Hronika | |||
Mihailo Medenica: Mali Alek u biblioteci 2 |
ponedeljak, 20. mart 2017. | |
Već dobro znan kadar: biblioteka, Aleksandar Vučić dolazi da vrati knjigu posle nešto kašnjenja zbog neodložnih državnih obaveza… ON: Gospođo Nado, vi ste?! Pa, još radite..?
Ona: Ne, u penziji sam ali otkad si mi je smanjio ne mogu da sastavim od 1. do 5. u mesecu pa radim preko omladinske… ON: Došao sam da Vam vratim… Ona: Ono što ste mi oteli, uraaaaaaaaaa!!! Ne moram više i u drugu smenu… ON: Ne, došao sam da… Ona: Mali Alek, došao da mi zaposli decu, jel da?! Oboje su i diplomirali i doktorirali, ali rade u pekari pa… ON: Jesu li kod nas u stranci? Ona: Nisu. Nisu ni u jednoj, zašto..? ON: Onda ništa, nego došao sam samo da vratim… Ona: Izgubljenu veru, nadu, poštenje, moral, očekivanja… ON: Ma, jok, „Đuliće gospođo Nado. Ona: Koga, bre, Đeliće?! Pa, takvih puna država ko da ih klonirate, bež od mene s njim, pu-pu-pu… ON: Hahahah…ne Đeliće već „Đuliće“, uzeo sam pre 35 godina da pročitam i… Ona: Pre koliko, bre?! ON: Pre 35 ali nisam stigao od obaveza do danas, pa… Ona: Vidim dobro ti ide, fensi džemperić, košuljica, ovo- ono, nema više bedža na reveru, a? ON: Opet ste pili gospođa Nado?! Još Vas zovu „vinjak“, jel da?! Kakav crni bedž, nemam pojma o čemu pričate?! Ona: Pa, onaj što si nosio kad si dolazio poslednji put i pokušavao na mufte da uguraš u police s klasicima Šešeljeve knjige! ON: Ja?! Pa, rekoh Vam da nisam bio 35 godina, još otkad sam uzeo „Đuliće“ ali ste očigledno pijani, gospođo Nado, mada delujete i kao da ste se odali lakim drogama, a?! Ona: Odala sam se lakšoj hrani jer za težu nemam a već četiri dana nemam ni za lakšu pa radim noću kao bot za ove tvoje i dobijem po sednvič sabajle… ON: Mora da ste me pomešali s nekim, verovatno mislite na Tomu, mada on u biblioteku ulazi samo da pobegne od kiše, ja sam vaš mali Alek, onaj što već treću godinu Srbiju vodi pravim putem i… Ona: A, radiš s azilatima- prevoz, smeštaj, organizovanje puta… Odličan posao, čujem! Ima li mesta i za moju decu, makar među azilantima? ON: Kao što rekoh: pravim putem koji i Vi podržavate pa po scenariju klimate glavom i blago se smešite inače nema šunke u senviču, samo klot kifla i blag premaz majoneza… Ona: A, jel taj put beše podrazumeva da konačno mogu u penziju i da pristojno živim od nje, a da mladi rade i… ON: Kao što reko, gospođo Nado, put a ne bajka, a taj put je mukotrpan i dug, pa… Ona: Ali ja uopšte nisam htela na taj put! Želela sam mirnu starost u toplini doma svog, unučiće na nedeljnom ručku umesto ručka jednom nedeljno i… ON: A izgradio sam i stotine kilometra puta kojima… Ona: Ne mogu ti ja ni tri metra tim putevima, otišli kukovi a več godinama čekam na operaciju! Mislim, moglo je to i brže ali doktor koji takođe nije vratio knjigu kaže da će je vratiti i operisati me kad ubacim u „Hajdi“ kovertu sa 2000 evra! ON: Vidite, nekada je takva usluga koštala i čitave 3000 evra ali smo za samo tri godine uspeli da suzbijemo mito i korupciju i svedemo „valja se“ na pristojnu cifru tako da moramo nastaviti s radom… Ona: Nije valjda da si se napokon zaposlio, mali moj Alek?! Mislim, za stvarno, ne ono direktor bazena, nosilac bedža, pomagač štrajkačima glađu do smrti, premijer i ostali poslovi na crno..? ON: Radim 24 sata dnevno, sedam dana…poslednji put sam odmorio kad sam kao dete zaspao čitajući „Đuliće“ i zaboravio da vratim knjigu. Prosečna plata u Srbiji je 500 pokemon evra a penzija čak dve godine do smrti što ranije nije bio slučaj, već se umiralo na poslu, a o stranim investicijama da Vam i ne govorim. Ona: Govori slobodno, imam vremena do druge smene kolko hoćeš! ON: Rekoh- da Vam ne govorim, osim ako nećete da ostanete i bez kifle pa samo majonez na dlan, a..? Ona: Aha, znači otvreno 300.000 novih radnih mesta; mladi po prvi put odlaze samo da bi se vratili; dnevno se otvori više fabrika nego praznih frižidera; asfaltirali ste skoro sve livade u Srbiji i postavili temeljce za nove livade; potpisali Briselski sporazum koji garantuje Srbima na Kosovu i Metohiji pravo da prilikom proterivanja s ognjišta troškove selidbe snosi Priština; srušili Savamaliu da napravite Savaveliku; uhaspili pa pustili onolike narko-bosove kako bi im postavili zasedu i uhapsili kad se najmanje nadaju a ne kad im dojave; stali na organizovanom kriminalu i reorganizovali ga po evropskim standardima.. ON: Tako je, gospođo Nado! Jesam li Vam lepo rekao da su braća Grim odavno predvidela naše uspehe, osim Vulina pa bih i njega da vratim uz knjigu ako može..? Ona: E, vala ne može! „Đuliće“ prihvatam ali da mi Vulinopet čuči u policama i prepada decu urlajući na njih: „Hoćeš Nušića, a, bando mala soroševska, ova vlada vam nije dovoljno smešna?! Sad ću onako da kolutam očima pa ćete opet noćima da piškite u krevetu budeći se u znoju rada čoveka koji radi i znoji se za sve nas! Evo, otkad se jutrom polivam kofom tog svetog znoja delujem mlađe i normalnije, a i unuka sam spasl’a a onda ga i ožen’la…ili to beše ona reakcionarna baba iz reklame“..? ON: Dobro, de, evo samo „Đulići“ a s Vulinom ću pokušati u „Gradskom zelenilu“… Ona: Ček, ček, ček, Aleksandre, gde misliš da si pošao?! ON: Pa, kući, logično! Ona: Blago tebi, ti imaš kuću, meni banka uzela pa živim kao podstanar u studenstkom gradu kod unuke bivše komšinice… ON: Ne sekirajte se, gospođa Nado, steći ćete opet ako mi pobedimo, a ako ne pobedimo vidite šta ćete- imamo mi i starije koji jedva čekaju da dođu na Vaše mesto i rade do penzije…u stvari- u penziji, hahahahh… (Dva u jedan) |