Razmišljanja koja nas ubijaju: "nije moje dete", "nije moja stvar", "baš me briga", "to neko drugi mora da uradi", "ne interesuje me", itd.

Sa ovakvim i sličnim razmišljanjima mi kao da odustajemo od svakodnevne društvene obaveze da se borimo za život, kako svoj tako i tuđi. Zašto se isključujemo iz života? Zato da se ne bi nekom zamerili, jer smo ucenjeni, jer se dodvoravamo, imamo strah, nemam snage, bojimo se da će nas neko javno popljuvati, sam ne mogu ništa, nisam ja za to, gubim novac, itd.

Ponašamo se kao da nas hvata ravnodušnost ... . Čak i milionski skupovi građana na protestima jednom broju ljudi nije podsticaj da se priključe i osete svoju moć kao deo kolektivne moći, deo snage zajedništva i u tom zajedništvu vide bolje uslove za svoj život.

Takvima pitanje: šta hoćete od života? Da budete glasačka mašina pa kako vam Bog da? Biće bolje? Kako da ne, cene rastu, sve nam propada... . Zato razmislite a ni za razmišljanje nema vremena.