Početna strana > Rubrike > Dokumenti > Završna reč odbrane pred Haškim tribunalom 20. marta 2012.
Dokumenti

Završna reč odbrane pred Haškim tribunalom 20. marta 2012.

PDF Štampa El. pošta
Vojislav Šešelj   
sreda, 21. mart 2012.

Sekretar: Molimo ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju otvara zasedanje. Možete sesti.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Molim sekretara da najavi predmet.

Sekretar: Dobar dan. Časni sude, ovo je predmet IT-03-67-T. Tužilac protiv Vojislava Šešelja. Hvala.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Zahvaljujem sekretaru. Pozdravljam sve prisutne, lica koja zastupaju tužilaštvo, kao i gospodina Šešelja. Još uvek smo u fazi optuženog, preostalo vam je još 3 časa i 40 minuta, kao što sam rekao prošli put. Ukoliko ne želimo da potrošimo nimalo vremena danas bez preke potrebe, uključujući i tu pauzu, možda ćemo biti u mogućnosti da završimo završnu reč danas, osim ukoliko tužilaštvo možda neće u okviru replike imati da izvede neke dokaze ili iznese neke argumente u okviru replike, kao da je ova završna reč, ali ne vidim šta bi moglo da se kaže, jer sve što nam je do sada gospodin Šešelj već rekao bilo nam je poznato i preko podnesaka, a i s obzirom i na završni podnesak. Tako da se nadam da ćemo možda biti u mogućnosti da završimo danas. Gospodine Šešelj, izvolite, imate na raspolaganju još 3 sata i 40 minuta.

Dr Šešelj: Nisam ja baš siguran, gospodine Antoneti, da je vama sve već bilo poznato ovo što sam do sada rekao, a što se tiče tužilaštva, ono je verovatno ostalo bez reči, pa zato neće imati repliku. Jer šta ono može zapravo odgovoriti na ovo što sam ja izneo? Ništa. Sada je red da se malo detaljnije razjasne političke okolnosti koje su uticale na ovaj predmet.

Mi smo videli da postoje dokumentovana svedočanstva po zahtevima da se protiv mene podigne optužnica, da se sve učini da bi me sprečili da pobedim na srpskim izborima, i tako dalje. Karla del Ponte je za dvojicu ljudi navela da su tražili podizanje optužnice protiv mene. Glavni među njima je svakako Zoran Đinđić, ali tu je, samo iz Srbije, bilo još nekoliko vodećih dosmanlijskih lidera poput Gorana Svilanovića, Nebojše Čovića, Miroljuba Labusa, i drugih. I optužnica je podignuta a da nije bila adekvatno potkrepljena. Ona gomila papira koja je pratila optužnicu samo je, valjda, sudiji O-Gon Kvonu bila dovoljna kao podstrek, a optužnica nikom normalnom ne bi bila. I tužilaštvo je tek nakon dizanja optužnice počelo da vodi istragu, i to vi vidite na osnovu datuma izjava svedoka koje je tužilaštvo ovde izvodilo. Bilo je tu nekoliko svedoka koji su ranije svedočili kod Miloševića, pa su iskoristili njihove izjave ili su ih pozvali da daju nove. Ogromna većina svedoka, tek nakon podizanja optužnice, dala je izjavu. Što znači da nije optužnica koju je podiglo tužilaštvo zasnovana na dokazima i izjavama svedoka, nego je već podignuta optužnica bila putokaz kako da se doteruju izjave svedoka i kako da se tome prilagođavaju drugi dokazni materijali. Dakle, svaki razgovor sa eventualnim svedocima vođen je ciljno, istražitelji imaju u vidu tekst optužnice, i sada traže samo ono što bi moglo da potkrepi tu optužnicu. Naravno, neki su u tome uspešniji, neki su manje uspešni, neki se u sopstvenoj laži zapliću kao pile u kučine, a neki su u stanju da to dobro upakuju i podvedu pod odgovarajući paragraf optužnice.

Zato je ovaj proces bio proces na zadanu temu. Unapred je postavljen zadatak. Taj zadatak o kome je govorio Moris Gordo Montanj u decembru 2006. godine postavljen je već početkom 2000. godine, kada se videlo da posle 5. oktobra, dolaskom izdajničke garniture, takozvanih dosmanlija, na vlast uz pomoć zapadnih obaveštajnih službi i ogromnog novca koji im je dat na raspolaganje, sve moguće logističke podrške, ne može da uništi Srpsku radikalnu stranku.

Kada sam se već našao u Hagu, nije bilo, naravno, ni govora o brzom početku suđenja, iako je to Karla del Ponte obećavala još u februaru 2003. godine u Beogradu. Ja sam ovde jednostavno ostavljen na čekanje. Redale su se statusne konferencije, svaka četiri meseca, tu su bar bili uredni. I ništa. Oni su se nadali da će u jednom trenutku uspeti da me slome i privole me da prihvatim branioca po njihovom izboru, i tribunal, i sekretarijat, i tužilaštvo. Već prve godine počinju protiv mene jednu vrstu političkog i psihološkog rata 11. decembra 2003. godine, zamenik sekretara Dejvid Tolbert donosi odluku u kojoj se, zamislite, zamenik sekretara u svojoj odluci koja je administrativnog karaktera, poziva se na Rezoluciju 827 od 25. maja 1993. godine, kojom je Savet bezbednosti osnovao međunarodni sud da goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava do ponovnog uspostavljanja mira. To je sad, izgleda, i zadatak zamenika sekretara iz sekretarijata. Šta ima sekretarijat sa uspostavljanjem i održavanjem mira? A onda se poziva na Statut i Pravilnik o pritvoru koji uopšte ta pitanja ne tretiraju, poziva se i na potrebu zaštite individualnih prava pritvorenika. Kršeći moja prava, poziva se na moja prava.

Govori da je Savet bezbednosti izrazio krajnju zabrinutost, a to je 1993. godina, zbog izveštaja o ratnim zločinama, o etničkom čišćenju, osvajanju, zadržavanju teritorije, i argumente za osnivanje ovog međunarodnog suda, pa kaže: “Imajući u vidu da se protiv gospodina Vojislava Šešelja, na ovom međunarodnom sudu trenutno vodi postupak po optužbama za dela koja je navodno počinio dok je bio na političkoj funkciji u bivšoj Jugoslaviji; imajući u vidu da je optuženi kandidat na parlamentarnim izborima u Srbiji, zakazanim za 28. decembar 2003. godine; imajući naročito u vidu da je upravnik pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija obavešten o tome da je optuženi nedavno davao izjave sredstvima javnog informisanja, koristeći pritom prostorije pritvorske jedinice, te da su te izjave potom objavljene u sredstvima javnog informisanja”.

A uzgred, šta se desilo? Ja sam sa izvesnim ljudima, naravno, razgovarao, zvao sam telefonom prijatelje, poznanike, i sad mi neko od njih nešto prepričao za novine iz sadržaja našeg razgovora, “uzimajući u obzir pravilo 63b Pravilnika o pritvoru, u skladu sa valjanim sprovođenjem pravde,

Prevodilac: Molimo da čitate sporije zbog prevoda.

Dr Šešelj: predviđa da sekretar može nekoj osobi da odbije dozvolu da poseti pritvorenika, ako ima razloga da veruje da je svrha posete da se pribavi informacija koja kasnije može biti objavljena u sredstvima javnog informisanja, i da iz ovog pravila i načela na kojem se ono temelji proizlazi da se komunikacija između optuženog i drugih lica može zabraniti ako ima razloga da se veruje da će takva komunikacija za posledicu imati objavljivanje izjava pritvorenika u sredstvima javnog informisanja. A naročito ako je posledica takvih izjava podrivanje mandata ovog međunarodnog suda da doprinese ponovnom uspostavljanju i održavanju mira u bivšoj Jugoslaviji.”

Zamenik sekretara uopšte ovde ne navodi o kojoj je izjavi reč. Ja sam do tada imao nekoliko poseta, porodičnih i od strane stranačkih prijatelja, i članovi moje porodice i ostali posetioci kad se vrate u Beograd, novinari ih pitaju kakvo mi je zdravstveno stanje, odgovaraju – dobro, pa kako se snalazim u pritvoru, odgovaraju da se dobro snalazim, šta radim najviše, čitam knjige, pišem, i tako dalje. Šta su oni još imali da kažu? Ništa više. I sekretar uopšte ne navodi šta je to što je bio problem. Zvao sam ja odavde dvojicu-trojicu novinara, zvao sam i prijatelje, razgovarao i sa njima, zovem još uvek ponekad, zovem, na primer, Vladana Binića, glavnog urednika lista “Svedok”, zovem i još neke. I zašto da ih ne zovem i skrenem im pažnju na određene stvari? A nisam davao intervju, nisam davao izjavu za novine, niti to zamenik sekretara navodi. I s obzirom da sam izazvao veliku pažnju sredstava javnog informisanja i “izveštaj o tome da je osoba optužena za zločin protiv čovečnosti i ratne zločine, kao što je optuženi u poziciji da bez poteškoća pomaže aktuelnu kampanju za parlamentarne izbore u Srbiji”.

E, tu je problem. Znači, problem je što ja iz zatvora pomažem aktuelnu kampanju za izbore u Srbiji. Pa, ja je pomažem i danas. I danas sam ja nosilac liste Srpske radikalne stranke na parlamentarnim izborima, i danas sam ja prvi kandidat na listi. I kako mi to možete zabraniti? Nikako. Došao je srpski konzul, potpisao sam sve formulare, ja sam neosuđeno lice, sve do pravosnažnosti presude nijedno moje građansko pravo ne može se uskratiti, osim prava na slobodu kretanja. Ja sam ovde uzapćen, jer je postojala bojazan da bih mogao da pobegnem, da utičem na svedoke, da počinim novo krivično delo iste vrste, i tako dalje. Nijedno drugo moje pravo ne može biti uskraćeno, ali sekretar smatra da može. I kaže još da je “namena prostorija pritvorske jedinice da se obezbedi dobrobit optuženog, a ne da se ovaj međunarodni sud omete u svojim naporima da doprinese uspostavljanju mira i bezbednosti u bivšoj Jugoslaviji”, te da će “činjenica da neki pritvorenik u pritvorskoj jedinici može da komunicira koristeći se prostorijama pritvorske jedinice, kako bi učestvovao u aktuelnoj kampanji za parlamentarne izbore u Srbiji, verovatno omesti međunarodni sud u sprovođenju tog mandata”.

Ja pozivam članove sekretarijata da vam dostave taj dokument od 11. decembra 2003. godine, kako biste mogli na engleskom jeziku da ga pratite, ako vas interesuje. “Uzimajući u obzir da pri uspostavljanju ravnoteže”, kaže se dalje u tekstu, “između prava optuženog na komunikaciju i posete, i prava međunarodnog suda da efikasno ostvaruje svoj mandat i funkcije, treba uzeti u obzir da konkretne okolnosti ovog pritvorenika iziskuju primenu neophodnih mera kako bi se izbeglo potencijalno štetno izveštavanje sredstava javnog informisanja, prouzrokovano time što do sada nisu uvedena ograničenja na pravo optuženog na komunikaciju i posete.”

A šta je to štetno izveštavanje sredstava javnog informisanja? Pa, štetno je za vas, za tribunal sve ono što je korisno za Srpsku radikalnu stranku. Jer vama se najviše nanosi šteta ako Srpska radikalna stranka ima dobar rezultat. Jer, vaš je cilj da ona bude uništena, a ne da pobedi na izborima. I onda na osnovu svega toga, zamenik sekretara Dejvid Tolbert, odlučuje da se “zabrani svaka telefonska komunikacija optuženog i drugih osoba, osim sa članovima uže porodice, pravnim savetnikom ukoliko ga ima, sa diplomatskim ili konzularnim predstavnicima; da se prate svi dozvoljeni telefonski razgovori, osim komunikacije sa odobrenim pravnim savetnicima, da se svim osobama zabrane posete optuženog, što se neće odnositi na užu porodicu, pravnog savetnika ukoliko ga ima, diplomatske i konzularne predstavnike; da se nadgledaju sve odobrene posete, onako kako odredi upravnik pritvorske jedinice, ili službenik kojeg on imenuje”. I to se, kako se napominje, ne odnosi na pismenu komunikaciju.

To je, dakle, prva odluka te vrste. Sad ćete videti kakve su tek bile sledeće odluke. Ovo su sve za mene nepobitni dokazi da sam ja ovde izložen političkom progonu i da je celi proces politički motivisan. Ja sam na katolički božić, dakle, 25. januara 2003. godine, negde posle podne, to je mogla biti nedelja, kako me sećanje služi, zvao, ili petak, petak je bio, zvao centralu Srpske radikalne stranke, i tamo razgovarao sa nekim najvišim stranačkim funkcionerima, uključen je bio spikerfon, tu je bilo nekoliko novinara. I ja sam izrekao svega nekoliko rečenica o predstojećim izborima. Dakle, nisam odavao imena zaštićenih svedoka, nisam ni pominjao nikakva imena, ili zaštićenih dokumenata, čak nisam prozivao ni haške sudije i tužioce, i sve ostalo. To je petak negde po podne. Dolazi subota i nedelja, preko subote i nedelje, verovatno ovi koji preslušavaju prisluškivane telefonske razgovore i sastavljaju transkripte podneli su izveštaj, i ujutru pre osam sati, ja dobijam na parčetu papira u jednoj rečenici da mi se do daljnjeg zabranjuje svaka upotreba telefona.

A onda u toku dana, 29. decembra, stiže odluka Hansa Holcijusa, sekretara tribunala. Kaže: “Uzimajući u obzir da je sekretarijat ustrajan u sprečavanju optuženih lica u zloupotrebi privilegovane komunikacije u medijske i političke svrhe, a naročito u vezi sa izborima u Srbiji, budući da bi to moglo negativno da utiče na zadatak međunarodnog suda da doprinese uspostavljanju mira i bezbednosti u bivšoj Jugoslaviji”. Prvo, nije bilo reči o privilegovanoj komunikaciji, nego o korišćenju javne govornice, i da je bila privilegovana komunikacija ne bi mogli da me prisluškuju. Tada ja nisam imao pravne savetnike, nisu bili registrovani. Imao sam dvoje pravnih savetnika, dva advokata, dva profesionalna advokata, ali nisu hteli da ih registruju jer su hteli da mi utrape svoje ljude da glume da me brane. Pa dalje: “Imajući u vidu da su parlamentarni izbori u Srbiji održani 28. decembra 2003. godine; imajući u vidu da je gospodin Vojislav Šešelj bio jedan od kandidata na tim izborima; imajući u vidu da je upravnik pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija saznao da je optuženi 25. decembra 2003. godine, uoči pomenutih izbora, iskoristio mogućnost komunikacije u pritvorskoj jedinici za davanje izjava za štampu, te da su te izjave potom naširoko objavljivane; uzimajući u obzir da je optuženi time flagrantno prekršio odluku; odlučuje da se u periodu dok je odluka na snazi do 10. januara zabrani svaka telefonska komunikacija optuženog sa drugim osobama, osim sa pravnim savetnikom (to se uvek navodi), ukoliko ga ima (a zna se da ga nema), i diplomatskim konzularnim predstavnicima” (koji mi u tom slučaju ne mogu ništa pomoći).

To je, dakle, odluka od 29. decembra i vidite čime je motivisana. Nema nijednog od onih klasičnih razloga, nego potporom na izborima Srpskoj radikalnoj stranci ja ugrožavam mandat ovog tribunala da uspostavi i sačuva mir na Balkanu.

Zatim, 8. januara zamenik sekretara Dejvid Tolbert donosi novu odluku. Imajući u vidu sve ono prethodno, konstatujući i odredbe statuta i rezolucije i tako dalje, kaže: “Imajući u vidu da rezultati parlamentarnih izbora u Srbiji, održani 28. decembra 2003. godine, govore da je politička stranka na čijem se čelu optuženi nalazi osvojila 82, od ukupno 250 mesta u Narodnoj skupštini Republike Srbije; uzimajući u obzir da će aktivnosti u postizbornom periodu verovatno dovesti do toga da politička stranka i pristalice optuženog zatraže njegovo dalje angažovanje u postizbornim političkim aktivnostima povezanim sa parlamentarnim izborima u Srbiji održanim 28. decembra 2003. godine; uzimajući u obzir da velika pažnja sredstava javnog informisanja i izveštaji o tome da je optuženi u poziciji da bez poteškoća pomaže kampanju za parlamentarne izbore u Srbiji dok je bila u toku ili postizborne političke aktivnosti u oba slučaja, za posledicu imaju podrivanje mandata ovog međunarodnog suda da doprinese ponovnom uspostavljanju i održavanju mira u bivšoj Jugoslaviji (dakle, mojim pomaganjem kampanje ugrožava se uspostavljanje i održavanje mira u bivšoj Jugoslaviji. Mojim postizbornim političkim aktivnostima, dakle konsultacijama o eventualnom sastavu vlade, o ulasku Srpske radikalne stranke u vladu i slično, ugrožava se takođe uspostavljanje i održavanje mira. To je sve formulacija Dejvida Tolberta), odlučuje da se tokom perioda od još 30 dana zabrani, ukoliko upravnik pritvorske jedinice ne odredi drugačije, svaka komunikacija optuženog i drugih osoba”. I opet: uz ove izuzetke pravnih savetnika “ako ih ima”, a ja ih nisam zvanično imao jer nisu registrovani, i diplomatskih konzularnih predstavnika. Dakle, svaka komunikacija mi je tada zabranjena. Nisam mogao imati ni porodične posete. Istina, nudio je upravnik dva puta nedeljno iz njegove kancelarije u njegovom prisustvu i u prisustvu prevodilaca da se javim porodici. Ja sam to s prezirom odbio.

Dana 6. februara, opet zamenik sekretara donosi novu odluku i poziva se na sve ono na šta se redovno poziva, od rezolucije Saveta bezbednosti, statuta i proklamovanih ciljeva međunarodnog suda, podseća da je u prethodnim odlukama prilikom ocene faktora koji će verovatno ometati mandat međunarodnog suda uzeta u obzir velika pažnja sredstava javnog informisanja i izveštaj o tome da je osoba optužena za genocid (čujte – za genocid), zločine protiv čovečnosti i ratne zločine, kao što je optuženi u poziciji da bez poteškoća pomaže aktuelnu kampanju za parlamentarne izbore u Srbiji. Ovde mi ubacuju i optužbu za genocid. Ja sam onda morao da pogledam izvorni dokument na engleskom jeziku, i tamo nije bilo genocida. Dakle, neko ko je prevodio, ubacio je genocid. Neko me toliko voleo da mu je bilo malo ovo što sam optužen za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, pa je i sa svoje strane morao da dopuni. To samo da vam usput stavim do znanja kakve su vam prevodilačke službe i u ono i u ovo vreme.

Opet Dejvid Tolbert ponavlja: “Imajući u vidu da je na parlamentarnim izborima u Srbiji, održanim 28. decembra 2003. godine, stranka na čijem je čelu optuženi osvojila 82 od 250 mesta u Skupštini Republike Srbije, uzimajući u obzir da će aktivnosti u postizbornom periodu verovatno dovesti do toga da politička stranka i pristalice optuženog zatraže njegovo dalje angažovanje u političkim aktivnostima (dakle, ponavlja se sve iz prethodnih odluka, pa se dodaje); imajući naročito u vidu da optuženi i dalje pokazuje sklonost da prkosi u vezi sa ovim pitanjem, te da to i dalje izaziva zabrinutost”, proklamuje novu zabranu svake komunikacije između mene i drugih osoba. To je 6. februara 2004. godine.

Sve sam ja to objavio u svojoj knjizi “Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron”. Ta knjiga je u javnoj prodaji, nikada nije zabranjena.

Imamo sada odluku od 9. marta 2004. godine, koju je takođe potpisao Dejvid Tolbert. On ponavlja sve ono iz prethodnih odluka, pa kaže ponovo da imam sklonost u vezi sa ovim pitanjima i ovom odlukom i daljim odlukama u vezi sa pravom na komunikaciju, da se zabrana produži na novih 30 dana.

Sledeća odluka je 8. aprila. U njoj se ponavljaju sve te bljuvotine iz prethodnih odluka i odlučuje da zabrana bude produžena za još mesec dana.

Pa onda od 7. maja odluka, isto potpisao Dejvid Tolbert, sve se ponavlja i sve se produžava. I odluka od 9. juna sadrži sve iste formulacije i produžetak zabrane. Odluka je ukinuta tek 30. juna 2004. godine.

Evo vam očiglednih dokaza, novih očiglednih dokaza, ovo vam nikada ovako plastično nisam ovde u sudnici prikazao iako sam više puta pominjao ove odluke, da je ovo izrazito politički tribunal, da je njegovo delovanje isključivo politički motivisano, i pokazao sam vam kakvi su ciljevi u mom slučaju. Dakle, ovo je sve u skladu sa onim što piše u knjizi Karle del Ponte o političkoj prirodi ovog tribunala i narudžbi hapšenja i podizanja optužnice. Ovo je sve u skladu sa onim što piše u knjizi Florens Artman, o mešanju zapadnih obaveštajnih službi u rad tribunala, zapravo o instrumentalizaciji Haškog tribunala od strane zapadnih obaveštajnih službi.

Uporedo s tim ide hajka na Srpsku radikalnu stranku u Srbiji i široka akcija vrbovanja nekih njenih istaknutih funkcionera, i poneka informacija dođe do mene. Prva informacija te vrste koju sam dobio bila je da se 2004. godine Aleksandar Vučić sastao sa čuvenim američkim obaveštajcem Mortonom Abramovicem. Znate ko je odao Vučića? DŽejms Lajon, tadašnji predsednik Međunarodne krizne grupe, jedne takozvane nevladine organizacije koja je izrazito špijunskog karaktera. Počinje hajka na Tomislava Nikolića. Nataša Kandić 2005. godine izlazi u javnost sa tvrdnjom da je Tomislav Nikolić kao dobrovoljac Srpske radikalne stranke 1991. godine u istočnoj Slavoniji, da li u Ernestinovu ili Laslovu, poubijao neke babe, i Tomislav Nikolić sav uspaničen. Naravno da se to nije nikada ni desilo. Ja bih sigurno znao, on bi mi, na kraju krajeva, poverio jer smo tako bliski prijatelji bili. Ali, on se uplašio reperkusija, svestan da, kada se tako plasira optužnica u javnost, teško se od nje odbraniti. Ovde u Haškom tribunalu mnogo je nevinih ljudi osuđeno, jer od lažnih optužbi nisu mogli da se odbrane. Bio je toliko uspaničen da je počeo da daje nesuvisle izjave za javnost. Ja sam intervenisao iz Haga, čak dreknuo na njega i doveo ga ponovo u neko normalno stanje.

Onda je išao drugi udar, s obzirom da je Slobodan Miljković Lugar došao sa jednom grupom obučenih dobrovoljaca, među kojima je bio i naš Srećko Radovanović, helikopterima JNA na područje Šamca i priključen 17. taktičkoj grupi, pa onda optužen za zločine na lokaciji Crkvina i vratio se u Srbiju. Nakon povratka iz Šamca, te 1992. godine, on se izgleda učlanio u Srpsku radikalnu stranku, i onda pravi dogovor sa lokalnim organima vlasti u Šamcu da se ponovo angažuje na frontu, ali ovog puta za novac, i da dođe sa nekom grupom dobrovoljaca da bi ispunio neke konkretne zadatke. Tomislav Nikolić u Kragujevcu organizuje svečani ispraćaj te jedinice, a ratni štab stranke u Beogradu nema pojma o tome. Ljubiša Petković nikada nije ni obavešten da ta grupa ide na front. I rekao sam vam već da je već 2003. Slobodan Miljković isključen iz stranke kada je ošamario predsednika opštinskog odbora Jovana Savića. Ovo su dva elementa koja su poslužila u napadu na Tomislava Nikolića, koji su ga psihički uzdrmali. Niti je on mogao znati šta će Miljković uraditi u Šamcu, niti je on imao ikakve veze, nije uopšte dokazano da su neke starice ubijene na području Laslova i Ernestinova, a kamoli da je Tomislav Nikolić umešan. Jer, da je tu bilo dokaza, to bi se našlo i u mojoj optužnici.

Tako već psihički pokolebanog, okružuju ga pripadnici zapadnjačkog diplomatskog kora u Beogradu, predstavnici Haškog tribunala, i on stupa u kontakt sa Karlom del Ponte. On se najmanje jednom susreo sa Karlom del Ponte, u Strazburu, prilikom zasedanja Parlamentarne skupštine Saveta Evrope. Ja imam svedoke očevice, toliko je njihov susret bio srdačan pred poslanicima, da su očevici zaključili da se oni već dobro poznaju. Onda se Tomislav Nikolić susreo, izgleda, u Budimpešti sa Dejvidom Tolbertom, koji je prvo bio zamenik sekretara, sa funkcije zamenika sekretara uskoro premešten na funkciju zamenika tužioca. Može li to tako? U Haškom tribunalu može. S njim se Tomislav Nikolić sastao u Budimpešti opet prilikom neke sesije Saveta Evrope ili nekog njegovog organa. Ja sam čuo za taj susret. Kad sam ga pitao, on mi je odgovorio kao, eto, on se interesovao za ovaj moj proces i pitao ga zašto sam ja uopšte optužen pred Haškim tribunalom. Spetljao se malo. Bio je prisutan Dragan Todorović tom razgovoru i nije dao adekvatan odgovor, ali mi je potvrdio susret.

Na svu sreću, pojavio se jedan vrlo hrabar čovek koji se zove Žilijen Asanž, u anglosaksonskom području ga zovu DŽulijen Asanž, koji je preko svog internet sajta Vikiliks razotkrio ogromnu količinu dokumenata iz američke diplomatske prepiske. Ja sam pre nekoliko dana objavio knjigu na više od hiljadu strana pod naslovom “Vikiliks mi javlja”. U toj knjizi sam objavio sve diplomatske depeše do sada obelodanjene, gde se pominje moje ime, gde se pominje Srpska radikalna stranka, gde se pominju ovi izdajnici Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, i izbor depeša gde se pominje Haški tribunal. Da bi to stalo u hiljadu i nešto strana, nisam sve depeše gde se pominje Haški tribunal, nego samo one koje najviše kompromituju Haški tribunal. Pa vidimo kako je bivši upravnik zatvora Timoti Mekfaden za račun Amerikanaca špijunirao Slobodana Miloševića, pismeno iznosio podatke o njegovim privatnim relacijama sa suprugom, podatke iz prisluškivanih razgovora u sobi za posete, sopstvenu karakterizaciju Slobodana Miloševića, ocene njegovih karakternih osobina i slično.

Ima tu mnoštvo drugih dokaza iz kojih se može sagledati da je Haški tribunal puko sredstvo u rukama zapadnih obaveštajnih službi. Na svu sreću, pojavila se ova depeša iz američke ambasade u Parizu, gde mi je učinjena neprocenjiva usluga uz pomoć tog nespretnog Moris Gordo-Montanja. Ja imam ključni dokaz šta stoji iza mog procesa. Da je ovo pravi sud gospodo, da se vi ponašate kao prave sudije, čim se pojavila ta depeša, vi biste odmah doneli odluku da se ovaj proces obustavlja zbog uništenja njegovog integriteta. Nakon depeše američke ambasade u Parizu sa izjavom Moris Gordo-Montanja, nema više integriteta ovog procesa. Sve je završeno. Ovaj proces je završen, samo vas nisu obavestili. Ja sam trijumfovao u ovom procesu. Ja sam dokazao da je sve ovo jedna velika politička smicalica i ništa više. Vi ste voljno u tome učestvovali, to je vaš problem.

U onim Nikolićevim dokumentima nalazimo još mnogo podataka i detalja o načinu vrbovanja Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, o očekivanjima njihovih gazda sa zapada, ako se slučajno dočepaju vlasti ili učešća u vlasti, našta su sve spremni. Spremni su na mnogo gore stvari nego Boris Tadić i Demokratska stranka. Oni više nemaju nikakvih moralnih skrupula, a u tome je direktno učestvovao poznati francuski obaveštajac Arno Danžan. On ih je povezao sa Stankom Subotićem Canetom Žapcem. Stanko Subotić je učestvovao velikim sumama novca u njihovom finansiranju. Učestvovala je i nemačka vlada iz svojih dispozicionih fondova, koje obično plasira preko takozvanih nevladinih organizacija, preko određenih fondacija. Sam Danžan je u tome učestvovao. Izgleda i deo para koji je izvučen od Gadafija da je dat za Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Najveći deo para je otišao Nikoli Sarkoziju,naravno. Sve su to tajni fondovi, sve je to teško razotkriti, ali u vreme Gadafijevog pada imali smo informacije u javnosti, da je to bilo veoma rasprostranjeno.

Ti izdajnici su po nalogu svojih gazda, za mene plasirali pre dve godine da sam naručio Nikolićevo ubistvo. Znate zašto je to bilo sračunato? Svi mediji u Srbiji objave, postoji podatak da sam naručio Nikolićevo ubistvo. Kao – jedan od uhapšenih pripadnika zemunskog klana je to dao u svojoj izjavi, i trebalo je tada da tribunal donese odluku da mi se obustavi svaka komunikacija sa spoljnim svetom. Moja supruga je bila optužena da je ona prenela narudžbu izvesnom Simoviću da se ubistvo izvrši, pa se čak Tomislav Nikolić prisetio kako sam ranije preko Aleksandra Vučića naručivao nečije ubistvo.

Međutim, tribunal ovog puta nije reagovao. Ja sam dugo razmišljao zašto tribunal nije reagovao, i došao sam do zaključka da je to zato, što je već uveliko krenula akcija uništenja moga srca, pa bi ovo bilo suvišno i degutantno. Mnogo je efikasnije, jer kakve god disciplinske mere protiv mene primene, ja uvek prkosim, ja se uvek odlučno suprotstavljam i nema stvarnog efekta. Međutim, kad mi oštete srce ne mogu da dišem. Prkosim ja i dalje, i dalje se ja borim, ali teško dolazim do daha. To je to. Lakše me je zaustaviti fizičkim sredstvima nego psihičkim, psihički sam i dalje neprikosnoven u odnosu na celi Haški tribunal i sve te mračne sile koje stoje iza njega.

U toj političkoj pozadini interesantno je da su sve zapadne sile učestvovale u zaveri, i Sjedinjene Američke Države, i Velika Britanija i Francuska, i Nemačka, da su njihove obaveštajne službe pružile veliki doprinos, da su učestvovale u pokušaju razbijanja Srpske radikalne stranke, da protežiraju Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, iako Tomislava Nikolića tretiraju kao nešto što je za jednokratnu upotrebu, u svojim internim komunikacijama razotkrivaju ga kao čoveka koji je kupio fakultetsku diplomu. Mislite da je neko u Srbiji (imamo u Srbiji nekoliko agencija za borbu protiv korupcije, formalno), da je neko intervenisao i da se ispita gde je on to, i kako došao do diplome mastera ekonomije, a da ni jedan jedini ispit nije regularno polagao. Ne, ni sadašnji režim to neće. Ne bi voleo sadašnji režim da je Nikolićeva stranka jaka, ali im odgovara kao stranka koja bi ušla u parlament i našla se tu da im zakrpi neku rupu u postizanju skupštinske većine ako zatreba. To im je uloga. A Tomislav Nikolić će uraditi sve što mu naloži Arno Danžan ili neki od drugih zapadnih obaveštajaca za koje ja još ne znam. Ja sam saznao samo za ove koji su ofirani. Za one koji još nisu ofirani, ja nemam dovoljno podataka. Nijedno ime ne pominjem ako nemam dokaza. E za ovo sve, ja imam i te kako validne dokaze. Mojim se dokazima ne može ni opepeliti. Ko može negirati autentičnost depeše američke ambasade iz Pariza poslate u Vašington? Ko može osporiti ulogu Arno Danžana u svim ovim prljavim radnjama? Ko može osporiti ulogu bilo kog drugog učesnika, Moris Gordo-Montanja na primer? Niko. To je nešto na šta možete samo ćutati.

Krenuo bih sad na drugu jednu oblast, koju nisam do kraja detaljno razradio u početnim fazama moje završne reči. Tužilaštvo se žestoko trudi da dokaže da moj navodni govor mržnje može predstavljati krivično delo progona. Na ruku mu idu i članovi sudskog veća, posebno većina sudija u sudskom veću. I tužilac se poziva na proces Nahimani i drugima. I sudije se pozivaju na taj proces. To je praksa Međunarodnog suda za Ruandu, gde se sudilo za genocid, za nesporno utvrđeni genocid, a po Konvenciji o genocidu i javno i direktno pozivanje na genocid, pa makar se genocid ne dogodio, je kažnjivo. Ali to je samo kad je reč o genocidu. Doduše, u drugostepenoj presudi Nahimani i drugima, ona ista krivična dela koja su okvalifikovana kao genocid dodatno su okvalifikovana kao progon, kao istrebljenje, kao ubistvo i šta ja znam, poodavno sam čitao tu presudu.

Da vidimo kakva je praksa Haškog tribunala po tom pitanju. Ja vas podsećam na proces Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu. Protiv njih je podignuta optužnica Haškog tribunala 30. septembra 1998. godine i u toj optužnici pod tačkom 1, tretiraju se progoni. Progoni su zločin protiv čovečnosti. Progoni su šira definicija svih zločina protiv čovečnosti, zapravo pojam sui generis, a progon in speci može biti pojedinačni zločin protiv čovečnosti. U 37 paragrafu njihove optužnice pod tačkom c, kaže se da je kampanja rasprostranjenih ili sistematskih progona počinjena, izvršena i provedena na sledeće načine – navodi se čitav niz tih načina, a pod c: ohrabrivanjem, podsticanjem i propagandom mržnje, nepoverenja i razdora na političkoj, rasnoj, nacionalnoj ili verskoj osnovi putem propagande, govora i na drugi način. Dakle, sve obuhvata optužba, kao da je za mene spremana. Međutim, 26. februara 2001. godine, pretresno veće koje su činili sudije Ričard Mej, Mohamed Benuona i Patrik Robinson, donosi presudu u čijem se 209 paragrafu tretira ohrabrivanje i propaganda mržnje na političkoj i drugim osnovama, pa se kaže: “Pretresno veće napominje da je optužnica protiv Darija Kordića, prva optužnica u istoriji međunarodnog suda u kojoj je ovo delo terećeno kao zločin protiv čovečnosti (valjda za koje je ovo delo terećeno kao zločin protiv čovečnosti) Pretresno veće međutim, smatra da ovo delo, onako kako je navedeno u optužnici, ne čini samo po sebi progon kao zločin protiv čovečnosti. Ono nije nigde drugde u statutu međunarodnog suda navedeno kao krivično delo. I što je najvažnije, ono ne doseže isti stepen težine kao i druga dela nabrojana u članu 5. Nadalje, krivična zabrana, misli se na govor mržnje, nije postigla status međunarodnog običajnog prava. S toga bi osuditi optuženog za takvo delo, terećeno kao progon, predstavljalo kršenje principa legaliteta. Ovde se sudilo istaknutom hrvatskom državniku, jednom od najviših funkcionera hrvatske zajednice Herceg-Bosna”. U napomeni 271 se kaže: “Pretresno veće prihvata da je direktno i javno podsticanje na genocid, krivično delo po članu 4(3)(c) statuta. Ali delo za koje se optuženi terete u ovom predmetu, u velikoj meri je ispod nivoa tog krivičnog dela”. Ni ja ne osporavam da direktno i javno podsticanje na genocid predstavlja krivično delo proklamovano Konvencijom o genocidu.

Međutim, ne može direktno i javno podsticanje na ratne zločine i na zločine protiv čovečnosti imati isti tretman kao krivično delo podsticanja na genocid. To je suština. To sve probleme rešava. U novoj napomeni kaže se (to je napomena 272): “Krivično gonjenje dela govora, koja ne dosežu nivo podsticanja ima slabu podršku u međunarodnoj sudskoj praksi. U predmetu Štrajher, Međunarodni vojni sud je optuženog proglasio krivim za progon, jer je podsticao nemački narod na aktivan progon. Međunarodni vojni sud je zaključio da su njegova dela, objavljivanje ekstremnog antisemitskog časopisa, predstavljala podsticanje na ubistvo i progon. Slično kao u prvostepenoj presudi u predmetu Akajesu, Međunarodni krivični sud za Ruandu je presudio da je optuženi kriv za direktno i javno podsticanje na počinjenje genocida. Nadalje, jedino delo govora koje je izričito kriminalizovano, po Statutu Međunarodnog vojnog suda, zakonu broj 10 Kontrolnog saveta, Statuta Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju, Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu i stalnog Međunarodnog krivičnog suda, jeste direktno i javno podsticanje na počinjenje genocida. U ovom delu, presudu je potvrdilo i žalbeno veće. Ovo tužilaštvo u žalbenom postupku nije ni pokušavalo da ospori.

Dalje se u istoj napomeni kaže – Oštra protivljenja (odnosno oštre opreke, kako kažu ovde, oštra suprotstavljanja) u konvencionalnom pravu u odnosu na to područje, pokazuju da se takav govor ne mora nužno smatrati krivičnim delom prema međunarodnom običajnom pravu. Po Međunarodnoj konvenciji o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije, na primer: stoji da strane obuhvaćene konvencijom moraju proglasiti krivičnim delom, kažnjivim po zakonu, svako širenje ideja koje se temelje na rasnoj superiornosti ili mržnji i podsticanje na rasnu diskriminaciju. Dakle, po međunarodnom običajnom pravu, izdvaja se rasna mržnja i rasna diskriminacija. To radi i britanski Dom lordova. Samo takva mržnja je inkriminisana i sankcionisana, a ne prepucavanje između političkih, nacionalnih, verskih grupa i tako dalje. Među njima ne postoje rasne razlike. Nema rasnih razlika između Srba, Hrvata, muslimana, Albanaca, Makedonaca. Tu apsolutno rasne razlike ne postoje.

Član 20 Međunarodnog pakta o građanskim političkim pravima, koji se bavi zabranom ratne propagande, određuje da se svaka ratna propaganda mora zabraniti zakonom, da se svako zagovaranje nacionalne, rasne ili religijske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, sukob ili nasilje mora zabraniti zakonom. To stoji u Međunarodnom paktu. Međutim, ovde se i dalje kaže, mada je prema prvobitnom nacrtu člana 20, podsticanje na rasnu mržnju krivično delo, po njegovoj konačnoj formulaciji, ono se mora samo zabraniti zakonom, ali ne krivičnim zakonom. Pogledajte, tako stoji na 58. strani presude. Zakonom se mora zabraniti, ali ne krivičnim zakonom, kojim zakonom? Možda zakonom za prekršaje, možda mandantna novčana kazna, možda zatvor do 60 dana. Sud za prekršaje je organ upravne vlasti a ne sudske vlasti. U Srbiji, na primer, sud za prekršaje kao organ upravne, odnosno izvršne vlasti, može izreći kaznu zatvora, ali do 60 dana.

Uporište za ovo nalazi se u knjizi Manfreda Novaka, “Pakt Ujedinjenih nacija o građanskim, političkim pravima iz 1993. godine”, a dodaje se još ovde da je veliki broj država priložio ograde ili izjave o tumačenju tih odredbi. Dakle, to je nešto što još nije nesporno u međunarodnom običajnom pravu. Ako nije nesporno, onda ne može ovde biti primenjivo. U napomeni dalje stoji: široki spektar pravnih pristupa zaštiti i zabrani ohrabrivanja, podsticanja ili širenja mržnje, nepoverenja i nesuglasica na političkom rasnom, nacionalnom ili verskom osnovu, propagandom, govorima ili na drugi način, takođe pokazuje da nema međunarodnog konsenzusa o kriminalizaciji tog dela na nivou međunarodnog običajnog prava. Vi ste kao sudsko veće pominjali zakon bivše Jugoslavije. I u sadašnjem Krivičnom zakonu Srbije, verovatno je takva odredba, ili slična. Zabranjeno je širenje, rasne, nacionalne i verske mržnje, bila je do 1990. godine, zaprećena kazna do 10 godina, pa je smanjena do 5 godina, ali to je jugoslovensko, odnosno srpsko nacionalno zakonodavstvo, to nije uzdignuto na nivo međunarodnog običajnog prava da bi vi mogli da primenjujete. Ne možete vi mene ovde goniti i za ugrožavanje javnog saobraćaja u Srbiji zato što sam eventualno nekada vozio u pijanom stanju, nisam, ne pijem ja, ali vam dajem taj primer kao drastičan.

Nemačka i Kanada su na suprotnim stranama tog spektruma. Mada u mnogim drugim zemljama, uključujući bivšu Jugoslaviju i Sjedinjene Države postoji neki vid regulacije govora kojim se širi mržnja. Ustav još do Afričke Republike iz 1996. godine, član 16c, isključuje zagovaranje mržnje, koja je zasnovana na rasi, naciji, polu ili religiji i koja predstavlja podsticanje da se nanese šteta. Krivični zakon Kanade, član 319, stav 2, zabranjuje iznošenje tvrdnji koje svesno šire mržnju protiv određenih grupa koje se razlikuju bojom, rasom, religijom ili nacionalnošću. I Krivični zakon Francuske u članu 32 kaže: “Oni koji putem neke publikacije, ili na bilo koji drugi način, izazivaju diskriminaciju, mržnju ili nasilje, prema nekoj osobi, ili grupi osoba zbog njihovog porekla, ili njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj etničkog grupi, narodu, rasi ili religiji, biće kažnjeni zatvorskom kaznom od godinu dana i novčanom kaznom”. Vi odlično znate, mnogo bolje od mene, gospodine Antoneti, da to stoji u Krivičnom zakonu Francuske i da to ne može predstavljati, dakle, krivično delo protiv čovečnosti. I ovde se pominje taj famozni član 133, Saveznog krivičnog zakona Jugoslavije koji zabranjuje objavljivanje informacija koje bi mogle narušiti bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost naroda. A prema nemačkom krivičnom zakonu, kako dalje stoji, kažnjavaju se oni koji podstiču na mržnju, na nasilje ili na proizvoljna dela protiv nekih grupa stanovništva, ili vređaju, zlonamerno degradiraju ili kleveću deo stanovništva na način na koji je verovatno da će uznemiriti javni red i mir. Sjedinjene Države ipak predstavljaju izuzetak u opsegu garancije govora. Govor koji širi mržnju zaštićen je u ustavnom režimu Sjedinjenih Država, pod uslovom da ne doseže nivo podsticanja, što je vrlo visok prag u američkoj praksi, a ja sam pokušao da vam objasnim, da se nivo podsticanja postiže samo onda kad je podsticanje bitno doprinelo izvršenju krivičnog dela, a ne pretpostavka, ja držim govor u Beogradu ili Pirotu a neko tamo ubija ili siluje s druge strane Drine i to je negde u isto vreme – nekada je on silovao pre mog govora, nekad posle, uopšte se ne dokazuje na koji način je moj govor mogao na njega da utiče, ali eto, ja sam odgovoran zato što je tamo neko izvršio krivično delo. To su gluposti.

Hoćete li vi sada ovom presudom da opovrgnete presudu Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu? Možda se sudsko veće u predmetu Kordiću i Čerkezu postavilo ovakvo principijelno po pitanju inkriminacije govora mržnje, zato što je imalo mnoštvo drugih argumenata za izricanje presude, pa nije moralo da se poziva na govor mržnje. U mom slučaju vi nemate ništa drugo. Učešće u ratu nije krivično delo, doprinošenje srpskim ratnim naporima nije krivično delo, nisu Srbi bili agresorska strana u ovom ratu. Možete li iz mojih govora naći ijedan fragment koji predstavlja bitan doprinos izvršenju jednog krivičnog dela?

Tužilaštvo nije ozbiljno vodilo istragu, to smo već videli. Njegova istraga je bila i prilično zakasnela. Prvo je podignuta optužnica pa je onda vođena istraga, pa su onda dopunjavali optužnicu, pa su se morali delovi izbacivati iz optužnice. Tužilaštvo je prenebregnulo jednu stvar, mrzelo ga je da gleda video snimke mojih javnih govora. Da su bili malo vredniji, malo ažurniji, došli bi do podatka, do dokaza, da sam na preko stotinu mitinga citirao jednu moju omiljenu pesmu, pesmu staru dvesta godina. I dok ja citiram tu pesmu, nailazim na frenetično oduševljenje publike, jer pesma je snažna, borbena, odlučna. Pročitaću vam nekoliko stihova te pesme koju sam ja vrlo rado recitovao, tada sam je znao napamet. Međutim, ovde se više ne mogu baš tako uzdati u svoje pamćenje, pa bolje da je pročitam:

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Molimo da čitate sporije zbog prijevoda.

Dr Šešelj: Evo, upozoravaju me da čitam sporije, učiniću tako: “Hajdemo deco otadžbine, došao je dan slave, protiv nas podignut je krvavi barjak. Čujete li tutanj krvoločne vojske koja dolazi. Reč je o neprijateljskoj vojsci, da nam u naručju pokolje decu i žene. Na oružje, građani, formirajmo bataljone, napred, napred i neka nečista krv, a sada je neprijateljska krv, napoji naše tragove. Ljubavi sveta za otadžbinu, vodi, ojačaj naše osvetničke mišiće. Slobodo, slobodo draga, bori se sa svojim braniteljima, pod naše zastave neka pobeda pohrli na tvoje hrabre pozive. Neka tvoji neprijatelji na samrti, znači priželjkuje se smrt neprijatelja, vide tvoj trijumf i našu slavu. Uđimo u redove, kada naši očevi ne budu više, naći ćemo njihov pepeo i tragove njihovog ponosa, manje ljubomorni da smo ih nadživeli, nego da delimo njihove kovčege. Imaćemo vrhunski ponos, da ih osvetimo ili pratimo. Na oružje, građani, formirajmo bataljone, napred, napred i neka nečista krv napoji naše tragove. Šta hoće ta rulja robova, kaže se za neprijatelja, izdajnika, od njihove vlasti zavedenih, za koga ti gnusni okovi, ti lanci odavno pripremljeni? To su okovi i lanci koji su pripremljeni za Srbe na području nekadašnje hrvatske federalne jedinici ili bosansko-hercegovačke federalne jedinice da se Srbi tome nisu suprotstavili. Vi ste, gospodine Antoneti, verovatno odmah prepoznali ove stihove. Ovo je francuska nacionalna himna, Marseljeza. Ovo je pesma koju sam celu znao napamet, nisam je sada celu citirao, i koju sam često recitovao.

Zašto su izbegli da pomenu da sam ovu pesmu recitovao u svojim govorima, šta ih je to sputavalo, sprečavalo? Pa, ovako se govori kada smo u ratnom stanju. Nećemo valjda hvaliti neprijatelje. Zamislite šta ste vi Francuzi govorili 1940. godine za Nemce kada su vas Nemci napali. Ili vi Danci, koje vas ono godine napadoše? Ili vi Italijani kada su Nemci okupirali pola Italije? Ne može se lepo govoriti o neprijatelju. A dugo, evo, u zatvoru se zbijaju šale sa mnom otkada se pročulo da mi je ugrađen pejsmejker, a videlo se da nije nego nešto drugo, nešto što suprotno deluje, i onda su me mnogi počeli tamo zvati pismejker. Kao, ja sam neko ko pravi mir. Jel’ vi mene sudite ovde zato što nisam miroljubiv čovek, zato me sudite, pa nisam miroljubiv. Jel’ me sudite zato što sam agresivan kao karakter, kao ličnost? Pa, to je moje pravo da budem agresivan. Ako je nekad nešto od moje agresivnosti kažnjivo, onda je kažnjivo pred mojim lokalnim sudom u Beogradu, a ne pred međunarodnim sudom.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Dobro, gospodine Šešelj, došlo je vrijeme za pauzu, idemo na pauzu od 30 minuta. Nastavićemo sa radom u 16.00 sati.

Sekretar: Molim ustanite.

(Posle pauze)

Sekretar: Molim ustanite. Izvolite, sedite.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Nastavljamo sa zasedanjem.

Dr Šešelj: U nastavku ću se pozabaviti opet nekim konkretnim osvrtima na teze optužbe koje su sasvim neumesne i neodržive. Tužilaštvo na potpuno nerazuman način pokušava da predstavi da je odbrana zapadnih Srba i pomaganje te odbrane zločinački poduhvat. Jel’ trebalo braniti Srbe na području Hrvatske federalne jedinice kad im je Tuđman još 1990. godine izmenom ustava, uprkos njihovoj suprotstavljenoj volji, oduzeo osnovno pravo, elementarno pravo, pravo na konstitutivnost? Šta je posle toga moglo da usledi? Je li možda ono što je rekao sudija Moloto u procesu Milanu Martiću? Zašto vi Srbi kada ste videli da vas tamo Hrvati ne vole niste se jednostavno spakovali i napustili Hrvatsku? Otprilike je tako rekao. Lako je sudiji Molotu. U njegovom kraju čovek sve što ima natovari na magarca, na mazgu, i putuje gde hoće. Srbi na području bivše hrvatske jedinice žive više od 400 godina i oni tamo nisu došli istreujući Hrvate, nego su voljom Bečkog dvora, austrijske vlasti, došli na teritorije koje su prethodno Turci opustošili, a sa kojih su se Hrvati razbežali širom Evrope. Pa i danas žive u Slovačkoj. Današnji slovački predsednik Ivan Gašparović je zapravo Hrvat poreklom, pa žive u ogromnoj grupi ispod Beča, takozvani gradišćanski Hrvati, pa u Mađarskoj. Masa je hrvatskih imena koje danas govore Mađari koji ne znaju ni reči hrvatske, pa u Italiji. Donedavno je bilo sela koja su naseljena bila isključivo od Hrvata koji su pobegli pred Turcima.

I sad Srbi su tamo pozvani da brane austrijsku imperiju. Štitili su ostatak Hrvata, štitili su celu Evropu od turske najezde. I kada je turska opasnost prošla, počeo je proces dualizacije austrijske monarhije, posle poraza u bici kod Sadove. Kada je Austrija izgubila mogućnost da predvodi ujedinjenje Nemačke, i morala to da prepusti Turskoj, Mađari su iskoristili slabost i iznudili dualnu podelu monarhije. A onda su postigli nagodbu i sa Hrvatima, predajući Hrvatskoj i celu Slavoniju. Hrvatski sabor kao staleška plemićka ustanova,vekovima je bio Sabor Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Od Hrvatske, Dalmacija i Slavonija su bile striktno odvojene. Nisu Dalmatinci bili Hrvati. Dalmatinci su Romani bliski Italijanima, a ne Sloveni, ali su svojevoljno i voljom rimskog pape, njegovom podrškom, kada je Vizantija izgubila primat u severnom delu Jadranskog mora, pripojeni Hrvatskoj kao posebna njena provincija u vreme kralja Tomislava. Slavonija je, nakadno, takođe pripojena, a to nije promenilo etničku strukturu slavonskog stanovništva. Slavonci su i dalje ostali isto ono što i Slovenci. Slavonija je Slovenija, to je isto.

I sad, Srbi su naseljeni na potpuno opustošene zemlje da bi branili Austriju. Stvorena je takozvana Vojna granica, ili Vojna krajina, kao privilegovana administrativna oblast pod direktnom upravom Beča. Minula je turska opasnost 1881. godine, postignuta je saglasnost i srpskog naroda da se ukine Vojna granica, da se Vojna krajina pripoji Hrvatskoj i Slavoniji, jer je Dalmacija bila pod dirigentskom palicom Beča, a Hrvatska i Slavonija pod dirigentskom palicom Ugarske, da se, dakle, Vojna granica pripoji Hrvatskoj i Slavoniji, pod uslovom da Srbi budu ravnopravan, konstitutivni narod sa Hrvatima. I to su komunisti potvrdili formirajući hrvatsku federalnu jedinicu pred kraj Drugog svetskog rata. To proklamovano srpsko pravo niko nije mogao efektno da dovede u pitanje, iako su se vodeći hrvatski političari u komunističko vreme trudili u tom pravcu, i onda je došao Franjo Tuđman da jednim potezom to izbriše. Šta su mogli Srbi drugo da urade nego da se pobune? Da se suprotstave. A sveže su im uspomene na Drugi svetski rat. Srbi su u Drugom svetskom ratu trpeli genocid od raznih fašističkih sila. Od Nemačke i od hrvatske kvislinške države. Srbi su došli u situaciju da ih fašistička Italija spašava od hrvatskih zločinaca četrdeset prve godine. Pa su Italijani morali ponovo da okupiraju celu svoju interesnu zonu u sastavu takozvane Nezavisne Države Hrvatske da bi zaustavili zločine.

Gledam sinoć, na hrvatskoj televiziji napadaju četnički pokret Draže Mihajlovića kao fašistički i kažu – sarađivao sa fašističkom Italijom. Jeste, ali fašistička Italija nije vršila genocid nad Srbima, genocid je vršila fašistička Hrvatska i fašistička Nemačka, a Italija nije vršila genocid ni nad Jevrejima ni nad Srbima. I tu je razlika. Između dva zla uvek se bira manje. Jeste zlo što je Italija okupirala deo naše zemlje, a opet nije bila genocidna. A Hrvatska je bila genocidna.

I vi mene optužujete što sam to govorio srpskom narodu. Ja sam iznosio samo istinu, činjenice. Stotine i stotine tomova je napisano na tu temu. Nebrojene hiljade dokumenata sačuvano, i sada treba da se pravimo kao da se to nije desilo. Čim je Tuđman došao na vlast, obnovio je naše uspomene na ustašku Hrvatsku, i trudio se da obnovi svojom saradnjom sa ustaškom emigracijom, svojim programom, svojim stavom prema srpskom narodu. I da ne pomognemo ugroženim Srbima? Zločinački poduhvat je bio otimanje Srbima njihovog konstitutivnog prava, prava konstitutivnog naroda. Tako isto na području Bosne i Hercegovine, muslimani, uz pomoć Hrvata, osporili su Srbima pravo konstitutivnog naroda.

Pred kraj Drugog svetskog rata i komunisti su se kolebali da li da se cela Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji, ili da bude posebna federalna jedinica. Prevagnula je odluka da bude posebna federalna jedinica. A onda je proklamovano – to je federalna jedinica ravnopravnih konstitutivnih naroda Srba, Hrvata i muslimana. Muslimani, doduše, nisu nazvani nacijom, ali su bili u situaciji da se opredeljuju u nacionalnom pogledu između Srba i Hrvata, sve do 1971. godine, ali bili su vrlo brojna verska grupa. Imali su svoju posebnost. Svi bosanskohercegovački muslimani su poreklom Srbi. Srbi koji su u vreme turske okupacije prihvatili islam. Većina je islam u početku prihvatala iz interesa, zbog privilegovanog položaja u turskoj carevini. A onda njihova deca, i njihovi unuci, bar vladajuće klase, aristokratije, išli su na školovanje u Carigrad, u Egipat, u Bagdad, učili su turski, arapski i persijski jezik, mogli su da čitaju muslimanske svete knjige i veliki broj je, dakle, zavoleo islam svojim razumom, svojim pristupom njegovim vrednostima. U početku niko nije razumeo novu veru, ali je deo ljudi prihvatio da bi sačuvao zemlju, imanja, da bi dobio privilegovan položaj. Posle, učenjem ovih orijentalnih jezika, saznaje se vrednost vere i razvija se takva jedna autentična ljubav prema toj veri. I običan narod vremenom nauči nešto o veri iako ne zna sve, iako mu je sve na arapskom jeziku i turskom bilo nedostupno, ali prepričavanjem od strane sveštenstva, od strane učenih ljudi i slično.

I sad ti muslimani srpske nacionalnosti koji su primili islam, bili su vojnici turske imperije, učestvovali u skoro svim daljim turskim osvajanjima, borili se i pod Bečom, na raznim ratištima u Aziji, u Africi, ko zna gde su se sve boili i stekli su ugled i poštovanje dobrih boraca. I to im je dalo ekonomsku moć i uticaj, ali uvek su bili u ogromnoj manjini u odnosu na pravoslavne Srbe, a pogotovu u odnosu na katolike. Do velikog turskog poraza pod Bečom 1690. godine. Tada Turci moraju da napuste celu Mađarsku, celu Slavoniju, celu Liku. I gde odlaze? Odlaze u današnju Srbiju, negde dole do Makedonije, i odlaze u Bosnu i Hercegovinu. Austrijski vojskovođa Eugen Savojski upao je na čelu jednog velikog odreda u Bosnu i Hercegovinu, popalio Bosnu i Hercegovinu, ušao u Sarajevo, popalio u Sarajevu, sve džamije, sva utvrđenja srušio, i onda kada je umro glavni komandant, general Pikolomini, kada se austrijska morala povući, povukao se i Eugen Savojski iz Bosne i Hercegovine. I znate šta je uradio? Skoro kompletno katoličko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine preselio na područje ispražnjene Slavonije. U Bosni i Hercegovini je tada ostalo manje od 10.000 katolika i dosta pravoslavnih Srba se sa njim iselilo. I tako je naseljena Slavonija, koja je vekovima bila turska provincija. Tu, kad su Turci oterani, ispražnjena je i naseljena bosanskim katolicima i pravoslavcima.

U Hrvatskoj se nešto slično desilo. Rekao sam već, Hrvati izvorno imaju svoj hrvatski jezik, koji se u lingvistici zove čakavski i razlikuje se od štokavskog, odnosnog srpskog, i od kajkavskog, odnosno slovenačkog. Lingvistika današnji makedonski jezik smatra staroštokavskim dijalektom. Postoji staroštokavski, srednještokavski i novoštokavski. Novoštokavski se deli na ekavski, ijekavski i ikavski. I sve je to srpsko.

Može gospodin Markusen da se smeje do mile volje, jer ne znati, to je zaista smešno. Zašto se upuštao u ovaj proces? Ne može ovaj proces da se vodi onako olako kao što je vodio proces protiv grupe srpskih političkih vojnih i policijskih funkcionera optuženih za navodne zločine na Kosovu. Tamo je uspeo da zavadi odbrane optuženih, da ih sukobi međusobno i onda isteraše do presude. Ovde mu to ne prolazi tako. Ovde se susreće sa nekim ko je apsolutno superiorniji od njega, i koji ima pravo da bude arogantan zato što je superioran. Ja zaista ne mogu da odolim svojoj aroganciji koja izvire iz te velike superiornosti.

Hrvati, gotovo uništeni kao narod, i raseljeni po celoj Evropi, a njihovo plemstvo, Austrija naseljava na zapadnim obroncima Slavonije, u današnjem Hrvatskom zagorju. I kroz vekove ti hrvatski plemići naterali su svoje kmetove kajkavce da se izjašnjavaju kao Hrvati. 1848. godine u vreme Ilirskog pokreta, Ljudevit Gaj, predvodnik Ilirskog pokreta, svoje novine “Danica” počinje da štampa na kajkavskom jeziku, a onda posle na štokavskom. Josip Juraj Štrosmajer, biskup, Đakovački, nastupa sa tezom da su Srbi i Hrvati jedan narod, a da ih samo vera deli, da su Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici. I sada on pokušava sve Srbe katolike da predstavi kao Hrvate. I nije mu išlo. To nije mogao ni u Dalmaciji, to nije mogao pogotovu u Slavoniji. Kod Slavonaca, doduše, nije bila razvijena srpska nacionalna svest, osim kod pojedinih učenih ljudi, kakav je Antun Matija Reljković, na primer, ali su imali svest o slavonskom identitetu. Njihov glavni politički predvodnik je bio Mato Topalović, i on je objavio više tekstova u kojima se suprotstavio pokušaju da se Slavonci proglase Hrvatima. Ta borba je trajala u prvoj fazi do 1850. godine, a u drugoj fazi do 1900. godine. Godine 1850. na inicijativu hrvatskih intelektualaca, među kojima je bio i Mažuranić, na primer, dolazi do takozvanog Bečkog dogovora na kome su srpsku stranu zastupali Vuk Karadžić i Đura Daničić, i po dogovoru Srbi i Hrvati su počeli da govore jedan književni jezik, srpski, a da ga nazivaju srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim i tako dalje. I nije se ni osušilo mastilo na tom dogovoru, a Hrvati su odmah počeli sistematski da kvare taj jezik kako bi se razlikovao od srpskog. A 1900. godine, na prvom katoličkom kongresu u Zagrebu proklamovano je da su svi štokavci katoličke vere Hrvati i tu počinje veliko zlo koje će se manifestovati strašnim zločinima u Prvom svetskom ratu, gde su Hrvati, indoktrinisani od strane Rimokatoličke crkve i njenih biskupa, najteže zločine izvršili na prostoru Srbije, pogotovu u Mačvi, u lozničkom kraju, i na drugim mestima i u Drugom svetskom ratu, gde su najveći zločinci bili ti indoktrinisani zapravo Srbi katolici, koji su se okrenuli protiv svoje pravoslavne braće, jer su uništavajući pravoslavce zapravo uništavali ono što ih je podsećalo na njihovo poreklo.

Ne možemo mi bez sagledavanja svih tih istorijskih činjenica da sudimo o sadašnjem stanju, o sadašnjoj situaciji. Prošlost svih mrtvih generacija kao mora opterećuje mozak živih. Ne možemo se mi ponašati kao da svet i istorija počinju od nas. Pamtimo ono što su pamtili naši dedovi, naši očevi i sve to proživljavamo, i zato smo, čim je došlo do obnove ustaških tradicija u Hrvatskoj, pod vođstvom Franje Tuđmana, alarmirali srpsko javno mnjenje. Čim je došlo do buđenja panislamskih tendencija u Bosni i Hercegovini, alarmirali smo srpsko javno mnjenje. Ja sam još od 1981. godine upozoravao na panislamske tendencije u Bosni i Hercegovini. Godine 1986. mi je zabranjena moja knjiga “Hajka na jeretika” zbog toga. Na argumentovan način sam na to ukazivao. I nije bio problem Izetbegović i njegova grupa, nego režim u Bosni i Hercegovini koji je još u komunističko vreme budio panislamističke ideje i pokušavao Bosnu i Hercegovinu da uokviri kao prevashodno muslimansku državu.

Jednom sam već odgovarao za sve ono zašta mi ovde sudite, i za zahtev za rekonstrukcijom jugoslovenske federacije, i za ukidanje veštačkih nacija, i sve ostalo. Suđeno mi je u Sarajevu 1984. godine. Vi mi po drugi put sudite za te stvari. Pa, možete me suditi sto puta, ali istinu ne možete ubiti. Istina je jača od svih nas. Za razliku od vas, ja sam ubeđen u istinitost onoga što govorim i zato sam više relaksiran, a vi ste u problemima. Vi ste u raskoraku između savesti i pritisaka i zadatka ovih mračnih sila koji je pred vama postavljen, pa vi sad vidite kako ćete taj zadatak da obavite.

Kaže tužilaštvo da je formiranje srpskih autonomnih pokrajina, odnosno srpskih autonomnih oblasti, na području Hrvatske i bosansko-hercegovačke federalne jedinice bio prvi korak u stvaranju svesrpske države. I to nije istina. Stvaranjem srpskih autonomnih oblasti Srbi su, pre svega, pokušavali da spreče otcepljenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i da prinude i Hrvate i muslimane na pregovore sa tezom: ako ostanete u Jugoslaviji, mi ostajemo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; ako se vi otcepljujete od Jugoslavije, mi nećemo, mi ostajemo u Jugoslaviji. To je bila srpska politika, i u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Krajina, koja je obuhvatala Dalmaciju, Liku, Baniju i Kordun, i u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Zapadna Slavonija, i u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. To je bila osnovna politika u svim srpskim autonomnim oblastima koje su formirane na području Bosne i Hercegovine. I zašto da ne budu formirane. Srbi, kada su formirali te autonomne oblasti, nisu nikoga proterivali, nikoga nisu progonili, nisu ni govorili o svesrpskoj državi. Samo su jednu stvar neprekidno isticali – hoćemo da ostanemo u Jugoslaviji. Jugoslavija je stvorena 1918. godine i mi želimo da ona opstane. Ništa više.

Ko je bio remetilački faktor na Balkanu? Onaj ko je razbijao Jugoslaviju, a ne onaj ko je želeo da zadrži Jugoslaviju. Ja sam bio jedan od onih malobrojnih srpskih intelektualaca koji su shvatali kolika je srpska greška sadržana u aktu stvaranja Jugoslavije. Da nismo 1918. prihvatili Jugoslaviju, sada bi Srbija obuhvatala celu Slavoniju, celu Bosnu i Hercegovinu i Jadransku obalu do rta Planka negde iznad Splita. To bi sve bila Srbija. Ne bi se ni zvala Velika Srbija, nego jednostavno Srbija. Naši politički predvodnici i regent Aleksandar Karađorđević hteli su više, hteli su ujedinjenje južnih Slovena i tako upropastili srpske nacionalne interese. I nisu znali s kim se ujedinjuju. Trebalo je da se ujedine Srbi pravoslavci, Srbi muslimani i Srbi katolici, pa da ne brinemo za prave Hrvate i Slovence. Neka se brinu sami o sebi i neka se dogovaraju sa Italijanima, sa Nemcima, sa Mađarima šta je čije i kako će ko. Nažalost, nije tako urađeno.

Meni tužilaštvo spočitava nabrajanje šta je sve srpsko. To imamo i u prvom programu Srpskog četničkog pokreta i u programu Srpske radikalne stranke, pa kasnije i u programskoj deklaraciji, i to je do danas ostala naša orijentacija. Neosporno je srpska današnja Srbija cela, sa Vojvodinom i Kosovom i Metohijom. Otimate nam Kosovo i Metohiju. Nećete uspeti. To nikako nećete uspeti, pa makar opet tekle reke krvi, jednog dana. Ako mi, sadašnja generacija ne uspemo, uspeće naši sinovi, uspeće naši unuci.

Makedonija je međunarodno priznata kao deo srpske teritorije nakon Prvog balkanskog rata. Po Bukureštanskom sporazumu to je nesporno. Nakon Drugog svetskog rata po Versajskom ugovoru niko nije dovodio u pitanje da je Makedonija srpska. Sami Srbi su doprineli izvesnoj etničkoj afirmaciji Makedonaca. Ako nisu baš bili isto što i ostatak Srba, jesu nam veoma, veoma slični. Mi Srbi nemamo sličnijeg naroda na svetu od Makedonaca. Pa su im Srbi omogućili federalnu jedinicu, pa kad su hteli Makedonci da se otcepe, od strane Srba niko to nije pokušao nasilno da spreči. Jesam ja malo galamio protiv toga, ali ništa nismo učinili da to sprečimo. Računali smo – malo će se osamostaliti, iživeće te svoje prohteve, a onda će se vratiti u zajedničku državu. Ali tamo se umešaše Amerikanci, preuzeše vojnu bazu u Krivoj Palanci, bazu Krivolak, dadoše mogućnost Albancima da se pobune, i evo opet je sada došlo do zaoštravanja makedonsko-albanskih odnosa, što će verovatno u perspektivi dovesti i do cepanja Makedonije. Da je Makedonija ostala u zajedničkoj državi sa Srbijom, niko ne bi mogao dovesti u pitanje njenu teritorijalnu celokupnost.

I ne zaboravite, danas je Makedonija samo ono što je oslobodila srpska vojska u Balkanskim i Prvom svetskom ratu. Samo oni koji žive na toj teritoriji koju je oslobodila srpska vojska imaju pravo da se nazivaju Makedoncima. Ono što su Bugari osvojili odavno je uveliko Bugarska. Ono što je Grčka osvojila, odavno je uveliko Grčka. Niko više tamo i ne postavlja pitanje postojanja Makedonaca. A tužilaštvo meni i u završnoj reči spočitava što sam 1990. godine na Ilindan, veliki srpski nacionalni praznik koji slave i Makedonci, otišao u manastir Prohor Pčinjski i sa zidina srpskog pravoslavnog manastira porušio ateističke satanističke ploče sa crvenom petokrakom, srpom i čekićem, na kojima je pisalo da su tu makedonski komunisti imali neki sastanak i dogovorili se o podizanju ustanka i stvaranju komunističke Makedonije, navodno. Pa, šta će te ploče na zidinama srpskog pravoslavnog manastira, šta će satanistički znakovi na zidovima manastira. I vođen je protiv mene prekršajni postupak. Ja sam na Ilindan 1990. godine, negde u pet sati ujutru, porušio te ploče. I sad, vodi se prekršajni postupak, saslušavaju se svedoci, prekršajno mogu da me kazne samo ako je došlo do uznemirenja javnosti, svedoče kaluđeri iz manastira i kažu – mi nismo bili uznemireni, čuli smo čekiće i to je prijalo našem uvu. Okupljeni ljudi tamo, koji su već bili u pet sati, iz Srbije i iz Makedonije, pošto je to velika slava Ilindan, izjavili su – mi nismo bili uznemireni, baš nam se svidelo kad se pojavio Vojislav Šešelj i kada je te ploče skinuo. I morali su da me oslobode. I sad tužilaštvo kroz to prikazuje da sam ja loš čovek, šta li. Ja nemam Makedoniju u optužnici.

Crna Gora je oduvek bila srpska, i kada je imala državnu samostalnost i nezavisnost ustavom se proklamovala kao srpska država, i to niko nije dovodio u pitanje. Pa, na području današnje Crne Gore i severne Albanije stvorena je prva srpska država, još u vreme kralja Časlava, kralja Stefana Vojislava, kralja Mihajla Bodina, kralja Jovana Vladimira. To je sve do kraja 10. veka. I negiram crnogorsku naciju? Pa naravno. Svaki častan i pošten čovek negira postojanje crnogorske nacije, jer crnogorska nacija je podvala srpskom narodu. Samo nečasni i nepošteni ljudi mogu za sebe da kažu da su Crnogorci po nacionalnoj pripadnosti.

Pitanje Bosne već smo razmotrili. Bosna je u srenjem veku skoro neprekidno bila u sastavu Srbije. Ono što nije bilo, to je samo mali pojas u centralnoj Bosni, možda današnje Sarajevo, Kiseljak, Fojnica, najdalje do Zavidovića. Severno od toga Usora i Soli, to je zemlja kralja Dragutina. Srpski manastiri o tome svedoče. Hercegovina Svetog Save dedovina. Prvi srpski herceg, herceg Stjepan, dodao je svojoj tituli od Svetog Save i proglasio se za hercega, što znači vojvodu (na nemačkom je herceg vojvoda, dakle kolega mi je na neki način), u srpskom manastiru Mileševa, u današnjoj Srbiji.

Dubrovnik, prvo je bio romanski grad, a cela okolina srpska. Stalnim naseljavanjem promenila mu se etnička struktura. Romansko stanovništvo je slovenizovano, zadržalo položaj aristokratije, ali masa građana su bili Srbi. Dubrovnik je bio katolički, a u njemu su živeli Srbi katolici. Svi istaknuti dubrovački intelektualci su Srbi katolici, među njima Ivan Gundulić, među njima Ruđer Bošković. Ruđer Bošković je iz mog roda. Njegov otac Nikola se doselio iz istog sela iz kog i moj otac Nikola, iz Orahova Dola. Samo 200 godina ranije on se doselio u Dubrovnik i tamo oženio Italijanku. Iz braka Srbina i Italijanke rodio se Ruđer Bošković, a sada ga Hrvati svojataju.

Dalmacija je u vreme doseljavanja Srba i Hrvata obuhvatala samo pojas dalmatinskih gradova između Zadra i Splita. Omiš je već bio srpski. Granica između Srbije i Hrvatske bila je na reci Cetini, a Hrvatska je bila u dubokoj pozadini dalmatinskih gradova. U svim tim dalmatinskim gradovima živelo je romansko stanovništvo i ono se dugo održalo, sve do iza Drugog svetskog rata, a onda su hrvatski komunisti proterali oko 300 hiljada Italijana sa jadranske obale.

Lika jeste izvorno bila hrvatska, čak možda avarska, jer Lika, Krbava i Gacka su u vreme srednjovekovne Hrvatske imale izvesnu autonomiju i na njihovom čelu se nalazio ban. Postojao je knez Hrvata i ban Like, Krbave i Gacka sa položajem drugog čoveka u državi. Kordun jeste nekada bio hrvatski i Petrova gora, koja se zvala planina Gvozd. Banija jeste nekada bila hrvatska, ali su Hrvati odatle nestali. Turci su ih što pobili, što odveli u ropstvo, što proterali. I Srbi su se naselili na praznu zemlju na poziv austrijskog cara. I onda, čija je to zemlja.

Slavonija nije bila srpska, ali nije bila ni hrvatska. Bila je slovenačka. Slavonija i Slovenija to je isto, i to je bio sastavni deo države nekadašnje Velike Moravske, koja je obuhvatala i Češku, i Slovačku, i celu Panonsku niziju.

Kad su Mađari uleteli u centar Panonske nizije potisnuli su Čehe i Slovake na sever, a suzbili Slovence dole na jug. Sami toponimi govore. Slovenija, Slavonija, Slovačka, to je identično po svom izvoru. E sad, Slavonci kajkavci su suzbijeni iz Slavonije sve do one linije koju su držali Turci, a to je do ogranaka današnje Zapadne Slavonije. Turci su tu pre svega naseljavali muslimansko stanovništvo, ali i dosta pravoslavnih Srba, da budu kmetovi ili graničari. I šta ja onda prisvajam? Ja ništa ne prisvajam. To su srpske zemlje. I imam dokaze da su to srpske zemlje. I sad ne smem da govorim da su to srpske zemlje. Da se od nekog ustežem da to kažem javno. Zbog čega bih? Zato što mi preti opasnost da me vi osudite? Pa baš mene briga hoćete li me vi osuditi ili nećete. To sam vam prvog dana stavio do znanja. Pa mene uopšte vaša presuda ne interesuje. Ja sam ovo suđenje iskoristio kao javnu političku celinu, da se obračunam sa Haškim tribunalom i mračnim silama čiji je instrument ovaj Haški tribunal. Ja sam to veoma uspešno obavio. Ne mogu zamisliti da bi neko to uspešnije od mene uradio. A ubeđen sam, ne možete ni vi. Bili ste svedoci toga.

Tužilaštvo govori da su na početku rata Srbi nastojali da zauzmu strateški važne tačke. Pa šta je tu čudno? U svakom ratu protivničke strane pre svega nastoje da zauzmu strateški važne tačke. Za nas Srbe strateški važne tačke su postojale širom Srpske Krajine, a pogotovo u Bosni i Hercegovini. Za nas je strateški važna tačka koridor između Bosanske Krajine i Semberije. Morali smo probiti taj koridor ili Srbe Bosanske Krajine i Republike Srpske Krajine osuditi na propast. I probili smo taj koridor. U probijanju koridora su učestvovali i dobrovoljci Srpske radikalne stranke, i ja sam na to ponosan. U celoj operaciji probijanja koridora, vi niste mogli da nađete ništa što bi predstavljalo inkriminaciju. Mi smo Srbi bili uspešni i probili smo koridor i sad bi zapadne sile da nam otmu taj koridor supervizijom za Brčko, manipulisanjem takozvane arbitraže oko Brčkog i pokvarenim i lažnim tumačenjem Dejtonskog sporazuma koji je je arbitraži ostavio da odredi međuentitetsku liniju na području Brčkog, a arbitraža u kojoj su učestvovale zapadne sile (jedan je bio predstavnik zapadnih sila, jedan musliman i jedan Srbin), nadglasali su Srbina, i umesto određivanja međuentitetske granice, odredili su da Brčko bude poseban distrikt, da bi, kad zatreba, jednog dana pokušali na području Brčkog da pocepaju Republiku Srpsku na dva dela.

Čudite se što je reka Drina imala veliki strateški značaj za Srbe. Pa naravno. Reka Drina protiče kroz centar srpske zemlje. Veoma je važna. Morali smo da sprečimo eventualno rušenje hidrocentrala na Drini. Morali smo da sprečimo planirano uništenje brane, takozvanog crvenog mulja u blizini Zvornika, za koje su se spremali muslimani.

Strateški cilj izlaska na Jadransko more – pa to je strateški cilj Srbije odvajkada. Prvo, Velika Britanija je 1915. godine garantovala Srbiji izlazak na Jadransko more. To je 1916. takozvanim Londonskim paktom bilo predviđeno, a 1918. američki predsednik Vilson podnosi deklaraciju Američkom kongresu u 14 tačaka. U 11. tački deklaracije stoji: okupirane teritorije Srbije i Crne Gore moraju se obnoviti, dakle, ono što su Austrougari i Nemci okupirali, a Srbiji se mora obezbediti slobodan i siguran prilaz moru. To je garantovao američki predsednik Vilson 1918. godine. Nama je sad oduzet taj slobodan i siguran prilaz moru.

Mi nećemo nikad odustati od slobodnog i sigurnog prilaza moru. Moraćemo to opet da dobijemo. Kako? Otkud ja znam unapred kako, ali od tog cilja ne možemo odustati. Kad se ukaže prilika, kad današnje zapadne sile propadnu. Evo samo kriza oko evra i oko budžetskog deficita nekih članica Evropske unije, sve je dovela u pitanje. Ili će Evropska unija uložiti stotine milijardi evra u spašavanje Grčke, ili će sve propasti. To je začarani krug. A ja se nadam da će vrlo brzo propasti i Evropska unija, svakako će propasti pre nego što eventualno Srbiju prinude da bude njena članica, a mora propasti i Amerika.

Amerika opstaje isključivo na štampanju dolara. Jedina dominantna američka industrijska grana je štampanje dolara. Onog trenutka kad ostatak sveta prestane da prima dolare kao ekvivalent vrednosti svih roba, propade Amerika. Ameriku nema šta drugo da sačuva. Cela imperija je zasnovana na dominaciji dolara. Dakle, od izlaska na Jadransko more nikad nećemo odustati. A mene možete da osudite na 100 godina zatvora.

Meni još spočitavate podržavanje Srpske demokratske stranke. Tačno. U početku, to je bilo 1990. godine, kada je formirana Srpska demokratska stranka u bivšoj hrvatskoj federalnoj jedinici, tad je bila jedinstvena, i formirana Srpska demokratska stranka u Bosni i Hercegovini, mi pripadnici prvo Srpskog četničkog pokreta, 1991. godine Srpske radikalne stranke, smatrali smo da tamo ne treba da formiramo svoju partiju, nego treba svi Srbi da budu ujedinjeni oko Srpske demokratske stranke. To je bio naš stav 1990. i početkom 1991. godine. Međutim, kako je došlo do cepanja Srpske demokratske stranke na području bivše hrvatske federalne jedinice i do izdvajanja njenog krajiškog dela od ostatka stranke, i kako nismo bili zadovoljni nekim aspektima politike Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini, odlučili smo da tamo formiramo svoju partijsku organizaciju.

U Bosni i Hercegovini u početku bila su formirana samo tri ogranka. U Banja Luci na čelu je bio advokat Nikodin Čavić, u Bijeljini, na čelu je bio Mirko Blagojević i u Sarajevu na čelu je bio Branislav Gavrilović Brne. I 1992. godine smo imali samo to, nigde više nismo imali strukturu naše stranke u Bosni i Hercegovini. Negde u maju 1992. meni dolazi Nikola Poplašen. On je bio profesor na istom Fakultetu političkih nauka na kome sam ja ranije bio. Znali smo se iz Sarajeva. Bio je istaknuti intelektualac, u ono vreme bio je malo vrše crven, izlečio se od te komunističke bolesti, i ja sam tu najveći krivac, meni je izgledao kao vrlo pogodan da preuzme inicijativu za formiranje Srpske radikalne stranke Republike Srpske. Na sličan način smo Radetu Leskovcu poverili da formira Srpsku radikalnu stranku Republike Srpske Krajine. Tamo smo imali jednu podružnicu u Kninu, na čijem čelu je bio Tode Lazić, i imali smo 1991. formirano neko jezgro više Srpskog četničkog pokreta nego Srpske radikalne stranke u Istočnoj Slavoniji i ništa više. Onda je počelo formiranje ozbiljnih političkih partija. One su bile vezane za Srpsku radikalnu stranku u Srbiji, odnosno u Saveznoj Republici Jugoslaviji, ali imale su svojevrsnu autonomiju i bile su registrovane u Republici Srpskoj, odnosno u Republici Srpskoj Krajini kao samostalne stranke.

Dakle, taj naš period podrške Srpskoj demokratskoj stranci je trajao prilično kratko. Ponovila se podrška Srpskoj demokratskoj stranci Bosne, odnosno Republike Srpske 1996. godine, jer nismo hteli da istaknemo svoje kandidate za predsednika republike i za člana Predsedništva Bosne i Hercegovine, a da ne bismo delili srpske glasove, istakli smo samo svoju listu za parlamentarne izbore i osvojili deset procenata, a nažalost, podržali Biljanu Plavšić za predsednika Republike, što se vrlo brzo pokazalo kao ogromna greška Karadžićeva i njegovih saradnika, ali i naša što smo to podržali a znali smo ko je i kakva je Biljana Plavšić.

Problem za tužilaštvo je što je Srbija pomagala zapadnim Srbima. Pa tužilaštvo tamo navodi čime je sve Srbija pomagala. Pa Srbija bi bila zemlja hulja i izdajnika da nije pomagala svoju zapadnu braću. Zamislite, Amerika je pomagala takozvane kontraše u Nikaragvi. Kontraše, koji su se borili protiv sandinističkog režima i počinili strašne zločine. Nikaragva je tužila Ameriku Međunarodnom sudu pravde. Američki sud pravde je odbacio tužbu, i rekao: jeste Amerika pomagala ali nije ih ona pomagala da čine zločine, nego da osvoje vlast u Nikaragvi, otprilike tako. I sad kad se odbrana, valjda je to bilo u predmetu Duško Tadić, pozvala na presudu Međunarodnog suda pravde, sudsko veće Haškog tribunala je zaključilo da se taj precedent Međunarodnog suda pravde ne može ovde primeniti, jer ovde Srbija mora biti odgovorna što je pomagala svoje Srbe na zapadu. Amerika je pomagala bandite, kriminalce, izdajnike nikaragvanskog naroda, a mi smo pomagali svoju braću. Amerika nije kriva što je pomagala bandite, a mi smo krivi što smo pomagali našu braću, koja su već jednom iskusila krvavi ustaški nož u Drugom svetskom ratu, pa je trebalo to da im se ponovi. A već je počelo ubijanje Srba po gradovima, maltretiranje, otpuštanje s posla. U Sarajevu ubijaju pred sami rat, u svatovskoj koloni, pred starom srpskom crkvom, starijom od svih džamija u Sarajevu, mladoženjinog oca, Nikolu Gardovića. Policija ne reaguje. A ubica uskoro postaje jedan od glavnih muslimanskih komandanata u Sarajevu. Likvidiran je tek u nekom obračunu posle rata. Kriminalac sarajevski.

Tužilaštvo se poziva i na ulogu JNA, koja je u početku pokušala da sačuva celu Jugoslaviju, a onda redukovala svoje ciljeve na zaštitu Srba, što je otvoreno napisao i general Veljko Kadijević u svojoj knjizi. Pa šta je drugo mogla da uradi JNA? Mi smo osuđivali rukovodstvo JNA što je uopšte ulazila u neke sukobe u Sloveniji. A oni su poslali goloruke mladiće protiv naoružanih slovenačkih teritorijalaca, šumara, lovačkih udruženja, kriminalaca i tako dalje. Kad kažem nenaoružani mladići, šta to znači? Imali su oružje a nisu imali bojevu municiju. Predstavljali su glinene golubove za slovenačke pobunjenike. Nije vam palo na pamet da bilo koga iz Slovenije optužite za taj zločin, a rezolucija Saveta bezbednosti i mandat Haškog tribunala obuhvatali su i područje Slovenije. Što ste to izbegavali? Pa bar neko iz Slovenije da bude osuđen za taj masakr. Niste, naravno, vama su cilj Srbi, a ne bilo ko drugi.

Vidite još jednu stvar. U slučaju ugroženosti granica, svaka bi vojska na svetu naoružala lojalno stanovništvo u pograničnim oblastima, svaka, da se brani, da se lakše organizuje i tako. I šta je onda problem što je JNA snabdevala srpsko stanovništvo oružjem? Objasnio sam vam kako smo ispočetka ulazili u vojna skladišta i iznosili, a posle je JNA davala modernije oružje. Posle su tek Srbi dobili kalašnjikove. To je bilo nakon 1. avgusta 1991. godine. Do tada smo im donosili one otpisane, rashodovane automate “tomson”, ruske automate “špagin”, puške “M 48”, i slično naoružanje. Sve je to bilo planirano da se uništi, i čak provedeno kroz dokumenta da je uništeno. Ako je zadatak JNA bio da sačuva teritorijalnu celokupnost Jugoslavije, pa se pokazalo da je to nemoguće, onda spašavaj šta se da spasiti. I to je to redukovanje ciljeva JNA. Ne možemo sačuvati Sloveniju u Jugoslaviji. Pa dobro, napuštamo Sloveniju. Čuvamo ono što treba. JNA je strašno kasnila u napuštanju nekih teritorija koje nisu bile srpske. Na primer, Varaždina. I tamo je general Trifunović predao celi Varaždinski korpus Hrvatima, 120 najsavremenijih tenkova i drugih oklopnih vozila. Umesto da to digne u vazduh, da se s tim probija, to je imalo ogromnu vatrenu moć, pa da kaže – ili ćete me propustiti ili Varaždina više neće biti kao grada, on predade sve. I umesto da bude streljan na sred Beograda, osuđen je na neku blagu kaznu, i sadašnji izdajnički prozapadni režim u Beogradu ga potpuno amnestira. Eto i to nam se dešavalo. JNA je kasnila, JNA je bila nesposobna. Vi hvalite tu Gardijsku brigadu u završnoj reči, da je bila elitna, imala najbolje obučene vojnike. Smešno. Nizašta ti vojnici nisu bili obučeni, osim da drže stražu po gradovima, ili da budu u počasnim jedinicama u slučaju posete nekog stranog državnika. Da nije bilo dobrovoljaca i teritorijalaca, i danas bi Motorizovana gardijska brigada bila u blatu oko Vukovara.

I baš zato što nisu imali obučene vojnike, zato su koristili teško naoružanje i onda kada je to bilo nesvrsishodno. Nažalost, takva je bila JNA i onda je JNA morala da prođe unutrašnju selekciju. U prvi plan su izbijali sposobni oficiri, oni nesposobni uglavnom su se sami povlačili, odlazili. Kada je JNA pretvorena u vojsku Jugoslavije, došlo je do njenog oporavka i već 1992. godine, u vreme NATO agresije smo imali zaista ozbiljnu vojsku. Toliko ozbiljnu vojsku da se NATO nikad ne bi usudio da kopnenim snagama interveniše. Nažalost, državno rukovodstvo je prihvatilo polukapitulaciju, ulazak NATO na Kosovo i Metohiju. Srpska radikalna stranka se jedina tome dosledno suprotstavljala i jedini smo u Narodnoj skupštini glasali protiv toga jer nismo bili spremni da se borimo protiv NATO kopnenih trupa, pa da onda vide kakvi su vojnici Srbi. Nikad se ne bi usudili da napadnu.

Tužilaštvo kaže da sam bio fanatični propagandista koji je doprineo protivpravnom poduhvatu, da sam vodio kampanju mržnje i podsticao kampanju progona. To su gluposti. Nisam fanatični propagandista, moja propaganda je bila realna, zasnovana na činjenicama. Tužilaštvo, povodeći se za svojim navodnim ekspertom Oberšalom, stalno bi da dokazuje da je propaganda širenje laži. Kod vas na Zapadu možda je svaka propaganda laž, kod nas nije. Najuspešnija propaganda u Srbiji je propaganda zasnovana na istini i takvu propagandu od samog osnivanja vodi Srpska radikalna stranka. Uvek smo srpskom narodu govorili samo istinu, celu istinu i ništa osim istine, i to je tajna našeg uspeha i naše vitalnosti, i to je tajna ogromnog poverenja koje srpski narod ima unazad. Čak i oni koji ne glasaju za nas, poštuju nas zbog naše principijelnosti, doslednosti, iskrenosti i odanosti ciljevima za koje se borimo. Kampanje progona nigde nije bilo jer se nije desio progon koji bi bio rezultat te kampanje. Progona u Srbiji nije bilo, to smo videli na primeru Hrtkovaca. Nijedan stanovnik Hrtkovaca nije deportovan iz Srbije. Nije prinudno preseljen. Znate šta je prinudno preseljenje? Kao što su Amerikanci prinudno prisiljavali Japance iz država blizu Tihog okeana i smeštali ih u koncentracione logore dok se rat završi, to je prinudno preseljenje. Znate šta je deportacija? Vidite na primeru deportovanih Nemaca iz Poljske, Češke, to je deportacija. Kada stignete da ponesete neke zavežljaje imovine ili ne stignete. A ne kad tri-četri puta putujete u Hrvatsku, pa merkate koju ćete kuću zameniti. To nije deportacija. Pogotovu što su se zvanični faktori i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj za to zalagali. Tuđman se zalagao za razmenu stanovništva, Dobrica Ćosić, govorili su o civilizovanoj razmeni stanovništva, pa ništa drugo ja nisam zagovarao. Civilizovana razmena stanovništva u zamenu imovine. Ja nisam rekao ni kada sam obećavao, kada sam govorio o našem programu, bićete proterani. Ne, nego ćete dobiti adrese srpskih kuća i stanova i onda ćete se menjati. To ne može biti krivično delo progona. Može biti neprijatno kao činjenica, a to nije krivično delo progona, jer to nije deportacija.

Došlo je do promene etničke strukture teritorija, to je tačno. Ali, kako je počela ta promena etničke strukture? Počela je tako što su Srbi bežali iz Hrvatske čim je Franjo Tuđman 1990. godine pobedio na izborima i taj je proces neprekidno trajao. On traje i danas, nema povratka Srba na njihovu zemlju, vraća se samo poneki starac, starica, da prodaju imovinu i da odu opet u Srbiju, ili da umru tamo na svojim ognjištima, zbog nostalgije ili nemogućnosti da opstanu na drugom mestu. Niko se drugi ne vraća i nema garancija za povratak. I nema vraćanja srpskih stanova i ništa vi od toga što se Srbima dešavalo na području Hrvatske niste procesuirali. Vi pokušavate da procesuirate posledicu jednog nečovečnog dela a ne uzrok.

Etnička struktura teritorija se menjala i u Bosni i Hercegovini, ali kako? Prvo je počinjao srpski egzodus, najviše iz Sarajeva, pa iz drugih gradova, iz Tuzle, iz Zenice, Zavidovića, Maglaja, Mostara, pa onda nagrne masa srpskih izbeglica i prognanih lica u delove Republike Srpske gde je još živelo muslimansko stanovništvo. I naravno, sama pojava tih izbeglica jedna je vrsta pritiska, ali ne organizovanog i smišljenog pritiska, nego objektivnog pritiska, pritiska po sebi, i rat je doveo do spontane razmene stanovništva vrlo često. Svaka ptica je letela svome jatu, tamo su se ljudi osećali sigurnije. Ako desetine hiljada Srba nagrne u Zvornik sa područja Tuzle i okolnih mesta, pa šta vi da radite tu? Ko to može da spreči onda? I nigde niste procesuirali nijednog muslimana zbog progona Srba. Jeste ovde sudili Hazima Delića i Esada Landžu, za zločine u logoru Čelebići uzeli ste onako ljude sa dna društvene lestvice, da biste dali privid ravnoteže izvesne, sudili ste generala Seferovića i oslobodili ga, sudili ste Hadžihasanovića i Kuburu i dali im simbolične kazne. Prvo im je gospodin Antoneti odrezao po pune tri godine, koliko me sećanje služi, pa je Žalbeno veće i to smanjilo na 2,5 ili godinu i po, šta ja znam. Pa je suđen Naser Orić, prvostepeno na dve godine pa oslobođen, pa je osuđen Rasim Delić na tri godine, sudila ga je i gospođa Latanci, pa smo očekivali žalbeno veće da mu potpuno ukine kaznu, da ga oslobodi, međutim, on nažalost, umro pre drugostepene presude, e to vam je rezultat vaših procesa bosansko-hercegovačkim muslimanima. A Srbima doživotne robije, ogromne kazne, jer Srbi su za sve krivi. Nisu muslimani krivi što su prvi formirali paravojne organizacije na području Bosne i Hercegovine. Već 1990. godine formirali zelene beretke, kao oružanu formaciju takozvane Patriotske lige. Pa dovodili mudžahedine iz arapskih i drugih islamskih zemalja. Pa svirepe zločine širom teritorija pod svojom kontrolom vršili. Koga ste procesuirali za kazane u Sarajevu, za Pofaliće i druge srpske masovne klanice? Nikoga.

U Sarajevu je gradom, unutar grada išla linija fronta. Jedni su druge gađali, Srbi muslimane, muslimani Srbe i artiljerijom, i snajperima, i drugim oružjem i samo su Srbi krivi, a muslimani nisu, muslimani su se branili, od srpskih varvara. I ko to može da vam poveruje? Neko sasvim neupućen. Vi ovim lažnim presudama koje donosi Haški tribunal nastojite unapred da falsifikujete istoriju. Vi mislite da će se istorija pisati prema vašim presudama. Ne, vaše presude će biti predmet istorijske obrade, pa će se na vašim presudama kompromitovati ovaj pokušaj institucionalizovanja međunarodnog pravosuđa, dodatno kompromitovati, već je to kompromitovano u ogromnoj meri.

Već sam pomenuo prvog dana da se tužilaštvo poziva na moje govore van opsega optužnice, od pre 1. avgusta 1991. godine i posle septembra 1993. godine. Čak se poziva i na moju knjigu “Ideologija srpskog nacionalizma”, koja je objavljena 2002. godine. Jer tužilaštvo baulja u mraku, ono želi da ja budem osuđen, ali ne zna kako, ni danas ne zna kako. Napabirčili su tu neke u početku vrlo samouverene pravnike koji zapravo ne mogu da se nose sa predmetom, koji ovde deklamuju fraze, političke teze, a ne mogu ništa pravno da uobliče, sve im je ispalo falš.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Gospodine Šešelj, ja ne bih želeo da držim nekakve duge govore sa svoje strane, samo da vam kažem da je vreme za pauzu. Nastavićemo u 17.45 i po tome koliko vam je vremena preostalo, imate još uvek sat i deset minuta na raspolaganju, tako da bi trebalo da završite sa iznošenjem svoje završne reči u pet minuta do sedam, takva je bar teoretska prilika.

 

Sekretar: Molim ustanite. Možete sesti.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Nastavljamo sa radom.

Dr Šešelj: Tužilaštvo je u svom završnom podnesku i završnoj reči naročito insistiralo na navodnoj pouzdanosti izjava koje su svedoci njemu davali, a te izjave su krajnje nepouzdane, jer ih je samo tužilaštvo sastavljalo. I nije ih samo tužilaštvo sastavljalo u vreme dok je vodilo istragu i istraživalo ima li elemenata za podizanje optužnice, nego kada je optužnica već bila gotova, sastavljena. To je dvostruki razlog što su takve izjave nepouzdane. Prvo što ih je sastavljalo tužilaštvo, a drugo što ih je prilagođavalo već podignutoj optužnici, a da vam ne ponavljam sve one argumente koji diskvalifikuju razne kategorije svedoka kojima je tužilaštvo pribegavalo. Tužilaštvo mi spočitava što sam Tuđmana nazivao novim ustaškim poglavnikom, što sam otvarao pitanje ranijeg genocida nad Srbima, i slične stvari. A Tuđman jeste bio novi poglavnik, samo da ga ne bi baš potpuno identifikovali sa Pavelićem, umesto poglavnik, on se nazivao vrhovnik. To je novokomponovana reč koja ranije nije postojala u srpskom jeziku – vrhovnik. A sve je drugo bilo podudarno, i uniforme, i simboli, i obeležja. Mojim rečima sam tukao kao haubicom, a svaki ozbiljan političar to radi. Moj prijatelj Žan-Mari Lepen, takođe je svojim rečima tukao kao haubicom, pa ga je to održalo decenijama na francuskoj političkoj sceni i izazvalo protiv njega odijum svih globalista zapadne Evrope. Političari koji tuku kao haubicom imaju šansi za uspeh.

Šta znači verbalno tući kao haubicom? Znači gađati u središte problema, razornom snagom misli razbijati protivničku poziciju, pobeđivati u duelima sa protivnicima, dokazivati neprikosnovenost sopstvenog političkog programa, dokazivati svoju superiornost u znanju, političkom umeću, veštini. Sve to znači gađati kao haubicom. A ja ovde, u haškoj sudnici, već devet godina gađam kao haubicom. Vi ste, valjda, svesni koliko ste rastureni kao tužilaštvo, valjda i sudsko veće je svesno odavno na kakvim se mukama nalazi. E, to je haubica. To je teška artiljerija. Ja sam tukao haubicom od 203 milimetra. I zbog toga ste svi razoreni, i Haški tribunal u celini, i ova lažna optužnica protiv mene, i sudsko veće koje je u raskoraku između onoga što mu nalaže savest, pravničko znanje, i onoga što mu nalažu gazde Haškog tribunala. Vi isplivajte iz toga kako znate i umete, mene to ne interesuje.

Tužilaštvo na jednom mestu iznosi kako sam u jednom govoru rekao da u slučaju podele muslimani imaju pravo na 18 odsto Bosne i Hercegovine, a to je činjenica. Po katastarskim knjigama Srbi su imali 74 odsto vlasništva nad zemljom, zato što i u vreme turske okupacije, srpski pravoslavni narod živeo je na selima, a muslimani su bili koncentrisani u gradove. Predstavljali su posade turskih utvrđenja, predstavljali su gradske zanatlije, trgovce, i tako. I nemaju vlasništva nad zemljom. Kad su ukinuti kmetovski odnosi, ostali su bez toga. Kraljevina Jugoslavija je čak čak muslimanskim begovima nadoknađivala vrednost zemlje koju su izgubili ukidanjem kmetstva. Valjda znate šta je kmetstvo? Kad seljak radi na svojoj zemlji a ima obavezu da vlastelinu odvaja određen deo svojih prihoda, kao da je zemlja vlastelinova a ne seljakova. Kao da zemlja nije onoga ko je obrađuje, nego onoga koji ima vlast i uticaj. Dakle, nema tu greške nikakve. Muslimani su zaista imali 18 procenata po katastarskim knjigama, 74 odsto su imali Srbi, a ostalo su imali Hrvati.

Spočitava mi se kasnije da sam Vukovar nazivao najjačim ustaškim uporištem. Pa, to je istina. Vukovar je bio najjače ustaško uporište. Prema hrvatskim podacima, 1.600 dobrovoljaca iz svih delova Hrvatske ušlo je u Vukovar da se suprotstavi snagama JNA. Dakle, s jedne strane smo imali visoko motivisane i ustaškom ideologijom zadojene hrvatske borce, a s druge smo imali jednu polutrulu JNA. A Vukovar je srpski grad, oduvek je bio srpski, mada poslednji rezultati popisa uoči rata su pokazivali da Srba ima ispod 50 odsto. A tome treba dodati i one koji se izjašnjavali kao Jugosloveni, jer su mahom Srbi u pitanju, i one koji su morali pod raznim pritiscima ranijih decenija da odu iz Vukovara. Tužilaštvo opet, valjda da bi me uvredilo, kaže da sam bio samozvani vojnik, nosio uniformu i pancirnu košulju. Ja nikad u životu nisam nosio pancirnu košulju. Nikada. Jer sam i na taj način vršio moralni uticaj na borce, čak kritikovao oficire koji nose pancirnu bluzu, a svi njihovi vojnici nemaju pancirnu bluzu. Takav oficir ne može da ima autoritet među svojim vojnicima. Ja nikad nisam nosio pancirnu bluzu, jesam uniformu. Uniformu sam nosio od 1. oktobra kada je proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti do povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine, odnosno do formiranja Savezne Republike Jugoslavije.

Bio sam vojnik otadžbine i smatrao sam se vojnikom otadžbine. I danas sam vojnik otadžbine iako ne nosim uniformu. Borim se protiv ovog zla, Haškog tribunala, protiv najgorih srpskih neprijatelja koji su ovu nelegalnu instituciju formirali. I danas sam vojnik otadžbine. Ali, posle stvaranja Savezne Republike Jugoslavije uniformu nisam oblačio. Frontove sam obilazio u civilnom odelu, što ne znači da sam bio nenaoružan. Uvek sam imao pištolj za pojasom.

Tužilaštvo insistira na srpskom preuzimanju vlasti u opštinama Bosne i Hercegovine i području bivše hrvatske federalne jedinice. Srbi jesu preuzimali vlast u svim opštinama u kojima su mogli, a to isto su radili i Hrvati i muslimani. Gde god su muslimani na području Bosne i Hercegovine bili u stanju da preuzmu vlast, oni su preuzimali. Malopre sam izgleda napravio jednu grešku, posle sam se setio: nije onaj muslimanski general Seferović, nego Sefer Halilović. Čini mi se da sam napravio grešku, nije bitno sada. Onaj što je oslobođen. Pa, šta su muslimani uradili u Zvorniku? Potpuno preuzeli vlast. Još 1991. su tamo formirali jedinice zelenih beretki. Iz policijskih magacina i teritorijalne odbrane naoružali lokalne kriminalce. Prvo su muslimani zauzeli Zvornik, pa su ga Srbi preoteli. I po svim tim gradovima je bilo – ili će Srbi prevagnuti ili muslimani. Vama je problem samo gde su Srbi prevagnuli. Tamo gde su muslimani prevagnuli, za vas je to prirodno jer vi smatrate da je takozvana Armija Bosne i Hercegovine regularna vojska Bosne i Hercegovine, a da je Vojska Republike Srpske paravojna formacija. I vi otvoreno tako nastupate u svim procesima koji se ovde vode.

Armija Bosne i Hercegovine se lažno predstavljala. To je bila isključivo muslimanska vojska, s ponekim Hrvatom u svojim redovima, ali Hrvati su imali svoju vojsku, vojsku Herceg-Bosne, Hrvatskog veća odbrane, kako su to zvali.

Dakle, nijedna vojska nije bila vojska Bosne i Hercegovine iako se muslimanska lažno predstavljala. Svaka nacija u Bosni i Hercegovini imala je svoju vojsku. Njihovi oficiri su iz iste škole, iz jugoslovenskih vojnih akademija, i Sefer Halilović, i Hadžihasanović, i Kubura, iste su vojne akademije završili koje je i Ratko Mladić i drugi srpski oficiri. Jedino ti kriminalci koje je Izetbegović u početku rata mobilisao u Sarajevu, počevši od Juke Prazine do ostalih, nisu završili vojne akademije, ali sam Izetbegović posle godinu-dve dana morao je da ih se otarasi, pa je neke likvidirao, neki su pobegli, poput Juke Prazine, koji je pristupio Hrvatima u Mostaru, pa odatle otišao u zapadnu Evropu, valjda je negde u Belgiji na autoputu ubijen. Stigla ga muslimanska obaveštajna služba AID. Previše je znao i bio suviše opasan. A taj Juka Prazina na početku rata je prisustvovao sednicama Predsedništva Bosne i Hercegovine, krnjeg predsedništva. Kad je reč o Predsedništvu SFRJ, uvek kažete krnje predsedništvo. A što kada je reč o Predsedništvu Bosne i Hercegovine ne kažete krnjem predsedništvu, kada su ga srpski članovi napustili, Nikola Koljević i Biljana Plavšić. Što vam ono nije krnje? Gde je tu principijelan pristup?

Kažete da su šešeljevci na lošem glasu. Gde su na lošem glasu? U hrvatskoj i muslimanskoj propagandi, ili fama volat, glasine kruže, ovakvi su onakvi su i tako. Pa pazite, mene prvo prati odijum nekadašnje komunističke javnosti, kao najistaknutijeg antikomunističkog disidenta. Jedini sam u komunističko vreme otvoreno za sebe govorio javno da sam antikomunista. I drugi koji su već bili antikomunisti ustručavali su se da tako javno kažu, nego bi da popravljaju socijalizam, da rade ovo, da rade ono. Ja sam jedini rekao – ja sam antikomunista. I ti mediji su svi bili pod komunističkom kontrolom i stvarali o meni lošu sliku u javnosti. To još u komunističko vreme. A kad sam formirao Srpski četnički pokret, nije reč samo o muslimanskim i hrvatskim medijima, nego i o srpskim, odijum je bio dvostruko jači, jer su komunisti decenijama četnike prikazivali kao fašiste, kao koljače, a zapravo su četnici bili antifašistička snaga u Drugom svetskom ratu. Nisu oni bili ekstremisti, nego su komunisti bili ekstremisti. I onda kada je izbio rat, ta fama se dalje širila, međutim, nema nijednog slučaja da su Hrvati ili muslimani optužili nekog dobrovoljca Srpske radikalne stranke, takozvanog šešeljevca za ratne zločine. Nijednog slučaja. Padali su naši dobrovoljci u hrvatsko zarobljeništvo, uglavnom ako bi bili ranjeni. I svi su bili razmenjeni. Nijedan nije suđen. Tako isto kad je reč o muslimanima. Nijedan verski objekat dobrovoljci Srpske radikalne stranke nisu srušili. Kažete da je neki Vranjanac srušio Rimokatoličku crkvu u Nevesinju. Prvo niste dokazali da je Vranjanac bio srpski radikal, niti iko može da ga identifikuje. A što tu Rimokatoličku crkvu u Nevesinju niste stavili u optužnicu? Šta vi to radite? Nema toga u optužnici. Vi da ste mislili da je to zaista tako, vi biste to pre svega u optužnici napisali. Nikad nijedan verski objekat nismo ni srušili ni oštetili, nikada. I uvek su verski objekti rušeni onda kad su borbe uveliko završene. I ko je to radio? To sad neka istraže drugi organi, ne samo vi, neka to istražuju i srpski organi. Ali na hrvatskoj i muslimanskoj strani da se istražuje.

Tužilaštvvo je nedosledno u raznim procesima. U predmetu Mrkšić i ostali nije dokazano postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, a kod mene postoji navodno udruženi zločinački poduhvat povodom onoga što se desilo u Vukovaru. Dakle, komandant Motorizovane gardijske brigade i njegovi najistaknutiji oficiri nisu u udruženom zločinačkom poduhvatu a ja jesam. Ja koji sam bio kad je Vukovar oslobođen, koji sam bio u Kninu, i u Benkovcu sam bio tih dana, imate video snimak iz Benkovca.

Dalje, u presudi Mrkšiću, odbačena je optužba o krivičnom delu po članu 5 statuta, o zločinu protiv čovečnosti. Tamo je prihvaćeno da je reč o zločinu kršenja zakona i običaja rata po članu 3 statuta. A kod mene je zločin protiv čovečnosti, Mrkšić i ostali su osuđeni zbog streljanja ratnih zarobljenika, a ja zbog streljanja civila na Ovčari. Pa ko je streljan na Ovčari? Dokazano je da je više od 80 posto ratnih zarobljenika streljano, ne računajući onih sedam stranaca koji nikad nisu identifikovani. Ima tu jedan turski naziv koji nam je ostao, on bi značio nešto kao lumpenproletarijat. Dakle ljudi bez nekog ugleda u sredini u kojoj žive, siromašniji, besposličari, skloni kriminalu, mahom sitnom kriminalu i tako dalje. Takav je izbor pravljen, i u tom izboru je pomogla Vesna Bosanac, da se strelja 200 ljudi, 200 Hrvata, ali da to i po hrvatskom mišljenju bude najmanja moguća šteta za Hrvate u celini. Niko ugledniji nije streljan, niko na komandnom položaju nije streljan, znači ni organizovan. A vi dobro znate ko je taj zločin organizovao.

Neprekidno ponavljate laž da je Žuća, Vojin Vučković Žuća bio komandant dobrovoljaca Srpske radikalne stranke u Zvorniku. Ovde smo imali bezbroj dokaza. Čak ima u izjavama muslimanskih šefova policije iz Zvornika, da je Žuća zajedno sa svojim bratom Dušanom Vučkovićem Repićem, Miroslavom Bogdanovićem i Miloradom Ulemekom Legijom, došao autom u Zvornik pre početka sukoba i da su ih muslimani uhapsili na barikadi. I da su ih pretukli. I da ih je posle jedan od tih muslimanskih policijskih šefova Fadil Mujić oslobodio, da bi za uzvrat Srbi njemu omogućili preko Srbije da se izvuče iz Zvornika. I sad vi dokazujete da je njih Rankić doveo. Rankić nije ni bio u Zvorniku. I to vam je rekao u svedočenju. Vi imate pismeni dokaz da je Rankić podneo ostavku na članstvo u ratnom štabu još u decembru 1991. A ono kad ste trgovali, kad ste licitirali, kad ste obećavali, mogli ste kakve hoćete izjave prikupiti. Da ste održali ona obećanja koja ste u početku davali lažnim svedocima, vi biste možda imali uspešan proces. Možda bi meni bilo mnogo teže da raskrinkam ta lažna svedočenja. Ovako, slagali ste sopstvene svedoke, i to vam se razbilo o glavu. Pa i s kriminalcem najgorim kad se o nečemu dogovarate, morate da ispunite svoje obećanje, inače vam sve propade. A vi ste hteli da budete veći kriminalac od notornih kriminalaca. Razbilo vam se o glavu.

Slagali ste takođe da su prvo arkanovci ušli u sklonište u muslimanskom naselju Hrid u Zvorniku, pa potom i šešeljevci, da su iz skloništa arkanovci izveli muškarce, a šešeljevci žene i decu. A dokaz je u spisu, i izjave svedoka govore sasvim drugačije. Samo su arkanovci ušli u sklonište i isterali sve iz skloništa pa odvojili muškarce i streljali, a razjurili žene i decu, pa su tek na ulazu u centar Zvornika pripadnici Srpske radikalne stranke prihvatili te muslimanske civile i pokušali da im pomognu i deci da obezbede neku hranu i tako. Što lažete da su šešeljevci ulazili u sklonište? Gde vam je to u spisu? Koji to dokaz imate? Koju to izjavu imate? To ste slagali sad u završnoj reči, niste ni pokušali da lažete o tome u toku procesa. Ko vas skupi tako s koca i s konopca, da obavljate prljavi posao u ovom procesu, ja ne mogu da shvatim.

Pozivate se na Mladićev dnevnik, gde Mladić na jednom mestu beleži kako mu je, da li Marko Pavlović ili neko drugi iz Zvornika, rekao na sastanku na Palama, da su se šešeljevci i arkanovci pokazali dobro u borbama u Zvorniku. I šta to znači? Prvo, Mladić tada nije bio u Bosni i Hercegovini kad su bile te borbe, nije bio nikakav komandant. Nije ni postojala vojska Republike Srpske, postojala je JNA. U jedinicama JNA bili su priključeni naši dobrovoljci. Našim dobrovoljcima je zapravo komandovao komandant rezervnog sastava milicije, policije, Vojislav Jekić. Imate u jednom mom intervjuu na Radio Loznici, gde ja to pominjem. To ste vi uvrstili u spis a ne ja. To je intervju negde iz 1993, 1994, koje li godine, nije bitno. Mnogo pre podizanja optužnice. Jeste, bila je grupa od stotinak dobrovoljaca Srpske radikalne stranke, bili su priključeni rezervnom sastavu policije, i komandant tog rezervnog sastava bio je Vojislav Jekić. Posle, kad je osvajan Kula grad, onda je svim srpskim snagama komandovao potpukovnik Stupar, sadašnji pukovnik. To je jedina istina. I na to ukazuju spis i transkripti sa procesa.

Nekoliko puta pominjete da je svedokinja 1062 opovrgla izjavu koju je dala muslimanskim vlastima 2003. godine. Pa i vi se, gospodo, valjda sećate kako je to jadno ovde izgledalo u sudnici kad sam je uhvatio u laži, a bio sam vrlo obazriv prema njoj, zato što su joj ubijeni i muž i dva sina, krajnje obrazriv. Nisam pokušao ničim da je povredim. Ispitivao sam je ono što je najnužnije, i potegnem taj dokument, i ona na licu mesta (jer nije bila pripremljena za to, i nju su spremali muslimani za svedočenje, ali nije bila pripremljena za ovo pitanje) kaže – nije potpisivala, nije to njen potpis. Pa jeste potpisala, jeste njen potpis i vi to znate. A taj ste mi dokument vi dali. Nije to bila vaša obaveza. Kažete da su posle zauzimanja grada Zvornika, dobrovoljačke jedinice postale deo policije teritorijalne odbrane. I to nije tačno. Gde vam je dokaz u spisu? Dobrovoljačka jedinica Srpske radikalne stranke se povukla. Nekoliko pojedinaca je ostalo. Ja znam za jednoga da je ostao, ali šta to posle ima sa Srpskom radikalnom strankom. On je ostao na svoju ruku, i našao posao, ili u teritorijalnoj odbrani ili u policiji. Bilo je naših članova iz Malog Zvornika, koji su se zaposlili tako u Velikom Zvorniku. Neki ljudi iz Gogićeve grupe bili su u ovoj jedinici naših dobrovoljaca iz Loznice, kojom je komandovao Cvetinović, Dragan Cvetinović Stene, posle proglašen za srpskog četničkog vojvodu. I šta sad mi tu možemo, ako je neko bio naš dobrovoljac pa više nije, pa otišao negde drugo. Ali platni spiskovi koje ste mi vi dali, koje ste tamo kompletne zaplenili, govore da više nema posle 26. aprila dobrovoljaca Srpske radikalne stranke u Zvorniku i da ih niko tako ne tretira. Na stranu to što ste slagali da sam ja Žuću preseljavao u Skelane i njegove Žute ose, a Žuća nikad nije bio u Skelanima.

Zašto sam insistirao na onoj namernoj grešci prevodioca u pogledu pesme koja je ovde imitovana? Ta pesma je više puta puštana u ovom procesu, a jednom i u toku mog svedočenja u procesu Slobodanu Miloševiću. Maršira grupa vojnika i u sredini grupe čovek sa četničkom šubarom, sa četničkom zastavom. Vojnici su u takozvanim SB uniformama, što znači da su rezervisti ili vojnici Gardijske brigade ili ko zna koji vojnici, ko zna u kom je to delu Vukovara, da li je to u sektoru Jug ili u sektoru Sever. Neko je očigledno to režirao i vojnici pevaju “Aoj Slobo, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate”, a vaš lažni prevodilac prevodi, sasvim drugačije. “Oj Hrvati al’ će mo vas klati, pola klati pola psima dati”. Jesu pesme obe ogavne, ali su potpuno različite pesme: E sad, zašto sam ja insistirao da je to važno da se razgraniči. Prvo, oni vojnici koji su pevali “Aoj Slobo šalji nam salate”, nisu nikako mogli biti dobrovoljci Srpske radikalne stranke. Prvo, vidimo po uniformama da nisu jer su naši dobrovoljci dobijali nove novcate maskirne uniforme iz skladišta JNA, a ove su već u to vreme zastarele uniforme. Drugo, nikada dobrovoljci Srpske radikalne stranke ne bi pevali pesmu koja čak na ovaj način afirmiše Slobodana Miloševića, aoj Slobo. Oni bi pevali. Oj Šešelju, šalji nam salate, ili Oj Vojvodo, šalji nam salate, da su uopšte to pevali. Možda su pevali i mnogo gore od tih pesama, ali vi to niste utvrdili, ko će sada ulaziti u to, šta se sve pevalo na protivničkim stranama. Pogledajte kakve pesme i danas Hrvati pevaju, ovaj njihov Tomson, najistaknutiji nacionalni pevač šta peva. Nije to važno.

Srpskim dobrovoljcima iz Srpske radikalne stranke, još su sveže uspomene na to da me Milošević hapsio više puta 1990. godine. Ja sam tri puta bio osuđen. Ja sam se iz Miloševićevog zatvora kandidovao za predsednika Republike i odmah dobio 100 hiljada glasova, na osnovu samo jednog predstavljana na televiziji. I što je najvažnije, naši dobrovoljci su pevali čitav niz rugalica o Miloševiću, poput pesme “Branković je ustao iz groba, sad se zove Milošević Sloba”, pa onda “Na banderi nasred Terazija visi Sloba, kuka milicija”, “Mani Slobo tvoje partizane, četnici ti otadžbinu brane”. Ja imam ogromno poštovanje prema Slobodanu Miloševiću za sve ono što je ovde uradio braneći sebe i srpski narod pred ovim nelegalnim Haškim tribunalom. Imam puno poštovanje prema njegovoj mučeničkoj smrti. Mi smo ovde postali iskreni prijatelji, za to vreme koliko smo se družili. Nikada ranije nismo bili prijatelji. Ali ovde vam govorim neke činjenice, koje ne vređaju ni Miloševića, nego samo te činjenice pokazuju koliko je vaša optužnica sa svim pratećim elementima na lažima zasnovana. Ne možete protiv činjenica. Gde dobrovoljci Srpske radikalne stranke da pevaju o Miloševiću, osim podrugljive pesme. Gde dobrovoljci Srpske radikalne stranke da nose crvenu petokraku na svojim uniformama. To je nezamislivo.

Problem vam je Slavko Aleksić, a što ne nađoste bar jedan jedini zločin koji bi se mogao njemu pripisati? On je negde izjavio, vi ste to citirali, da je 21. aprila 1992. godine stupio na Jevrejsko groblje i čistio Grbavicu. Šta znači čistio Grbavicu? Čistio od muslimanskih snaga, to je vojni izraz i kada se zauzme neka teritorija, treba da se vrši čišćenje terena da bi se svi eventualni džepovi otpora likvidirali. A muslimani nikad nisu proterani sa Grbavice. Ja sam više puta posećivao Grbavicu kod Šopinga u Grbavici 2 sam se jednom zatekao kad je velika grupa civila, među njima većina muslimana čekala sledovanje hleba. Vojska Republike Srpske je svakog dana obezbeđivala za svaku porodicu određenu količinu hleba. Tu su zajedno u redu čekali i Srbi i muslimani. Ja sam se tu zadržao skoro sat vremena pričajući sa onima koje sam poznavao pre rata kojima sam bio u dobrim odnosima i tako. E sad, bilo je zločina i na Grbavici, a zločine su vršili kriminalci. Ako je neki od tih kriminalaca, bio povezan sa nekim iz vrha vlasti, onda to istraga i sud treba pokažu. Ali sa Slavkom Aleksićem nije bio u dodiru nijedan od tih kriminalaca.

Napadate i to što su Srbi naoružavani. Srbija ih naoružavala, JNA ih naoružavala. A ko je naoružavao Hrvate i muslimane? Što niste optužili nekog istaknutog nemačkog političara što je ogromne količine naoružanja i skladišta bivše Istočne Nemačke isporučio Hrvatima? To je oružje ruske, odnosno sovjetske proizvodnje. Što niste optužili nekog mađarskog političara koji je isporučivao oružje Hrvatima i bilo kog drugog. Pominjali ste onaj miting koji sam držao na Plitvičkim jezerima, tamo smo išli kao civili. JNA je pokušala da nas spreči. Veliki broj barikada koje je pripremila JNA sam zaobilazio tamo. Držali su oružje na gotovs, teške mitraljeze na borbenim vozilima, sa redenicima koji su se sijali na prolećnom suncu. I kad smo sve uspešno obavili vratili smo se u Knin, Milan Babić me je pohvalio pred Milanom Martićem i Milan Martić mi je poklonio kalašnjikov, i to kalašnjikov koji je on istog ili prethodnog dana zaplenio od lokalnih Hrvata u Kninu, kojima su kalašnjikovi sa kompletima municije dostavljani u džakovima sa brašnom. Dobio sam na poklon kalašnjikov mađarske proizvodnje, nov novcat.

Šta se još desilo? Vraćao sam se za Beograd sa Aleksandrom Stefanovićem u autu. Ja sam vozio svoje auto “tojotu korolu”, on je sedeo na sedištu pored mene. I napravimo neku grešku kod Doboja i skrenemo prema Tuzli, i prošli smo kroz Tuzlu, gde je mogla na svakom koraku da nas zaustavi muslimanska policija i dogovorili se ako nas slučajno zaustave odmah pucamo da što skuplje prodamo svoju kožu. Rat u Bosni još nije izbio. Ali, smo znali šta nas čeka ako nas negde uhvate. I prođosmo bez zaustavljanja kroz Tuzlu, od Tuzle prema Bjeljini i tad smo već bili sigurni. Eto, s tom automatskom puškom koju sam držao ispod nogu, ispod sedišta. Dakle, opet jednostrano – ko je naoružavao Srbe? A ko je naoružavao Hrvate i muslimane i ko je prvi počeo da se naoružava? Da i to vidimo.

 

Potencirali ste primer Hrtkovaca kao navodnog mesta iz koga su proterani Hrvati, deportovani. A videli smo već da nijedan Hrvat nije napustio Hrtkovce a da nije prethodno zamenio imovinu. Ali, bilo je proterivanja Hrvata sa područja Srbije. Kad su ušle NATO trupe na Kosovo i Metohiju proterani su Hrvati iz Janjeva, kojima je bilo nepodnošljivo da žive pod albanskom vlašću. I oni su napustili svu svoju imovinu i glavom bez obzira pobegli u Hrvatsku, a onda su ih Hrvati naseljavali u napuštene srpske kuće i stanove. Na primer, celo selo Miokovićevo, u zapadnoj Slavoniji, naseljeno je tim janjevskim Hrvatima koji su izbegli pred Albancima. Eto vam primer deportacije. Što to niste procesuirali?

Tužilaštvo još govori o nekim otežavajućim okolnostima i sada dolazimo na područje gde se ja potpuno slažem sa tužilaštvom. Potpuno se slažem da nema nikakvih olakšavajućih okolnosti u mom procesu, nikakvih. Postoje samo otežavajuće okolnosti. Moje ponašanje u pritvoru i pred sudom, to je prva otežavajuća okolnost koju napominje tužilaštvo. Ja se potpuno slažem. Ja prezirem ovaj sud i prezirem zatvorsku upravu, i koristim svaku priliku da napakostim sudu i da napakostim zatvorskoj upravi, i sekretarijatu i tužilaštvu. I tu valjda nema nikakvih tajni. Vidite kako sam kooperativan, kako se slažem sa vama.

Dalje, kažete kao otežavajuću okolnost, da sam koristio suđenje kao političku govornicu. I to je tačno, jer ovo je prevashodno politički sud. Pa, kako ja da se suprotstavim ovom sudu i ovom tužilaštvu, nego političkim govorima koji će biti pametniji, umniji od vaših govora, i gde ću vas tući kao haubicom i gde nemate nikakvih šansi u sukobu ideja, u sukobu pravnih argumenata, u sukobu pravnih principa? Nemate nikakvih šansi protiv mene. Ostala vam je samo gola sila. Ja vas, eto, izazivam, i vas sudije i vas tužioce, da tu golu silu primenite do krajnjih granica, da ne oklevate u tome.

Kažete da sam iznosio program srpske nacionalne nadmoći. Pa jesam, i to je tačno. Vi tvrdite da je to otežavajuća okolnost, nemam ništa protiv. I jesmo mi Srbi nacionalno nadmoćni. Koji bi drugi narod na svetu izdržao sve ovo što su Srbi izdržali, koji bi drugi narod na svetu odoleo svim ovim mračnim silama kojima odoleva srpski narod, mali srpski narod? Pa, ja srpsku nacionalnu nadmoć dokazujem i u ovoj haškoj sudnici. Kao istaknuti srpski nacionalista sa vas čerupam perje, leti vam perje nebu pod oblake, niste mi ni do kolena. Rasturih sve čega se dohvatim, niko mi ne može ništa. Razaram Haški tribunal u celini. Objavljujem imena zaštićenih svedoka na svom internet-sajtu, izazivam vas da me sudite i za nepoštovanje suda, da se deset procesa protiv mene vodi. I ništa mi ne možete, jer sam i moralno i intelektualno nadmoćniji.

Protiv mene leka nema. Vi samo možete da me ubijete, i onda će se i moj grob boriti protiv vas. Vi ne razumete uopšte šta to znači. Razumećete. E, to vam je kao ono što su Amerikanci odglumili da su Osamu bin Ladena bacili negde u Tihi okean, da mu se ne bi znalo za grob. Inače su mu telo odneli u Ameriku na višestruke analize. E sad, vi mene ne možete posle smrti odvući negde u okean i baciti, moraćete me vratiti u Srbiju i moj će se grob boriti protiv vas. Borba se nastavlja.

Kao otežavajuću okolnost navodite da sam ometao pravilno funkcionisanje suda. Ovaj sud nikada nije pravilno funkcionisao, ni u jednom procesu, a pogotovo ne u ovom. Kakvo je to pravilno funkcionisanje suda gde pritvor traje više od devet godina, pa se onda i vi i sudsko veće pozivate na praksu Međunarodnog suda za Ruandu? Ali, u Africi se primenjuje Afrička deklaracija o ljudskim pravima, a u Evropi se primenjuje Evropska deklaracija o ljudskim pravima. Da vidimo ima li u Evropi neki presedan da pritvor tako dugo traje. Pa ste me onda sprečili da izvodim dokazni postupak odbrane. Uskratili ste mi prava na osnovu člana 21 statuta. A koliko ste me sve sa drugim pojedinačnim stvarima maltretirali, to više ne može ni da se nabroji, od prvog dana otkad sam se ovde pojavio.

I nije bilo potrebe da osporavate kao olakšavajuću okolnost to što sam se ja navodno predao Haškom tribunalu. Nisam se ja nikada predao. Ja sam u Hag putovao 24. februara iz sasvim drugog razloga. Ja sam srpskom narodu na više mitinga obećao da ću realizovati neki projekat sa holandskom kraljicom. I zato sam putovao u Hag. Nisam uopšte imao nameru da se predam. I kad se avion pojavio na aerodromu glavnog grada Holandije Amsterdama, uspostavljen je onaj koridor povezan sa izlazom iz aviona, i odjednom posada je rekla da aerodromska policija insistira da ja prvi izađem. Ja sam mislio da je to zbog zvaničnih počasti, da me tamo čeka počasna garda, da će se intonirati himne, da će se nešto slično desiti. Kad ja izlazim iz aviona, ili negde na početku koridora, čeka me nekoliko holandskih policajaca. Jedan odmah uze mi iz ruku zimski kaput da mi pretresa, a neki čovečuljak, metar i žilet visok, poče da mi čita nalog o hapšenju. Ja odmah ugledah ona vrata koja direktno iz koridora vode na aerodrom, naglo otvorim ta vrata, istrčim dole niz stepenice na aerodrom, kad tamo stotinak policajaca me okruži i skeba me, nisam imao nikakvih šansi. Strpaše me u policijsko vozilo i u Ševeningen. Prema tome, tu nema nikakvih olakšavajućih okolnosti, niti ja na njima insistiram. A ovde sam sve učinio da vas rasturim, i danas to činim, s krajnjim fizičkim naporom možda, ali sa ogromnim uživanjem u toj ulozi.

E sad, tužilaštvo predlaže kaznu od 28 godina zatvora. Naravno da ne postoji nikakav pravni osnov za bilo kakvu osuđujuću presudu. Ali vama pravni osnov i ne treba. Da vidimo koja bi kazna bila najprimerenija. Ako mi izreknete 28 godina, ja nemam nikakvih šansi da tu kaznu izdržim do kraja, a kad imate u vidu koliko sam ja energičan protivnik Sjedinjenih Američkih Država i njihove globalne hegemonije i dominacije, koliko sam nepomirljivi neprijatelj Severnoatlantskog pakta, koliki sam protivnik Evropske unije, i kad imate u vidu koliko mrzim Haški tribunal, koliko mrzim sve haške sudije, sve haške tužioce, onda je jedina primerena kazna doživotna robija. Ali ako mi izreknete doživotnu robiju, to je jedina šansa da do kraja odslužim kaznu, jer šta god biste drugo izrekli, ja ne mogu da odslužim, i čemu onda to? Ovo je najelegantnije.

Naravno, vi ćete to morati na neki način da obrazložite. A šta vas to košta. To su obrazlagali i u drugim haškim presudama. Sve su te presude, kad je reč o osuđenim Srbima, prepune raznoraznih gluposti i lažnih dokaza, lažnih izjava, kao da je problem da se to i u ovom slučaju radi. Vi imate stručne službe koje to pišu. Nekad je teško ujednačiti ono što različiti ljudi pišu. Čak ima kontradikcija, to sam čitao u ovoj presudi Srbima prvostepeno osuđenim za navodne zločine na Kosovu i Metohiji u toku bombardovanja. Pa, pošto je presuda u četiri toma, u jednom tomu se zastupa jedna argumentacija, a u drugom tomu sasvim suprotna toj, jer su različiti ljudi pisali, a oni koji su to na kraju redigovali nisu primetili glavni problem ili ga nisu shvatili. Dakle, to nije nikakav problem, papir trpi sve. U dilemi da postupite časno, savesno, da se dokažete kao pravi pravnici profesionalci, ili da poslušate gazde ovog Haškog tribunala, najisplativije je da poslušate gazde, i najizglednije, i s moje strane najočekivanije. Ukoliko uskoro umrem, i to moram da vam kažem, ja zabranjujem nad mojim telom da se vrši obdukcija. Obdukcija može da se vrši samo u Beogradu, ako moja porodica zatraži, i nikako ne na Vojnomedicinskoj akademiji. To sam morao da vam naglasim za svaki slučaj.

I još jednu stvar moram da uradim, bar formalno, da bih vas stavio na još veće muke. Ja na kraju ove završne reči zahtevam da ukinete pritvor, sa argumentom da više nema nijednog razloga za pritvor. Koji mogu biti razlozi za pritvor a koj i ovde ne postoje? Ne postoji opasnost da pobegnem. Zašto bih bežao i gde bih bežao? Ne postoji opasnost da utičem na svedoke, jer su svi svedoci optužbe odavno saslušani. I ne postoji opasnost da ponovim krivično delo za koje mi se ovde sudilo. Zašto ne postoji ta opasnost? Zato što nema ratnog stanja na Balkanu. A vi ste nadležni samo za ona krivična dela koja su izvršena u ratnim okolnostima, vezano za rat. Vi nemate nadležnosti za neka druga krivična dela. Ne očekujem ja od vas da doneste odluku u kojoj se prihvata moj zahtev. Znam ja da ćete vi to odbiti, ali vas stavljam u poziciju da morate o tome da odlučujete i da odbijete. To je suština ovoga što ja sada iznosim.

Ja sam veoma zadovoljan ovim suđenjem, iako ste mi uskratili brojna procesna prava, iako ste me sprečili da izvodim dokazni postupak odbrane. Ja sam ovde na primeru sopstvenog procesa dokazao da je Haški tribunal nelegalan, da je antisrpski, da se služi lažima, najprljavijim manipulacijama, i da nije nikakav doprinos u uspostavljanju pravde, nego uspostavljanju bezakonja i nepravde. Da predstavlja oružje totalitarizma kao novog svetskog poretka koje je mnogo gore od Hitlerovog nacizma. I ja na osnovu toga odoh odavde direktno u slavu, Srpska radikalna stranka ka političkom trijumfu na predstojećim izborima.

Meni je ta Srpska radikalna stranka važnija od samog života. Niste uspeli da je slomite iako ste pokušavali sve što ste mogli. I moraće da ostane razočaran i Moris Gordo Montanj i svi njegovi prijatelji i saradnici zapadnih obaveštajnih službi. Vi zapravo ništa niste uradili, ali ste pomogli men, prethodno običnom čoveku, da postanem jedna veličina u svakom budućem proučavanju međunarodnog krivičnog prava i u svakom pisanju udžbenika iz međunarodnog krivičnog prava. Evo, ja bih s tim završio. Čak sam malo kraće govorio nego što je trebalo, deset minuta kraće.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Tako je. Da li tužilaštvo, možda, u skladu sa pravilnikom želi da iznese neku argumentaciju u okviru replike?

Tužilac Markuzen: Časni sude, kao što je optuženi i sam danas rekao, on je koristio ovo suđenje kao javnu političku govornicu, on je nastavio svoje propagandističke argumente kojima pokušava da opravda svoje kriminalno delovanje i nastavio je da zastupa odmazdu protiv nevinih ljudi. On je izneo lažne tvrdnje o postojanju zavera. Tvrdio je da njegovo suđenje nije bilo fer, napao je tužilaštvo, sudije i ovaj sud i izneo je niz tvrdnji koje nisu utemeljene u zapisniku. Ništa od toga ne odnosi se na njegovu krivicu za tačke optužnice. Njegova završna reč nije uključivala nikakvu pravnu argumentaciju ili argumente koji se odnose na činjenice u odnosu na koje bi tužilaštvo moralo da iznese neku repliku.

Časni sude, tužilaštvo je dokazalo krivicu optuženog za tačke optužnice i mi tražimo da donesete presudu da je on kriv u skladu sa time, i da odredite kaznu koja odgovara mnogim žrtvama koje su propatile zbog njegovog ponašanja. Što se tiče njegovog zahteva da bude uslovno pušten na slobodu, vi ste optuženom više puta rekli da mora imati garancije države. On to nije učinio, ali i te kako je toga svestan i nema svrhe da on u ovom trenutku ponovo treba da zadovoljava bilo kakve zahteve.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: Hvala lepo tužiocu. Da li je optuženi, koji ima pravo da kaže poslednju reč, želeo nešto da doda?

Dr Šešelj: Slušao sam sve do sada na prevod. Pa, morao bih jednu stvar na kraju da dodam. Ja sam u toku ovog procesa imao veliki hendikep, i zbog toga duboko žalim. Ja sam očekivao da ću u ovom procesu imati naspram sebe neke sposobne tužioce, neke istaknute pravnike, neke inteligentne ljude. I da će to biti onda duel na ravnoj nozi. Nažalost, ja sam ovde u sudnici protiv sebe imao slabo obrazovane ljude, nikakve pravnike, nikakve profesionalce, ljude bez ikakvih moralnih skrupula. I to je taj hendikep koji sam sve vreme osećao, i to je, po meni, pomalo umanjilo vrednost ovog procesa.

Ovaj bi proces bio mnogo lepši da smo mi mogli da vodimo borbu na ravnoj nozi. Njih 10, 20, koliko ih je bilo, i pitanje koliko je uopšte u tužilaštvu radilo na ovom predmetu, nisu mi bili ni do kolena. I kao da ih nisam mnogo ni primećivao u sudnici. Razbio sam im u paramparčad sva lažna svedočenja, sve navodne dokaze, i oni i dalje trtljaju da sam kriv za zločine, da sam odgovoran, da sam za ovo, za ono, i samo gomilu gluposti ovde iznose. To je tužno na šta se svela međunarodna pravda, a ja sam radostan što je ovaj prvi pokušaj uspostavljanja međunarodnog pravosuđa nakon Ninberškog procesa ovako neslavno propao. I što je najviše kompromitovan procesom koji se protiv mene vodi.

Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti: (na francuskom)

Dr Šešelj: Ja uopšte nemam prevoda.

Predsedavajući sudija Žan Klod Antoneti: U redu, ponoviću. Rekao sam da u skladu sa pravilom 87 Pravilnika o postupku i dokazima sada proglašavam ovo suđenje završenim. Sudsko veće će razmotriti sve iza zatvorenih vrata i kada budemo sve razmotrili, izdaćemo nalog o rasporedu kako bismo izneli presudu. Zahvaljujem. Sada smo završili sa radom.

Sekretar: Molimo ustanite.

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner