Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Funkcionalni problemi ekonomske i monetarne unije EU – šta dalje?
Ekonomska politika

Funkcionalni problemi ekonomske i monetarne unije EU – šta dalje?

PDF Štampa El. pošta
Nikola Jovanović   
utorak, 11. maj 2010.

Članice EU koje su prihvatile evro kao zajedničku valutu konačno su postigle dogovor o modalitetu spasavanja Grčke od državnog bankrota. Države EU koje su u monetarnoj uniji ponudiće Grčkoj preferencijalne kredite u iznosu od 80 milijardi evra, dok podrška Međunarodnog monetarnog fonda iznosi dodatnih 30 milijardi evra. Uz podršku privatnih banaka i institucionalnih investitora, koji su tako ohrabreni da kreditiraju Grčku, pomenuti finansijski paket će biti dovoljan za finansiranje grčkoj javnog duga u sledeće tri godine, kao i za svođenje njenog budžetskog deficita do 2014. godine na ispod 3% (referentna vrednost za članice monetarne unije).

Međutim, grčka kriza je otvorila više pitanja o funkcionisanju EU nego što je odluka o finansijskoj pomoći ponudila odgovora, pa je prerano govoriti o njenom “epilogu“. Kriza je zapravo samo iznela na videlo brojne slabosti evropske konstrukcije i sada deluje kao katalizator za razmišljanje u kom pravcu nastaviti njenu izgradnju. EU će, zavisno od reformi koje se trenutno koncipiraju u Evropskoj komisiji, izaći iz aktuelne krize ili kao politička i funkcionalna ekonomska unija ili kao akter od papira na globalnoj sceni i prosta zona slobodne trgovine. Važno pitanje je i odnos snaga unutar EU: kriza je potvrdila da je ključni faktor u evropskoj konstrukciji Nemačka, a velika je nepoznanica da li se njeni interesi podudaraju sa interesima manjih i siromašnijih članica.

Prvi znak pitanja u mehanizmu podrške Grčkoj je uloga MMF-a. Njegovo učešće je politički motivisano kako bi se negodovanje javnosti država kreditora ublažilo, ali pre svega u cilju kanalisanja negativnih reakcija stanovništva Grčke (koje će uslediti nakon drakonskih mera štednje) prema ovoj instituciji umesto prema partnerima u EU. Problem je u tome što MMF nudi kredite za finansiranje deficita platnog bilansa i očuvanje monetarne stabilnosti, što je državi članici evrozone nepotrebno (automatski mehanizam reguliše ova pitanja). Problem Grčke je zapravo finansiranje javnog duga usled teškoća u prikupljanju sredstava na tržištu kapitala zbog visokih kamata na sekundarnom tržištu, tako da je njoj potrebna finansijska, a ne „monetarna“ pomoć. Drugi paradoks leži u tome što se u momentu kada se nastoji ojačati ekonomska koordinacija između članica evrozone, sudbina jedne članice poverava međunarodnoj instituciji sa sedištem u Vašingtonu, kojom upravljaju 24 izvršna direktora među kojima su Evropljani u manjini.

Drugi element koji upada u oči prilikom spasavanje Grčke je odsustvo mehanizma solidarnosti i redistribucije unutar EU. Članice evrozone bi pustile Grčku da bankrotira da se nije pojavio rizik domino-efekta koji bi ugrozio sam evro, jer je neposredno pred odluku o finansijskoj pomoći agencija „Standard & Poor’s“snizila kreditnu ocenu i Portugala i Španije. Da bi odobrovoljila svoje evropske partnere, Grčka je predstavila plan budžetske uštede bez presedana: 30 milijardi evra do 2014. godine (11% svog BDP-a), što će u velikoj meri uticati na usporavanje razvoja zemlje i pad standarda. O odsustvu solidarnosti svedoči i član 125 Ugovora o funkcionisanju EU koji izričito zabranjuje spasavanje članice evrozone koja usled kontinuiranih budžetskih deficita dospe u probleme (“no bail-out“ odredba), tako da je ovaj finansijski paket zapravo protivan osnovnim ugovorima EU. Sa jedne strane, pomoć Grčkoj će se realizovati kroz bilateralne kredite po relativnoj ozbiljnoj kamatnoj stopi (oko 5 %), dok sa druge strane velike članice stalno vrše pritisak da zajednički evropski budžet (gde se nalazi bespovratna pomoć) regresira – trenutno simboličnih 1,05% BDP-a EU.

Podrazumeva se da se ne može očekivati da poreski obveznici jedne države plaćaju cenu neodgovorne i pogrešne ekonomske politike druge države članice evrozone. Međutim, treba imati u vidu da je problem nastao znatno pre grčke krize: već prve godine stupanja na snagu Ugovora iz Mastrihta kojim je ustanovljena monetarna i ekonomska unija (1993), Francuska i Nemačka su, u toku postupka za utvrđivanje budžetskog deficita i izglasavanja eventualnih sankcija protiv njih, izvršile pravi puč protiv evropskih institucija i u startu potkopale kredibilitet ovog projekta. Uostalom, Francuska je od tada do 2010. godine samo 7 puta imala budžetski deficit ispod 3%. Pored nepostojanja političke volje da se nametne od starta prava ekonomska koordinacija i budžetska disciplina, problemi su i strukturne prirode.

Formirajući monetarnu uniju 1993. godine Ugovorom iz Mastrihta, većina članica EU je smatrala da je to još jedan potez u cilju evropeizacije Nemačke i osujećenja njene samostalne ambicije i politike. Kad već njeno ujedinjenje nije moglo biti sprečeno, jer je bilo istorijska nužnost, smatralo se da će narušena ravnoteža snaga biti izbalansirana ukoliko se nemački motor upregne da radi u korist svih. Ekonomski slabije države su koristile strukturne fondove EU i uživale jeftine kredite zahvaljujući pristupu nemačkom visokom kreditnom rejtingu i niskim kamatnim stopama. Međutim, grčka kriza je pokazala kratkovidost i neodrživost ovakve strategije. Jeftini krediti i evropske donacije nisu doveli do istinskog razvojnog iskoraka država mediteranske Evrope (suprotan primer je Irska), već su rezultirale prikrivanjem suštinskih problema i odlaganjem neophodnih reformi. Jeftin novac nije doveo do konvergencije slabijih država sa Nemačkom, već do sve većeg jaza u produktivnosti i efikasnosti. Kad se pogleda sve veći udeo nemačkog izvoza na evropskom tržištu, postaje jasno da evro nije nivelisao razlike, već ih je upravo učinio očiglednijim.

Ukratko, iako odobreni paket finansijske pomoći Grčkoj rešava aktuelne probleme i odgovara svima na srednji rok, mehanizam njegovog koncipiranja i realizacije je ukazao na manjak političke volje i solidarnosti, kao i na ozbiljne mane u funkcionisanju monetarne i ekonomske unije u okviru EU. Na koji način će se ovi strukturni problemi rešavati i kakva je dalja sudbina evropske integracije?

Evropa nije optimalna monetarna zona, međutim to je bio korak koji se morao preduzeti da ne bi mukom zajedničko evropsko tržište bilo potkopano različitim monetarnim politikama država članica EU. Najveći problem leži u činjenici da monetarna unija nije bila temeljno pripremljena: nisu bili obezbeđeni efikasni mehanizmi ekonomske koordinacije i monitoringa, kao ni elementarna saglasnost oko ekonomskih ciljeva i instrumenata. Budući da posle grčke krize više ništa ne može biti kao što je bilo pre nje, Evropska komisija će 12. maja objaviti prvi dokument sa predlozima za unapređenje ekonomskog upravljanja evrozonom. Dokument će sadržati ideju automatskih sankcija koje će ići sve do suspenzije strukturnih fondova za državu koja krši budžetsku disciplinu i ideju šireg ekonomskog nadzora koji će obuhvatiti mnogo više indikatora od deficita. Treća ideja koja će sigurno doći na red je, iako ne figurira u papiru Komisije i oko koje ne postoji saglasnost, ojačavanje redistributivnog kapaciteta EU, odnosno dokapitalizacija strukturnih fondova.

Dve ključne opasnosti leže na putu ovih reformi: prva je insistiranje na drastičnom smanjenju budžetskih deficita, što u vremenu krize može biti politički eksplozivno i ekonomski štetno. Druga opasnost je u ojačavanju ekonomske kontrole bez prethodne saglasnosti o minimumu zajedničkih interesa. Od odgovora na ove izazove u velikoj meri zavisi sudbina evropske konstrukcije, a samim tim i srpske ekonomije čiji je čamac privezan za evropski brod.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner