Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Sećanja u danima kada su nas zarad demokratije tukli bombama
Kosovo i Metohija

Sećanja u danima kada su nas zarad demokratije tukli bombama

PDF Štampa El. pošta
Janja Gaćeša   
sreda, 28. mart 2012.

Svi mediji u Srbiji su prenoseći vest o obeležavanju početka bombardovanja, tada Savezne Republike Jugoslavije, rekli, između ostalog, da je to dan sećanja na sve žrtve NATO agresije. Te dve reči ''dan sećanja'' nekako su mi se urezale u glavu, teraju me da se setim nekih događaja na Kosovu i Metohiji koji su prethodili svemu onome što je pre 13 godina počelo, i što još nije završeno. Podsetili su nas tog dana, političari i vladike, da ne smemo nikada zaboraviti šta se sve dogodilo u tih 78 dana, koliko je agresija trajala. Meni, a verujem i mnogim Srbima koji još uvek žive ili su živeli u južnoj srpskoj pokrajini, sećanje ide dalje u prošlost, dve, tri decenije i više, u zavisnosti koliko godina imamo i koliko pamtimo. Za nas je bombardovanje samo još jedna kocka u procesu koji se zove stvaranje ''nezavisnog Kosova''. To je početak rušenja svih normi međunarodnog prava i svih principa na kojim treba da počiva svet. To je važna kocka, čini je demonstracija moći i nemilosti, ona je stepenica više u odnosu na ono što je na Kosovu i Metohiji počelo mnogo decenija pre 24. marta 1999. godine. U tom procesu mnogo toga je prljavo! Baš prljavo! Pošto su ovo dani sećanja, a u prilog tome da ne zaboravimo, evo nekoliko događaja iz prošlosti. Baš u inat međunarodnoj zajednici koja se svim silama trudi da stanje na Kosovu i Metohiji prikaže kao problematično od trenutka kada je na vlast došao Slobodan Milošević. Znam da ne vole kada zagrebete u prošlost, u vreme dok još nije bilo Miloševića. To im je prst u oku, poražava ih ta istina.

Niko od nas, ko je rođen na Kosovu i Metohiji, nikada nije bio slobodan. Govorili su nam; pre mraka kući, nema udaljavanja od ulice u kojoj stanuješ, ne uzimaš ništa i ne pričaš sa nepoznatim ljudima, ukoliko ti dobacuju i vređaju te, odmah beži kući, nema svađe i tuče jer oni uvek idu u grupama Čini se da svi roditelji to govore svojoj deci, ali srpska deca sa Kosova i Metohije imala su samo jednog zastrašivača, to su bili Albanci. Odrastali smo uz taj strah. Što smo više rasli više smo znali, povezivali, pričali i shvatali koliko su naši roditelji bili u pravu. Posebno su bile zastrašujuće vesti o silovanjima srpskih devojaka i devojčica. Ono što nas je poražavalo, kao decu od 16 ili 17 godina, bilo je saznanje da nas niko ne štiti. Pa policajci albanske nacionalnosti su nam na ulicama pogrdno dobacivali. A ti spustiš glavu, nastaviš dalje, dok srce lupa ne samo od sramote i uvređenosti, već od straha da te može nekuda odvući i povrediti. Odeš kući, ne znaš šta da kažeš. Ukoliko se poveriš roditeljima a oni odu u policiju, ko ti garantuje da neki drugi policajci neće već za nekoliko dana da zaustave oca i izmisle da je nešto uradio, sitnicu, tek da ga privedu. Sve staviš na kantar i prećutiš. Ćutali smo tako uplašeni i slušali kako u kući pričaju da su u polju opet napravili štetu, opet su albanski čobani napasali stoku u kukuruzu, pšenici, na našim livadama. Ni oni neće u policiju kažu ''kome da ih tužimo''. Onda svi uveče sednemo i gledamo vesti. Da li ste znali da su deca na Kosovu i Metohiji odrastala i još uvek rastu gledajući informativne emisije? Slike paljenja, demonstracija, pretučenih ljudi –naša su sećanja.

Do početka devedesetih godina prošlog veka škole su u celoj pokrajini bile zajedničke. Rasli smo jedni pored drugih, nikada zajedno. U srednjoj školi je bilo zanimljivo. Sve je jasno oko toga da zajedničkog života neće biti, naši vršnjaci Albanci iz susednih odeljenja se trude da nam to i pokažu, i onda koškanja, tuče, provokacije. Izađete iz popodnevne smene a na izlazu iz škole zatrpa vas kiša kamenica. Sutradan u školi direktor, Albanac, kaže da ne preuveličavamo, nije bilo tako strašno, tek po neki kamen. A i ona bodljikava žica što su nam je razvukli na neosvetljnom delu puta je samo šala, pa šta ako smo malo zapeli i uboli se. Znaš da je nepravda, laž, ali kome da se žališ. I tako danima, mesecima, godinama – tako smo rasli.

Sećate li se da se na Kosovu i Metohiji, u drugoj polovini osamdesetih godina, desilo jednonacionalno trovanje dece po školama? Naravno, trovali su se Albanci, dok Srbima taj otrov nije mogao ništa. Kakva je to predstava bila, kakva laž, kakva nameštaljka, bruka i sramota i onoga ko je to osmislio i onih koji su u to poverovali i podržali. Istu smo vodu pili, čekajući u redu u školskim kupatilima. Oni su oko nas padali u nesvest a mi smo ih u čudu gledali. Kako ko padne televizijska ekipa je odmah iznad njegove glave i snima. Mi smo znali da kamermane i novinare povučemo za ruku, napunimo šaku vode i pijemo. Govorili smo ''to je ista voda, nama nije ništa, oni lažu, snimite kako nama nije ništa''. Iz ove perspektive to izgleda tako naivno, ali iskreno. Pa imali smo 15, 16 godina, nismo mogli bolje, nismo znali zašto to rade. Bilo je Albanaca među njima koji su se stideli. To su uglavnom bili odlikaši, deca čiji su roditelji bili obrazovani ili su bili iz mešovitih brakova. Stideli su se ali ih nisu javno osuđivali, i oni su bili prinuđeni da ćute i gledaju svoja posla. Trovanje dece je bila vest koja je obišla svet. Nikada dokazano, ali veštim medijskim lažima ''zalepljeno'' je Srbima. Mnogo je nas koji znaju da je to lažna kocka u procesu stvaranja ''nezavisnog Kosova''. U stvari, znaju to svi ali ćute, ne verujemo da se stide što su na tom svom prljavom putu manipulisali decom, ali mi pamtimo. Često se pitam u kakvu osobu odrastete ako vam već sa 15 godina narede da glumite trovanje i pretvarate se, kamenujete Srbe samo zato što su Srbi? Da li kao osoba od, recimo, 25 godina racionalno razmišljate ili mrzite? Da li ste spremni da im se suprotstavite ili kažete šta treba dalje da radim, sada sam odrastao mogu i nešto drugo?

Onda su došle devedesete. Ko kaže da su Srbi sa Kosova i Metohije tada postali slobodni, laže vas. Godine su nam trebale da se naviknemo da, na primer, popunjavamo papire na kojima je prvi jezik srpski. To je za nas bio događaj, važna stavka u odrastanju. U Republici Srbiji, njenoj južnoj pokrajini mnogi od nas su tek sa 18 godina prvi put u ruci držali papire odštampane i na srpskom jeziku. Sećam se jednog svoj putovanja do fakulteta i čudne atmosfere u autobusu. Stigla sam do fakulteta i još nisam shvatila šta je to bilo čudno. Tekao je dan i predavanja, a meni je sinulo. Prvi put u život, tada sam imala 21 godinu, vozila sam se autobusom i slušala srpsku muziku. Zar to nije važan događaj, baš da ga pamtite do kraja života. I sada mi srce zalupa kada se setim. Ej, u Republici Srbiji, njenoj južnoj pokrajini u jednom običnom autobusu čula se srpska muzika. Kazaće neko da su to sitnice, ali nama su zlata vredne. To su bile male stvari koje su se promenile ali mi i dalje nismo smeli noću slobodno da se krećemo, i dalje je bilo ulica i delova grada u koje nismo smeli da idemo, ni dalje nismo bili slobodni. Zastrašivači su i dalje bili isti, sada su neka druga deca odrastala u strahu od ekstremnih Albanaca. Ne znam da li sam napomenula da sam odrasla u sredini koja je po broju stanovnika bila većinski srpska?

Kada je počelo bombardovanje pitali smo se koliko nivoa ima taj proces stvaranja ''nezavisnog Kosova''. Koliko još laži, pretvaranja i mrtvih Srba treba da se zadovolje apetiti poslušnih Albanaca i njihovih zapadnih mentora? Za nas su sve ljudske norme pogažene još decenijama pre početka bombardovanja, licemerje je davno otkriveno. Igra je prljava, dvostruki standardi su davno na delu. Ali izgleda da je bila potrebna još neka kockica. Još nešto da se doda u zidanju ''nezavisnog Kosova''. Još neka kocka umrljana krvlju srpske ali i albanske, turske, romske dece koja su stradala u bombardovanju. Bombardovanje je završeno, ali ne i naša golgota. Mi i dalje nismo slobodni. Opet nas progone, policija šikanira i hapsi, vređa, opet nam uništavaju polja, otimaju, ubijaju nas, ubijaju nam decu, ne daju nam da budemo Srbi, sada ne smemo do grada, do susednog sela, još nam je suženije kretanje a nemamo kome da se žalimo. Sada je gore nego pre 20, 30 godina. Zastrašivači su i dalje isti. Sada su karte potpuno otkrivene. Sve svetske institucije, koje bi trebalo da štite ljudska prava i bore se za istinu, pred našim očima su doživele debakl. Deo su ovog prljavog procesa ''nezavisnog Kosova'', i oni su slagali kocke.

Sve je manje onih kojima verujemo i kojima se nadamo. Zato je sloboda najvrednija reč za sve Srbe na Kosovu i Metohiji. Retko se izgovara, ali se čeka, njoj se nadamo. Ako je 24. mart dan sećanja moramo se setiti i onoga što mu je prethodilo, i Srbi i Albanci. Sve što se desilo i nama i njima treba da se kaže, ali samo istina. Potpuna, čista, a onda neka se presudi na čijoj je ona strani. I to ne samo od početka bombardovanja, ne od dolaska Miloševića, ne od smrti Broza, već da se kaže istina čiji su koreni mnogo dalje nego što i ja pamtim. Mi, Srbi, te se istine ne bojimo.

Eto, to su neka moja sećanja, u danima kada su nas zarad demokratije tukli bombama.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner