Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > „Mali nesporazum među prijateljima“, ili perfidan atak na srpsko-ruske odnose?
Kolumne Đorđa Vukadinovića

„Mali nesporazum među prijateljima“, ili perfidan atak na srpsko-ruske odnose?

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
sreda, 20. avgust 2014.

U početku je to delovalo samo kao još jedan nastavak svakodnevne političke sapunice između SNS-a i DS-a o tome ko je veći lopov i ko je više upropastio državu. Demokrate su insistirale na štetnosti ugovora sa "Etihadom" iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i tražile da se sporazum o prodaji JAT-a što pre objavi, dok su naprednjaci uzvraćali navođenjem „žutih“ nepočinstava.

I u tom kontekstu, pomalo nenadano, pored toliko potencijalnih „kandidata“, NIS je iskočio kao glavna tema. Istraga o prodaji NIS-a prvo je najavljena u saopštenjima SNS, zatim ozvaničena od strane MUP-a, i konačno potvrđena iz usta samog premijera u sredu 13. avgusta. „Da li sam srećan što je neko napravio profit od 500 miliona dolara na našoj nafti i gasu, a da na kraju mi dobijemo dividendu od 29 miliona“, rekao je Vučić i dodao da bi bilo dobro ako bi mogla da se „uradi revizija ugovora o prodaji NIS-a“. A to je ponovio i sutradan, 14. avgusta na već čuvenoj konferenciji za štampu, posvećenoj ugovoru sa „Etihadom“: „Nismo zadovoljni i mi ćemo to rešavati sa gospodinom Putinom i  Medvedevom“, pomenuvši ponovo nisku dividendu, profit NIS-a zasnovan na osnovu srpske nafte i gasa, kao i „najnižu rudnu rentu od tri odsto“.

Istom prilikom, na pitanje (koje, uzgred rečeno, nije imalo nikakve veze sa temom konferencije) da li je ruski ambasador Čepurin izneo pretnju izjavom da bi Srbija, ukoliko bi uvela sankcije Rusiji, “sebi pucala u nogu“, Vučić je pomalo dvosmisleno odgovorio: „Srbiji se ne preti. Mi smo mala zemlja, ali smo zemlja koja drži do integriteta i identiteta i siguran sam da gospodin Čepurin nije imao tu nameru“. I dodao da vlada na čijem je čelu i on lično uživaju veliko poštovanje ruskog predsednika Vladimira Putina i premijera Dmitrija Medvedeva(kurziv Đ.V.).

Nisam u mogućnosti da sudim o veličini tog „velikog poštovanja“, ali činjenica je da se već sutradan, u petak 15. avgusta, oglasio ruski ambasador Čepurin i prilično neuvijeno i nedvosmisleno saopštio da “odluka o istrazi privatizacije NIS-a predstavlja potpuno iznenađenje i za javnost i za ruskog suvlasnika NIS-a – `Gaspromnjeft`. Zašto upravo rusko-srpska kompanija? Zašto nakon pet godina od privatizacije? Zašto upravo sada? „Gaspromnjeft” besprekorno poštuje sve dogovore. Oni su transparentni. Sve je otvoreno. Ali se ne može isto to reći o nekim drugim sporazumima sa kompanijama drugih zemalja. Zašto se pod istragom našla kompanija koja se podigla iz pepela i bez pomoći srpskih poreskih obveznika izašla na svetski nivo? Ona puni budžet Srbije sa više od 14 procenata, što iznosi oko 1,2 milijarde evra. Danas je NIS van svake sumnje najuspešnije preduzeće u Srbiji“ – rekao je Čepurin u intervjuu za Politiku i time, u osnovi, samo otvorenije i oštrije ponovio argumentaciju koju u javnosti često iznose Kiril Kravčenko i poslovodstvo NIS-a. 

Na kraju, Čepurin je izrazio uverenje u svetlu budućnost srpsko-ruskih odnosa, uz više nego indikativnu ogradu i napomenu: „Nema nikakvih razumnih razloga da se naša saradnja dovede u pitanje. Ako, naravno, radimo u svojem, srpskom i ruskom, a ne u još nečijem interesu“ (kurziv Đ.V.)

Aluzija je bila suviše jasna i direktna da bi mogla proći bez reakcije sa srpskog „najvišeg mesta“, odnosno premijerovog kabineta. Već u subotu mediji su javili da su se ambasador i premijer sreli i zaključili kako „ništa ne može ugroziti srpsko-rusko prijateljstvo“ – i razmenili još nekoliko kurtoaznih diplomatskih fraza u istom stilu. A šta je rečeno iza zatvorenih vrata, možemo samo da prepostavljamo.

Da li je nakon hitnog vikend-viđenja sa ambasadorom Čepurinom problem zaista otklonjen, ili je stvar samo privremeno diplomatski zaglađena – do sledeće prilike? I Vučiću i ruskoj strani, iz različitih razloga, odgovara da se veruje kako je u pitanju ono prvo. Ipak, nakon svega, ostaje čitav niz nedoumica i više nego opravdanih pitanja, koja je, uostalom, ruski ambasador vrlo precizno i taksativno pobrojao. 

Tim pre što ovo nije nipošto prvi put da se premijer na ovakav način bavi NIS-om – dakle, isključena je mogućnost da je reč o omašci, ili slučajnom „izletu“. I početkom aprila ove godine, opet nekako „usput“ i prilično neartikulisano, govoreći o reformi javnih preduzeća (uzgred, NIS nije nikakvo državno „javno preduzeće“, nego država Srbija u njemu ima određeni procenat vlasništva) Vučić je bio još eksplicitniji: „Hoćemo svoje pare... Dvadeset devet posto NIS-a su naše pare i moj posao je da te pare uzmem za narod... Sad ćemo drugačije da razgovaramo. I sa NIS-om i sa svima ostalima“.

Ostavimo li po strani ne baš primereni ton i intonaciju, u načelu, nema se mnogo šta prigovoriti želji da država za sebe dobije veći udeo i da se više para slije u državnu kasu. I da se istraže evantualne nepravilnosti i zloupotrebe, ukoliko ih je bilo. Tačnije, ne bi se imalo šta prigovoriti da je iole slična revnost pokazana i u drugim, kudikamo drastičnijim slučajevima.

Setimo se da je, na primer, američkom "Ju-Es stilu" prodat "Sartid" za 23 miliona dolara, koliko su otprilike vredele zatečene zalihe u fabričkom krugu. Dok je 1,7 milijardi dolara dugovanja pretvoreno u javni dug koji je na sebe preuzela država (o tome je Slobodan Antonić napisao čitavu studiju). A kada su nam ga, nakon što su potrošili zalihe i pretopili rashodovane vagone i tenkove, 2012. vraćali („za dolar“), Srbija se ponovo obavezala da isplati još 40 miliona na konto u međuvremenu napravljenog duga.  

Priča o JAT-u je takođe tema za sebe. A ona o „Fijatu“ i „Zastavi“ pogotovo. U svim tim slučajevima država Srbija na sebe preuzima dugove od više stotina miliona evra, i, direktno ili indirektno, više stotina miliona evra ulaže u novo preduzeće. Ništa slično nije učinjeno u slučaju NIS-a, koji je uzet u „viđenom stanju“, sa svim dubiozama, viškom zaposlenih i skrivenim dugovima.    

Ali i nije ovde reč o NIS-u, nego o nečem daleko većem i važnijem – odnosu prema Rusiji i pokušaju slabljenja njenog ekonomskog i političkog prisustva u regionu. Jer, šta god da je u pitanju, to jest, skrivena namera da se poremete odnosi sa Rusijom, ili „samo“ površno dnevnopolitičko dovijanje da bi se malo skrenula pažnja iz nevolje u koju se upalo zbog spornog ugovora sa „Etihadom“, posledice su jednako pogubne i postupak je podjednako skandalozan.

Čak i da je u pitanju ovo drugo – to jest, interni politički obračun sa opozicijom i da se malo potkrešu krila u skupštini opasno razmahanom Borku Stefanoviću – nepotrebno se truje javno mnjenje, širi perfidna rusofobija i sa najvišeg mesta u državi emituje poruka kako „opet nešto nije u redu sa tim Rusima“.

Glavni ruski resurs u Srbiji i najbolji zaštitnik srpsko-ruskih odnosa nije NIS (ma koliko da je respektabilan, i ma koliko da bi mogao biti i bolje upotrebljen u tu svrhu), već jedno spontano i široko prorusko raspoloženje tzv. „običnih ljudi“, koje je opstajalo kroz sve režime i svu otvorenu ili prikrivenu antirusku propagandu. Vučić to odlično zna, a zna i da njegovi birači – još uvek – spadaju u taj korpus. I zato verbalno balansira i priča o „vekovnom i neraskidivom“ prijateljstvu sa Rusijom, dok, istovremeno, već rutinski izjednačava „naše zapadne i istočne prijatelje“, s tim da je pred prvima neumereno ponizan, a prema drugima neprimereno osion. I s tim da mu ne pada na pamet da od prvih bučno traži reviziju potpisanih sporazuma.

Zašto premijer nije rekao da će sa italijanskim predsednikom i premijerom pokušati da izmeni („dobar, ali skup“) ugovor o "Fijatu"? Ili sa „prijateljima iz Emirata“ popraviti „fantastičan“ sporazum sa „Etihadom“? Zašto nije najavio energičnu istragu o prodaji "Sartida", makar i prethodno „umirivši“ američku stranu kako ta istraga „nije uperena protiv njih“? (Nego samo protiv „domaćih lopova“, odnosno njihovih ovdašnjih partnera, sa kojima su posao dogovarali.) Zašto ne kaže da će pokušati da kod Angele Merkel (koja ga, razume se, takođe „izuzetno poštuje“) izdejstvuje promenu nemačkog stava oko Kosova? Ili makar da prestanu da nas „na evropskom putu“ ucenjuju, između ostalog, i Sandžakom, Vojvodinom, promenom ustava, mirenjem sa kosovskom stolicom u Ujedinjenim nacijama?

Tada bismo možda i mogli prihvatiti da se radi o iskrenom „ekonomskom patriotizmu“ (mada on teško da može biti kompatibilan sa ovom najavljenom rasprodajom svih preostalih privrednih resursa). Ovako, plašim se, biće ipak da je reč samo o slabo prikrivenoj ekonomskoj i političkoj okupaciji. A možda čak i o pomalo lešinarskom pokušaju da se profitira i ogrebe na ruskoj trenutnoj nevolji i muci. Ali to se ne radi među prijateljima. Da i ne govorimo o tome da će ti prijatelji, i jedno i drugo, i dobro i loše, i te kako zapamtiti – i vratiti.  

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner