Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > O "ruskom sporazumu"
Ekonomska politika

O "ruskom sporazumu"

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
ponedeljak, 08. decembar 2008.

Ajde da analiziramo šta je sporno u međudržavnom sporazumu sa Ruskom Federacijom u pogledu nafte i gasa.

Kandidujem sledeće teme: 1) cena za NIS (400 milona evra), 2) način investiranja, 3) kapacitet gasovoda i skladišta gasa, 4) sigurnost da će svi delovi sporazuma biti realizovani,5) koristi i štete od realizacije ili odustanka od sporazuma.

1) Od naših političara koji su učestvovali u potpisivanja sporazuma, a učestvovali su Koštunica, Tadić, Cvetković i Đelić, čuli smo objašnjenje da je cena za NIS nešto niža zato što ćemo u drugom delu sporazuma, koji se odnosi na gas, ostvariti zaradu, pa finansijsku stranu sporazuma treba sagledavati u celini.

Na prvi pogled zvuči logično, ali nažalost nije. Problem nastaje zbog toga što nikakava analiza finansijske koristi za Srbiju od gasnog dela aranžmana ne postoji. U tom delu postoji veliki broj varijabila i finansijski efekat nije moguće izraziti cifrom već samo opisno „ da će finansijskog efekta biti“.

Na drugoj strani, cena NIS-a je tačno izražena brojkom: 400 milona evra. Ako ta cena zavisi od koristi na strani gasnog dela aranžmana, a ne znamo kolika je ta korist, kako znamo da je tačna cena za NIS 400 miliona? Pa, nikako. Uopšte ne tvrdim u ovom tekstu da je to malo ili mnogo (ja mislim da je to povoljno za Ruse), samo ukazujem ili na nestručnost onih koji su posao ugovarali (podsetiću vas da su DS i G17 imali apsolutnu većinu i u vladi za mandata Koštunice) ili postoji neki motiv za ovakvo ugovaranje koji nije dostupan javnosti.

Činjenica je da su prilikom potpisivanja protokola bili prisutni predstavnici Srbije na najvišem nivou, da je Vlada sporazum usvojila, sve sa saglasnošću Mlađana Dinkića i da je Skupština sporazum ratifikovala. Hoću da kažem da je svaka dalja rasprava u pogledu cene, a koja je usmerena na Ruse, besmislena. Mi za svoje srpske potrebe treba da raspravimo ko i kako ugovara poslove.

2) U javnosti se mnogo diskutuje oko toga da li je u pogledu investicija bolje da se kreditno zaduži NIS ili je bolje da kupac od sopstvenih para investira u NIS.

Odmah da kažem, mnogo je bolje da se zaduži NIS. Da uprostimo, kada su dva subjekta vlasnici firme 51%-49% najbolje je da se ta zajednička firma razvija sopstvenim snagama. Ako bi razvoj obezbedio samo jedan suvlasnik, u našem slučaju onaj sa 51% vlasništva, on bi time povećao svoj udeo u zajedničkoj firmi. Njegov procenat bi bio znatno veći od 51%, a naš bi se znatno smanjio sa sadašnjih 49%. To znači da bi buduća korist išla mnogo više na račun većinskog vlasnika.

Opasnost postoji samo ako se ne investira dobro. Prema tome, ključni zahtev manjinskog vlasnika je da mu pripadnu stvarne, efektivne, kontrolne funkcije u zajedničkoj firmi – da može da prati svaki ugovor, svaku fakturu, kvalitet i količinu u realizaciji investicije. Kada se investicije realizuju novcem samo jednog od suvlasnika, kontrola je gotovo nikakva.

Prema tome, ako se plašimo da se neće dobro investirati, mnogo je bolje i u tom slučaju da se zaduži NIS zato što je mogućnost kontrole relizacije investicija sa naše strane u tom slučaju mnogo bolji.

U pogledu investicija ministar Dinkić je izneo tvrdnju da se NIS može i sam zadužiti i bez stranog partnera za 500 miliona evra. Ne može. Bez garancije Gasprom-njefta, NIS ne može da dobije taj novac. Najvažniji razlog je u tome što su sve rafinerije u okruženju modernije od naših i što su im kapaciteti već dovoljni za zadovoljenje celukupnih potreba tržišta Srbije. Našim rafinerijama, veoma izgledno, danas preti stečaj, a to nije „biznis plan“ koji bi strane banke podržale. Uzgred, naše banke nemaju kapacitet za kredit od 500 miliona. Nijedna od njih.

Ali za nas je mnogo zanimljivije sledeće pitanje: ako je to tako, zašto investicije nismo već završili do sada? Predviđeni rok za investicije je do tri godine. Pa zašto trujemo Pančevce i okolinu nepotrebno sve ove godine. Zašto držimo zabranu za uvoz derivata? Zašto zagađujemo okolinu svuda po Srbiji tako što vozila troše nekavalitetno gorivo? Zašto nismo sami napravili za 8 godina najmoderniju rafineriju u okruženju, pa onda eventualno razmišljali o tome da li nam je bilo koji strani parnter potreban?

Govorim to zato što verovatno veoma mali broj čitalaca zna da je čitav koncept razvoja NIS-a, još dok je bio jedno pravno lice, dakle i sa gasnim delom i naftovodom i uljnim rafinerijama, bio završen u decembru 2002. godine. Sa svim investicionim, tehničko-tehnološkim, finansijskim, organizacionim i dr. rešenjima.

Sve što sada očekujemo od stranog partnera bilo je rešeno još najkasnije krajem 2002. godine.

Tada su isti ovi glasni protivnici sadašnjeg sporazuma sa Rusima, Čedomir Jovanović pre svih, ali suštinski DS, onemogućili realizaciju modernizacije NIS-a. Po planu sve je trebalo da bude završeno najdalje do novembra 2005. godine u najvećem delu od sopstvenih sredstava NIS-a, sa mogućnošću da se pomogne oko dobijanja kredita za Petrohemiju, da se i ona u istom periodu modernizuje. Na taj način bi se u značajnoj meri rešili ekološki problemi Pančeva.

Nije njima do rešenja. Ne samo zbog neznanja. Ni kada je NIS u pitanju ni kada su drugi problemi na dnevnom redu. Oni slede samo svoje interese.

3) Oko kapaciteta gasovoda i skladišta gasa čujem od naših funkcionera uglavnom sve same besmislice.

Kapacitet gasovoda zavisi od potreba krajnjeg korisnika. Možemo mi sa Rusima da dogovorimo šta god hoćemo, gasovodom će ići onoliko gasa kolika bude potražnja na tačci preuzimanja u Austriji.

Naravno da niko nije slabouman da izgradi manji gasovod od potrebnog za isporuku gasa i da time sebi uskrati prihod. Ali licitiranje tipa „ 20 milijardi kubnih metara godišnje i ni kubik manje“ je blago rečeno infantilno. To me podseća na razgovor između oca i sina kada ga otac pita „ Ide tata da ti kupi kamion-igračku. Koliki da bude?“ , a dete kaže „Veeeeliki, odavde do neba, pa još veći“.

Gasovod koji prevazilazi potrebe krajnjeg korisnika znači nepotreban veliki trošak i smanjuje ili potpuno isključuje buduću zaradu.

Oko zarade koju će Srbija ostvariti, pod pretpostavkom da ćemo biti suvlasnici sa 49%, niko od nadležnih ne želi da iznese bilo koju cifru. Ne zbog toga što to nije moguće utvrditi na modelu tipa: 10 milijardi kubika godišnje - toliko i toliko, 15 milijardi –toliko (ako zanemarimo troškove izgradnje), nego zbog toga što bi se jednostavnim upoređivanjem videlo da mi transport kroz Mađarsku danas (i prethodnih godina) plaćama 3- 4 puta više od uobičajene cene.

Da biste znali za ubuduće, uobičajena cena je 4 dolara za 1000 kubika na sto kilometara transporta. Mi godišnje za transport kroz Mađarsku plaćamo, samo na razlici u ceni, preko 30 milona dolara. Nije nezanimljivo.

U pogledu skladišta gasa slušao sam predsednika Tadića kako objašnjava da ćemo onda moći da kupujemo kad je jeftinije, a da trošimo kad je skuplje. Pokidao sam se od smeha. Skladište služi da bismo mogli da ispunimo obavezu relativno ujednačenog povlačenja ugovorenih količina kroz gasovod. Odredba je da i u letnjem periodu mora korisnik da povlači 40% ugovorenih kličina na godišnjem nivou. Ako povučete manje slede penali, pa vam je cena gasa veoma skupa. U manjoj meri skladište predstavlja i neku vrste prve rezerve gasa i to samo u izuzetnim prilikama.

Otuda je i svaka priča o kapacitetu skladišta besmislena. Kapacitet je definisan potrebom ujednačavanja povlačenja gasa u proporciji 60% zimi, 40% leti uz naravno rigorozno disciplinovanje korisnika, pre svega privrede, što je sve velika tema koja zahteva poseban tekst.

4) Tvrdi se kako navodno postoji opasnost da Rusi kupe NIS, a ne realizuju gasni deo.

To je potpuno neosnovan strah. Međudržavni sporazum jasno govori o tri dela sporazuma. Ali, ajmo da zamislimo da će Rusi uplatiti cenu od 400 miliona evra za NIS a odustati od gasnog dela. To je u pravu regulisana situacija tzv. promenjenih okolnosti. Stranom partneru se zbog promenjenih okolnosti ponudi izmena ugovora, ako on na to ne pristane, ugovor se raskida. Pri tome je sav rizik na ruskoj strani zato što je sva imovina NIS-.a na teritoriji Srbije.

Celokupan rizik nerealizacije gasnog dela sporazuma je na Rusima. Opet imamo istu stvar, ili tzv. zabrinuti nemaju pojma o čemu govore ili imaju neke skrivene interese.

Da li smo dobro ugovorili posao? Nismo. Da li smo mogli sami da se razvijemo? Mogli smo. Ali sve je to bilo-pa-prošlo.

5) Najgori mogući scenario je da sada ne realizujemo sporazum. Nešto što država ratifikuje, pa ne realizuje je najgori mogući signal stranim investitorima.

Pored toga, Rusija je naš veoma značajan partner u trgovinskoj razmeni, naročito u pogledu energenata. Ako je nama ratifikovano sporno, onda bi njima lako moglo postati sporno to što stalno dugujemo velika sredstva za utrošeni gas i to što ne poštujemo uslove isporuke istog. To dalje znači da bi nam mogla stići ozbiljna faktura za naplatu i istovremeno da bi svaka dalja isporuka mogla biti uslovljena avansnim plaćanjem. Srbija te pare nema.

Kada se sve sagleda detaljnije, sada ništa nije više stvarno sporno. Sporazum treba realizovati brzo kako bi se izbegao stečaj rafinerija i koncentrisati se u pregovorima oko stvarno važnih detalja, kao što je kontrola investicija od strane manjinskih akcionara i sl. i oko izgradnje gasovoda i skladišta gasa gde nas zaista očekuje finansijska korist.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner