Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Sumnjivi Subjekat, Važna Osoba, Baš Baš Važna Osoba i Drugi Čovek
Kosovo i Metohija

Sumnjivi Subjekat, Važna Osoba, Baš Baš Važna Osoba i Drugi Čovek

PDF Štampa El. pošta
In Memoriam Ana Radmilović   
četvrtak, 09. februar 2017.

Ja sam, kao, novinar. Zovu me razni da pišem koješta. A mene, biću iskrena, sve češće mrzi i da slušam, a ne da pišem tu gomilu… nije važno, ostaću pristojna.

Sve se to zbiva, na moju žalost, na srpskom Kosovu. Žao mi je, biću još iskrenija, što to nije neko tuđe i neprijateljsko Kosovo i što taj narod nije neki daleki, neki što me se ne tiče, a ne moj.

Ovde – što već znaju i vrapci – nema zakona i svaki se pokajao koji bi pokušao da se požali na to stanje. Jer „stanje“ – ne treba uvijati – odgovara skoro svima. Žale se samo oni nesposobnjakovići koji nisu uspeli da izvuku neki ćar, pa onda ni ja ne pišem o bezakonju, jer to ionako ne zanima nikog pametnog, nikog snalažljivog i, uopšte, nikoga ko ima preča posla.

Međutim, pozove mene nedavno jedna Važna Osoba i kaže mi da ne bi bilo loše napisati koji red o jednom Sumnjivom Subjektu, svima dobro poznatom. I još kaže da svi jedva čekaju da ga bar jednom neko negde pomene. Već jednom! Njegova su nedela nadaleko čuvena, a o njima nema nikakvog pisanog traga (sem nekih tričavih poternica, krivičnih prijava i ostale dosadne dokumentacije koja nikoga ne zanima). Nema ga u štampi, nema na televiziji, gre’ota truda koji je čovek uložio, a da nigde ne ostane zabeleženo. Strašno je to i nepravedno: čovek da stekne sve, a istorija da ga zaobiđe.

I još mi kaže Važna Osoba da je u razgovoru sa nekim Veoma Ozbiljnim Službenicima iz Euleksa čula kako niko ne sme da se približi našem Sumnjivom Subjektu. Ne smeju jer, kažu, iza Subjekta stoji niko drugi do Drugi Čovek u Državi Srbiji. Žale se ljudi, priča meni Važna Osoba, žale se na Sumnjivog Subjekta sa severa Kosmeta. Žale se, dodaje Važna Osoba, i kaže, pita se: „Pa zar tolike vojske, tolika policija, svaki drugi građanin Mitrovice ponaša se kao da radi u kakvoj tajnoj službi (ili bar umišlja da ga prati makar jedna od njih) – a niko da se posveti pomenutom Subjektu?“ Niko.  

Dosadan je i tužan život u južnoj srpskoj pokrajini, u njenom severnom delu pogotovo, to zna svako ko se zadržao duže od nedelju dana, pa rekoh sebi: evo ja ću. Ja sam ta koja nema pametnija posla, ta sam kojoj je svejedno. Kao onaj namesnik sam – objašnjavam ja Važnoj Osobi – onaj namesnik iz knjige nobelovca DŽ. M. Kucija, što službuje u nekoj zabiti, bogu iza leđa, na granici „iščekujući varvare“, a varvara niotkuda… Kao namesnik sam – velim – koji ne može da dočeka kraj svoga službovanja. Kao robijaš pred izlazak iz zatvora – dodajem. Ja ću, dakle – dogovaram se ja sa Važnom Osobom – da se prihvatim tog zadatka i da počnem da pišem o Onome O Kome Niko Ne Sme Da Progovori!  

Evo, dakle, o čemu je reč: Sumnjivi, svima dobro poznati, Subjekat je naftadžija. U stvari, nije on samo naftadžija („naftadžija“ je lice koje švercuje gorivo – prim. prev.); nije, dakle, on samo naftadžija, nego je taj Subjekat uopšte jedan gangster koji se vozika okolo i puca kad mu padne na pamet na koga mu padne na pamet, a svi se prave da nisu videli. Posebno se pravi da ne vidi i ne čuje Komandir Policije, koji je, takođe, jedna kriminogena individua o čemu bi (opet „takođe“) valjalo napisati čak i više redova nego o Sumnjivom Subjektu. Jer posao Sumnjivog Subjekta jeste da bude kriminalac, pa se ovaj ponaša sasvim u skladu sa ulogom koja mu je dodeljena, dok se taj Komandir ponaša baš jadno i ne sme da zucne o aktivnostima navedenog Subjekta. A pored toga, taj Komandir ćuti i o aktivnostima svakoga ko maše pištoljem, bejzbol palicom, ko trčkara okolo s fantomkom ili izigrava bavljenje politikom, imitirajući stajling onih što ih u nekim zemljama hapse po viđenju kao potencijalne pljačkaše banaka.

No, Komandir je priča za sebe, vratimo se Sumnjivom Subjektu.

Sumnjivi Subjekat, sa svoje strane, ispunjava sve svoje zadatke. Zastrašuje narod po ulicama severnog Kosmeta, njegovo se ime samo šapatom izgovara i, što mi se posebno dopalo, on ne dopušta da svaka budala parkira kola gde ‘oće, bar ne u blizini njegovih zgrada. Uveo je, čovek, neki red u ovaj haos i bezakonje što hara severnom Mitrovicom.

Komandir, opet, sa svoje strane, ne radi ama baš ništa. Osim što sve što vidi kaže da nije video, a sve što čuje kaže da nije čuo. Nije, dakle, posebno zanimljivo pisati o nekome ko ništa ne radi.

Onda ja uzmem telefon i počnem da se raspitujem.

Onda svi kažu „nikako, nikako, taj je Subjekat toliko strašan, taj lično ubija, vozika se gradom u svojim belim džipovima i puca kroz prozor, ni reč o njemu – taj rukama davi…“ I sve tako.

A onda se ja, umanjene uračunljivosti usled prevelike dokolice, zainteresujem još više. To što sam novinar ovde je, treba mi verovati, samo izgovor za pokušaj da nađem sebi zabavu dok čekam da se vratim kući. Novinar je (treba napomenuti) osoba koja je, između ostalog, sklona da upadne u nevolju i koja ‘oće da povuče đavola za rep, na taj način istražujući granicu do koje joj je dozvoljeno da ide. Što je najgore, mada o tome ne bi trebalo pisati, novinar ‘oće da radi takve stvari i kad nema od njih ama baš nikakve koristi.

I tako… zainteresuje mene onda taj strašni Sumnjivi Subjekat koji voli da zadavi golim rukama (a ne samo, kao običan gazda, da šalje „momke“ koji rešavaju stvari)… Ali još više, mnogo više od njega zainteresuje mene slučaj ovog Drugog Čoveka u Državi. Otkako su mi rekli da je tom Subjektu sve goreopisano dopušteno zbog toga što (baš tako su mi rekli) iza njega stoji Drugi Čovek u Državi – ja samo na to mislim. Ko je sad pa taj „Drugi Čovek“, a velika većina građana uz sve napore ne može da utvrdi ni ko je Prvi.

Ko bi sve, i po kojim osnovama, u ovom trenutku mogao da bude Drugi Čovek?

Uzmem ja onda opet telefon i pozovem jednu Baš Baš Važnu Osobu i pitam zna li šta o „svima dobro poznatom“ Sumnjivom Subjektu i njegovoj senci, Drugom Čoveku.

– Nikad čuo –  kaže.

Zna li barem ko je Drugi Čovek u Državi, insistiram ja, mučena radoznalošću i obećavam da ni mrtva, ni u ludnici, ni za živu glavu, dakle da nikada, nikada o tome neću nijednu jedinu reč napisati… nego pitam onako, čisto da znam.

– Nema smisla – ubeđujem ja Baš Baš Važnu Osobu – sedim ovde mesecima, dosta mi je i Kosova i Srba i Šiptara i baš me briga za tog što davi golim rukama... Nego želim da znam sebe radi – nastavljam ja ubeđivanje i lažem u slušalicu – sramota je da ne znam ko je Drugi Čovek, kako ću pred strancima, kako pred nekim iz Euleksa, kako pred bilo kim da priznam da ja jedina ne znam…

– Svi znaju, svima je sve jasno kô dan, samo ja jadna da ništa ne znam… to baš nije u redu – pokušavam ja, bez uspeha, da izazovem sažaljenje kod Baš Baš Važne Osobe.

Ništa ne pomaže. Neće Baš Baš Važna Osoba da priča o tome. Ne veruje mi. Ima pravo, mislim se u sebi (ni ja sebi ne bih verovala, svako iole normalan zna da ću napisati sve što mi kažu)… ali saznaću ja ko je Drugi Čovek što dopušta da ovaj moj Subjekat ide okolo i puca i davi, makar išla od čoveka do čoveka… Lično ću ga pitati (mog Subjekta) na kraju.

Onda ja razmišljam kako ću eventualno, ukoliko do razgovora dođe, formulisati svoje pitanje… „Gospodine kriminalcu, ko je taj kome odgovara da vi radite to što radite?“

Onda, nakon nekog vremena, zove mene Baš Baš Važna Osoba i pita: „Ko ti je to uopšte rekao?“ Kažem: „Rekla mi je Važna Osoba.“

– E pa reci ti Važnoj Osobi da se nosi u tri lepe… i onda Baš Baš Važna Osoba počne da psuje i psuje i psuje…

I onda mi kaže: „Neka ti ta tvoja Važna Osoba dâ intervju pa neka tamo sama kaže šta ima.“

– Dobro – smirujem ja Baš Baš Važnu Osobu i opet lažem – Neću ni da se raspitujem ni da pišem, evo neka ostanem ja jedina na svetu koja ne zna ko je Drugi Čovek u Državi… Zabavne su mi te teme – pravdam se na kraju, i njemu i sebi; priznajem, uostalom, da ne znam više šta ću sa sobom.

– Nađi neke manje skupe zabave – čujem glas Baš Baš Važne Osobe sa druge strane žice i dižem ruke od daljeg „ispitivanja“ onoga koji mene „ispita“ pre nego ja sročim rečenicu.

– Može da ti se desi da, tražeći Drugog čoveka – našali se sa mnom Baš Baš Važna Osoba – stigneš do Orsona Velsa. 

Ali neka se ne šali više moja Baš Baš Važna Osoba kada priča sa mnom, i neka mi ne pominje Orsona Velsa, jer kad se šali i kad u šalama pominje Orsona Velsa – ja se uplašim. Strašne su mu te šale. Vadim se Harmsom (jeste da nije veseliji, al’ je barem smešniji).

– Meni ova priča više liči na Danila Harmsa – odgovorim ja Baš Baš Važnoj Osobi i od tada smišljam pseudonim pod kojim bih mogla da pišem priču o Sumnjivom Subjektu, nafti i Drugom Čoveku Države Srbije, sa sve davljenjem i pucanjem, belim džipovima i svemu onome što je na Kosmetu egzotično, a čega se klone svi normalni novinari.

Ni manje zemlje, ni više misterija.