Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Privatizacija i(li) zapošljavanje?
Ekonomska politika

Privatizacija i(li) zapošljavanje?

PDF Štampa El. pošta
Milan Knežević   
nedelja, 16. septembar 2012.

Ovim tekstom ću pokušati da dam neke ideje vlastima u Srbiji, ljudima koji bi možda mogli da promene nešto, a ne znaju odakle da počnu.

Neću pominjati imena, ni konkretne događaje, ima ko time treba da se bavi; ja ću govoriti o pojavi, o metodologiji i tehnologiji kojom smo kao država i narod dovedeni u kolonijalni status, a sledstveno tome, izložiću svoje ideje o tome kako da se tome stane na put.

Početkom devedesetih počelo se sa privatizacijom i u Srbiji, kada je odlučeno da je to jedini način kako da se srpska privreda i njen sistem učine konkurentnijim na svetskom tržištu robe i usluga, jer smo prihvatili neke doktrine sa zapada kao jevanđelja.

Teoretski, to je našu privredu, za koju su nam rekli da zaostaje za svetom, trebalo da modernizuje i učini efikasnijom, organizovanijom i izvozno orijentisanom. Koliko se u tome uspelo, možemo da procenimo po podatku da još uvek nismo dostigli nivo proizvodnje iz 1989. godine, a negde u tom periodu je i nastala ta „potreba za privatizacijom“.

Postoje, međutim, i teorije da je jedan od motiva zapada za rasturanje SFRJ bio i njena neobično razvijena (a socijalistička!) privreda, koja je počinjala da smeta na tržištima svojom konkurentnošću; industrija naoružanja, mašinogradnja i građevinska operativa beležili su rast iz godine u godinu, i počeli da otimaju poslove moćnim kompanijama sa zapada. Neki se možda sećaju stidljivih hvalisanja na temu superiornosti jugoslovenskog tenka T-72 u prvom zalivskom ratu, kada su Iračani tim oruđem opasno desetkovali američke „centurione“ i nemačke „leoparde“ na pesku jugoistočne Azije, kako je Geneks bio jedan od najvećih koncerna na svetu, koji je mogao da vam napravi ili nabavi sve, kako je građevinska operativa radila na svih pet kontinenata, i prihvatala poslove koje su drugi odbijali kao  neizvodive, a nekoliko naših fabrika alatnih mašina imalo je rasprodatu proizvodnju nekoliko godina unapred; to znam pouzdano, a može se i lako proveriti.

Pokušaću u ovom tekstu da javnosti ukažem na to kako se kod nas, u velikom (prevelikom da bi se moglo tolerisati!) broju privatizacija proces svodio na puko mešetarenje i izigravanje osnovnog, bar deklarativnog razloga tog postupka.

Naime, prodaje se firma, npr. „IKS“. Radi osrednje, a ne radi dobro, jer, eto nema novca da investira u savremeniju opremu; tu se pojavljuje investitor, koji kaže ja ću da investiram, ako mi prodate tu firmu. Redosled je sledeći: država jedva čeka da je proda, jer na tu firmu gleda kao na balast, koji će pretovariti drugom na brigu, uzeti nešto novca za svoje potrebe, a steći solventnog poreskog obveznika. Lepo, zar ne?

Da, kad bi investitor i uradio to što je dogovoreno...

Jer, po pravilu se događalo sledeće: prvi potez investitora je „restruktuiranje“, odnosno otpuštanje viška zaposlenih. Država, koja je prodala firmu, već uviđa svoju (često i namernu) grešku, i brže-bolje brani se time da je to „restruktuiranje neophodnost“ – to je ona mantra o tranziciji.

Ohrabren početnim „uspehom“, novi vlasnik nastavlja sa svojim planom – gasi jedno po jedno proizvodno odeljenje kao nerentabilno, jer isti proizvod može da uveze po manjoj ceni, tako da mu se ne isplati da investira u proizvodnju, već sredstva planirana za modernizaciju proizvodnje prebacuje na trgovinske poduhvate kao isplativije. Firma se polako gasi, jer ako ne proizvodi, nema novca za plate, a kad nema plate, ljudi odlaze i sami. Ili se prekvalifikuju; tako sad imamo inženjere koji prodaju na pijacama, tehnologe koji voze taksi, agronome koji su instruktori u auto-školama; ista ona tranzicija, sa svim svojim prednostima.

Znam za slučaj gde je novi vlasnik odmah po „ulasku u posed“ onesposobio kotlarnicu za grejanje radionica, u kojima, usled oštre zime, nije moglo da se radi zbog hladnoće; a kada se ne radi, nema ni proizvoda, a kada nema proizvoda, nema ni novca za plate, a kada nema novca za plate, radnici ubrzo odu, jer nemaju od čega da žive. Tada se domaći proizvod supstituiše uvozom, a profit raste, jer nije bitan kvalitet već profit.

Često je razlog i lokacija firme; mnoge su izgrađene na mestima koja su nekad davno bila ledina. Nakon nekog vremena, ta mesta su postala skupa i tržištu nekretnina interesantna, pa tako vredna za neke sasvim drugačije investitore - hotelijere, bankare, trgovinske gigante. Špekulacije koje su tu izvedene mere se milijardama evra, samo u Beogradu...

Mnogo se ovde govori o „sivoj“ ekonomiji. Ima je, narod se dovija, u besparici i borbi za puki opstanak.

No, sve su to minorne štete, spram onih koje je država, netransparentnim prodajama stranim investitorima samo zbog provizija nekoliko pojedinaca činila; najviše „sivoekonomskih“ poduhvata u Srbiji su izveli baš oni koji je to trebalo da spreče. Na prste se mogu izbrojati firme koje su posle privatizacije počele da rade bolje, a i te su napredovale samo u tom smislu da bi se profit, koje ostvaruju, iznosio van zemlje, tako da su efekti opet bez koristi za nas u Srbiji. Na stranu to što smo prodali ili ustupili strancima skoro sve što je profitabilno u srpskoj privredi; šta o tome treba misliti, ostaviću svakom na ličnu procenu.

Prenamenom firmi, njenih objekata i zemljišta koje zauzimaju, mnoga su preduzeća (čak i neka koja su dobro radila) dovedena namerno u stečaj, da bi se zakonski pokrili vlasnici, i izbegla odgovornost, a pritom se zaradilo. Uvozničkom lobiju je smetala bilo kakva proizvodnja, jer je ona smetnja nekontrolisanom uvozu, na kome je zarada brza, laka i jeftina; posledice stižu kasno, kada je šteta već pričinjena, a njeni akteri daleko i već punih džepova. No, naišla je svetska kriza, koja je taj proces skoro zaustavila, i sve je teže naći investitore za bilo šta; u tome leži šansa da se nešto i spase iz kandži tih špekulanata, i da se taj proces potpuno zaustavi i možda čak obrne u suprotnom pravcu. Mnogo je preduzeća u Srbiji koja su nekad dobro poslovala, i sa nevelikim ulaganjem mogla bi brzo i efikasno da se uključe u privredni život zemlje, a što je najvažnije, da zaposle ogroman broj ljudi.

Nova vlada, ova koja je formirana, tu bi mogla sebi i lako i brzo obezbedi kredibilitet, ako u tom projektu prepozna interese ove države i naroda, koji bi to znao da ceni. Svi znamo šta se sve danas uvozi, kakvog je kvaliteta i cene, kao i da na tome enormno profitira šačica neverovatno nesavesnih tipova ( da ne upotrebim teže izraze), te da se tu najčešće radi o onim proizvodima koje smo odavno imali u svojim proizvodnim programima, dok se neko nije dosetio da to uništi.

Prazne hale, zapuštene mašine i zaparložene njive stoje i čekaju da ih se neko seti, dok milion ruku čeka zadatak i priliku; država i Vlada su ti koji mogu da to pokrenu, a da se ne radi o nedostatku novca, već volje i znanja, postaje sve očiglednije. Država koja ima 600 miliona evra za 1 (jedan!) most, ne sme da kaže da nema novca za ne otvaranje, već samo očuvanje postojećih radnih mesta. To, prosto, nije verovatno. Jer, taj most je trošak za sve, a ušteda za nekolicinu, koja će preko njega brže stizati kuda želi; radna mesta su ušteda za državu jer neće izdržavati hiljade nezaposlenih, već će od njih prihodovati kroz poreze i prodate proizvode, i tim novcem praviti nove mostove...

Svi podaci, koji su potrebni za reviziju tih „privatizacija“ državi su na raspolaganju; armija inspektora takođe. Javnost bi jedva dočekala da čuje za slučajeve poništenih privatizacija, koje su se izrodile u kriminal i špekulantske poduhvate, a da i ne pominjem koliko bi porastao ugled same Srbije, kada bi se takav proces pokrenuo; metla diže i prašinu, to da; ali, posle nje ostaje čisto.

Dakle, nije da ne može. Pitanje je da li se sme, a ako se sme, da li se i hoće.

Pojaviće se, valjda, neko ko zna, i hoće, i može...