Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kako ostati uspravan pored ruševina EU
Ekonomska politika

Kako ostati uspravan pored ruševina EU

PDF Štampa El. pošta
Miroslav Jovanović   
subota, 14. januar 2017.

Šta god da upitate već godinama o Evropskoj uniji (EU) teško je da ćete dobiti makar i bledi pozitivan odgovor. Ovo se naravno ne odnosi na EU-zanesenjake u Srbiji čija zarada i donacije zavise od toga koliko snažno mašu zastavom EU. Evro-atlantski barjaktari uvek navode koristi[1]  koje bi imala Srbija ako bi se priključila EU, ali skoro nikada ne navode cenu[2]  koju bi Srbija morala da plati. Očigledna zabrinutost za budućnost EU jasna je svima i svugde van navdenog uskog kruga zanesenjaka koji kao da žive u nekom umišljenom paralenom svetu u kojem njihova plata zavisi od toga da ne shvate duboke probleme i ćorsokak u kojem se nalazi EU.

Evropska ekonomska zajednica (kako se tada zvala prethodnica EU) nastala je sa ciljem očuvanja mira i stabilnosti u Evropi. Robert Šumanova ideja bila je da rat bude "ne samo nezamisliv, već i materijalno nemoguć." Ovo se ostvarivalo od 1952. (Evropska zajednica za ugalj i čelik), ali je imalo svoju cenu: stvorila se posebna nomenklatura i klasa političara koja je zaposela elitna mesta u društvu, koja je polako gubila dodir sa potrebama i željama naroda i koja je zanemarila demokratski proces i izbornu volju građana. [3] Od očuvanja mira, EU se preobrazila u projekat zaneprekidno centralizovano grabljenje tehnokratske vlasti.

Zamisao da ekonomska povezanost smanjuje sklonost ka ratovanju i povećava cenu oružanih sukoba ima određenu težinu, ali ne i neupitnu. Setimo se samo bivše Jugoslavije. Nacionalizam zna da igra mnogo značajniju ulogu od ekonomske cene i posledice rata. EU je imala snažan uticaj na stabilnost u Evropi, ali taj uticaj ne treba da se preuveličava. Monetarna integracija i predoziranost izbeglicama u EU ubrzano postaju podlogu za raznovrsne ekonomske i političke trzavice i otvorene sukobe.

 

Cilj ovog članka je da baci svetlo na društveno-politički zemljotres koji trese EU i koji zahvata Srbiju, a od kojeg se treba odbraniti. Put, tj. tunel kojim Srbija ide u EU je beskrajan, potpuno neizvestan i mrklo mračan. Na početku se iznosi viđenje o mehanizmu EU, za kojim sledi rasprava o Bregzitu (begu Britanije iz EU), gluvoći evropske nomenklature za želje i glas naroda, dobrodošlici Srbiji u EU, a u zaključku se objašnjavaju razlozi zbog kojih Srbija ne treba da se strmoglavo kreće u članstvo raspadajuće EU.

Mehanika Evropske unije

Velika je obmana i težak falsifikat poistovećivati Evropu sa EU. Evropa je nešto trajno i duboko. Evropa uključuje grčku istoriju i filozofiju; italijansku lepotu u umetnosti; španski ritam; francusko vino i sireve; škotski viski; nemačku tehniku i harmoniju u muzici; švajcarsku tačnost i skupoću; ruske rakete i književnost; i srpsko jedinstvo; dok EU otelotvoruje samo još jednu u nizu prolaznih društvenih tvorevina u Evropi.

EU nije više blistavi svetionik ekonomskog i demokratskog boljitka kao što je to jasno bila oko 1985. EU se preobrazila u grupu zemalja u kojoj dugovi ubrzano rastu (ko će da ih vrati? kada?) i u kojoj je malo ko srećan i zadovoljan izuzev od naroda odrođene političko-finansijske nomenklature koja obraća malo istinske pažnje na volju naroda izraženu na izborima. Bivše socijalističke zemlje koje su pristupile EU doživele su očigledan ekonomski napredak. Ali to što je vidljivo spolja prikriva drugu, tamnu stranu priče, a koja se ogleda u strmoglavom povećanju državnog duga inostranstvu. [4] Istovetna sudbina, još veće dužničko ropstvo, očekuje i Srbiju ako pristupi EU. Mnogi možda mogu da pomisle da je tu EU da pomogne. Svedoci smo višegodišnjeg načina sprovođenja evropske "solidarnosti" u pogledu pomoći Grčkoj u otplati duga koji je velikim delom prouzrokovan lošom i u dužem roku neodrživom arhitekturom evrozone, a ne samo grčkim greškama i prekršajima. 

Često nema potpunog razumevanja složene mašinerije zvane EU čak i u državama koje su joj članice. EU nema jednog vođu, već je ona čitav mehanizam velikih i malih točkova i poluga koje imaju različitu snagu, značaj i uticaj. Taj mehanizam u koji građanstvo ne može uvek da ima potpuno i bezrezervno poverenje uključuje pitanja bezbednosti, nekontrolisane imigracije i nesposobnosti da se pokrene zapošljavanje i istinski privredni rast (a ne kroz statističke manipulacije i alhemiju). Da navedemo samo jedan primer komplikovanog rada te mašinerije: Ekonomsko-trgovinski sporazum EU sa Kanadom, ako i bude uskoro potpisan, njegova primena će se odugovlačiti godinama jer treba da bude potvrđen u 38 državnih i regionalnih parlamenata u EU. Dva belgijska regionalna parlamenta su već donela rezolucije protiv navedenog sporazuma. [5]

U nemogućnosti da realno poveća rast privrede, EU je 2014. promenila statističku metodologiju izračunavanja društvenog bruto proizvoda (DBP). Nova metodologija sada uključuje u DBP i deo nelegalnih ekonomskih aktivnosti kao što su to šverc, trgovina drogom i prostitucija. Ovakva ekonomsko-statistička alhemija brojčano povećava BDP, političari na vlasti mogu da se malo opuste i hvale, ali niko se u narodu neće osetiti bogatijim zbog takve statističke "šminke". [6]

Građani u EU gube poverenje u elitu, tj. u političare koji su na elitnim mestima u društvu. Čak i ako nešto važno izglasa na referendumu, građanstvo smatra da ih političari na vlasti neće poslušati. Suviše je bilo neostvarenih obećanja (iz neznanja ili zle namere), čak prevara građana EU: da će uvođenje evra doneti večni napredak, slogu i blagostanje; da će mere štednje zbog krize da potraju samo nekoliko godina (ne vidi se kraj stezanju kajša); da dolazi napredak, a on se ogleda u povećanju cena nekretnina tako da mladi narastaj ne može da kupi svoji prvi krov nad glavom; da je imigracija sa Bliskog istoka i Afrike dobrodošla za napredak društva[7];  da treba ići u rat protiv Iraka jer ta zemlja može da izvrši dugometni raketrni napad u roku od 45 minuta (pokazalo se da je to bila obična neistinita manipulacija javnim mnenjem); da treba bombardovati Libiju i na bajonetima uvesti demokratiju;...

EU nije izvršila vojnu invaziju ninakoga, ali je izvršila pritisak sa istim dejstvom i posledicama. Zemlja u pitanju je Grčka. Ne samo da je "konfiskovana" državna imovina i da je osiromašen narod, Grčka je kao država i ponižena politikom EU. Narod grčke je izglasao jednu stvar 2015. na referendumu, a nekoliko dana posle toga, narodna volja je zanemarena i progurana je EU politika protiv koje je narod glasao: EU je preuzela surovu kontrolu nad Grčkom. Čemu služi demokratija, narodna volja i glasanje? Ovo je ne samo nedemokratsko, već je anti-demokratsko ophođenje.

EU se bitno menja. Tradicionalna EU elita izgleda i nesposobna i bespomoćna, pa nije nikakvo čudo što narod više ne veruje njenim obećanjima. Svojim glasom da napuste EU Britanci izjavljuju da ne veruju da je EU struktura koja može da se popravi. Arno Montebur, raniji Ministar ekonomije u Francuskoj, izjavio je da je "Francuska glasala za levičarski manifest pre četiri godine i da je završila sa desničarskim nemačkim režimom. ...Verujem da smo stigli do kraja puta u Evropskoj uniji i da Francuska nema više nikakav interes u istoj." [8] Svima je dobro poznat ogroman grčki dug inostranstvu, ali od javnih rasprava se za sada krije dug inostranstvu koji ima Francuska. Ovaj francuski dug je po glavi stanovnika dvostruko veći od istog duga koji ima Grčka. [9]  I ovde se krije još jedna klica koja razara evrozonu iznutra. [10]

Prva decenija XXI veka označila je stagnaciju i tavorenje EU, pogotovo njene ekonomije, dok druga decenija pokazije jasno nazadovanje u procesu integracije. Zemlje članice EU ne mogu da se dogovore već deceniju skoro ni oko čega. Ipak funkcionisanje EU se nastavlja: sastanci se održavaju, donose se direktive, a novac se raspodeljuje. Problem je u tome što zemlje članice sve više ignorišu EU kad im to odgovara. Recimo i kad se o nečemu dogovore (raspodela izbeglica), zemlje članice EU taj dogovor glatko zanemare. Ako i dođe do rastakanja EU, ono verovatno neće biti brzo kao što je to bio slučaj sa većinom složenih država u Evropi tokom 1980ih godina, već EU možeda doživi sudbinu Svetog rimskog carstva (962–1806) koje je bilo krcato raznim baroknim ceremonijama i institucijama, ali bez stvarnog značaja i uticaja.

 

Vrhunac evropske integracije, monetarna unija, umesto da spaja zemlje članice, ona ih razdvaja. Umesto da sobom donosi ekonomski boljitak i rast privrede kao što je to obećano kad je uvedena ili nametnuta monetarna unija (na mala vrata bez širokog demokratskog javnog procesa rasprave i odlučivanja), monetarna unija je tome ozbiljna kočnica. Očigledno je da ova najznačajnija poluga evropske integracije, a uz nju i Šengenski sporazum o slobodi kretanja ljudi, ne samo da ne funkcionišu, već su i izvor tegoba i sukoba koji mogu da ugase EU kakvu poznajemo.

Nezadovoljstvo i nepoverenje između država EU je jasno i veliko jer nema izgleda za boljitak, pogotovo ne ekonomski, bar za još nekih desetak godina. To je jako dugačko razdoblje, pogotovo u politici i za mladi nezaposleni naraštaj koji gubi nadu u boljitak. Nobelovac DŽozef Stiglic optužuje evro za ekonomsku stagnaciju, nezaposlenost i snaženje desničarsko-populističkih partija širom Evrope. Evrozona je bila nakaradna od samog svog postanka jer je EU postavila"kočije ispred konja", uvela je zajedničku valutu, a da prethodno nije stvorila neophodne federalne institucije za takav korak (automatske međudržavne transfere fondova, bankarsku uniju, političku uniju,...). Za Stiglica bi bilo najbolje kada bi "Nemačka napustila Evropu". [11]

Čega god da se već godinama dotakne EU, donosi ili bezživotne ili nikakve rezultate: beskrajnu krizu evra, nikakav ili anemičan rast privrede, nezaposlenost, nesposobnost kontrole spoljnih granica, predoziranost migrantima, razmirice oko energije, genetski modifikovana hrana, Libija, Sirija, Ukrajina,... Sve što već godinama čini EU liči na preuređivanje ležaljki na palubi Titanika. Umesto očekivanih i portebnih zajedničkih "evropskih rešenja" problema, zemlje članice EU sve češće pribegavaju jednostranim rešenjima evropskih problema kao što je to razvlačenje bodljikave žice na granicama, čak i između zemalja članica Šenegenske zone koja garantuje slobodu kretanja ljudi. Oni koji su sanjali 1980ih godina i želeli "Evropu bez granica" dočekali su da je to potpuna varka. Toliko hvaljena i očekivana "evropska solidarnost" dovedena je u veliko pitanje kao što je to, recimo, raspodela pristiglih izbeglica ili pomoć Grčkoj. Istovremeno, u pojedinim zemljama članicama EU dolazi do nepovoljnog odnosa prema manjinama jer se, recimo, višejezičke table na javnim ustanovama stalno uništavaju (Vukovar), a ti isti nastoje da "civilizuju" Srbiju i da joj "pomognu da odraste" kako bi se prilagodila pristupanju EU. Postaje sve jasnije da je EU zvezda padalica.

Premijer Aleksandar Vučić pisao je Predsedniku Evropske komisije Žan Klod Junkeru i ostalim čelnicima EU o problemu sa Hrvatskom jer se "u Hrvatskoj vodi ogoljena antisrpska kampanja".[12]  Zvaničnici Srbije su vapili zbog toga što neouobičajeno dugo ne stiže nikakav odgovor iz Brisela, a kada je konačno stigao, bio je "okrugao pa na ćoše". Ivica Dačić, Ministar za inostrane poslove je reagovao na sledeći način: "Junker nije odgovorio ni na jedno konkretno pitanje ... da se EU pravi gluvonemom kad je antisrpska politika u pitanju, ali je zato uvek spremna za pridike Srbiji kad joj se nešto u Srbiji ne svidi." [13] Politička šiba EU važi samo za Srbe i Srbiju.

Političari u Srbiji nisu verovatno obavešteni o tome da je Hrvatska punopravni član "kluba" koji se zove EU i da će taj klub uvek i prvo da stane na stranu svog člana, a problematični mogući budući članovi treba da jedu još mnogo "evropskog političkog spanaća" pre nego što pristupe EU. Državama u čekaonici EU ne pomaže mnogo "kalimerovsko" zapomaganje, ali im ono ostaje samo kao jednostrana uteha. Ali EU tretman nije jednak za sve koji su u čekaonici za pristupanje. Od male i slabe Srbije zahtevaju sve, a Srbija se samo malo buni, a na kraju polako na sve pristane. Turska sa druge strane okupira trećinu Kipra, državu člana EU, a EU joj povlađuje na razne načine. [14]

"Srbija je pobedila sa 5:0"[15]  reči su Marka Đurića posle sporazuma u Briselu o Zajednici srpskih opština na Kosovu i Metohiji. Mediji su veselo brujali u Srbiji o velikom međunarodnom političkom uspehu naše otadžbine. Zanos o uspehu je bio veliki. Međutim, sve što se "dogovori" tj. nametne Srbiji u Briselu u odnosu sa Kosovom i Metohijom, vlast iz Prištine stalno izbegava bez posledica od EU. Vlasti u Prištini stalno odlažu primenu dogovorenog za mesec ili dva ili kasnije, a najčešće nikada. Vest o odlaganju osnivanja Zajednice srpskih opština došla je "samo dan pošto je Priština praktično nagrađena potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju upravo potpisanog zbog Briselskog sporazuma 25 avgusta." [16] Premijer Srbije Vučić kaže da "to što Brisel za sada ćuti o tom potezu Prištine veoma snažno i dovoljno govori za sebe." [17] Kakva bi bila reakcija EU i njenih zemalja članica kada bi Srbija suspendovala ili odložila dogovoreno i potpisano na neodređeno vreme? Brisel sjajno zna da politički, diplomatski i medijski "opije" Srbiju rezultatom 5:0, a zatim za par dana zabije nož u leđa. Posle Briselskih oda naivnoj Srbiji, još jedan od brojnih noževa u leđa Srbije je i nacrt sporazuma po kojem Srbija treba da preda vlastima Kosova u Prištini hidroelektranu Gazivode i još mnoge druge zamke koje vode Kosovo ka punom članstvu u UN. [18] Jednom rečju ovo je neprekidno obmanjivanje Srbije.

Skrnavljenje hrama Hrista spasa u Prištini[19] ne samo u vreme Božića 2016. već i tokom godine ostaje nekažnjeno. Šta bi se dogodilo da se, recimo, muslimanske verske svetinje tako skrnave u Beogradu? Ali EU je navikla Srbiju na takve noževe u leđa. Čim je Srbija sklopila ugovor sa Kinezima o železari u Smederevu, odmah su se čuli glasovi o inspekciji EU povezanoj sa proizvodnjom čelika. Takva inspekcija nije bila najavljivana kada su tom železarom upravljali Holanđani ili Česi. Vlast u Srbiji izrazila je nepovratnu mazohističku nameru da pristupi EU i u tom smislu EU to koristi za sve vrste manipulacija i trikova na štetu Srbije (na primer, ona "kosovska pahuljica").

A što se tiče Srbije i njenog "nepovratnog" puta u EU, Srbija će ostati talac vlasti "Republike Kosovo" kojoj zvaničnici EU neprekidno povlađuju, a na stalnu štetu Srbije već godinama. Da li se sećate nekog ustupka Srbiji koji nije ubrzo poništen? To su davno razotkrile one istopljene "pahuljice". Cilj EU pre svog realnog isčeznuća je i da zatomi Republiku Srpsku i odstrani Rusiju sa Balkana uz sversrdnu pomoć vlasti u Srbiji. U vazduhu vijore pitanja (ucene) priznavanja nezavisnosti Kosova i Metohije sa nadoknadom ratne štete, nezavisnost Vojvodine, Raške oblasti, istopolnih brakova,... Samo je pitanje vremena kada će neka zemlja EU staviti to na sto kao uslov za otvaranje ili zatvaranje nekog od pregovaračkih poglavlja ili za konačno pristupanje EU. A šta Srbija dobija za uzvrat? Dobija ucene i poniženja do u nedogled, vrtoglavi porast zaduženosti, raspadajuću evrozonu i nadmenu, surovu (pogledajte Grčku), nefunkcionalnu i opako nestabilnu EU iz koje Britanija beži i koja može da poviče sa sobom za neko vreme još pojedine zemlje članice EU (Skandinavija, Češka, Mađarska,...).

Koliko ima klopki, priča o jednom, a delanja o potpuno drugom na beskrajnom putu u EU jasno pokazuje dvoličnost EU u pogledu Srbije i gasovoda iz Rusije. Sa jedne strane zvaničnici EU bili su javno naklonjeni Srbiji i "Južnom toku". U isto vreme, zvaničnici EU nudili su Rusima iza leđa Srbije da izgrade gasovod "Istočni tok" koji bi zaobišao Srbiju. Ministar za inostrane poslove, Ivica Dačić, je naglasio "da takvo licemerje od funkcionera u Briselu nije mogao ni da zamisli, jer su oni bili glavni koji su učinili sve da propadne projekat Južni tok." [20] Južni tok je godinama bio slavljen u Srbiji kao ogroman projekat koji bi ne samo obezbedio siguran dotok gasa, već i projekat koji bi donosio značajna sredstva zbog protoka gasa u druge zemlje. Toliko o tome kako u stvarnosti EU vidi Srbiju i kako i koliko računa na Srbiju u dugom roku.

Šta još Srbija dobija za uzvrat sa Zapada? Predsednik Srbije je potpisao ratifikovan sporazum sa NATO (upravo onaj deo iz Rambujea zbog koga su Srbija i Crna Gora bile bombardovane), a već sledećeg dana 20.02.2016. Amerikanci su bombardovali Sabratu (Libija) i ubili dvoje srpskih diplomata talaca. Kažu da nisu znali da su taoci u zgradi. Jako je neobično i čudno je da se tačno nacilja, bombarduje i uništi zgrada, a da se ne zna ko je u njoj: teroristi, civili, deca, skladiste,..? Ali srpsko pamćenje zna da bude kratko i plitko kao ono vezano za dron na fudbalskojutakmici sa Albanijom ili tuga za Milicom Rakić zbog "Milosrdnog anđela". I stigli su nam kao nagrada zarobljenici iz američkog zatvora Gvantanamo da ih Srbija "vrati na put", a na teret domaćih poreskih obveznika. Uz sve navedeno, zanimljivo je da Srbiju na "evropskom putu" glasno podržavaju zemlje (Sjedinjene Američle Države, Norveška,...) koje nikada same ne bi prihvatile uslove koje zahteva i koje će da zahteva EU od Srbije. Slična smešna podrška Srbiji stiže i iz Britanije koja napušta EU. 

Bregzit

Britanci su ponosit narod, isto kao i Švajcarci, [21] koji ne dopušta da im bilo ko sa strane određuje šta treba ili šta moraju da urade. Nezadovoljna strukturom i funkcionisanjem EU Britanija je pokušala da to promeni. Britanija je nastojala da u pregovorima sa EU "spase" svoje članstvo. Premijer Dejvid Kameron je malo (ništa) tražio i toliko je za uzvrat i dobio iz Bisela: migranti iz EU ne bi mogli da imaju pristup socijalnoj pomoći u Britaniji određeno vreme. Ali koga to zanima? Nije u pitanju pristup socijalnoj pomoći, već je bitan broj migranata!

Neto imigracija u Britaniju bila je 333.000 (druga najveća u istoriji) u 2015. Polovina migranata bila je iz EU. Dok je britanska vlada zvanično procenila pre istočnog proširenja EU 2004. da će godišnji priliv migranata sa istoka EU biti u proseku 13.000, to se nije obistinilo. Takav promašaj u proceni podgrevao je već postojeću sumnjičavost javnosti u sposobnost procene ne samo Vlade, već i EU. Realne plate u Britaniji stagniraju, rastu cene nekretnina, a snažan priliv migranata samo pogoršava situaciju. [22]

I pored snažne medijske kampanje, često zasnovane na zastrašivanju naroda, sa ciljem da Britanija ostane u sastavu EU, Britanci su odlučili na referendumu 23.06.2016. da napuste EU. [23] Odmah posle istorijskog referenduma i odlučnog NE ostajanju u EU, razni analitičari govorili su da će da dođe do ekonomskog zaustavljanja, čak tonuća, britanske ekonomije. Međutim, zvanični podatci tri meseca posle referenduma pokazuju da britanska odluka o napuštanju EU nije imala skoro nikakav efekat na domaću ekonomiju.[24]

Postoji određena bojazan da će vlastodršci i u Briselu i poneki u Londonu da pokušaju da uz pomoć političko-pravne alhemije manevrišu i zanemare britansku narodnu volju i da će da nastave po starom. Ovo je test demokratije ili antidemokratije, jer ništa unutar EU nije onako kako to izgleda, pogotovo ako se gleda s polja.

Britanija je imala slobodne i demokratske izbore na kojima je odlučila da napusti EU. Takav jasan ishod ne može da se stavi pod tepih jer je to jedan od najžešćih udaraca koji je doživela integracija u Evropi posle Drugog svetskog rata: odlazak značajne, velike i razvijene zemlje članice.Britanija napušta EU koja sada privlači samo "slabe igrače" kao što su to zemlje sa Balkana, Ukrajinu ili Moldaviju koji su budući potrošači, a ne neto doprinosioci budžetu EU, dok bogate demokratske zemlje kao što su to Norveška, Švajcarska i Island jasno ostaju po strani EU.

Postoji određena politička alhemija koja može da se upotrebi da se demokratski rezultat izbora u Britaniji zanemari i da se nastavi "kao da se ništa nije dogodilo". Ako je tako, zbog čega onda postoje izbori, demokratija,...? Da li ih treba ukinuti? Romanovi su izgubili dodir sa voljom naroda pa se stvorilo tlo za revoluciju u Rusiji. Pre njih, Burboni su isto tako prošli u Francuskoj. Vlast teško može da preživi dugotrajnu razdvojenost od želja naroda u demokratskom društvu. Ishod britanskog referentuma je pobuna naroda protiv vlasti koja je skoro u potpunosti u rukama bankara i velikih korporacija, to je takođe i jasna težnja zanemarivanog i prezrenog građanstva da se vlast vrati u ruke naroda, a ne da bude u rukama neizabranih tehnokrata. Izbori u Nemačkoj, Francuskoj i Holandiji 2017. i razdoblje posle te godine doprineće ubrzanju razvoja ili rastakanja EU. Biće jako zanimljivi i neizvesni izbori za Evropski parlament 2019. Šta će se dogoditi ako EU-skeptične partije, koje su u usponu, sa sadašnje trećine dođu do većine poslanika u Evropskom parlamentu? Da li iko u vlasti i opoziciji Srbije prati, razmatra i shvata ovakav razvoj događaja? Zanimljiva era, puna događaja, očekuje Evropu u godinama koje dolaze.

Bregzit znači Bregzit. Nema ponovnog referenduma da se Britanija predomisli. Britanija je politički snažna država i neće biti ponavljanja referenduma po navedenom pitanju kao što je na to nomenklatura EU ranije prisilila Irsku ili Dansku da glasa na referendumu po istom pitanju toliko puta koliko je potrebno da se progura radni nalog iz Brisela. Međutim, velika je dilema u Briselu povodom Bregzita. Popustiti Britaniji sada dovodi u pitanje ko je sledeći i šta će da zahteva da ostane ili napusti EU? Postoji opravdana bojazan da će nomenklatura EU da potroši više vremena i snage na zagorčavanje Bregzita Britaniji nego što će da potroši svoje snage i vremena na poboljšanje stanja u EU. Nomenklatura će da pokuša da svojim tvrdim stavom obeshrabri druge zemlje članice da ne prate britanski primer. Međutim, Britanija je veliki kupac (uvoznik robe iz kontinentalne EU) i dobar platiša. Ogroman broj zaposlenih u EU, pogotovo u Nemačkoj, zavisi od izvoza u Britaniju. Teško je za očekivati da će se kontinentalna EU lako odreći ovakvog uvoznika svoje robe sa kojim ima značajan suficit.

Mnogobrojni ekonomski "stručnjaci"spominjali su ekonomsko nazadovanje ili propast britanske ekonomije ako napusti EU. Činjenice su u Britaniji opovrgle takav razvoj događaja. Pet meseci posle izglasavanja o napuštanju EU i pored devalvacije funte"nezaposlenost je na najnižoj tački za više od deset proteklih godina, a zaposlenost je rekordno visoka".[25] To samo pokazuje kako i koliko su pojedini (anti-Bregzit) ekonomisti javno obezvredili svoju profresiju. Istovremeno, navedeno samo potvrđuje slabost ekonomskih modela koji predviđaju budućnost.

Pošto je Britanija izabrala svoj put van EU, dolazi do promene u ravnoteži snaga unutar EU. Britanija je bila za proširenje EU na istok jer je ispravno smatrala da će biti teško naći zajednički jezik za dogovor u proširenoj EU i to će da doprinese usporavanju integracije u EU. Sada istočne zemlje EU nemaju svog velikog sponzora. Zato će snažne EU-skeptične snage otvorenije izražavati svoje interese i zahtevaće povraćaj ovlašćenja sa EU na zemlje članice. Grupisaće se zemlje koje imaju slična stremljenja (Mađarska, Česka, Danska, Švedska, verovatno i Holandija i Irska) pa će EU da nastavi svoje krunjenje. To je samo put ka vraćanju na ranije ("prirodnije") stanje i ravnotežu u Evropi – vraćanje na nacionalne države umesto na države koje su podvrgnute nadnacionalnim telima. Kada bi Britanija ostala učlanstvu EU, tada bi gašenje EU bilo sprovedeno na uređeniji način nego što bi se to dogodilo bez članstva tako velike, značajne i zemlje sa dugom demokratskom tradicijom.

Elita je gluva na glas naroda

Legitimnost u upravljanju državom ima bar dve osnovne dimenzije. Prva se tiče ishoda državne politike. Ovo je platonsko viđenje savršene države u kojoj dobronamerni mudraci i filozofi vode državu jer oni bolje znaju šta je dobro za narod od samog naroda. Ovakve razumne, iskusne, skromne i nekorumpirane vođe čine sve da dođe do povećanja blagostanja u državi. Areopag (ἌρειοςΠάγος), veće staraca u staroj Atini, kontrolisao je odluke skupštine i doprinosilo boljitku zajednice. Zadatak Evropske komisije je da, između ostalog, vodi EU ka boljitku. Međutim, EU već jednu deceniju tapka u mestu, a u pojedinim oblastima vidno nazaduje. Druga dimenzija legitimnosti odnosi se na uključivanje naroda u donošenje državnih odluka. Narod ima pravo i da odlučuje, ali i da zbaci na izborima sa vlasti političare koji loše vode zajednicu ili državu.

 

Brisel je opsednut regulacijom svega i svačega, a vladajuća nomenklatura i u državama članicama i u EU je donela mnoge sudbonosne odluke koje utiču na državnu neprikosnovenost, a da za to nije pitala narod (recimo uvođenje evra; istočno proširenje; sporazum sa Turskom o izbeglicama,...). U tom smislu ne čudi nastojanje nomenklature za sprovođenjem još više i dublje integracije kao leka za sve boljke EU. Evroskeptici govore da je smanjenje regulative lek za učmalost ekonomije u EU i ubrzanje dinamike ekonomskog rasta, dok je prekomerno proširenje poremetilo skladno funkcionisanje EU. Desetine hiljada anonomnih EU birokrata ne podležu izborima i oštrom nadzoru birača, a političari u zemljama članicame ne opiru se snažno nametnutim zahtevima koji stižu iz EU jer im se u Briselu kasnije nude i smeše visokoplaćene i ugledne pozicije.[26] Britanci smatraju da je i zbog navedenog ovakva EU nepopravljiva i zato je napuštaju. [27]

Nomenklatura ne sluša narod ili se oglušuje na njegov glas. Migranti i njihove povremene ali vidljive veze sa terorizmom (bombe, masovno smrtonosno gaženje šetača po keju, klanje sveštenika u crkvi, nasrtanje na žene i devojke), državna štednja, potpuni neuspeh evrozone (za sve izuzev Nemačke), podela u EU na sever-jug zbog dugova i evra, podela na istok-zapad po pitanju nepregledne mase izbeglica, centralizacija vlasti u tehnokratskom Briselu, Islamizacija društva, burkini,.... pa uopšte ne čudi pojava, vidno snaženje i popularnost novih izrazito desničarskih snaga na političkoj sceni jer vladajuće nomenklature nemaju već jednu deceniju nikakav dobar i uspešan odgovor na nagomilavajuće probleme. Rešenja se traže na nivou EU, njih nema niti dolaze, pa uopšte ne čudi okretanje ka rešenjima koja mogu da se nađu na nivou svake države ponaosob. Tu je niz nacionalnih referenduma: izlazak Britanije iz EU, izbeglice u Mađarskoj, nametnuti program štednje u Grčkoj, jačanje desnice u Nemačkoj, pa mogući referendum o ostanku Francuske u EU,...

Sličan odgovor na ponašanje ohole "elite" u SAD izbor je Donalda Trampa 9.11.2016. za predsednika SAD, čoveka koji je "svoj" jer ne duguje nikom ništa. Odgovor naroda na bezobzirnu i samoljubivu vladajuću "elitu", potkupljenu od banaka i velikih korporacija (koje proizvode oružje, naftu i lekove), je da se zahteva bitna promena vođenja i stanja u društvu. Narod želi demokratsko društvo u kojem se poštuje jednakost i otvorenost za nove zamisli, društvo koje prihvata raznovrsnost i u kojem se poštuju prava svih, a ne samo i prvenstveno prava i interes velikog biznisa.

Italijani su odbili promenu Ustava na referendumu 4.12.2016. Pro-EU vlada je pala i snage sumnjičave prema EU nastavljaju snaženje. Nastavak narodnih zahteva za promenama biće očigledan širom EU tokom 2017. kada su izbori u Francuskoj i Nemačkoj i drugde. Izbori za Evropski parlament 2019. mogu da stvore stanje u kojem većina u Parlamentu ima odbojan stav prema EU. EU-skeptici su jedna trećina Evropskog parlamenta koji je izglasan 2014. "Elita" EU nije primila poruku na izborima 2014. da narod zahteva promenu i nastavila je po starom, kao da se ništa nije dogodilo. "Elita" je kroz sve poluge vlasti zastrašivala narod u smislu da "ako ne glasaju kako treba" tj. kako im "elita" to naloži, doći će do ivice smaka sveta.[28]  Ako Bregzit i izbor Trampa nije dovoljan budilnik onima koji upravljaju EU, a "elita" nastavi da zastrašuje stanovništvo umesto da ga hrabri dobrim i opipljivim rezultatima, tada za EU nema nikakvog spasa. Svet zaista izgleda potpuno drugačije ako se na njega gleda iz vagona prve klase kako to čini "elita".

Vladajuća evroentuzijatska nomenklatura ne shvata ili do nje ne dopire glas i želja naroda kao nedavni glas iz Britanije. Do nomenklature ne dopire vapaj naroda da se nešto strašno događa. Vladajuća kvazi-elita EU je pod ogromnim uticajem velikih korporacija i banaka, prezire i okrivljuje narod da je neodgovoran, nezreo, neobrazovan i da nove političke snage (recimo, Alternativa za nemačku [AfD] ili Britanska partija za nezavisnost [UKIP] ili francuski Nacionalni front ili Donald Tramp u Americi) stvaraju zlo, a ne da je sadašnja nomenklatura koren problema i velikih teškoća. Krivica se ne vidi u dugoročnim promašajima nesposobne i nepodesne vladajuće kvazi-elite i prebacuje se po jeftinom običaju na drugog. To prikazuje narodu, pogotovo neodlučnim ili izneverenim glasačima i onlima koji su ispod proseka po bogatstvu da politička nomenklatura ne haje mnogo za njih, već samo za svoj povlašćeni položaj i privilegije. Sve to stvara pogodno tlo za nastanak i snaženje alternativnih političkih viđenja i pokreta.

Politička levica je u svojim temeljima imala više od jednog veka odbranu prava radnika. Ta ista levica je nedavno ustala u odbranu masovnog priliva imigranata, pogotovo iz muslimanskog sveta, što je dovelo u pitanje bezbednost na poslu i sigurnost u životu radnika. Uopšte ne čudi to što radnici koji su ranije bili glasačka mašina političke levice istoj okreću leđa i glasaju za alternativne političke snage.

Najočigledniji način na koji velike korporacije, pogotovo banke, utiču na oblikovanje politike u sopstvenu korist je primer investicione banke Goldman Saks koja je bila duboko upletena u kolosalnu svetsku finansijsku krizu (2007-09) i finansijsku propast Grčke. Ta giga-banka ne preza niodčega da poveća svoj uticaj na stvaranje i spovođenje ekonomske politike u sopstvenu korist, a na štetu naroda. Goldman Saks jednog dana koristi prostitutke da pridobije poslove,[29]  a nekoliko dana kasnije uposli donedavnog Predsednika Evropske komisije Žoze Manuela Baroza,[30] državnika koji je bio na samom vrhu evropske politike čitavu deceniju. Iako je ovaj potez Baroza "moguć sa pravne strane", Predsednik Francuske Fransoa Oland je oštro osudio ovaj Barozov potezkao "moralno neprihvatljiv" i "skandalozan" i koji "rizikuje da pogorša anti-EU sentiment širom bloka".[31] Takve žestoke osude čule su se širom EU.

Nema ničeg lošeg u tome da firme jure za zaradom profita. Preduzeća postoje zbog toga inače bi bila dobrotvorna društva. Loše je kada firme preuzmu upravu nad zakonodavnim procesom koji usmere ka svojim, a ne opštedruštvenim ciljevima. Za to postoji država koja je pod upravom skupštine koja oličava stremljenja čitavog društva, a ne samo preduzeća. Možemo da zaključimo da dolazi do privatizacije čak i državne uprave koju grabe velike firme i ogromne banke kao što je to Goldman Saks.

Kada se više vodi računa o fer odnosu prema (ilegalnim) migrantima nego prema sopstvenom građanstvu, tada dolazi do socijalnog vrenja i protesta. EU nije želela da otvori svoje granice za moguće migrante iz Ukrajine ili Rusije. Ovi bi bili iz zemalja iz kojih se zbog kulturnih i verskih razloga mnogo lakše, brže i jednostavnije vrši integracija u društvo zemlje domaćina. Vrata EU su otvorena za masovni talas migranata sa bliskog istoka, Afrike, Avganistana i Pakistana. Vreme će pokazati kako stoje stvari sa uspešnom društvenom integracijom ovih imigranata. U austrijskom gradu Velsu uveden je septembra 2016. policijski čas za migrante zbog učestalih fizičkih nasrtanja na žene.[32] Nagoveštaji su će da ova predoziranost migrantima u EU biti vremenski duga i društveno i materijalno vrlo skupa i neizvesna.

Kada god vlast pretera u svojoj oholosti, samoljubivosti i tlačenju naroda, dolazi do pobuna. Tako su robovi dizali bune protiv robovlasnika, kmetovi protiv feudalaca, proleteri protiv kapitalista, i narod protiv komunista. Danas raste nezadovoljstvo naroda protiv bankarske plutokratije koja je često privatizovala državnu upravu jer stvara društveno-pravni okvir koji pogoduje prvenstveno bankarima. Kada se bude pisala istorija za 50 ili 100 godina, 2016. godina biće zapisana kao godina u kojoj je narod počeo otvorenu pobunu protiv odnarođene i ohole vlasti koja je u rukama velikih korporacija.

Dobrodišlica Srbiji

"Šefica pregovaračkog tima sa EU Tanja Miščević izjavila je danas da velika zbunjenost koja postoji o budućnosti Evrope neće ometati unutrašne promene i reforme u Srbiji."[33]  EU šeta po ivici ambisa, ili kako je i Premijer Vučić spomenuo nekoliko puta u razgovoru u TV emisiji Oko[34] 18.09.2016, da postoji velika zabrinutost za budućnost EU u samom vrhu evropskih državnika. Bez obzira na navedeno, Srbija i dalje hrabro korača u članstvo EU. Prevedeno na razumljiv jezik, to znači: ma kakva bude EU (ako je bude) Vlada čini sve da uđepod njene skute. I to sve u doba kada demokratska i razvijena Britanija beži iz EU, dok pojedine zemlje članice EU imaju ozbiljne rezerve prema toj organizaciji.[35] Srbija dobrovoljno čini gorke nepovratne ustupke EU, a šta dobiaj za uzvrat? Nove ucene i poniženja od rastakajuće EU koja je u egzistencijalnoj krizi. Cena članstva u EU sve više raste tako da privlačnost ostajanja u članstvu EU sve više opada što jasno pokazuje primer Britanije koja je napusta.

Jasna i javna upozorenja, čak pretnje Srbiji, dolaze sa najviših mesta. Da podsetimo na reči ministarke unutrašnjih poslova Tereze Mej, koja je rekla da je proširenje pogrešna politika EU i da sa novim članicama donosi i ozbiljne bezbednosne probleme... Tereza Mej je postavila i pitanje da li je "zaista u interesu Britanije" da, između ostalih, pusti Srbiju u EU.[36]

Tereza Mej je postala Premijer Britanije 13.07.2016, a proširenje je na samom dnu spiska prioriteta EU. Britanski ambasador Denis Kif "je čestitao Vladi na otvaranju poglavlja".[37] Ova čestitka je bila upućena Ministarki za evropske integracije Jadranki Joksimović nekoliko sedmica pošto je Britanija izglasala odluku o izlasku iz EU. Bivši britanski ambasador u Srbiji, a sada šef Delegacije EU u Srbiji, Majkl Davenport ohrabrio je Srbiju da njeno članstvo u EU "više nije daleki san".[38]  Samo da podsetimo, da je to bilo posle narodne odluke u Britaniji o napuštanju EU. Vlast u Srbiji "tera" narod u EU, hteo narod to ili ne. Ko je u svemu ovome ovde lud, a ko zbunjen?

Dobro je i poželjno negovati saradnju sa inostranstvom. Međutim treba imati na umu da posete visokih inostranih zvaničnika Srbiji, pogotovo sa Zapada, imaju gotovo uvek za svoj osnovni cilj "ribanje" domaćih političara (iza zatvorenih vrata) i nagoveštaj novih zahteva i loših vesti, pogotovo od početka 1990ih godina. Da li Srbija treba da pristupi tonućoj EU i da za to plati ogromnu i nepovratnu cenu? Da li EU treba u svom članstvu jednu problematičnu zemlju kao što je to Srbija? Da li "napredak" znači prihvatenje mišljenja tuđina koji prvenstveno uvek (sa pravom) misli na sopstveni interes i dobit? Da li je EU rešenje za evropske muke ili je EU postala problem? Stevan Sremac reče da "kad Srbin hoće da bude napredan, on prihvata mišljenje svojih neprijatelja". Tako i Ministarka za evropske integracije Jadranka Joksimović izjavljuje "Očekujem da Srbija bude pohvaljena kao kandidat za članstvo u EU"  od Angele Merkel.[39] Zar je to bitnije od pohvale i zadovoljstva koje dolazi od sopstvenog naroda i poreskih obveznika.

Zaključak

Svi sastanci na vrhu EU, sa ili bez Britanije, već godinama sve više liče na sastanke republika (i pokrajina) uoči raspada socijalističke Jugoslavije tokom druge polovine 1980ih godina. Traćenje vremena. U navedeno se lično uverio i Premijer Vučić 24.09.2016. u Beču kada se sastala značajna grupa najviših državnika iz EU da rešava ogroman problem povezan sa izbeglicama. Mnogo priče, a nikakvog dogovora nema. Ishod je bio po ko zna koji put kao da su se sastali fikusi u predvorju šik hotela.

 Suzbijanje različitosti, izbegavanje sučeljavanja sa problemima i nametanje jednoličnih rešenja prouzrokuje (umesto da ublaži) otpor i ekstremizam dobro poznat tokom istorije Jugoslavije. Nema dogovora u EU skoro niočemu, pogotovo ako je to od bitnog značaja, a ako se i neki dogovor skrpi unutar ovako opako nefunkcionalne EU, države ga ne sprovode i zanemaruju ga (obavezujuće kvote o raspodeli izbeglica). U ovakvoj situaciji uopšte ne čude ocene sa samog vrha EU, Žan Klod Junkera Predsednika Evropske komisije, da se EU suočava sa "borbom za opstanak",[40] da je u "egzistencionalnoj krizi" jer "nikad ranije nisam video tako malo zajedništva među našim zemljama članicama"[41] i "Ideja jedne evropske porodice, jedne vizije je bila iluzija."[42]  Mateo Renci, Premijer Italije, "uporedio je EU sa orkestrom koji nastavlja da svira dok Titanik tone na dno Atlantika."[43] Ovakve ponovljene izjave najviših državnika u EU čuju se već godinama, ali je pitanje da li vlast u Srbiji to čuje i shvata! Ili i dalje slepo vodi Srbiju na putu bez povratka u raj zvani EU, pa šta košta da košta jer nema "skidanja" sa političke droge zvane EU. Politička nomenklatura dobija u svakom slučaju, a "raja" uvek plaća račun agama.

Svađe između država EU su stalne i glasnije. Luksemburški ministar za inostrane poslove, Jan Aselborn, pozvao je na "proterivanje" Mađarske iz EU zbog podizanja ograde na granici protiv migranata i zbog ograničavanja medijskih sloboda. Njegov kolega iz mađarske, Peter Sijarto, je odbrusio da federalista kao što je to Aselborn "neumorno radi da sruši evropsku bezbednost i kulturu".[44] Ovde se ogleda samo još jedna razlika o budućem viđenju EU: još dublja integracija sada kada Britanija ostaje po strani (viđenje zapadnog dela EU) ili skup nacionalnih država (pogled iz istočnog dela EU koje imaju loše iskustvo prebacivanja dela suverenosti u ruke bivšeg Sovjetskog saveza). Istok želi da uzme iz EU kao sa švedskog stola šta mu se dopada (fondovi), ali da ne uzme ono što ne godi (izbeglice iz muslimanskih zemalja). Ovakve i mnoge druge podele vode ka slomu EU.

Svet kakav je stvoren u Evropi (i drugde) posle Drugog svetskog rata nastavlja da puca po šavovima jer ne postoji ranije okruženje koje je nastalo u doba hladnog rata, marksističko-socijalističke alternative, kontole migracija i pred-globalizacijsko doba. Nepoverenje među državama je veliko i rastuće. Zajednički interesi su sve tanji i ređi. Očuvanje EU ili neke vrste integracije je u interesu Evrope, bar zbog loših iskustava iz prošlosti. Ali ako takva težnja postoji, to ne znači i da će se ona i ostvariti. Srbija je suviše mala i slaba da utiče na takve tokove. Bolje je možda da ostane po strani, pusti "poglavice" da se dogovore (ili potuku) i da sačuva ono malo "bede" što joj je ostalo za neko bolje vreme i vođe, a ne da igra na trulu kartu EU kakva je ona za Srbiju već duže vreme.[45]

Zanimljiva je i poučno-vidovita izjava Ministra za inostrane poslove Hrvatske, Mire Kovača "...Srbija nikada, ponavljam nikada neće ući u Evropsku uniju."[46] Istovetno je rekao i hrvatski Ministar odbrane Ante Kotromanović.[47] Držim(o) ih za reč i sećamo se izreke Gručo Marksa koji neće da pristupi klubu koji je voljan da ga ima za člana.EU je zaista bila lepa dok je trajala, a sada se pretvorila u međudržavno natezanje i mučenje, ne zbog slobodnog izbora zemalja, već zbog nužde.[48]

 

_________

 

[1] Koristi su očigledne: država bi bila uređenija, pogotovo sudstvo i bila bi mnogo bolja zaštita prorodne okoline. To bi sve naravno moglo da se učini i bez šibe iz Brisela, ali sa mnogo više razumnog dogovora unutar države.

[2] Cena je visoka, gorka i nepovratna: priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije; plaćanje ratne odštete (na rate); uništenje Republike Srpske; nezavisnost Vojvodine; pa Raška oblast; naturalizovanje stotina hiljada raznoraznih migranata; široka promocija homoseksualnostii to u doba kada Srbija ostaje kraća za oko 40.000 stanovnika godišnje zbog demografskih promena; rasprodaja državne imovine; vrtoglavi porast duga inostranstvu;…

[3] J. Plender, ‘The myth of the European peace project’, Financial Times, 05.08.2016.

[4] M. Jovanović i J. Damnjanović (2014). ‘EU eastern enlargement: economic effects on new members 2000-2012’, Journal of Economic Integration, str. 210-243. http://ssrn.com/abstract=2447612

[5] A. Beesley, ‘Brussels strives to complete Canada trade deal’, Financial Times, 21.09.2016.

[6]  B. Fox, ‘Sex and drugs drive EU growth surge’, EUobserver, 17.10.2014.

[7] Kako samo uskladiti stagnaciju realnih plata, bitno povećanje cena nekretnina i dolazak miliona izbeglica kojima je potreban smeštaj (povećava se tražnja koja dodatno povećava cene), sa mogućnostima lokalnog mladog naraštaja da se popne na društvenoj lestvici iznajmljivanja (posedovanja?) smeštaja i nekretnina.

[8]  A. Evans-Pritchard, ‘French support for the EU project is crumbling on the Left and Right’, The Telegraph, 25.08.2016.

[9]  https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_external_debt

[10]  M. Jovanović (2015). ‘The eurozone Greek tragedy’, Law and Politics, No.1, 2015, pp. 7-24.http://ssrn.com/abstract=2744505

M. Jovanović (2012). ‘Is the eurozone rescue strategy tantamount to the rearrangement of the deckchairs on the Titanic?’,Journal of Economic Integration, vol. 27, March 2012, pp. 33-79. http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2026854

[11] S. Morgan, ‘Stiglitz: The easiest way would be for Germany to leave Europe’, EurActiv, 15.09.2016.

[12]  ‘Zašto Brisel ćuti na Vučićevo pismo o Hrvatskoj?’, B92, 08.08.2016.

[13]  ‘Dačić: EU drži glavu u pesku’, Novosti, 31.08.2016.

[14]  Otvaraju se nova poglavlja za pristupanje EU, uplaćuje se €6 milijardi (ucena-otkup da Turska ne pušta migrante u EU), obećava se ukidanje viza,… (W. Mynchay, ‘The EJ sells its soul to strike a deal with Turkey, Financial Times, 21.03.2016).

 [15] B92, ‘Đurić: Srbija u Briselu pobedila sa 5:0’, 25.08.2015.

 [16] D. Spalović, ‘Priština gazi Briselski sporazum, Srbija očekuje reakciju EU’ Politika, 29.10.2015.

[17]  RTS, ‘Vučić za RTS: Neodgovorno ponašanje Prištine, uslediće odgovor’, 29.10.2015.

[18]  B. Jelovac, ‘Nož u leđa iz EU’, Blic, 10.10.2015.

[19]  ‘Ivica Dačić: Albanci na Kosovu uništavaju srpsko nasleđe bez ikakvih sankcija’, Nova srpska politička misao, 11.01.2016.

[20]  ‘Dačić: EU nudila Rusiji da gasovod zaobiđe Srbiju’, Politika, 18.6.2015.

[21] Autor predaje eknomsku politiku na državnom Univerzitetu u Ženevi.

[22] G. Rachman, ‘Immigration could swing it for Brexit’, Financial Times, 07.06.2016.

[23]  Ovo nije prvi "Bregzit" u istoriji. Prethodni se dogodio 1534. kada je Henri VIII prekinuo veze sa papom u Rimu. Tada je razlog bio papsko odbijanje da poništi vladarev brak, dok je sada jedan od glavnih razloga bio ograman priliv migranata iz EU u Britaniju.

[24] K. Allen, ‘The post-referendum economy: data defies gloomy UK predictions’, The Guardian, 21.09.2016.

[25]  G. Jackson, ‘Number of EU workers rises as jobless rate reaches 11-year low’, Financial Times, 17.11.2016.

[26] Pokretna politička vrata i vrteška stalno premešta čelnike sa visokih položaja u državnoj administraciji ili upravi EU ka astronomski plaćenim položajima u biznisu. Najsvežiji primer je prelazak Baroza na rad u banku Goldman Saks.

[27] Ostali razlozi uključuju nekontrolisanu imigraciju i preteranu regulativu.

[28] I Srbija ima slična iskustva. Setimo se samo žestoke ‘žute’ kampanje u medijima prilikom glasanja za predsednika države 2012. To je samo jedan od mnogih primera u kojima su najznačajniji mediji u rukama otuđene vlasti.

[29]  J. Treanor. ‘Goldman Sachs hired prostitutes to win Libyan business, court told’, The Guardian, 13.07.2016.

[30]  L. Noonan, ‘Goldman Sachs hires former EU chief José Manuel Barroso’, Financial Times, 08.07.2016.

[31] A. Chassany, ‘Hollande blasts Barroso for Goldman move’, Financial Times, 15.07.2016.

[32]  R. Flood, ‘Austria imposes night-time curfew for migrants after soaring sex-attacks on women’, Sunday Express, 25.09.2016.

[33]  ‘Tanja Miščević: Velika zbunjenost koja postoji o budućnosti Evrope neće ometati unutrašne promene i reforme u Srbiji', Nova srpska politička misao, 19.09.2016.

[34] http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/22/rts-satelit/2454414/.html

[35]  Da li Italija treba da napusti EU? Sa jedne strane postoji tvrdnja da Italiji neće biti bolje van EU. Sa druge strane je viđenje da Italiji neće biti bolje ako ostane u članstvu EU.

[36]  ‘Britanski ministar: Izađimo iz EU - dolaze Turci i Srbi’, B92, 30.04.2016.

[37]  ‘Joksimović i Kif: Jačanje bilateralnih odnosa Srbije i UK’, Pressonline, 21.07.2016. 

[38]  ‘Davenport: Srbija u EU – to više nije daleki san’, B92, 02.09.206.

[39]  ‘Joksimović: Očekujem pohvalu od Merkelove’, B92, 06.07.2015.

[40]  J. Dailey, ‘The EU still hasn’t understood that it is a totalitarian institution’, The Telegraph, 17.09.2016.

[41]  J. Brunsden, ‘Junker admits EU faces "existential crisis"; State of the Union', Financial Times, 15.09.2016.

[42]  ‘EU uoči dana Evrope: Krize na sve strane, preti raspad’, B92, 08.05.2016.

[43]  ‘Renzi compares EU to sinking Titanic’s orchestra’, EurActiv, 11.02.2016.

[44]  P. Foster, ‘Authoritarian European Commission created Brexit and could destroy the union’, The Telegraph, 13.09.2016.

[45]  Dragoš Kalajić je imao poučan savet u svom eseju o delu Julijusa Evole:

U sukobu spoljnjeg, nihilističkog, i unutrašnjeg, plemenitaškog, determinizma, Evola jedini „ustupak” čini u domenu strategije otpora, predlažući njeno saobražavanje uslovima, po dalekoistočnoj formuli akcije zvane „jahati tigra”: „Kada se ciklus civilizacije okreće kraju, teško je nešto postići odupiranjem, direktnim suprotstavljanjem snagama u pokretu. Struja je presnažna i obara sve pred sobom. Bitno je ne biti impresioniran prividnim svevlašćem i trijumfom snaga epohe. Te snage, s obzirom da su lišene svake veze sa bilo kakvim superiornim principom, imaju, u krajnjoj liniji, odmereni lanac. Dakle, ne treba se fiksirati za sadašnjost i za bliske stvari, već treba imati u vidu i uslove koji će se pojaviti u jednom budućem vremenu. Stoga princip koji treba slediti može biti onaj što nalaže puštanje slobodnog toka snaga i procesa epohe, ali držeći se postojano i spremno za intervenciju kada, tigar, ne mogavši da napadne onoga ko ga jaše, bude umoran od trka’.” (D. Kalajić, 'Uvod u delo Julijusa Evole', Evropa nacija, 20.07.2016).

[46]  ‘Kovač opet preti: Srbija nikada neće postati članica EU’, B92, 20.08.2016.

[47] ‘Hrvatski ministar nam poručuje: Srbija nikada neće ući u EU’, Pravda, 30.10.2015.

[48] Svoje stavove o tome šta bi Srbija trebalo da učini u pogledu pristupanja EU iznosio sam na stranicama Nove srpske političke misli od 2006. tako da je nepotrebno da ih ponavljam.