Početna strana > Hronika > Vilijam Montgomeri: Podelu Kosova na srpski i albanski deo, pored Evrope, treba da iniciraju SAD. NATO bombardovanje SRJ nije moglo da bude izbegnuto
Hronika

Vilijam Montgomeri: Podelu Kosova na srpski i albanski deo, pored Evrope, treba da iniciraju SAD. NATO bombardovanje SRJ nije moglo da bude izbegnuto

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 13. oktobar 2025.

 Zajedno sa suprugom Lin, nekadašnji američki ambasador Vilijam Montgomeri, čija je diplomatska služba obeležila ključne događaje devedesetih godina 20. veka i početkom dvehiljaditih godina, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, napisao je memoarsko delo „(Ne)diplomatski životi”. Knjigu je u prevodu Ivana Radanovića i Nikoline Vujačić objavio „Klio”, a opisano vreme počinje ranih 70-ih godina 20. veka, a završava se u prvoj deceniji 21. veka. Kreće se od Beograda, preko Moskve, Vašingtona, Tanzanije, Sofije i Budimpešte, i opet do Beograda.

Ovaj bračni par posebno voli Beograd, a živi u Cavtatu. Ambasador Montgomeri uspostavlja lični odnos prema savremenoj istoriji, što je istakao i u razgovoru o ovoj knjizi u beogradskom hotelu „Hilton”. Zaključio je da se situacija u BiH i na KiM nije smirila do danas i da zapadni svet, koji je pokrenuo Dejtonski i sporazum za Kosovo, ima odgovornost da prizna da problemi postoje i 30 godina posle. Takođe, Vilijam Montgomeri zastupa stav da Kosovo i Metohija treba da budu podeljeni na srpski i albanski deo, a da srpski spomenici treba da budu zaštićeni po Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN i da treba da ih štite srpske snage.

„Političari na Zapadu često ignorišu delove rezolucija koji im ne odgovaraju...”, rekao je ambasador Montgomeri u razgovoru u koji se uključivala i njegova supruga, koautor knjige.

Govorili ste o podeli Kosova i Metohije. Ko treba da inicira tu podelu?

Mislim da je to kombinacija koja uključuje i Ameriku, pored Evrope, zbog kosovskih Albanaca, koji traže američku podršku. Ali, potrebni su razumni političari iz obe uključene države. Nemoguće je to uraditi bez ključnih igrača, ali ne znam postoje li oni na Kosovu, pa i u Bosni.

Zbog čega je Amerika sada manje zainteresovana za Srbiju i čitav region nego u vreme kada ste bili aktivni diplomata, iako, kako ste rekli, i dalje postoje nerešeni problemi još iz tog perioda?

Zbog toga što je u to vreme ovaj region bio ispunjen nasiljem i brutalnošću, Jugoslavija se raspala, rat je počeo, a sada je ovaj region, barem na površini, mnogo mirniji, nema nasilja kao pre. Tako da je interesovanje prebačeno na druga područja. Nisam siguran u to da su Srbima potrebni stranci da im kažu šta treba da rade, ali se slažem sa tim da postoje problemi koje treba rešiti. Mislim da neće biti rešeni bez aktivne saradnje međunarodne zajednice. Jedan od ciljeva ove knjige je da ukaže na to.

Pripadate staroj školi diplomatije, proučavali ste kulturu i jezike zemalja u kojima ste službovali. Da li u savremenoj diplomatiji nedostaje takva vrsta znanja?

Knjigu smo naslovili „(Ne)diplomatski životi” zbog toga što slika prosečnog diplomate odražava nekoga ko je tih, ko uglavnom posećuje prijeme. Ovom knjigom želeli smo da pokažemo da postoji i drugi način, da se bude mnogo aktivniji u diplomatskoj službi, a najbolji primer za to je bio u Bugarskoj, kada su izbili veliki protesti. Čuli smo da će jedne noći biti usmereni na sedište Komunističke partije, u centru Sofije. Lin je zvala da se izvini i da kaže da nećemo moći da dođemo na diplomatsku večeru, zbog toga što ćemo ići da pratimo demonstracije. Sve druge diplomate bile su užasnute. Tako da smo otišli da prisustvujemo stvaranju istorije, kada je sedište Komunističke partije bilo spaljeno i opljačkano. Drugi ambasadori ostali su da sede na večeri. Pokazali smo da postoje dva načina da se bude diplomata. Mnogo toga dugujem Lin. Zbog toga što sam ja vrlo introvertan, a ona je ekstrovertna, što mi je mnogo pomoglo. Mnoga prijateljstva zasnovali smo zahvaljujući njoj. Ponekad sam bio razočaran u američku diplomatiju zbog toga što je mali broj naših karijernih diplomata zaista želelo da se susretne sa narodom zemlje u kojoj su službovali, da razume njihovu kulturu. Bilo je to razočaravajuće.

Lin Montgomeri: Ne znam da li sam ekstrovertna, ali sam položaj nagoni vas na to. Bil je bio ambasador tri puta. Kada smo tokom devedesetih bili u Bugarskoj, pitala sam se šta je to što mogu da uradim na drugačiji način. U Hrvatskoj smo bili u vreme posle rata, bila je 1998. godina. Radila sam mnogo na uklanjanju zaostalih mina. Iako je bilo teško, to mi je davalo svrhu. U Srbiji sam tri godine sarađivala sa Onkološkim institutom, tada je moglo da bude sakupljeno mnogo novca, ljudi su želeli da doniraju novac znajući da će doći do onih kojima je potreban. U diplomatiji se može reći da ste se susreli sa mnogo ljudi, političarima, i onima iz neprofitnih organizacija, da ste posećivali prijeme. Ali, zaista ih poznavati, to je već neki drugi nivo, to se radi 365 dana u godini. U Srbiji je bila tako ozbiljna situacija, da je značilo ili se potpuno tome posvetiti ili sasvim odustati.

Poznavali ste sve srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke političare. Sa kim je od njih bilo najbolje sarađivati?

Mnogo sam radio sa Nebojšom Čovićem. U vezi sa južnom Srbijom i Kosovom. Mnogo sam sarađivao i sa Zoranom Đinđićem, živeo je na Dedinju u kući do naše. Mogli smo često da se posećujemo. Imao sam sa njim dobar i ravnopravan odnos, ali to nije značilo da smo se u svemu slagali. Dobro sam sarađivao sa Miroljubom Labusom, bio je sjajan i korektan čovek, ekonomista.

U knjizi spominjete neke greške zapadne politike prema Balkanu. Šta mislite o radu Haškog tribunala?

Za Sjedinjene Američke Države Haški tribunal bio je vrlo važan. Lično mislim da je glavna tužiteljka Karla del Ponte bila potpuni promašaj. Mislim da je način na koji je radila mnogo otežao novim demokratskim vladama u Srbiji i Hrvatskoj. Iako je rat bio završen 1995. godine, ona je početkom dvehiljaditih stalno uvodila nove mere. Mislim da je to razlog zbog kojeg je Zoran Đinđić bio ubijen. Ona bi se povremeno pojavila i od novih vlada tražila nove mere i kritikovala ih, a bile su to vlade koje su nastale posle ratova, suočavajući se i sa problemom izbeglica, ali su zbog njenih intervencija pažnju morali da usmeravaju na Hag. Onda su te vlade stavljane u poziciju da sprovode nepopularne mere za njihov narod. Važilo je to za Hrvatsku, kao i za Srbiju.

Da li je NATO bombardovanje SR Jugoslavije moglo da bude izbegnuto?

Srećan sam zbog toga što nisam imao veze sa ovom odlukom, u to vreme bio sam ambasador u Hrvatskoj. Sećam se noći kada je bombardovanje počelo. Sedeo sam u svojoj kancelariji, znajući da će se to dogoditi, i pomišljao sam na to da možda više nikada neću videti Srbiju. Mislio sam na masakr u Kragujevcu, u Drugom svetskom ratu, zbog kojeg su automobili nemačkih tablica bili kamenovani i trideset godina kasnije. Nisam znao šta će Srbi misliti o nama. Mogu da kažem da smo proveli deset godina radeći na problemu Kosova, sve je bilo pokušano, ali bez uspeha. Oslobodilačka vojska Kosova vodila je uspešan gerilski rat, a Miloševića nismo mogli da navedemo na to da uspori dovoljno u skladu sa stavovima zvaničnog Vašingtona u to vreme, i to je vodilo ka bombardovanju. Žao mi je što se to dogodilo, ali situacija se pogoršavala. OVK je jačala, a srpske jedinice su vojnu obuku dobijale od ruskih snaga i snažno su reagovale. Da li mi je žao zbog bombardovanja? Da. Mislim li da je postojalo drugo rešenje? Ne. Bila je to odluka posle deset godina.

Razmišljaju li današnji političari dovoljno o zaostavštini koju ostavljaju svetu?

Na primer, serija „Sablja” opisuje događaje na način koji je dalek od istine, a ja sam u ovoj knjizi želeo da zabeležim svoju verziju događaja. Ne kažem da je moje viđenje tačno, ali svakako je drugačije od tog koje ova serija nudi.

Kako vidite nasleđe koje će Donald Tramp ostaviti svetu, u knjizi ga nazivate onim koji ometa?

Koje je vaše sledeće pitanje?... Međutim, reč „ometač” nije u negativnom kontekstu. To je neko ko želi da sagleda situaciju. Na primer, 50 godina Amerika daje glavni doprinos u NATO-u i druge zemlje nam rado prepuštaju tu ulogu. Dok sam bio u diplomatiji, imali smo kancelariju koja je posebno ohrabrivala zemlje članice da izdvoje dva procenta iz budžeta za odbranu. Pokušavali smo to 40 godina, ali bez uspeha. A predsednik Tramp je rekao: „Žao nam je, mi nećemo pomagati”, i tako mu je pošlo za rukom da te zemlje više ulažu u odbranu. Tako, pod „ometačem” mislim na nekoga ko razmišlja izvan uobičajenih okvira. Mi smo radili u eri Hladnog rata, protiv SSSR-a, snažno smo verovali u to da je naš način bolji. Prvi put došli smo u Bugarsku u vreme komunističke vlade, a biti američki diplomata tamo, sada je mnogo drugačije.

Lin Montgomeri: Kada smo pisali ovu knjigu, želeli smo zbog naše dece i unuka da kažemo: to smo mi, ovako smo radili, iz ovih razloga, zbog ovoga ste išli u internate. Nismo sebe opravdavali. A živeli smo u izuzetno vreme.

Zbog čega se zemlje Istočnog bloka teže integrišu u Evropu? Zašto je Srbija, koja je uvek bila posebna, ostavljena na obodu Evrope?

To zavisi od njihove istorije, one zemlje koje su imale bolje vlade, kao Poljska, lakše se opredeljuju za promene, u poređenju sa onima koje nisu imale odnos sa Zapadom. Bugarskoj je prilagođavanje u EU išlo teže. Žao mi je zbog Srbije, mislim da se Evropska unija umorila od novih članova. Vremenom, izazovi članstva postaju sve veći. Mislim da EU ne želi da prihvati zemlje koje imaju problema sa susedima, koje mogu biti problem.

(Politika)

 
Pristigli komentari (0)
Pošaljite komentar