Početna strana > Hronika > Nikola Jovanović: Kako se boriti protiv populizma
Hronika

Nikola Jovanović: Kako se boriti protiv populizma

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 20. novembar 2017.

 Populizam je ideologija koja pretpostavlja da stavovi jednog jedinog političara (ili pokreta) u potpunosti izražavaju težnje i interese čitavog naroda. Taj političar ne zasniva svoju «superiornost» na određenoj ideologiji, ili na osnovu rezultata nekih logičkih operacija, već se jednostavno samoproglašava za jedinog istinskog predstavnika naroda. On je autentični glas svog naroda, koga brani od korumpirane elite, tajkuna, inostranih obaveštajnih službi, unutrašnjih i spoljnih neprijatelja.

U svakom apsurdnom razmišljanju ima zrno istine. Nema savremenog društva koje nije na udaru raznih štetnih uticaja, kako iznutra tako i izvana. Tvrditi da predstavnička demokratija nema mana, da u svetu postoje samo prijatelji, kao i da domaći moćnici nisu u iskušenju da privatizuju državu i stave je u funkciju svojih interesa - bilo bi naivno i besmisleno. Međutim, populista nema odgovor na jedno jednostavno pitanje: zašto je baš on bogom dan da brani i oličava narod, dok su svi ostali politički akteri nelegitimni, nedorasli i nedobronamerni?

U nedostatku argumenata i dokaza koji svedoče u prilog njegove superiornosti u odnosu na političke rivale, glavni zadatak svakog populiste biće da te rivale delegitimiše, predstavljajući ih ili kao puko sredstvo nekih nenarodnih nalogodavaca (tajkuna, stranca i sl.), ili kao karakterno nedostojne (lenji, glupi, neobrazovani). Nasuprot tako okarakterisanoj opoziciji, populista je pregalac, žrtvovatelj, načitan. U apsurdnijim varijantama, u skupštini se čitaju se ocene iz indeksa, a pred medijima  se ministrima poklanjaju knjige iz lične biblioteke.

Što je veći kontrast, to je legitimitet populiste jači, a samim tim i manevarski prostor da se svim sredstvima obračunava sa političkim takmacima. Imajući ovo u vidu, populista će većinu svoga vremena i energije posvetiti produbljivanju jaza između sebe i «drugih», tako što će, sa jedne strane, graditi kult sopstvene ličnosti (dramske pauze u nastupima, poređenja sa Titom, hvalospevi podređenih), a, sa druge strane, opoziciju predstavljati kao «neprijatelje naroda». Ako opozicionari nisu predstavnici (jednog dela) naroda, već narodni neprijatelji, onda su sva sredstva u borbi protiv njih dozvoljena. Pravi populista će zato podsticati tenzije u društvu i polarizaciju.

Svako stavljanje u istu ravan sa političkim neistomišljenicima je isključeno, jer samo on predstavlja narod i to ničim ne sme biti osporavano. Zato će «unutrašnji dijalozi» da se vode preko njegovih saradnika, dok će on, kao kralj Solomon, obznaniti jedina prava i unapred poznata rešenja, na samom kraju. Izbegavaće TV duele, jer u njima nema dramskih pauza, samo protivargumenata  - koji potencijalno mogu biti i jači od njegovih. Politički rivali će biti izgnani iz medija, jer nemaju dovoljan kredibilitet da bi pretendovali na predstavljanje naroda. Jedini pravi predstavnik naroda jeste - on.

Neko će reći, zašto onda populista ne ukine izbore, odnosno kako uspeva da pobeđuje na tim izborima? Populista veruje da izbori služe da dodatno «osnaže» njegov mandat, kao i da zvanično verifikuju ono što je unapred poznata narodna volja. Budući da je to cilj izbora, a ne ravnopravna utakmica različitih ideja i programa, izborni uslovi ne moraju biti savršeni. Upravo suprotno. Kako ne bi «mangupi iz opozicije» iskrivili unapred poznatu narodno volju, čine se maksimalni napori da se stepen slobodne volje građana smanji. U «fasadnoj demokratiji», slobodan izbor se sužava uklanjanjem političkih alternativa iz vidokruga, ekonomskim ucenama, kulturom straha i svim drugim sredstvima o kojima sam u ovoj rubrici već pisao.

Kako se boriti protiv populiste i populizma, pod tim okolnostima? Tri su sredstva.

Prvo jeste da se opozicija izbori za fer i poštene izborne uslove, kao i da ne pristaje na učestvovanje u izbornom procesu, ukoliko se ne zadovolji njihov elementarni minimum.

Drugo je da opozicija mobiliše apstinente i rezignirane građane. Populisti zapravo deluju kao «staratelji» pasiviziranog naroda, koji namerno šire osećaj nemoći i predaje: svi su isti, ništa se ne može promeniti, da su karte već podeljene. Na opoziciji je da formuliše jasnu alternativu i da obavezno na izborima nastupi - to je moje mišljenje - u zajedničkom frontu. Pod ovakvim okolnostima i u «fasadnoj demokratiji», sve programske razlike su manje važne od opstanka države i naroda.

Treće sredstvo jeste da opozicija argumentovano i racionalno objasni pristalicama pozicije da je populizam neproduktivan i štetan način vladanja, koji će sve - osim male manjine na vlasti- učiniti siromašnijim i manje nezavisnim. Da je logika «bolje vrabac u ruci, nego golub na grani» pogrešna, jer na kraju nećemo imati ni jedno ni drugo. Sistem u kome nema takmičenja, meritokratije, slobodne utakmice ideja, sučeljavanja - osuđen je na propast. Na opoziciji je da uveri većinu da promeni pravac voza, pre nego što on neizostavno udari u zid. 

Potpredsednik Narodne stranke

(Narodna stranka)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner