Velibor DŽomić: Najave potpisivanja Temeljnog ugovora SPC i države Crne Gore izazvale niz neprimerenih reakcija; Isti ugovori zaključeni su još 2011-12 sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom i Katoličkom crkvom

 Medijske najave budućeg Temeljnog ugovora između Srpske Pravoslavne Crkve i Crne Gore su, što je bilo i očekivano, izazvale čitav niz reakcija različitih subjekata i pojedinaca. Vjerni narod i poštovaoci prava i pravde su sa radošću primili ovu vijest. Sasvim logično, javili su se i dežurni kritičari, partijski ili individualni, svega što se tiče SPC i vjernika u Crnoj Gori.

Uočljivo je da niko od kritičara budućeg ugovora nije postavio pitanje dosadašnje, samo u ovom slučaju desetogodišnje, diskriminacije Srpske Pravoslavne Crkve zbog činjenice da joj prethodne Vlade (od 2012. do 2020. godine) nisu omogućile zaključivanje ugovora sa istim pravima i obavezama kao i u tri ugovora koji su zaključeni sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom 2011. i 2012. godine.

Uočljivo je da niko od kritičara budućeg ugovora nije postavio pitanje dosadašnje diskriminacije SPC zbog činjenice da joj prethodne Vlade (od 2012. do 2020. godine) nisu omogućile zaključivanje ugovora sa istim pravima i obavezama kao i u tri ugovora koji su zaključeni sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom 2011. i 2012. 

Vjerujem da mnogima od kritičara nije poznata presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura u slučaju ”Savez crkava Riječ života i ostali protiv Hrvatske” br. 7798/08 od 9. decembra 2010. godine. Protivnici ugovora između SPC i Crne Gore su, valja podsjetiti, uglavnom javno deklarisani protivnici postojanja i misije SPC u Crnoj Gori. Zaklinjući se u ”evropske vrijednosti” i ”odbranu nacionalnih interesa države Crne Gore”, deklarisani ateisti i crkvomrsci smatraju da Crnu Goru, kada je u pitanju SPC, ne obavezuju ni Ustav, ni zakoni, a ni presude Evropskog suda u Strazburu. Za njih diskriminacija, inače Ustavom i zakonom zabranjena, predstavlja poželjno i idealno sredstvo borbe protiv SPC u Crnoj Gori.

Ukratko, države – članice Savjeta Evrope, a među njima i Crna Gora, dužne su da, pored Ustava, zakona i drugih pravnih akata, poštuju i dosljedno primjenjuju međunarodno-pravne akte koje su ratifikovale, ali i presude Evropskog suda iz Strazbura. I zato se lavina napada na budući Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore prvenstveno mora posmatrati kao napad na evropske i civilizacijske vrijednosti.

Kratkoća pamćenja uvijek uzima svoj danak. Ako je ikome od kritičara budućeg ugovora poznat njegov sadržaj onda su to političke partije koje su od 2012. do 2020. godine konstituisale izvršnu vlast u Crnoj Gori (DPS, SDP, SD i ostale). Naime, 20. aprila 2012. godine, poslije zaključenja ugovora sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom, Vladi Crne Gore je od strane Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC, preko Mitropolije Crnogorsko-Primorske, zvanično dostavljen Nacrt temeljnog ugovora između SPC i Crne Gore, a potpisnik ovih redova je bio izvršilac tog poslušanja.

Vrijedi se podsjetiti da je premijer Igor Lukšić 2012. godine otvorio dijalog sa SPC radi zaključivanja Temeljnog ugovora, ali je taj proces iz političkih razloga obustavljen. Poslije toga, Vlada tadašnjeg premijera Mila Đukanovića je, preko Ministarstva za ljudska i manjinska prava, polovinom februara 2015. godine ponovo pokrenula dijalog o istom pitanju, ali je i on iz političkih razloga obustavljen, odnosno dijalog je zamijenjen diskriminatornim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti 2015. godine. A nakon svega toga, poslije usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica 27. decembra 2019. godine, prethodna Vlada premijera Duška Markovića je, radi prekida molitvenih litija, javno pozivala SPC da zaključi ugovor. Stav Crkve je bio jasan: prvo izmjena diskriminatornih odredbi iz Zakona, pa onda zaključenje ugovora! Nikada niko iz tadašnjih vladajućih partija nije pominjao transparentnost na koju se sada pozivaju.

Javnost se sa sadržajem tri do sada zaključena državno-vjerska ugovora uvijek upoznavala nakon njihovog zaključivanja i to je lako provjerljivo. A sada se prijevremena transparentnost traži samo za ugovor između SPC i Crne Gore koji u obimu prava i obaveza ni u čemu ne odstupa od tri ugovora koje je Crna Gora do sada zaključila!

Javnost se sa sadržajem tri do sada zaključena državno-vjerska ugovora uvijek upoznavala nakon njihovog zaključivanja i to je lako provjerljivo. A sada se prijevremena transparentnost traži samo za ugovor između SPC i Crne Gore koji u obimu prava i obaveza ni u čemu ne odstupa od tri ugovora koje je Crna Gora do sada zaključila!

Shodno Ustavu Crne Gore, Vlada vodi spoljnu i unutrašnju politiku i to je jedna od njenih izvornih nadležnosti. Naravno, ona snosi i odgovornost za vođenje spoljne i unutrašnje politike. Transparentnost u ovom i sličnim slučajevima podrazumijeva dostupnost zaključenog ugovora javnosti i ona, nakon zaključivanja ugovora, mora biti ispoštovana. Uostalom, to je i normirano u ugovoru!

Državno-crkveni ugovori, važno je da se i to zna, ne podliježu nikakvim javnim raspravama prije njihovog zaključivanja, a posebno ne podliježu ”usaglašavanju sa domaćom zainteresovanom javnošću”. Ugovor je, u ovom slučaju, dvostrani pravni akt koji podrazumijeva saglasnost volja strana ugovornica čiji se međusobni odnosi uređuju, a ne apstraktne javnosti u čija se prava i obaveze ugovorom ne zadire. Po toj logici, svaki ugovor države Crne Gore bi se morao slati na ”usaglašavanje” sa nekom javnošću, a to u praksi znači da bi rijetko koji ugovor Vlada mogla i da zaključi.

Krajnje je neukusno da se u ovom slučaju traži ”predugovorna” transparentnost i to od onih političkih činilaca koji su sa sadržajem tog akta upoznati još 2012. godine. Da ne otvaram ovdje pitanje onih ugovora koje su današnji kritičari proglasili tajnim u pravnom smislu, a u društvenom smislu ogroman broj ugovora koji nisu imali oznaku tajnosti faktički učinili tajnim i nedostupnim javnosti čak i po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

(IN4S)