| Hronika | |||
Slavoj Žižek: O Trampu, Putinu, naoružanim bandama. - Naša stvarnost postaje noćna mora |
|
|
|
| utorak, 17. februar 2026. | |
|
Pre tri decenije, Frensis Fukujama je predstavio svoju viziju kraja istorije: liberalno-demokratski kapitalizam je najbolji mogući društveni poredak, a sada kada smo ga otkrili, došli smo do kraja istorije – nema daljeg napretka, već samo postepeno, potpuno ostvarenje ovog poretka širom sveta. (Fukujama je ubrzo uvideo svoju grešku – sada podržava Bernija Sandersa!) Samo tri decenije kasnije, nalazimo se na suprotnoj krajnosti: dominantna ideja danas je da se liberalno-demokratski kapitalistički svetski poredak, sa svojim skupom složenih pravila koja garantuju osnovna ljudska prava (sloboda govora, univerzalna zdravstvena zaštita, besplatno obrazovanje itd.), raspao. Ono što zamenjuje ovaj poredak jeste brutalni novi svet u kome velike ribe jedu male ribe, u kome se ideologije više ne shvataju ozbiljno jer je ono što je važno sirova (ekonomska, vojna, politička) moć: Tramp nije intervenisao u Venecueli da bi ponovo uspostavio demokratiju tamo, već da bi dobio slobodan pristup njenim ogromnim rezervama nafte i minerala; Putin je napao Ukrajinu da bi obnovio Veliku Rusiju kakva je postojala pre Oktobarske revolucije i, u drugačijem obliku, pod staljinizmom. Dominantan stav u ovoj situaciji je realizam lišen svih iluzija i ideala: živite u strahu ako ste u maloj zemlji, uživajte u nepristojnoj moći ako možete, samo budite svesni da principi nisu važni. U ovom novom svetu, kako često čujemo, maske (ljudskih prava, poštovanja suvereniteta drugih država itd.) su pale, mi efikasno živimo u post-ideološkom svetu, primorani da prihvatimo brutalnu stvarnost onakvu kakva jeste – bez iluzija. Ali da li je to zaista slučaj? Apsolutno NE: naš post-liberalni svet je prožet ideologijom čak i više nego liberalno-demokratski univerzum. Trampova vizija MAGA je ideologija kojoj svakodnevno protivreči stvarnost sopstvenih postupaka. Stiv Benon, glavni ideolog trampovskog populizma, proglašava sebe lenjinistom koji radi na uništenju države, ali pod Trampom je američka državna mašinerija jača nego ikad, interveniše bez ikakvog utemeljenja u demokratskim mehanizmima, krši postojeće zakone, pa čak i pravila tržišta. Trampova sloboda govora je sloboda moćnih da vređaju i ponižavaju one koji su slabi (imigrante, druge rase, seksualne manjine), a ne moć ugnjetavanih i eksploatisanih da se njihov glas čuje. Isto važi i za Rusiju i Izrael, da pomenemo samo ova dva slučaja. Izrael je sada opterećen cionističkim fundamentalizmom, prizivajući Stari zavet kako bi legitimisao brutalnu kolonizaciju Gaze i Zapadne obale. Putin legitimiše svoju moć evroazijskom ideologijom, suprotstavljajući zapadnom individualističkom liberalizmu tradicionalne vrednosti porodičnog života, dajući prednost zajednici nad individualnim interesima, sve do spremnosti da se žrtvuje za državu. U tom smislu, Aleksandar Haričev, vodeći Putinov ideolog, formulisao je osnovne karakteristike “homo-putinus”, navodno „samopožrtvujuće prirode“ ruskog naroda: „Za nas, sam život izgleda da znači mnogo manje nego za zapadnjaka. Verujemo da postoje stvari važnije od pukog postojanja. To je, u suštini, temelj svake vere”. U svim ovim slučajevima, mi smo što je moguće dalje od toga da vidimo svet onakvim kakav jeste: ono što preovlađujući „realizam“ ignoriše jeste ekstremna ideologija koja je našoj stvarnosti potrebna da bi se reprodukovala. Ova tenzija je osnova jedne od ključnih karakteristika današnjeg sveta: sve više država se oslanja na ilegalne naoružane bande kako bi održale svoju moć. Ono što poslednjih godina vidimo na Haitiju je ekstreman slučaj takozvane propale države u kojoj bande kontrolišu 80 odsto teritorije. Haiti je ekstreman slučaj: više od 200 godina zemlja je kažnjena zbog svoje uspešne pobune robova oko 1800. godine. Međutim, slične stvari se dešavaju u Ekvadoru (gde su bande otvoreno okupirale delove gradova) i u nekim provincijama Meksika koje su potpuno kontrolisane od strane