Početna strana > Rubrike > Politički život > Da li se Đurković ogrešio o radikale, ili zašto Šešelj manje napada Vučića nego Nikolića
Politički život

Da li se Đurković ogrešio o radikale, ili zašto Šešelj manje napada Vučića nego Nikolića

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
ponedeljak, 10. avgust 2015.

Povodom članka Miše Đurkovića Ima li Srbija opoziciju?

Nedavni članak uvaženog politikologa i političkog komentatora Miše Đurkovića pre bi se mogao nasloviti kao u potrazi za desnom opozicijom ili ima li Srbija onakve pronacionalne, desničarske opozicione stranke kakve odgovaraju sadašnjem političkom trenutku nego ima li Srbija opoziciju. Odgovor na potonje pitanje je očigledno potvrdan – postoje opozicione stranke, i parlamentarne i vanparlamentarne, s tim da se možemo složiti sa Đurkovićevom ocenom da je parlamentarna opozicija praktično neutralisana. Po suštinskim pitanjima između vladajućih naprednjaka i pogodne, politički uškopljene opozicije praktično postoji konsenzus.  

Odgovor na prvo pitanje je, s druge strane, negativan, ali ne toliko negativan kako Đurković prikazuje. Promene koje su nastale na pronacionalnom delu srpskog političkog spektra povratkom u Srbiju Vojislava Šešelja i potom formiranjem koalicije Dveri i DSS-a, na čijem čelu je došlo do brojnih promena, unele su u ove stranke preko potrebni dinamizam. Zbog toga se ne možemo složiti sa oštrim Đurkovićevim procenama o dometima ove opozicije.

Ono što smatram potpuno neopravdanim i nezasnovanim je Đurkovićeva olaka diskvalifikacija Srpske radikalne stranke i njenog lidera kao relevantnih opozicionih činilaca. 

Pre nego što se budem kritički osvrnuo na nekoliko važnih mesta iz Đurkovićevog članka pokušaću da u nekoliko reči odredim karakter ovog polemičkog napisa. Đurkovićeve stavove o ključnim političkim i društvenim pitanjima visoko uvažavam i verujem da im svako ko je desničarski politički orijentisan mora posvetiti dužnu pažnju.

Đurković je, naime, jedan od retkih ovdašnjih autora koji desničarska i konzervativna gledišta zastupa dosledno, duboko razumevajući njihovo pravo ishodište i smisao – još od vremena i okolnosti kada se, i danas slabo artikulisano, srpsko stanovište često manifestovalo kao bućkuriš relikvija titoističkog boljševizma 80-ih i kafanskog srbovanja.

Ono što smatram potpuno neopravdanim i nezasnovanim je Đurkovićeva olaka diskvalifikacija Srpske radikalne stranke i njenog lidera kao relevantnih opozicionih činilaca. Interesantno je da u poslednje vreme sa različitih strana dolaze napadi na radikale – počev od vrlo tendenzioznih članaka u Tabloidu i sasvim iznenadnog pojavljivanja plakata sa likom nekadašnjeg radikalskog prvaka Dragana Todorovića, gde se obnaroduje postojanje političke organizacije Istočna alternativa, o kojoj dugo nije bilo ni traga ni glasa.

Da razjasnim: ne verujem da su ove novinarske i političke akcije i Đurkovićeve kritičke opaske međusobno povezane. Ali su jasan pokazatelj da radikali postaju dovoljno zanimljivi da se njima prosto mora pozabaviti svako ko hoće da se temeljnije osvrne na srpsku političku scenu – i to je verovatno najvažniji Šešeljev uspeh od njegovog povratka iz haškog zatočeništva koji s obzirom na dostupna sredstva, pokušaje medijske i političke marginalizacije, stanje stranke i poljuljano zdravlje radikalskog lidera kao i relativno kratko vreme od povratka iz Haga uopšte nije za potcenjivanje.

Đurković navodi dva razloga u prilog tezi da radikale ne treba smatrati za ozbiljniju opoziciju sadašnjem režimu: njihovu tobožnju sklonost da se u ključnim momentima nagode sa vlastima i izostanak žestoke radikalske kritike premijera Vučića.

Što se prvog razloga tiče, iako je moje političko iskustvo daleko manje od Đurkovićevog, nikada ne isključujem mogućnost različitih zakulisnih kombinacija na političkoj sceni – zar i formiranje SNS-a 2008. nije po svoj prilici rezultat niza takvih kombinacija? Đurković možda aludira na različite glasine o vrlo neobičnom dvoboju Šešelja i Milutinovića na predsedničkim izborima. Ili na Šešeljevu spremnost da uđe u vladu sa socijalistima u jeku kosovske krize? Ako se ovim potezima može nešto prigovoriti, oni ne odskaču preterano iz ovdašnje prakse. Teško je zapravo naći političara ili stranku koja se u nekom trenutku nije sporazumevala sa ranije zakletim protivnicima. 

Da li bi na osnovu toga trebalo da olako zaključimo da postoje i sada naprednjačko-radikalski dilovi? Ne verujem. Dve situacije se prilično razlikuju, a tome treba pridodati i lične animozitete. Ne treba smetnuti s uma da su naprednjaci stavili u zapećak gotovo sve koalicione partnere pa im verovatno nije ni do dogovaranja sa opozicionim strankama i njihovim liderima.

Ideja o dogovoru Nikolića i Vučića s jedne i Šešelja s druge odavno kola među pronacionalnim biračima i odnosila se do pre neku godinu na tobožnji plan da Nikolić i Vučić, prilagođeni ukusu zapadnih moćnika, po preuzimanju vlasti sprovode politiku koja tim istim moćnicima ne bi odgovarala. Potonji razvoj situacije pokazao je koliko su takve kombinacije bile nezasnovane, a konvertirstvo naprednjačkog dvojca (i  posebno Vučića) duboko i suštinsko. Ne verujem da ima razloga da sada verujemo u postojanje ili skoriju mogućnost sklapanje prećutnog naprednjačko-radikalskog sporazuma.

Drugi razlog koji navodi Đurkovića da ukaže na navodno lažno radikalsko opozicionarstvo je nesrazmera u žestini Šešeljevih napada na Nikolića u odnosu na one usmerene protiv Aleksandra Vučića. Obim polemičkog članka ne dopušta da se detaljnije pozabavim analizom Šešeljevog političkog delovanja od povratka iz Haga do sada ali i pogled na skorašnji period mislim da je dovoljan da pokaže neodrživost ove teze.

I pored ležernosti i šeretskog nastupa, mislim da je jasno da je Šešelja ovakav Nikolićev potez duboko lično pogodio i da se to odražava na raspored žuči usmerene prema predsedniku, odnosno premijeru.

Na primer, u govorima radikalskih funkcionera na mitingu održanom na Vidovdan ove godine u Beogradu Aleksandar Vučić i njegova vlada zauzimaju istaknuto, ključno, mesto. Nema sumnje da je Nikolić bio češća tema Šešeljevih javnih nastupa u prvim mesecima po povratku u Srbiju. Utisak da je Nikolić češća meta možda pojačava i to što Šešelj mnogo oštrije i duhovitije govori o Nikoliću, a  to lakše privlači pažnju.

Ovakav Šešeljev nastup može se ubedljivo objasniti bez ikakvog pozivanja na pretpostavljene zakulisne radnje. Nikolić je taj koji je pocepao Srpsku radikalnu stranku 2008. s namerom da, po svoj prilici, odigra ulogu Šešeljevog političkog grobara. I pored ležernosti i šeretskog nastupa, mislim da je jasno da je Šešelja ovakav Nikolićev potez duboko lično pogodio i da se to odražava na raspored žuči usmerene prema predsedniku, odnosno premijeru.

U eventualnim podelama u SNS-u Nikolićevu struju najverovatnije čine oni glasači i stranačko članstvo koje je promenom dresa malo ili nimalo promenilo politička gledišta. Možda Šešelj računa da diskvalifikacijom Nikolića u javnosti može lakše da privuče ove glasače natrag u radikalski tabor. Na fanatične evropreobraćenike i stranački aktiv ličnim interesima povezan za opstanak Vučićevog režima radikali ne mogu da računaju.

Pored toga na Nikolićevim gafovima se jednostavno postižu laki poeni. Šešelj bi napravio veliki propust da neprekinuti niz ovih gafova duhovito ne iskoristi u svojim javnim nastupima. Nezanemarljivom broju birača veću pažnju će privući vicevi o Nikoliću, nego kritički osvrt na rad Vlade, aranžmane sa MMF-om, kapitulantsku spoljnu politiku i sve ono što u srpskoj politici zadnje tri godine oličava Aleksandar Vučić. Uravnoteženo prikazivanje Šešeljevog dosadašnjeg delovanja moralo bi da obuhvati i brojne nastupe gde se on ekstenzivno bavi baš ovim problemima.

Lider radikala je još tokom avionskog leta ka Srbiji jasno rekao da savez sa Rusijom, ekonomski i vojni, predstavlja jedno od ključnih političkih načela. 

Na kraju kritike Đurkovićeve kritike srpske opozicije pokušaću da se osvrnem na još jednu tačku, koja po svom značaju možda i nadilazi dosadašnje antiradikalske opaske, a to je tvrdnja da su DSS i Dveri jedina subverzivna opozicija koja je subverzivna prema ključnim opredeljenjima najvećeg dela srpske političke elite – neupitnoj posvećenosti evroatlantskim integracijama.

Ovo je jednostavno daleko od istine. Lider radikala je još tokom avionskog leta ka Srbiji jasno rekao da savez sa Rusijom, ekonomski i vojni, predstavlja jedno od ključnih političkih načela. S druge strane, lideri drugih pronacionalnih stranaka govore gotovo isključivo u pojmovima neutralnosti, posvećenosti dobrim odnosima sa Rusijom, jačanju međusobnih veza i drugim koji namaju veliku političku težinu. Zapravo se za Šešelja može reći da je jedini koji otvoreno u Srbiji zagovara politiku evroazijskih integracija u njenom punom obimu i prekid dvoličnosti prema Rusiji, koja je zaštitni znak srpske spoljne politike.

Đurković se, po mom sudu, ogrešio o radikale u ovom članku. Ali i pored toga verujem da je postavio niz zanimljivih pitanja i skicirao teme o kojima je važno diskutovati. Opozicioni delatnici u Srbiji, prevashodno oni s desne strane političkog spektra, trebalo bi ozbiljnije da razmišljaju o svom angažmanu, dostupnim sredstvima i resursima i dometima svog opozicionarstva u ovom trenutku. Beskrajno sitničavo rasipanje snage na međusobne i unutarstranačke sukobe sigurno neće doprineti da se u Srbiji profiliše respektabilna opoziciona politika. A sudeći po dosadašnjim i najavljenim potezima naprednjačkog režima, takva politika je preko potrebna.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner