Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Dezintegracija SDK kao institucije u svrhu dezintegracije države
Ekonomska politika

Dezintegracija SDK kao institucije u svrhu dezintegracije države

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Stojković   
ponedeljak, 14. decembar 2015.

Raspadom SFRJ, nastaje Savezna Republika Jugoslavija - SRJ , koju su činile dve republike bivše države SFRJ: Republika Srbija i Republika Crna Gora. Nova država je morala da definiše svoje institucije, te je mahom zadržala stare, kao što je slučaj sa Službom društvenog knjigovodstva - SDK, ali im je promenila imena. Tako je 1991. godine donet Zakon o Službi za platni promet i finansijski nadzor ("Službeni glasnik RS", broj 76/91). Nova-stara Služba je zadržala sve svoje ingerencije koje je imala u SFRJ, po Zakonu o SDK.

Tri godine kasnije, 1994.godine na saveznom nivou SRJ donosi se Zakon o prestanku važenja Zakona o Službi za platni promet i finansijski nadzor - SPPFN ("Sl. glasnik RS", br. 45/94) i time se de jure samo menja ime institucije u Službu za platni promet- SPP. Sve ingerencije i imovina ostaju iste, a Služba zadržava svoju pravnu samostalnost kao nezavisni regulatorni mehanizam platnog prometa u novoj državi SR Jugoslaviji. Važno je napomenuti da je Služba raspolagala značajnom imovinom, koja joj je potrebna za obavljanje delatnosti u vidu objekata poslovnog prostora, te je ovim zakonom regulisano da SPP, kao pravni naslednik SPPFN, odnosno SDK ima pravo korišćenja ove imovine bez naknade, koju je koristila SPPFN po bilansu stanja na dan 31.12.1993.god. a koja je u državnom vlasništvu Republike Srbije. Dok je istim zakonom regulisano da tom imovinom pravo raspolaganja ima Vlada Republike Srbije i da se sredstva ostvarena prodajom drugih sredstava mogu koristiti za opremanje SPP za obavljanje poslova iz svog delokruga na teritoriji Republike Srbije. Dakle, značajna imovina SDK koja je bila u državnom vlasništvu, 1994.god. je data na korišćenje novoj - staroj SPP, bez prava raspolaganja, a to pravo raspolaganja ostvaruje država kao vlasnik, s tim što država može otuđiti imovinu samo ako je to za potrebe SPP kao korisnika u cilju opremanja Službe za obavljanje njene osnovne delatnosti.

Gorenavedeno je vrlo bitno, jer neki ekonomisti kao jedan od glavnih razloga za kasnije ukidanje ZOP kao pravnog naslednika SPP i SDK 31.12.2002.god. vide upravo potrebu za privatizacijom te imovine, koja je na atraktivnim lokacijama u Beogradu i svim gradovima Srbije.

Tako Nebojša Katić kaže na svom Internet blogu: „Stvarni razlozi za ukidanje SDK su možda na sasvim drugoj strani. SDK je raspolagala odličnim poslovnim prostorima na najboljim mestima u gradovima Srbije. Takvom plenu se verovatno nije moglo odoleti i to je opredelilo njenu sudbinu. Kada se prođe Beogradom, na mestima gde je nekada bila SDK, sada su najčešće banke“.[1]

Dakle, Služba društvenog knjigovodstva je 1991.god. preimenovana u Službu za platni promet i finansijski nadzor, sa nepromenjenim ingerencijama i delatnošću. Da bi 1994.god. ta Služba bila preimenovana u Službu za platni promet, opet sa nepromenjenim ingerencijama i delatnošću, kao samostalni regulatorni mehanizam kontrole platnog prometa, kakav je i bila u bivšoj SFRJ. Čekalo se donošenje novog saveznog Zakona o platnom prometu, koji će bliže odrediti položaj ove Službe.

Dakle, Služba društvenog knjigovodstva je 1991.god. preimenovana u Službu za platni promet i finansijski nadzor, sa nepromenjenim ingerencijama i delatnošću. 

U međuvremenu je savezni ministar za finansije propisao Pravilnik o načinu i postupku izvršenja platnog prometa („Sl. list SRJ“ br. 25/93, 5/94, 7/94, 30/94, 42/94) koji je blisko regulisao materiju poslovanja Službe. Za ovu temu najvažniji deo Pravilnika se odnosi na kontrolu i on pokazuje šta je ustvari bio glavni posao Službe. Tako u članu 8. pomenutog Pravilnika piše: „Kontrola zakonitosti i ispravnosti naloga za plaćanje koje Služba prima od drugih nosilaca platnog prometa odnosno organizacionih jedinica Službe obuhvata i proveru ispravnosti obračunskog dokumenta, odnosno podataka koji se dostavljaju uz naloge za plaćanje“.

Ovo je bitno jer je Služba predstavljala međukontrolu između firme i Poreske uprave. Nije mogao da se da nalog za plaćanje, a da Služba kao međukontrolor ne proveri da li je sve u skladu sa zakonom o poreskom postupku i to se najbolje vidi kod tehnike isplate zarada radnicima. Dana kada je trebalo da firma isplati zarade radnicima, finansijska služba firme dostavlja spiskove zaposlenih, na kojima se vide posebni brojevi (poziv na broj) koji mora da se pojave u sistemu platnog prometa kada se uplate porezi i doprinosi na zarade zaposlenima. Radnici Službe proveravaju spiskove i utvrđuju da li je zaista izvršeno plaćanje poreza i doprinosa ka državnim fondovima i Poreskoj upravi, ako jeste Služba će odobriti isplaćivanje zarada zaposlenima. Ovo nije bilo bitno samo sa aspekta plaćanja poreza državi da bi se punio budžet, nego i sa aspekta zaštite zaposlenih. Naime, ako zaposleni primi platu, a nisu mu uplaćeni doprinosi za penziono osiguranje, on u budućnosti neće moći uživati u blagodetima koje nosi penzija, jer mu poslodavac nije adekvatno uplaćivao penzioni staž i time mu uskratio pravu na adekvatnu nadoknadu i finansijsku sigurnost koju penzija nosi prestankom radnog staža.

Takođe, ako se ne uplate doprinosi za zdravstvenu zaštitu, Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje, ceo zdravstveni sistem je pogođen, jer neće imati dovoljno sredstava da servisira potrebe svojih korisnika i pati kvalitet života građana Srbije, jer nisu u stanju da dobiju adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Dakle, firma ne može da izvrši isplatu zarada zaposlenima, ako nije izmirila sve obaveze prema Republičkom fondu za penzijsko-invalidsko osiguranje, Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje i Poreskoj upravi.

Time je Služba platnog prometa štitila državu od opasne spirale dugova, koja bi pretila da se javi u budžetskim institucijama, koje služe opštem dobru građana, kao što su: zdravstvena zaštita, penzioni fond i sam budžet Republike Srbije, iz koga se finansiraju delatnosti od opšteg značaja za narod i državu, kao što su: prosveta, vojska i policija. Svojom međukontrolom, Služba je štitila državu. Njena međukontrola je bila neophodna jer je dovodila do blagovremenog izvršavanja obaveza od strane privrednih subjekata. Služba je pregledala naloge za plaćanje i spiskove i onda odobravala plaćanje i puštala dalje te dokumente ka Poreskoj upravi. To je ostavilo Poresku upravu kao evidentičara, a Službu kao izvršioca u poreskom postupku. Kasnijim izostavljanjem te bitne međukontrole, Poreska uprava je bila u stanju da utvrdi nepravilnosti prilikom isplate zarada, ali tek pošto su se one desile.

Dakle, bez Službe nepravilnosti se dešavaju i onda se ispravljaju poreskim sankcijama od strane Poreske uprave, umesto da su otklanjane preventivno. Mnogo je zdravije za ekonomiju u celini da se nepravilnosti ne dešavaju, nego da se sankcionišu pošto se dese. Nažalost, Poreska uprava nema kapaciteta da istovremeno vrši kontrolu kada se obavljaju transakcije. Poreska uprava može delovati samo posteriori, dok je Služba delovala a priori.

Godine 1995. donosi se novi savezni Zakon o Narodnoj banci Jugoslavije, čiji najvažniji deo čini onaj da Služba platnog prometa, gubi svoju pravnu samostalnost i postaje Zavod za obračun i plaćanja, koji posluje u okviru Narodne banke Jugoslavije. Od 1962.god. ova ista agencija poznata kao SDK je poslovala kao samostalno regulatorno telo, tu svoju samostalnost je nasledila i u novoj državi SRJ 1991. godine kada je postala Služba za platni promet i finansijski nadzor, da bi novom izmenom regulative opet zadržala svoju samostalnost kao Služba platnog prometa 1994. Samo godinu dana kasnije 1995. ova agencija gubi svoju pravnu samostalnost i počinje da radi pod novim imenom: Zavod za obračun i plaćanja - ZOP. Kada institucija gubi pravnu samostalnost, logično je da se i njena celokupna imovina utapa u instituciju koja je preuzima.

Uprkos gubitku pravne samostalnosti i nezavisnosti u odnosu na Narodnu banku Jugoslavije, nova Služba pod novim imenom Zavod za obračun i plaćanje je zadržala sve ingerencije i uloge koje je imala u prethodnim decenijama kao SDK. 

Tako su svi poslovni prostori Službe platnog prometa, u vlasništvu države Srbije, a nad kojim je pravo raspolaganja imala SPP, prešli u Narodnu banku Jugoslavije, koja se nad tom imovinom uknjižila kao korisnik. Kasnije je NBJ, po raspuštanju ZOP 31.12.2002.god. formirala banku pod nazivom Nacionalna štedionica, kojoj je prepisala svu imovinu ZOP, a koja je vrlo brzo privatizovana i sada posluje pod imenom EFG Eurobankm a.d. u većinskom vlasništvu grčke EFG banke.

Posledično namerama zakonodavca da sve poslove Službe platnog prometa prebaci u organizacionu jedinicu Narodne banke Jugoslavije - u Zavod za obračun i plaćanja, menja se Zakon o platnom prometu, sa poslednjom izmenom 1999.godine u "Sl. list SRJ", br. 53/92, 6/93 - ispr., 16/93, 31/93, 32/94, 61/95, 28/96, 30/96, 34/97, 44/99, 47/99 - ispr. Iz Zakona o platnom prometu se brišu odrebe o Službi platnog prometa i iste se dodeljuju Narodnoj banci Jugoslavije.

Uprkos gubitku pravne samostalnosti i nezavisnosti u odnosu na Narodnu banku Jugoslavije, nova Služba pod novim imenom Zavod za obračun i plaćanje je zadržala sve ingerencije i uloge koje je imala u prethodnim decenijama kao SDK. I dalje je ZOP bio kontrolor platnog prometa i nesporna međukontrola između preduzeća i Poreske uprave. Međutim, postavši integralni deo Narodne banke Jugoslavije i izgubivši svoju pravnu samostalnost, počinje da gubi i samostalnost u vođenju poslovne politike, te tako preduzeća počinju masovno da duguju za poreze i doprinose, jer im je ZOP propuštao naloge za isplaćivanje zarada zaposlenima, a sve po nalogu političkih elita preko NBJ i vrha države.

U ekonomiji jednostavno nije bilo dovoljno novca, a privreda SR Jugoslavije koja je bila kreirana da bude izvozno orijentisana je bila izmučena višegodišnjim ekonomskim sankcijama Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija, tako da je u tom trenutku i bilo razumljivo da država počinje sama da „jede svoju supstancu“ dozvoljavajući privrednim subjektima da ne izmiruju blagovremeno poreze i doprinose prema njoj, a sve u cilju zaštite socijalnog mira. Čekalo se da ekonomija krene sa mrtve tačke i da će sistem profunkcionisati sam od sebe, ali očito nisu imali na umu da kada jednom makar i malo „podignu rampu“ za neplaćanje poreza i doprinosa i oslabe mehanizme regulacije, to može imati trajne posledice na ponašanje privrednih subjekata i narušavanje klime u privredi, u kojoj od tog trenutka počinje da bude dozvoljeno kršenje zakona. Ono što se kasnije desilo ukidanjem 2002.god. ZOP je bilo odricanje države od svih vidova kontrole i davanje zelenog svetla privredi da celokupno poslovanje prebaci u sivu zonu, ostavljajući državu bez dragocenih prihoda i to sve po zakonu i po nalogu političkih elita.

O tome kako je ZOP umeo da zažmuri na jedno oko velikim preduzećima piše Nebojša Katić na svom blogu:

„Gotovo da je bilo nemoguće podeliti plate a da obaveze koje uz platu idu ne budu izmirene. Istine radi, bivalo je da se „intervencijom sa visokog mesta“ dozvoli isplata zarada i kada za poreze i doprinose nije bilo novca. Ovu privilegiju su ponekad imala velika preduzeća sa mnogo zaposlenih. Država je bila u strahu od štrajkova, ili kako se to milozvučnije zvalo, od obustava rada. Ovakve situacije su bile izuzetak a ne pravilo, i nisu kompromitovale dobro uhodan mehanizam“.[2]

Iako je ZOP bio sklon krajem 1990-ih godina da zažmuri ponekad na jedno oko u cilju očuvanja socijalnog mira, on je ipak evidentirao obaveze privrednih subjekata prema Poreskoj upravi kao međukontrolor. Nije ZOP opraštao dugovanja u ime države, već je odlagao njihovo plaćanje, puštajući firme da isplate zarade radnicima bez plaćanja poreza i doprinosa, ali je uredno evidentirao koliko firme duguju na ime poreza i doprinosa i te podatke dostavljao Poreskoj upravi. Ukidanjem ZOP nije ostao ko će to da evidentira. Nastalo je rasulo u sistemu platnog prometa Republike Srbije, pa tako plaćanje poreza i doprinosa državi postaje više dobrovoljna, a ne prinudna i obavezna radnja.

Posle 2000.godine kada je Republika Srbija krenula putem tranzicije socijalističkog načina upravljanja privredom u kapitalistički način upravljanja privredom, javila se namera zakonodavca za ukidanjem Zavoda za obračun i plaćanja u celosti, kao nepotrebne institucije. Zakonodavac je rešio da poslove platnog prometa u potpunosti prebaci na banke. Zato je usvojen novi Zakon o platnom prometu SRJ, koji je stupio na snagu 1. januara 2003.godine, a Zavod za obračun i plaćanja je ugašen kao institucija 31.12.2002.godine, posle obrade završnih računa za sve firme u jugoslovenskoj privredi.

Zbog posledica ukidanja ZOP i danas se dižu mnogi glasovi uvaženih srpskih ekonomista, pa tako prof. Slobodan Komazec kaže:

„Proučavajući institucije i sistem plaćanja u velikom broju država, zaključili smo da je to najefikasnija i najbolje organizovana institucija kontrole i plaćanja u svetu. Mnogi su se čudili što smo uspeli da izgradimo i očuvamo tako efikasnu i kvalitetnu instituciju i mehanizam kontrole, plaćanja i informisanja, kada se drugo gotovo sve nalazilo u krizi. Zavod za obračun i plaćanje (ZOP) nije bio samo institucija za obavljanje (vrlo efikasnog elektronskog) sistema plaćanja, već i kontrolna i najbolja informaciona institucija u zemlji.

Na sceni su stihijski i nekontrolisani novčani tokovi i procesi. U tome ne može biti nikakve planske i usmerene razvojne politike.

Platni promet je prebačen na poslovne banke. Nedavno se pokušalo da poslovne banke vrše kontrolu naplate poreza i doprinosa, mada im to nigde i nikada nije bio posao. Ukidanje ZOP-a (2003), kao i četiri najveće poslovne banke, rezultat je "udruženog zločinačkog poduhvata u uništavanju nacionalne privrede, finansija i društva".

Tačno je da se deficit "leči" smanjenjem plata i penzija. Nema više kontrole naplate poreza i doprinosa, dok se ranije plate nisu mogle isplatiti dok se ne uplate porezi i doprinosi. Svaka uplata i isplata je morala biti dobro dokumentovana. Podizanje gotovog novca je moralo da bude dokumentovano i kontrolisano, čime su spekulativne transakcija bile gotovo potpuno ograničene, a time i kriminal i korupcija.

Danas je gotovo nemoguće naplatiti potraživanja za isporučenu robu i usluge. U privredi vlada opšta nelikvidnost. Preduzeće može da ima niz žiro računa kod različitih banaka, što onemogućava kontrolu poslovanja i plaćanja. Na sceni su stihijski i nekontrolisani novčani tokovi i procesi. U tome ne može biti nikakve planske i usmerene razvojne politike.

Bio sam u sukobu s bankarskim lobijem iz poslovnih banaka, koji je svim sredstvima nastojao da se platni promet prenese na poslovne banke, a time i ugasi ova institucija. Nažalost, dobili su ovu, u osnovi, gubitničku bitku. Time je i otvoren proces (uz kriminalnu privatizaciju) razaranja nacionalne privrede, uz rast kriminala i korupcije. Nije to bio samo rezultat totalnog neznanja, već i interesa poslovnih banaka da jednu profitabilnu funkciju prisvoje i eliminišu eksternu kontrolnu funkciju države. Kada bi mogli još da eliminišu kontrolnu funkciju centralne banke, to bi bio "pun pogodak" za totalnu destrukciju finansijskog sistema.

ZOP nije bio samo "državna agencija za platni promet", već izuzetno razvijen informacioni sistem - pravo bogatstvo podataka potrebnih za vođenje makroekonomske politike.

Cela državna teritorija je bila premrežena, tako da se mogla voditi i pratiti politika regionalnog razvoja. Danas toga nema, osim političkih proklamacija koje ne daju rezultate. Ovo se posebno odnosi na razvojno usmerenu monetarno-kreditnu politiku, jer dolazi do automatskog odliva novca i kredita iz privrede, ogromne nelikvidnosti i tereta kamata, uz istovremeno "zidanje" brda dugova. Nenamensko korišćenje kredita, izostanak kontrole, praćeni automatskim odlivom novčane mase iz privrede, doveli su do prezaduženosti preduzeća, nelikvidnosti i masovnog neplaćanja.

Zavod za obračun i plaćanje sa svim funkcijama koje je imao neophodna je institucija za sređen i odgovoran sistem, ali i za efikasan ekonomski i društveni razvoj i efikasnu borbu protiv kriminala i korupcije. To bi bila državna Direkcija za obračun, kontrolu, platni promet i informacije (statistiku). Jer, treba staviti pod potpunu kontrolu sve monetarne, fiskalne i platnobilansne tokove, što je pretpostavka ostvarivanja zdrave i zacrtane politike razvoja. Uz to treba osnovati i Institut za razvoj i Banku za razvoj. Vraćanje ZOP-a ne treba gledati samo kroz povećanje javnih prihoda države (do čega bi sigurno došlo), već i zbog drugih daleko značajnijih i gotovo životnih funkcija, bez kojih će se teško izaći iz ove duboke i vrlo kompleksne krize“.[3]

Ukidanjem ZOP, platni promet prelazi na banke i one prećutno prihvataju ulogu međukontrolora za uplaćene poreze i doprinose radnicima, iako ih na to nije obavezivala nikakva zakonska regulativa.

Ukidanjem ZOP, platni promet prelazi na banke i one prećutno prihvataju ulogu međukontrolora za uplaćene poreze i doprinose radnicima, iako ih na to nije obavezivala nikakva zakonska regulativa. Međutim, nedovoljno obučeni službenici poslovnih banaka ne razumeju šta treba da rade, pa onda i greše i ne rade to dobro, te tako prolaze nalozi za isplatu plata zaposlenima bez uredno uplaćenih poreza i doprinosa državi. Drugi razlog za prolazak takvih naloga je taj što banka ne želi da izgubi klijenta, pa ne želi firmi da stopira isplatu zarada, jer banka u krajnjem slučaju živi od svojih klijenata, kako onog koji isplaćuje platu, tako i onih što primaju platu i vrše plaćanja sa svojih računa, servisiraju svoje kredite kod nje itd. I tako su poslovne banke prećutno prihvatile ulogu ZOP, da kontrolišu uplate poreza i doprinosa, a u realnosti tu ulogu nisu savesno obavljale.

Kada je država uvidela da je pogrešila, rešila je 2012.godine da izmeni zakonsku regulativu i da uvede obavezu poslovnim bankama da vrše kontrolu uplate poreza i doprinosa, koju su navodno banke ionako već punu deceniju radile. Na prvi signal iz države da će poslovne banke biti zakonski odgovorne za tu kontrolu, što bi značilo da bi zaista i morale da rade taj posao, a ne samo da ga prividno rade, oglašava se Veroljub Dugalić, generalni sekretar Udruženja banaka Srbije, saopštenjem Tanjugu, 8.aprila 2012.god. pod naslovom „UBS: Nije posao banaka da kontrolišu uplatu doprinosa“. „Generalni sekretar Udruženja banaka Srbije Veroljub Dugalić izrazio je nadu da banke, ipak, neće biti uključene u kontrolu uplata poreza i doprinosa istakavši da će udruženje učiniti sve da banke ne rade posao koji nije njihov“.[4]

Oglasila se i direktorka jedne velike konsultantske firme istim povodom:“ Direktor tržišta u KPMG-u Milica Bisić ocenila je da najavljena mera nije svrsishodna "jer banke nisu deo Poreske uprave, ni državni organ, niti bilo šta slično, niti one, u suštini, mogu imati uvid u sve ono što njihovi klijenti rade - da li plaćaju ili ne plaćaju plate, doprinose i drugo". Ona je navela da, načelno gledano, poslodavac koji isplaćuje platu, isplaćuje poreze i doprinose, a oni koji ne plaćaju, isplaćuju zaposlene u gotovini u celini ili delimično, što znači da banke s tim nemaju veze jer to znači da isplata delimično ide preko računa, na šta se plaćaju doprinosi, a delimično ide u kešu“.[5]

Tek kada se verodostojna računovodstvena dokumenta prezentiraju banci, ona odobrava isplatu novca sa računa preduzeća na ime isplate plata radnicima.

Međutim, Milica Bisić, direktor tržišta u KPMG, prenebregava više bitnih činjenica. Preduzeće može kod sebe u kasi da drži blagajnički maksimum i to je po zakonu propisano koliko u gotovom novcu može da stoji u blagajni preduzeća. Taj novac se koristi za neke sitne dnevne potrebe, kao što su: troškovi goriva za auta, reprezentacija, tj plaćanje službenih ručkova u gotovini, dnevnice za službeni put u zemlji i slično. Gotov novac kojim preduzeće raspolaže nije dovoljan da se od njega isplaćuju plate zaposlenima. Novac za isplatu plata je veliki novac za preduzeće i prevazilazi blagajnički maksimum. Da bi se iz banke, gde stoji novac na računu preduzeća, podigla velika količina novca da se isplate zarade, moraju se prezentirati spiskovi zaposlenih, na kojima treba da stoji da su uplaćeni porezi i doprinosi prema „OP“ obrascu. Tek kada se verodostojna računovodstvena dokumenta prezentiraju banci, ona odobrava isplatu novca sa računa preduzeća na ime isplate plata radnicima.

Problem je što bi tako trebalo da bude i što je tako radila SDK, a banke ne rade tako. Banke dozvoljavaju preduzećima da podižu novac sa računa na ime isplate zarada zaposlenima, a da ne prezentiraju verodostojna računovodstvena dokumenta o plaćenim porezima i doprinosima. To je uočeni problem i banke mogu da spreče nenamensko podizanje novca koji se koristi da se zaposlenima isplaćuju zarade bez plaćenih poreza i doprinosa, kada bi htele. Zato od njih država i zahteva da preuzmu tu ulogu, za koju su se borile da rade, kada su lobirale da se ukine SDK (ZOP).

Dakle, čitavu deceniju pošto je ugašen ZOP, koji je imao kapaciteta, znanja, volje i zakonska ovlašćenja da radi međukontrolu uplatu poreza i doprinosa državi, oni koji su tražili da ZOP bude ukinut, a to su pre svega poslovne banke, koje su obećavale da će posao ZOP, raditi bolje i efikasnije, sada kategorički odbijaju da preuzmu deo odgovornosti ZOP, iako su preuzeli sva njegova prava. To se dešava kada država reši da ukine svoje institucije kontrole, a to što se dešava se zove neposlušnost državi, jer ako država donese zakon ko ima pravo da joj se suprostavi? Poslovne banke i konsultantske firme, evidentno.

Znaju da mogu da se suprostave državi, jer država nema ni moći, ni kapaciteta da ponovo u realnom vremenu oformi ZOP iz nekoliko razloga. Prošlo je više od deceniju od ukidanja ZOP i svi kadrovi koji su trebali da prenesu znanje sledećim generacijama su u penziji, neki su ostali trajno bez posla, a neki dovoljno mladi da nađu posao su to uradili u poslovnim bankama. Država je uništila bazu kadrova ZOP, to je prvi razlog. Drugi razlog je taj što se platni promet odvijao bez kontrole, evo već 12 godina i u takvom poslovnom okruženju stvoreni su jaki lobiji i kartelska povezanost, koji onemogućavaju bilo kakvu akciju države u pogledu kontrole. Treći i možda najvažniji razlog je nedostatak volje države, koja je opet usko povezana sa voljom političkih elita, koje potpadaju pod uticaje lobija i kartela. U takvoj situaciji državi nema opstanka. Država podrazumeva vladavinu zakona silom, a ona država koja ne može silom da primeni svoje zakone, negira svoje postojanje.

Odrekli smo se socijalizma da država ne bi upravljala kapitalom, ali nismo tražili da kapital upravlja državom.

Svaki vapaj naučne i stručne zajednice za povratak poluga kontrole platnog prometa, nailazi na osudu političkih elita, koje odmah taj vapaj prokažu kao poziv za povratak socijalizma. Da li je socijalizam kada se plaća porez? Porez se plaća i u Sjedinjenim Američkim Državama, zar ne?

Ključna moć koju poseduje IRS je mogućnost da automatski odbija poreze sa isplatnih čekova za plate zaposlenih

Internal Revenue Service - IRS je stvorena 1952.godine kao agencija za primenu poreske vlasti. Ključna moć koju poseduje IRS je mogućnost da automatski odbija poreze sa isplatnih čekova za plate zaposlenih. Ovo ovlašćenje je IRS dobila od Kongresa SAD, kada je usvojen zakon koji traži od poslodavaca da odbijaju poreze, koji pripadaju saveznoj državi na prihod sa isplatnih čekova za plate zaposlenim. Ovaj zahtev za odbijanjem poreza od plate je bio samo jedan od koraka koje je savezna vlada SAD preduzela da poveća prihode, kako bi pribavila ogromna finansijska sredstva za borbu u Drugom svetskom ratu.

Danas se radi preko računa automatsko odbijanje za većinu saveznih poreza (tzv. poreskih dolara) koji idu vladi, sa samo malim delom koji se šalje zajedno sa poreskom prijavom do 15.aprila, kada je rok koji je postavila IRS za konačnu predaju poreskih izveštaja. Automatsko odbijanje poreza je važno za saveznu vladu SAD, zato što omogućuje stalni priliv poreskog prihoda. Takođe je korisno za sprovođenje dobrovoljne poreske poslušnosti poreskih obveznika, zato što lični poreski teret izgleda manje tegoban kada se odbitak poreza vrši od zarade, pre nego što se ona isplati zaposlenom, to jest pre nego što zaposlenih dobije ček od plate. [6]

Vrlo je interesantno da su metodi inspekcijske kontrole bili isti kod SDK i IRS. Za inspekcijsku kontrolu Službi društvenog knjigovodstva nije bio potreban sudski nalog, kao što bi to bilo potrebno nekoj drugoj državnoj službi kao što je policija. Službenici SDK su na osnovu pismenog ovlašćenja izdatog u SDK vršili inspekcijsku kontrolu u preduzeću i imali su pravo da pregledaju svu dokumentaciju koja je uključivala: poslovne knjige, dokumentaciju o osnovnim sredstvima, dokumentaciju i zalihama i sve ostalo. Dakle, kompletna inspekcijska kontrola poslovanja za interes države, da bi se utvrdile nepravilnosti u poslovanju. Međutim pored inspekcijske kontrole obe posmatrane službe vrše i reviziju finansijsko-materijalnog poslovanja. Kao što službenik IRS u Americi ima široka zakonska ovlašćenja, tako je i službenik SDK u Jugoslaviji imao široka ovlašćenja. Ukoliko je prilokom revizije uočio nepravlnosti i nezakonitosti službenik SDK će ako su one u manjem obimu podneti preduzeću Rešenje o otklanjanju uočenih nepravilnosti i nezakonitosti. Ako su pak nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju, službenik SDK će podneti krivične prijave za krivično delo ili prekršajnu prijavu o privrednom prestupu. Ova dva dela zakon razvrstava obično po količini novca o kojoj se radi i ako delo prelazi određeni novčani iznos onda predstavlja krivično delo, a ako je ispod tog iznosa onda se radi o privrednom prestupu. I u Americi kod postupanja IRS je slično: službenik vrši reviziju i kad uoči nepravilnosti i nezakonitosti, podnosi Rešenje o uočenim i izriče mere. S tim što je amrički poreski zakon dosta strožiji, tako da je Rešenje službenika IRS izvršno i po njemu se mora odmah postupiti i privredni subjekt kojem je uručeno Rešenje ima teret dokazivanja da nije kriv.

Evidentno je da se u Americi porez državi uzima kao vrlo ozbiljna stvar, ozbiljnija od bilo kog krivičnog dela.

Dakle, kod Rešenja IRS za razliku od drugih zakonskih postupaka u Americi, ne postoji presumpcija (pretpostavka) nevinosti. Po Rešenju IRS, svako je kriv dok se ne dokaže da je nevin. U vreme SDK u Jugoslaviji taj postupak je bio dosta blaži, tako da se protiv Rešenja službenika SDK mogla povesti žalba ka instanci SDK na republičkom nivou, pa ako on potvrdi Rešenja i odbije žalbu, onda je subjekt kojem je uručeno Rešenje mogao da povede spor kod nadležnog Višeg privrednog suda, a na odluku Višeg privrednog suda, uvek postoji pravo žalbe Vrhovnom privrednom sudu, kao najvišoj instanci. To je ključna razlika, što se tiče postupanja sa Rešenjima o sankcijama prema prekršiocima u privredi, ali to već zavisi od pravnog sistema zemlje, a po pravnom sistemu SAD, samo u poreskom postupku je subjekat kriv dok se ne dokaže da je nevin, dok u svim ostalim slučajevima postoji pretpostavka nevinosti, čak i za teška krivična dela. Evidentno je da se u Americi porez državi uzima kao vrlo ozbiljna stvar, ozbiljnija od bilo kog krivičnog dela.

Dakle, pored već iznetih razloga za ukidanje ZOP (SDK) kao što su: privatizacija i otuđivanje državne imovine, u vidu poslovnih objekata, kojom je ZOP (SDK) raspolagao; prebacivanje profita od provizija u platnom prometu na poslovne banke; oduzimanje državi kontrolnih poluga za proveru uplata poreza i doprinosa na zarade zaposlenih, čime je omogućeno direktno urušavanje fondova kao što su: Fond penzijsko-invalidskog osiguranja, Republički fond zdravstvenog osiguranja i Budžeta Republike Srbije, na račun kojeg se finasiraju institucije: Vojske, policije, prosvete; možda najvažniji razlog za ukidanje ZOP (SDK) leži u onemogućavanju državne kontrole tokova novca od prihoda od privatizacije državnih preduzeća u Republici Srbiji.

Podsetimo se Ustava SFRJ i Zakona o SDK, koji definišu principe Službe društvenog knjigovodstva, gde na spisku Principa funkcionisanja SDK, pod brojem 5 stoji: Služba je društveni knjigovođa, evidentičar i kontrolor zakonitosti upotrebe društvenih sredstava.

Upravo ovaj princip, na kojem je bila izgrađena cela Služba, bio je stub kontrole i ovlašćenja, koje je SDK imala. Služba je uredno evidentirala sve tokove novca u privredi države, ništa nije moglo da prođe kroz platni sistem a da to Služba uredno ne evidentira. Služba je po Ustavu SFRJ i Zakonu o SDK, bila samostalna u radu i za svoj rad odgovarala direktno Skupštini SFRJ. Služba je dakle bila institucija, koja je odgovarala najvišem državnom telu. Tu samostalnost u radu i principe na kojima je zasnovana, nasledila je i u novoj državi SRJ, kao Služba za platni promet i finansijski nadzor 1991.godine i kasnije kao Služba platnog prometa 1994.godine. Saveznim zakonom o platnom prometu SRJ, Služba gubi pravnu samostalnost i utapa se pod pravni suverenitet Narodne banke Jugoslavije, u vidu Zavoda za obračun i plaćanja, ali zadržava principe na kojima je osnovana, a to je: da bude glavni kontrolor protoka novčanih sredstava u privredi države i kontrolor zakonitosti upotrebe novčanih sredstava.

Tek posle 31.12.2002. godine u Republici Srbiji su se desile najveće privatizacije državne imovine. Tokove novca nije beležila Služba, jer Službe više bilo nije.

Evidenciji Službe (ZOP) nije moglo da izbegne ništa, iako je ponekad na pritisak političke elite Služba dozvoljavala krivljenje pravila, opet je sve uredno evidentirala. Ta pozitivna osobina Službe da sve uredno evidentira, značila je njenu suvišnost kada su političke elite odlučile da ne žele da država Srbija ima Službu koja zapisuje sve tokove novca. Tako je zaključno sa 31.12.2002. tačno u 12 časova, država pokazala svoju silu, prema svom glavnom knjigovođi, evidentičaru i kontroloru i specijalna jedinica policije poslata je u centralu ZOP (SDK) u Beogradu, da „pomogne“ zaposlenima, koji su u tom momentu završili sve obračune, da napuste svoja radna mesta.

Tek posle 31.12.2002. godine u Republici Srbiji su se desile najveće privatizacije državne imovine. Tokove novca nije beležila Služba, jer Službe više bilo nije.

Međutim, ako u Republici Srbiji nije bilo ko će da beleži kuda ide sav novac od privatizacije državnih preduzeća, ne znači da neko u inostranstvu nije beležio. Tako je „Međunarodni konzorcijum za istraživačko novinarstvo“ (The International Consortium of Investigative Journalism - ICIJ)[7] objavio istraživanje dvojice svojih novinara, Đorđa Padejskog i Majkla Hadsona (Michael Hudson) o tome kako je iz Republike Srbije zahvaljujući ofšor kompanijama, ilegalno iznesena 51 milijarda američkih dolara, državnog novca. To samo dokazuje nameru za ukidanjem Zavoda za obračun i plaćanja, kao glavnog kontrolora protoka novca u Republici Srbiji i tadašnjoj SR Jugoslaviji. Državni evidentičar bi sve tokove beležio i ne bi bilo moguće da se iznese finansijskim transakcijama celokupan prihod od privatizacije u Republici Srbiji. Desetine milijardi se ne iznose iz zemlje u džakovima, nego preko bankovnih računa, a te račune je nekad kontrolisao ZOP (SDK). Zbog toga pred privatizaciju, političkim elitama nije ni bio potreban državni evidentičar. To je odredilo sudbinu ZOP (SDK).

U originalnom istraživanju u engleskoj verziji na sajtu „Međunarodnog konzorcijuma za istraživačko novinarstvo“ između ostalog se kaže:

Dok je međunarodna zajednica slavila pobedu demokratije, moćni mešetari su u tišini unovčili brišuću transformaciju bivše državno vođene ekonomije, skrivajući milione dolara na ofšor računima i time čineći da se skoro dve trećine novo-privatizovanih srpskih preduzeća gurne u propast.

Zakulisne intrige koje su prethodile neuspehu „Agrohema“ takođe odražavaju neprestana pitanja o ofšor rajevima i njihovoj ulozi u stvaranju korupcije i teškoća u Srbiji i drugim posrnulim ekonomijama širom sveta.

Ofšor tajnost na ostrvima promoviše ekonomsku bol na kopnu u vidu: siromaštva, korupcije i nezaposlenosti, kažu stručnjaci za finansijsku transparentnost. „Sistem senki čini da siromašne zemlje, ostanu siromašne“, kaže Stefanie Ostfeld, politički savetnik za „Global Witness”, antikorupcijsku grupu sa sedištima u Londonu i Vašingtonu.

Dok se zemlja bori da godine diktature i rata ostavi iza sebe, nezaposlenost raste u oblake, hiljade preduzeća su jednostavno otišla u smrt ili opstaju kao bledi duh prošlosti, a desetine milijardi dolara je u poplavnom talasu izletelo iz zemlje na ofšor skloništa.

Populacija Srbije se smanjila poslednjih godina na nešto preko 7 miliona, zbog odlaska velikog broja radnika koji traže posao negde drugde. Dok se zemlja bori da godine diktature i rata ostavi iza sebe, nezaposlenost raste u oblake, hiljade preduzeća su jednostavno otišla u smrt ili opstaju kao bledi duh prošlosti, a desetine milijardi dolara je u poplavnom talasu izletelo iz zemlje na ofšor skloništa.

Pošto su Srbi izašli na ulice i primorali Miloševića da okonča svoju vladavinu u oktobru 2000.godine, talas demokratskih, ka zapadu prijateljski nastrojenih političara je preuzeo vlast, zaklinjući se da će doneti novu eru napretka. Počeli su da nameću sveopštu privatizaciju državnih firmi, kao što je „Agrohem“, obećavajući unosna strana ulaganja, povećanja izvoza i enormna povećanja plata radnicima.

Agenicija za privatizaciju Republike Srbije je bila odgovorna da proveri da li su kupci zaista pravi ulagači, koji neće ogoliti preduzeća za imovinu i izbaciti radnike na ulicu. Međutim, srpski Zakon o privatizaciji je dizajniran sa rupom: kupci nisu bili obavezni da u potpunosti otkriju svoj identitet i vlasničku strukturu.

To je vodilo ka stotinama aukcija u kojima su se kupci pojavljivali, naizgled kao strani ulagači ali su u stvarnosti to bili dobro povezani Srbi, koji koriste paravan-kompanije da kupuju državna preduzeća i izmuzu njihovu imovinu uz velike zarade, a sve to potkrepljuju izveštaji Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije.

Savet je izveštavao, da su u mnogim slučajevima novi vlasnici uzimali hipoteke i zaduživali kompanije, prodajući ili prebacujući vlasništvo nad zemljom i objektima, mašinama i opremom, na ofšor kompanije ili druga preduzeća povezana sa njima samima.

Skoro 2.000 od 3.017 državnih preduzeća koja su bila privatizovana između 2001.godine i 2010.godine su prestala sa radom ili su potonula u bankrotstvo ili su pak na ivici zatvaranja, sudeći po Socio-ekonomskom savetu Srbije, zajedničkom telu Vlade Srbije i sindikata.

Priče o otpuštanjima i bedi, ponavljaju se širom Srbije. Stopa nezaposlenosti u zemlji je jedna od najvećih u Evropi – 27% u februaru (2013) , sudeći po podacima Evropske Unije. Pokrajina Vojvodina kao žitnica i domaći teren za firme kao što su „Agrohem“ i „Fidelinka“ je jedan od najteže pogođenih regiona.

Da li će Srbija preokrenuti svoju ekonomiju, može delom da zavisi i od toga da li može da zaustavi da novac proistekao iz korupcije i izbegavanja poreza, nastavi da izlazi iz zemlje. Studija „Global Financial Integrity“ istraživačke i zastupničke grupe, procenjuje da je pedeset i jedna milijarda američkih dolara (51.000.000.000 USD) kroz sumnjive finansijske tokove izašla iz Srbije u periodu od 2001 do 2010 godine, što predstavlja po iznosu iznetog novca iz jedne zemlje u razvoju, 16. po visini sumu od 150 zemalja u razvoju, koje su proučavali.

Britanska Devičanska Ostrva, karipska ispostava za „pranje prljavog novca“, primila su skoro 900 miliona američkih dolara u transferima iz Republike Srbije samo u toku 2012.godine, sudeći po podacima Narodne banke Srbije.

Za bivše radnike „Agrohema“ tok novca od „Agrohema“ ka ofšor stanicama, pruža dokaz o zakulisnim poslovima, koji su popili krv njihove kompanije, u vidu resursa i kapitala. Neki od radnika su se pridružili protestima protiv srpskih vlasti, koje nisu uspele da odbrane radnike od zakulisnih poslovnih radnji.

„Očekivali smo da će policija i sud da nas zaštite, ali to se nije desilo“ , rekao je Živan Krstić, bivši radnik „Agrohema“ koji sada radi kao predsednik Udruženja manjinskih akcionara Agrohema, koje predstavlja radnike koji se ne odriču akcija svoje firme.

Većina njegovih bivših kolega sada živi na ivici siromaštva, bez posla i bez sreće. Krstić kaže da je nedavno video jednog od njih kako se šunja oko kontejnera, tražeći po njima stare električne uređaje, iz kojih bi mogao da izvadi bakar i da ga proda za novac kojim bi prehranio porodicu“.[8]

Nekadašnji sistem je imao grešaka, a danas su greške postale sistem.

Nekadašnji sistem je imao grešaka, a danas su greške postale sistem.

Bez poluga regulacije, koje moraju čvrsto da stoje u rukama države, kanale platnog prometa je moguće zloupotrebiti za ilegalno iznošenje novca iz države, za neplaćanje poreza državi i posledično smanjenje kvaliteta života građana Srbije. Ako država postane siromašna, ne može ni većina njenih građana da bude bogata, pošto većina građana pošteno radi i želi da živi od svog rada. Kada se država odrekla sistema kontrole novčanih tokova oličenog u nekada nezavisnoj regulatornoj instituciji pod nazivom Služba društvenog knjigovodstva (ili Zavod za obračun i plaćanja) dogodilo se dosta protivpravnih privatizacija državne imovine i iznošenje kapitala iz zemlje, što je za posledicu imalo otpuštanje oko 700.000 radnika iz privatizovanih preduzeća i smanjenje stepena zadovoljenja ljudskih potreba građana Srbije. Tranzicija iz socijalističkog modela upravljanja privredom u kapitalistički model, mogla je da ima mnogo srećniji epilog da je država imala svog glavnog knjigovođu, evidentičara i kontrolora oličenog u SDK. Političke elite su presudile da takva Služba nije potrebna državi Srbiji i sada 13 godina posle te odluke tek postajemo svesni magnitude takve loše odluke. Prema istraživanjima nezavisnih inostranih ekspertskih i novinarskih grupa, iz Republike Srbije je u preiodu od 2001 do 2010 godine izneta 51 milijarda američkih dolara, i to sve od privatizovane državne imovine. To se ne bi desilo da je postojala Služba, koja nadzire finansijsko poslovanje privrednih subjekata i vrši kontrolu novčanih tokova. Deklarativno, poneke funkcije SDK su prenete na druge državne institucije, ali one niti imaju kapaciteta, tako ni snage, ni volje da te poslove obavljaju.

Glavninu poslova SDK danas nijedna institucija u državi Srbiji ne obavlja, jer za to ne postoji interes političkih elita. Stanje u ekonomiji Srbije je loše, a na delu je deindustrijalizacija. Kada bi ta deindustrijalizacija značila porast uslužnih delatnosti baziranih na novim tehnologijama i rast novih grana privrede, povećanje izvoza na račun tih novih grana koje nemaju veze sa industrijom, to bi bila dobra vest. Međutim, u Srbiji se gase fabrike, ali ih ništa ne zamenjuje. Radna mesta nestaju u trenu, stotine hiljada postaju socijalni slučajevi o kojima država ne može da brine, jer su joj fondovi prazni, a ti fondovi su joj prazni upravo jer je platni promet i ceo finansijski sistem van kontrole, a za to su krive loše odluke koje stoje iza gašenja SDK.

Moj profesor Ivica Stojanović ima običaj da kaže: „Nikad ne možemo reći da je ekonomija loša, nego da su loši oni koji ekonomiju vode“. I tu je u pravu, jer ekonomija kao ljudska delatnost stvaranja ne može biti loša, jer svako stvaranje nove vrednosti je dobro i poželjno. Loši mogu biti samo oni koji ne umeju da upravljaju tom delatnošću. Država se povukla i dalje se povlači iz svih oblika svojine u privredi, što jeste odlika tranzicije u kapitalizam. Međutim, država nije smela da se povuče iz oblasti regulacije tokova novca, platnog prometa i finansijskog sistema uopšte. Tu je država (ili oni koji državu vode) napravila kardinalnu grešku, koja je rezultirala devastacijom srpske ekonomije. Bez regulatornog mehanizma u platnom prometu trpe svi: i država i privredni subjekti, a ponajviše pošteni građani Srbije, koji od države za svoj poreski novac očekuju zaštitu i poštovanje svojih ljudskih i građanskih prava. Država nije u stanju da zaštiti ni svoje prihode od moćnih mešetara, a ni svoje građane, koji od države uzaludno tokom ovih 15 godina tranzicije pomoć očekuju.

Uvođenje reda u finansijskim tokovima značiće uvođenje reda u poreskim davanjima, što će posledično doprineti redu u funkcionisanju državnih budžetski finansiranih službi, a što će poboljšati stepen zadovoljenja ljudskih potreba građana Srbije i što sveukupno vodi redu u društvu.

Krajnji je momenat da se uvede regulatorni mehanizam kakav je bila Služba društvenog knjigovodstva u bivšoj Jugoslaviji i konačno uvede red u finansijskim tokovima. Uvođenje reda u finansijskim tokovima značiće uvođenje reda u poreskim davanjima, što će posledično doprineti redu u funkcionisanju državnih budžetski finansiranih službi, a što će poboljšati stepen zadovoljenja ljudskih potreba građana Srbije i što sveukupno vodi redu u društvu. Uvođenje reda u državi počinje od uvođenja reda u finansijama. Država mora da oformi Službu, ako želi da uvede red u finansijama. To je sasvim jednostavno. Način za to postoji i izložen je u ovom radu kroz prikaz funkcionisanja Službe društvenog knjigovodstva. U Arhivu Srbije postoji 167 metara arhivske građe o SDK, ako država ponovo poželi da oformi Službu. Svi putevi do uređenog i funkcionalnog platnog prometa vode ka formiranju nove SDK.

Lažni argumenti, lažnih ekonomista da je SDK tekovina komunizma i da ju je zato trebalo ukinuti, nisu na mestu upravo zbog toga što je SDK omogućavala kontrolu uplate poreza i doprinosa fondovima zdravstenog i penzijsko-invalidskog osiguranja. Porez svakako nije komunistička tekovina, a ni pošteno zarađena penzija ili pošteno plaćeno pravo na lečenje. Upravo ukidanje SDK je omogućilo lažnim ekonomistima i lažnim rodoljubima da se obogate na račun naroda i države, jer novčane tokove više nema ko da kontroliše.


[1] Internet blog Nebojše Katića, članak: Visoka cena amaterizma, postavljen 20.10.2011.god,

https://nkatic.wordpress.com/2011/10/20/visoka-cena-amaterizma/

, pristupljeno 01.04.2015.

[2] isto

[3] Komazec prof.Slobodan, Polemike: Vratite SDK za izlazak iz krize, Večernje novosti, Beograd 29.01.2015.god, http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/ekonomija/aktuelno.239.html:

531371-Slobodan-Komazec-Vratite-SDK-za-izlazak-iz-krize , pristupljeno 29.03.2015.god.

[5] isto

[6] http://legal-dictionary.thefreedictionary.com/Internal+Revenue+Service ;

pristupljeno: 29.03.2015.god. prevod sa engleskog: Đorđe Stojković

[7] Padejski Djordje, Hudson Michael, Offshore Firms Funneled Away Millions As Serbian Companies Shed Workers and Lurched Toward Ruin, 3.10. 2013;

http://www.icij.org/offshore/offshore-firms-funneled-away

-millions-serbian-companies-shed-workers-and-lurched-toward ;

pristupljeno: 3.4.2015.god. sa engleskog jezika preveo: Đorđe Stojković

[8] Padejski Djordje, Hudson Michael, Offshore Firms Funneled Away Millions As Serbian Companies Shed Workers and Lurched Toward Ruin, 3.10. 2013;

http://www.icij.org/offshore/offshore-firms-funneled-

away-millions-serbian-companies-shed-workers-and-lurched-toward ;

pristupljeno: 3.4.2015.god; sa engleskog jezika preveo: Đorđe Stojković