Polemike | |||
Neosnovane optužbe povjesničara Marija Jareba |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 25. avgust 2012. | |
U pomenutom stručnom radu g. Mario Jareb, za mene – uzgred i ukratko – na strani 303, u fusnoti 69 /ispod glavnog teksta/, sasvim netačno kaže: „Bili su to razgovori – zbog kojih je Tuđman, u martu 1981, /o/suđen! – koje je vodio s novinarom švedske televizije Bengtom Goransonom potkraj 1977, s beogradskim novinarom /i po svoj prilici suradnikom jugoslavenske Službe državne sigurnosti/ Vladimirom Markovićem 1980...“ Ovu svoju - /prilično/ „apriornu“ i izričito izrečenu – tvrdnju dr Jareb, štaviše, /apsolutno/ ničim ne obrazlaže, a kamoli dokazuje. Doduše, bilo kakvih „dokaza“ u prilog jedne ovakve /potpune/ neistine, po prirodi stvari, ne može ni da bude. Zbog tog istog razgovora-intervjua sa dr Franjom Tuđmanom, obavljenog marta, a objavljenog /u inostranstvu/ avgusta 1978. godine, ja sam – široko je poznato - /i sam/ dugo i teško robijao; od 23. maja 1979. do 2. aprila 1982. godine. I to na vremenski neodređenoj /neograničenoj!/ „meri bezbednosti“ obaveznog /prisilnog!/ psihijatrijskog lečenja i čuvanja u zatvorenoj zdravstvenoj ustanovi /član 63. KZ SFRJ/; kao žrtva zloupotrebe psihijatrije u političke svrhe. I to baš u „ozloglašenoj“ beogradskoj zatvorskoj bolnici, na /njenom/ neuropsihijatrijskom „A“ odeljenju. U – za sve „pacijente“ – poprilično oskudnim i tegobnim uslovima, u svakom pogledu. A samo „moje“ suđenje, pod optužbom, i presudom, za „širenje lažnih vesti“ /član 218. KZ SR Srbije/, održano je pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu; od novembra 1978. do februara 1979. godine. Dakle, prilično „ekspresan“ sudski proces: od podizanja optužnice, preko /trajanja/ samog suđenja, donošenja /prvostepene/ presude, odbijanja žalbe, pa do zatvaranja. Uz to, sve u vezi mog intervjua i procesuiranja za isti, „odrađeno“ je /“još/ 1978, i tokom prva dva meseca naredne /1979/ godine. Baš ništa nije u vezi sa 1980. godinom. Izuzev, naravno, samog robijanja. Naprosto ne mogu verovati da /i/ Mariju Jarebu, i od ovoga, barem ono najosnovnije, nije bilo /već/ poznato. A pogotovu sama Još od samog početka /tj. 1978/, takođe sasvim neosnovano, jugoslovenska-srpska /komunistička/ policija bila je čvrsto uverena da iza /objavljivanja/ mog razgovora sa dr Franjom Tuđmanom stoji – hrvatska politička emigracija. Naravno, „u sprezi“ sa „unutrašnjim /antijugoslovenskim/ neprijateljem“ u samoj Hrvatskoj. Godinama su činili /bukvalno/ sve, u zemlji, a /svakako/ i po inostranstvu, da to što temeljnije ispitaju, odnosno – po svaku cenu – potvrde, „raskrinkaju“, dokažu. I, naravno, uvek i sasvim, bez ikakvog uspeha! Kako „/raz/otkriti“ nešto što, u stvari, uopšte ne /po/ stoji?! A Mario Jareb, eto, sada tvrdi /za mene/ sasvim suprotno; ali podjednako netačno. A sve to, jasno, logički, politički, svakako... uzajamno se sasvim isključuje. Da sam stvarno bio „agent /provokator/, odnosno saradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti /SDB/“, o tome bi – mislim – ma gde, unutar te službe – pre svega, morali postojati neki pismeni-zvanični-materijalni-nedvosmisleni tragovi, odnosno dokazi. Poznato je da je, sve do 1990-91. godine, /i/ u vrhovima jugoslovenske /savezne/, i „tajne političke“ i „obične“ /kriminalističke/, policije u Beogradu, radilo i podosta Hrvata. Pri slomu SFR Jugoslavije skoro svi su „prebegli Tuđmanu“ u Zagreb. I mahom nastavili da rade – neretko i nadalje na /pri/ rukovodećim dužnostima! – u službi bezbednosti novostvorene /samostalne/ hrvatske države. Sa sobom su, zna se, mnogi od njih, poneli i razne – prethodno dugotrajno i pažljivo sakupljane – važne jugoslovenske policijske i državne tajne.
Kao doktor /istorijskih/ nauka g. Mario Jareb bi, tim pre, morao znati da se svaka nauka-naučno istraživanje, tvrdnja, neizostavno moraju zasnivati na konkretnim, nedvosmislenim, opipljivim, materijalnim dokazima. On, nažalost, to u vezi mene uopšte nije ispoštovao. Plašim se, i mnogi dobronamerni, ali neupućeni u Hrvatskoj mogli bi poverovati, ipak, /i/ navedenoj neistini. Isključivo zahvaljujući autorovoj visokoj naučnoj tituli i reputaciji. Dakle, prosto, „na poverenje“. A, naravno, i blagodareći autoritetu eminentne /naučne/ ustanove, zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest. Koji je izdavač Zbornika; a gde je g. Jareb redovno i stalno zaposlen. (Autor je nezavisni novinar iz Beograda) |