narko-kartela. U drugim delovima sveta, trebalo bi pomenuti barem Iransku islamsku revolucionarnu gardu koja se ne može svesti na granu vojnih snaga: ona funkcioniše kao ideološka policija i često ide u krajnosti koje (barem izgledaju) sramote vladu – podsetimo se da su bili odgovorni za ubistvo Mahse Amini, što je izazvalo široke proteste, tako da su se čak i vladini predstavnici izvinili zbog toga. Zatim je tu bila Vagner grupa koju je do 2023. godine kontrolisao Jevgenij Prigožin: ruska vlada ju je koristila kao posrednika, omogućavajući joj da ima uverljivo poricanje za vojne operacije u inostranstvu, a na kraju se okrenula čak i protiv Putinovog režima. Ali najočigledniji slučaj su doseljenici na Zapadnoj obali koji otvoreno terorišu Palestince koji tamo žive: oni deluju kao nezavisni pokret civilnog društva koji pale palestinske kuće, pa ih i prebijanju i ubijaju, dok IDF samo posmatra njihove napade i interveniše samo ako Palestinci aktivno pružaju otpor doseljenicima – opet, banda koju državna vlast toleriše, pa čak i podstiče pod uslovima poricanja. Unutar samih SAD, Tramp sprovodi neku vrstu unutrašnje kolonizacije: ICE (a više ne Nacionalna garda) funkcioniše u velikim gradovima kojima dominiraju demokrate kao neka vrsta spolja nametnute sile kolonizacije koja lišava stanovnike njihovih osnovnih prava. Sastoji se uglavnom od mladih nasilnika i delinkvenata, brzo obučenih i naoružanih – funkcionišu gotovo kao Trampovi doseljenici na Zapadnoj obali. Prema novim smernicama, ICE sada dozvoljava svojim oficirima da na silu ulaze u domove ljudi tokom imigracionih racija bez sudskih naloga – nije ni čudo što je meksički sveštenik koji radi u Mineapolisu opisao ICE kao goru od meksičkih narko kartela. Ipak, postoji ključna razlika između naoružanih bandi na drugim mestima i ICE: Tramp ne koristi samo ICE bande poput Netanjahua ili Putina, održavajući minimalnu distancu prema njima, on je direktno njihov komandant, koristi ih nezavisno od demokratskih institucija i protiv lokalnih vlasti. Ukratko, kao predsednik SAD, Tramp je vrhunac državne moći, vladavine prava, a istovremeno je i vrhovni vođa bande – sve u jednoj osobi. Setite se uvida G. K. Čestertona da je “hrišćanstvo jedina religija na zemlji koja je osećala da svemoć čini Boga nepotpunim. Samo hrišćanstvo je osećalo da Bog, da bi bio u potpunosti Bog, mora biti i buntovnik, kao i kralj”. Sa izvesnom ironijom, možemo reći da Tramp efikasno pokušava da funkcioniše kao hrišćanski bog: de fakto kralj SAD koji vodi svoju zemlju uglavnom dekretima i istovremeno vrhovni buntovnik protiv države. Trampov nedavni čin čini ovaj paradoks otvoreno vidljivim. 6. februara 2026. godine, sam Tramp, aktuelni predsednik, podneo je tužbu protiv Poreske uprave SAD (IRS), zahtevajući 10 milijardi dolara odštete od savezne vlade koju nadgleda, tvrdeći da je nepravedno oštećen u svom ličnom svojstvu. Taj scenario bi mu, izgleda, dao poslednju reč o tome da li će se izvući sa nagodbom i koliko ona treba da bude velika. Čak su i neki republikanski zakonodavci izrazili sumnje u vezi sa tužbom koja, iz praktičnih razloga, čini Trampa tužiocem i tuženim zajedno. Predsedavajući upravo vladom koju tuži, Tramp je priznao: “Pa, nikada nije bilo ništa slično. Budimo iskreni”. Napomenuo je da se sada nalazi u „čudnoj poziciji“ u kojoj, kao glavni izvršni direktor, mora da “napravi dogovor – pregovara sa samim sobom”. Pošto je na obe strane problema, senator Adam Šif je rekao: “Morate mu odati perverznu vrstu priznanja za čistu smelost prevare. To vam je jednostavno upadljivo”. Videli smo nešto slično ne u stvarnosti, već u filmu: u Vudi Alenovom ranom remek-delu „Banane“ (1971). U sudskoj sceni pred kraj filma, junak Meliš, koji je optužen za zločin, ponaša se kao svoj branilac i ispituje samog sebe. Stojeći ispred prazne stolice za svedoke, viče agresivna pitanja; zatim seda na stolicu i daje zbunjeni odgovor na sopstvena pitanja… Ono što je pre pola veka bila šala sada je stvarnost, što znači da naša stvarnost postaje noćna mora. (Danas) |