Kolumne Đorđa Vukadinovića

Milo ode – NATO osta

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
četvrtak, 13. april 2023.

Više puta smo ovde navodili sentencu da „pobeda ima mnogo očeva, dok je poraz uvek siroče“. I ovaj put je bilo tako. Kada se sve sabere i oduzme, za Milov poraz apsolutno najveći krivac je on sam. A za Milatovićevu pobedu je zaslužnih zaista mnogo – i to čak ne računajući one brojne koji će pokušati da se među zaslužne naknadno upišu.

Milatović je bio odličan kandidat. Kakav će biti predsednik, to ćemo tek da vidimo. Njegova bografija je sjajna. Da, pomalo „štreberska“, ali u najboljem smislu te reči. Da, relativno je mlad. Ali je sa svojih 36 godina skoro deceniju stariji od Mila Đukanovića kada je ovaj došao na vlast i tek nešto mlađi od Emanuela Makrona kada je postao predsednik Francuske.   

Jakov je dobar momak iz dobre kuće. Video je sveta, radio važne i odgovorne poslove na važnim mestima. Bez lične ili političke afere i mrlje. Čovek je dijaloga i kompromisa. Da ga je neki softver birao – a nije, kandidat je postao takoreći slučajno, nakon što je Milojko Spajić izbačen iz predsedničke trke – teško da bi mogao da odabere i smisli boljeg kandidata.

Da li će Jakov Milatović uspeti da opravda nadanja mnogobrojnih koji su za njega glasali? Verovatno neće. Ali to nije realno ni očekivati. Kao prvo, ustavna ovlašćenja predsednika u Crnoj Gori su još i manja nego u Srbiji. Kao drugo i važnije, stavovi armije glasača koji su drugog aprila zaokružili njegovo ime veoma su heterogeni, i sem konsenzualne poruke – takoreći, vapaja – „Milo, dosta je bilo“ gotovo da međusobno nemaju ništa zajedničko.

Ako gledamo kako jedna velika i – makar u evropskim okvirima – moćna Nemačka ne uspeva da zaštiti svoje vitalne državne interese – a vrlo često čak ni svoje dostojanstvo – kako očekivati da tako nešto pođe za rukom predsedniku jedne malene i u svakom pogledu nesamostalne Crnoj Gore

Konačno, treće – i najvažnije. Na politiku Crne Gore i njenih vlasti već godinama presudno utiču zapadne ambasade i evroatlantske strukture, a zahtevi i očekivanja tih struktura su u najvećoj meri suprotni stavovima i željama najvećeg broja Milatovićevih birača, pogotovo onih iz drugog kruga. A u konfliktu između ta dva suprotstavljena očekivanja nema sumnje koje je ono što odnosi prevagu. Ako gledamo kako jedna velika i – makar u evropskim okvirima – moćna Nemačka ne uspeva da zaštiti svoje vitalne državne interese – a vrlo često čak ni svoje dostojanstvo – kako očekivati da tako nešto pođe za rukom predsedniku jedne malene i u svakom pogledu nesamostalne Crnoj Gore. 

I u tom kontekstu treba gledati ovaj poslednji niz izjava tek izabranog predsednika („nema ništa od „otpriznavanja“ Kosova, vernost NATO-u, osuda Rusije i „genocida“ u Srebrenici) koje itekako paraju uši najvećeg dela njegovih glasača, ali koje, u suštini, nisu drugo do ritualne metanije i javne manifestacije priznanja da je svestan kako stoje stvari i da tu evropsku i regionalnu „geopolitičku realnost“ niti može niti želi da menja.

Ali postoji ipak jedna nit, manje politički stav, a više jedna gotovo podrazumevana tekovina koja je, po svoj prilici, glavna, a možda i jedina zajednička sadržinska stvar kod svih koji su Milatovića izglasali, i koja verujem da neće biti pogažena. A to je stav da se država ne može i ne sme graditi na mržnji i podelama. I još konkretnije, na antisrpstvu kao neformalnoj ali delatnoj i, takoreći, samorazumljivoj podlozi Đukanovićeve vladavine poslednjih (barem) desetak godina.

Daleko od toga da i u budućnosti neće biti antisrpskih ispada i provokacija, ali one po svoj prilici više neće imati onako sistematski i preteći karakter kao u poslednjoj fazi Đukanovićeve i DPS-ove vlasti. I zato niko od preko 220 hiljada koji su drugog aprila glasali za Milatovića, kao i oni koji su ga podržali (uključujući i Milorada Dodika) nema razloga za kajanje ma šta on u narednim danima još rekao ili učinio. A u svakom slučaju neće učiniti ništa ni približno loše i slično onome što je Đukanović činio svojim građanima, srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Stoga je pomak koji je u Crnoj Gori napravljen od avgusta 2020. do aprila 2023. zapravo ogroman. Od potpuno marginalizovanog i de fakto progonjenog političkog činioca, Srbi su se pokazali kao ozbiljan politički faktor koji je u stanju da zaštiti sebe i od kojeg presudno zavisi ko će u Crnoj Gori vladati – mada, istini za volju, još uvek ne i to koja će se politika voditi.  

Mi u Srbiji zapravo i ne znamo čemu su sve tokom prethodnih godina bili izloženi Srbi u Crnoj Gori. Imam utisak da toga čak u potpunosti nisu bili svesni ni oni sami. Čovek se postepeno saživi sa nepravednim tretmanom, a tu je i ona varljiva „uteha“ tipa – uvek može gore?! Znam da ovo zvuči pomalo jezovito, ali zaista verujem da su tamošnji Srbi neposredno pre litija bili bukvalno na korak od tretmana ruskojezičkog stanovništva i ruske crkve u Ukrajini posle Majdana 2014. Stoga je pomak koji je u Crnoj Gori napravljen od avgusta 2020. do aprila 2023. zapravo ogroman. Od potpuno marginalizovanog i de fakto progonjenog političkog činioca, Srbi su se pokazali kao ozbiljan politički faktor koji je u stanju da zaštiti sebe i od kojeg presudno zavisi ko će u Crnoj Gori vladati – mada, istini za volju, još uvek ne i to koja će se politika voditi.  

I zato, umesto da nezadovoljno cokćemo nad držanjem i političkim izborima braće u Crnoj Gori (mada ja lično mislim da se, s obzirom na okolnosti, dosta dobro drže i da, u zadatom kontekstu, poslednjih godina uopšte nisu birali loše), uspravimo se, za početak, mi sami. Pa će onda i ostalima to možda služiti kao uzor i svetionik. Pokažimo mi kako se zbacuje NATO jaram – iako, formalno gledano – mi i nismo zvanično pod njim, pa onda tražimo ili očekujmo nešto od malene zemlje koja JESTE članica NATO alijanse. Demonstrirajmo mi kako se odbijaju „sugestije“ i direktive američkog ambasadora, čak i onda kada direktno zadiru u državni suverenitet i nacionalno dostojanstvo.

Da se ne lažemo. Zemlja i narod koji nisu u stanju da jasno i glasno odbiju sramni ultimatum u vidu tzv. „nemačko-francuskog sporazuma o normalizaciji sa Kosovom“, zaista teško da može od bilo koga bilo šta da traži i očekuje

Da se ne lažemo. Zemlja i narod koji nisu u stanju da jasno i glasno odbiju sramni ultimatum u vidu tzv. „nemačko-francuskog sporazuma o normalizaciji sa Kosovom“, zaista teško da može od bilo koga bilo šta da traži i očekuje. A pogotovo ne od Milatovića da bude „veći Srbin“ od nas i naše vlasti. 

Uostalom, pomislimo samo kako mi i naše rukovodstvo izgledamo i možemo jadno delovati iz perspektive ljudi iz Republike Srpske. Pa nam oni to pak ne prebacuju, već pokazuju razumevanje i ljubav prema matici čak i kada to politički i intelektualni Beograd svojim ponašanjem baš i ne zaslužuje previše.

Dakle, pomozimo braći, ako možemo i koliko možemo. (A po mom dubokom uverenju, možemo dosta.) A ako ne možemo, nemojmo im makar otežavati i sipati so na ranu.

(Urednik NSPM i bivši narodni poslanik) 

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner