belom Šengenu», hiljadu evra od akcija, i ko zna čega, verovati političaru u Srbiji je zaista podvig. Međutim, Drčelić zaboravlja da ovaj «ruski dvojac» ispunjava svoja obećanja, kako prema svojim građanima, tako i prema spoljnjem okruženju. I bilo bi bolje da se toga prisetio, nego što je u posprdnom tonu konstatovao kako su neki od najbližih predsednikovih ljudi izrazili rezervu prema aranžmanu, ali se «njihovi glasovi ne čuju od tutnjave metroa kroz Beograd koji evo, samo što nisu, izgradili Rusi».4

Na trećoj strani nas dočekuje Gordana Suša i loptu koju joj s druge strane dobacuje Drčelić dočekuje na volej. Njen «žurnalistički produkt» zove se: «Srpski leptir u ruskom lepidoptarijumu». Nekadašnja marljiva hroničarka jugoslovenskog samoupravnog socijalizma piše, da će Srbija «poput Deda Mraza ili Božić Bate, Rusima pokloniti NIS sve sa crvenom mašnicom i bez ikakvih garancija da će ostale delove istog aranžamana ispoštovati».5

Kako dalje nastavlja «nepresušna» Suša, nekima ništa ne smeta «da srpski leptir završi u ruskom lepidoptarijumu (zbirci leptira), dok za druge, sećanja na brkati socijalizam, kliring i razne sporazume koje Rusi nisu ispoštovali prema našoj zemlji do dana današnjeg, izazivaju zebnju da je reč o novoj sovjetizaciji Srbije. Da baš tako, jer Putinov autoritarni model vladanja, da se ne lažemo, nema mnogo veze sa demokratijom».6 Smešno je čitati kako ova «žena za sve režime», koja je veći deo svojih, sada već vrlo pristojnih godina, proživela u vreme jednoumlja i «opšte saglasnosti», deli lekcije iz demokratije i izdaje licence demokratičnosti. Kod čitalaca sa 25-30 godina, «bakine priče» o «monstrumu» iz tajgi koji hoće za džabe da «sovjetizuje Srbiju» možda i mogu da «prođu». Ali, oni koji se sećaju Gordane Suše iz doba bratstva i jedinstva i delegatskog sistema, mogu samo da se gorko nasmeju.

Konačno, dotična novinarka ili društveno-politička radnica, otkrila nam je i ko je postao njen novi politički favorit. Kako navodi, «u svakom slučaju, Dinkić je povukao politički odgovoran potez (povukao se iz pregovora, M.P.) pokazujući da ima svojstvo lidera a ne pukog sledbenika».7

Da, zaista, Dinkić je tih dana i nedelja postao nova zvezda «Blica» upravo zbog svoje permanentne i tvrdoglave opstrukcije pregovora sa Gaspromom. S druge strane, slučajno ili ne, na meti ovog lista našao se ministar inostranih poslova Vuk Jeremić, koji je označen kao glavni lobista u vladi Srbije za naftno-gasni sporazum. Kako nas obaveštava «Blic» na četvrtoj strani, «glavni zastupnik potpisivanja ugovora sa Rusima bio je ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, koji je na sednici Vlade sporazum sa Rusima branio višim ‘geopolitičkim i geostrateškim’ razlozima, odnosno važnom podrškom Rusije koja je Srbiji potrebna na međunarodnom planu».8 Nasuprot Jeremiću, «Blic» anketira čitav niz «stručnjaka» koji konstatuju «da će ova Vlada morati da snosi odgovornost za ovako ‘glup aranžman’ na osnovu kojeg ne samo da se NIS poklanja Rusima, uz pravo na monopol, odnosno ‘pravo na direktno ugovorenu pljačku građana’, već uopšte nema garancije da će deo ruskih obaveza biti ikada ispunjen».9

Možemo se odmah zapitati, gde behu ovi eksperti kada se evo već osam godina vodi očigledno neuspešna ekonomska politika u celini? Ispada da su svi do tada povučeni potezi bili korektni, samo je posao sa Gaspromom katastrofa. Da bi sve delovalo kao «ruska zavera» sa «domaćim izdajnicima», «Blic» se pobrinuo preko svojih već poznatih nezvaničnih izvora, koji kažu da je u samom DS-u trajalo lobiranje i sukobi oko toga koliko politički razlozi treba da nadvladaju ekonomske.10 Tu je i Dinkićeva izjava, da bi on dao NIS besplatno kada bi to moglo da sačuva Kosovo, «ali je jasno da su to besmislice».

Sutradan je sledio novi veliki naslov na prvoj strani: «Rusi jedva prihvatili da plate NIS po kursu NBS». U podnaslovu se ističe da su «ruski pregovarači nefleksibilni i bez ovlašćenja da prihvate i najbezazlenije predloge Srbije». U tekstu na petoj strani «Blica», navodi se kako je inicijativu oko naftno-gasnog sprazuma preuzeo Vuk Jeremić koji je pritekao «u pomoć predsedniku Borisu Tadiću, jer je shvatio kolika bi šteta mogla da nastane zbog neuspeha energetskog sporazuma. To bi, kako navodi ovaj izvor, moglo ozbiljno da ugrozi kredibilitet predsednika Srbije, koji je prisustvovao potpisivanju Sporazuma u Moskvi 25. januara i dao garancije Alekseju Mileru da će ugovori o NIS i memorandumi o skladištu gasa Banatski Dvor i gasovodu ‘Južni tok’ preko Srbije biti potpisani do kraja godine».11

Dakle, «bitka» se vodila i za kredibilitet predsednika Srbije, pa i same države, a ne samo za realizaciju jednog komercijalnog ugovora. Kao što smo rekli na početku teksta, ako se čovek drži za reč, državnik (država) se drži za potpis, i to je Jeremić, izgleda, sasvim dobro razumeo. U situaciji, kada je RF praktično jedini «krupni igrač» na čiju se podršku oslanjamo u odbrani državnog suvereniteta (Kina se kao stalni član SB UN drži prilično povučeno iako principijelno), sva igra sa Rusima po principu «hoću-neću» predstavljala je vrhunsku neodgovornost i pretila je da pokvari odnose sa jedinom velikom savezničkom zemljom.

Naravno, ugovor je mogao biti i bolji, ali, on je svakako daleko od katastrofalnog, što će kasnije morati da prizna i sam «Blic».

Istog dana, oglasio se ponovo Mijat Lakićević sa kolumnom: «Žrtvujemo li NIS zbog Kosova». On kaže da «pobeda Jeremićeve ‘struje’ otvara mnoga pitanja […] Građani Srbije moraju da znaju ko i čime trguje, šta se ovde prodaje i kupuje».12 Pa zar samo ovaj put treba da znaju? A jesi li znali kada se prodavao SARTID? A, ne, transparentnost treba da važi samo za Ruse!

Nakon pomenute istorijske sednice Vlade Srbije na kojoj je zapečaćen aranžman sa Gaspromom, «Blic» se oglasio još nekoliko puta. Kampanja protiv ovog posla je ostala zajedljiva i tendenciozna, ali, neće više biti takvog intenziteta kao što je to bio slučaj 13. decembra.

Poslednji trzaji i finiš priče

U utorak 23. decembra, na prvoj strani «Blica» osvanuo je naslov: «NIS od sutra ruski». U podnaslovu, čitaoci se obaveštavaju da je ruska strana pristala na investicije od 550 miliona evra bez dodatnog zaduživanja NIS-a, na ukidanje monopola na uvoz nafte najkasnije do kraja 2010. godine, i da je jedina garancija za izgradnju gasovoda i skladišta gasa prisustvo predsednika dve države na potpisivanju ugovora. Izgleda da se ovakav naslov redakciji «Blica» činio preblagim, pa je sutradan opet oživljena priča o «bagateli» koja je data za srpsku kompaniju sa naslovom: «Naša naftna polja isplaćuju NIS za godinu i po». Na četvrtoj i petoj strani, iznad obimnog teksta, štrči naslov: «‘Gasprom’ iznad zakona i inspekcija». Sada nas «Blic» (dez)informiše da će investicije «iznositi 500 miliona evra do 2012. u formi kredita»13 (dakle, preko noći, između utorka i srede, isparilo je 50 miliona i formulacija bez dodatnog zaduživanja). Osim toga, navodi se kako NIS iz sopstvenih izvora može da godišnje izvadi nafte u vrednosti od 460 miliona dolara (oko 400 miliona dolara iz domaćih izvora i preko 60 miliona od nalazišta u Angoli). Ovim se sugeriše kako Rusi samo kroz eksploataciju sirove nafte mogu povratiti uložena sredstva za nešto više od godinu dana. Ako je to tačno, ako je dakle, po «Blicovom» pisanju, NIS jedan zaokružen, resursno «pokriven» i profitabilan sistem, otkud onda ideja svim dosadašnjim «demokratskim» vladama, «nezavisnim» ekonomskim i energetskim stručnjacima da ovu domaću firmu uopšte treba prodavati nekoj stranoj kompaniji? Kada je NIS tako dobar «komad» od koga svi imamo blagodeti, što on nije ostao srpsko javno preduzeće koje će nas sve namirivati?

Da su «Blic» novine koje vole same sebe da opovrgavaju svedoči i tekst od četvrtka 25. decembra, čiji naslov glasi: «Rusiji NIS, Srbiji obećanje za gasovod». Ispod naslova, a pored slike na kojoj se vide Tadić i Medvedev, kaže se da su «pored ugovora o prodaji NIS-a, potpisani i sporazumi o izgradnji gasovoda (pri. aut) i memorandum o skladištu gasa».14 Dobro, šta je u pitanju, obećanje ili sporazum? Ispod fotografije dva predsednika, «Blic» je stavio komentar da «predsednička izjava Tadića i Medvedeva juče u Moskvi nije garancija za biznis aranžmane».15 Tom opaskom, «Blic» je ponovo «potkačio» svog omiljenog predsednika, jasno pokazujući kome stavlja na dušu sklapanje ovog posla sa Rusima. Jeremić je tu bio, izgleda, «kolateralna» šteta dok se «ciljalo» na glavnog «igrača».

Dan kasnije, da li baš slučajno, na udarnim stranama «Blica», drugoj i trećoj, veliki prostor da olakša dušu i izjada se javnosti dobio je glavni oponent sporazuma sa Gaspromom Mlađan Dinkić. Kako kaže Dinkić, «dali smo NIS, a nemamo magistralni gasovod. Ispali smo naivni. Sigurno je da članovi Vlade koji su glasali na telefonskoj sednici nisu pročitali ugovor, jer nisu ni imali vremena da ga pročitaju. Ključne stvari koje su iznošene u javnost nisu tačne i predstavljaju obmanu građana».16 U pitanju su teške optužbe, dovoljne za ostavku Vlade ili barem za momentalno Dinkićevo povlačenje. Ali, evo, april je mesec, a Mlađa nas i dalje nepokolebljivo vodi u bolju budućnost. Nakon ovih tvrdnji, Dinkić iznosi još niz konkretnijih podataka, da bi onda sledilo ključno pitanje «Blicovog» novinara, nezamislivo do pre pola godine – «Da li to vi tvrdite da predsednik onda obmanjuje javnost?» Dinkić odgovara da «oni koji su mu spremali izjave obmanjuju javnost».17 Očigledno, i za preambicioznog Dinkića, bilo je isuviše smelo da javno kaže da je predsednik države lažov, pa su kao i obično, deblji kraj izvukle «sitne ribe». Ipak, i ovako sročen odgovor za pametnog dovoljno govori. Predsednik se meša u sve i svašta, a eto, nije u stanju da se odupre najobičnijim manipulacijama svojih saradnika.

Konačno, u subotu 27. decembra, izašao je možda najodmereniji tekst u vezi celokupne naftno-gasne «odiseje». Čujte samo prvu rečenicu iz pera Bojane Stamenković: «S obzirom na brojne kontroverze oko prodaje Naftne industrije Srbije, u ovom trenutku najpoštenije bi bilo reći da je vreme najmerodavniji sudija koji će pokazati da li je taj ugovor dobar ili ne».18 Da li je to «Blic», umoran od cele kampanje, jednostavno istaknuo «belu zastavu», ili je neko iz predsednikovog okruženja «koje voli da obmanjuje» nazvao redakciju i dobro «naribao» urednika ili nekog drugog ko je odgovoran, teško je tačno reći. U tekstu su čak precizno nabrojane «dobre strane» sporazuma (prosto neverovatno!) kao što su: dobar socijalan program za višak zaposlenih, proizvodnja motornog goriva po Evro 5 standardima, investicije od 547 miliona evra, Gaspromove garancije za ulaganje, i u slučaju neispunjavanja investicionih obaveza, isplata kupoprodajne cene i vraćanje akcija. Zanimljivo je, da je ista osoba 9. septembra potpisala tekst sa naslovom: «Milijardu evra minimalno ulaganje u NIS». Kako je u međuvremenu, kojom magijom i trikovima, i 547 miliona evra za investicije postalo dovoljno, ostaje da odgoneta i sama novinarka koja se uplela u celu ovu, čas smešnu, čas otužnu kampanju.

Na kraju, malo i humora. Jasno je da se redakcija «Blica» nikada neće pomiriti do kraja sa činjenicom da je neko važno srpsko preduzeće u većinskom ruskom vlasništvu. I zato je, pri samom kraju godine, pred novogodišnje i božićne praznike, odlučila da malo razveseli čitaoce likom i «delom» Borisa Tadića, na svojoj, inače kvalitetnoj humorističkoj strani.

Tako se na 28. strani «Blica» našla ova fotomontaža, na kojoj neki odrpanko sa kapom Deda Mraza gura zidarska kolica pretovarena butan bocama. Lik koji nas optimistički gleda je upravo «Blicov» omiljeni predsednički kandidat radi čijeg je reizbora ovaj list u velikoj meri istrošio profesionalni ugled i kredibilitet.

 

Pisanjem o naftno-gasnom sporazumu, «Blic» je uneo i neke inovacije u srpsko novinarstvo. Pokušajte da termine «Rusi» ili «ruski» u citatima iz ovog teksta zamenite sa terminima «Jevreji» ili «jevrejski» i dobićete, ništa manje do vrlo pristojnu reprodukciju nemačkih dnevnih novina iz mračnih tridesetih godina prošlog veka. Kao što je ondašnja nemačka štampa koju je kontrolisao nacistički aparat, «grmela» protiv «jevrejskih špekulanata», «jevrejskog prljavog kapitala», «jevrejske eksploatacije», «zakulisnih radnji», «bagatele kojom Jevreji kupuju sve što je nemačko», tako je i «Blic», u nešto blažoj formi i uvijenije, prosipao žuč protiv ruskog kupovanja NIS-a. Time su ove novine uvele još jedan novitet. Do sada, sociologija i politikologija su poznavale podelu na arijevske i nearijevske rase (više i niže). «Blic» je uveo novu podelu na «arijevski i nearijevski kapital». Naravno, arijevski kapital je onaj sa Zapada, on je dobar, plodonosan i na korist Srbije. Dovoljno je pogledati kako je «Blic» u samo nekoliko naslova propratio famozni dolazak Fijata u Srbiju (Kragujevac). U ponedeljak, 29. septembra, na četvrtoj i petoj strani ogroman naslov kaže: «’Fijat’ donosi novac i poslove za celu Srbiju». U nadnaslovu se navodi da je «danas potpisivanje izuzetnog industrijskog ugovora».19 Sutradan, 30. septembra, prvu stranu krasi veliki naslov: «Zastava od gubitnika do evropskog izvoznika». U podnaslovu se još dodaje da će proizvodnja i izvoz vredeti oko milijardu evra.

Sa današnje distance, može se uočiti da je reč o običnom «šrafciger aranžmanu» (montaži italijanskih delova) s tim što je Srbija oslobodila Fijat svih mogućih nameta i još mu «debelo» dotirala što će uposliti par hiljada radnika (ako bude i toliko). Šta bi bilo da je neka ruska auto kompanija bila na Fijatovom mestu i kako bi «Blic» tek onda «vrištao do neba», može se samo pretpostaviti.

Druga bitna karakteristika ove «Blicove» kampanje jeste (in)direktno prozivanje Borisa Tadića za naftno-gasni sporazum. Do pre nekog vremena, učiniti nešto slično na stranicama ovog lista ličilo bi na svetogrđe. Neko bi rekao da je to dokaz slobode štampe u Srbiji i pokazatelj nezavisnosti ovih dnevnih novina. Ali, čini se da baš nije tako. «Blic» je samo demonstrirao ono što mi svi znamo već odavno – u Srbiji i nad «popom ima pop», ali naš «vrhovni pop» nije predsednik ove države, nije to ni premijer, nisu to ni tajkuni. On se nalazi negde van granica ove Srbije, i preko svojih ambasadora, političara i medija kroji već duže vreme «kapu svima nama». Za Tadića, Dinkića, Đelića ili Cvetkovića, ostaje onaj protokolarni deo posla – slikanje, rukovanje, potpisivanje, smeškanje. Ali, razloga za osmeh baš i nema. Tako na primer, «Blic» nas obaveštava, u nedelju 21. decembra, na prvoj strani, kako «Smederevci strahuju od gladne godine». Proizvodnja u železari se polako gasi i mnogi zaposleni strepe kako će preživeti naredni period. Na svu sreću, vlasnik smederevskog giganta nije kompanija iz Rusije. Srpskim metalurškim kombinatom upravljaju naši «prijatelji» preko Atlantika.

1. Blic, nedelja 7. decembar 2008, str. 14.[^]
2. Blic, petak 12. decembar 2008, str. 5.[^]
3. Blic, subota 13. decembar 2008, str. 2.[^]
4. Ibidem [^]
5. Blic, subota 13. decembar 2008, str. 3.[^]
6. Ibidem[^]
7. Ibidem[^]
8. Blic, subota 13. decembar 2008, str. 4.[^]
9. Ibidem[^]
10.Blic, nedelja 14. decembar 2008, str. 5[^]
11. Ibidem, str. 14. [^]
12. Blic, sreda 24. decembar 2008, str. 4-5[^]
13. Blic, četvrtak 25. decembar 2008, str. 8-9.[^]
14. Ibidem[^]
15. Blic, petak 26. decembar 2008, str. 3.[^]
16. Ibidem[^]
17. Blic, subota 27. decembar 2008, str. 8.[^]
18. Blic, ponedeljak 29. septembar 2008, str. 4-5.[^]